Autor: Irena Borić i Renata Šparada
Koliko je internetska umjetnost efemerna ponajbolje se vidi u trenutku kada je pokušamo konzervirati za neku bližu ili dalju budućnost. Uostalom, što točno čuvamo kad čuvamo internetsku umjetnost? Kako se prepliću postupci dokumentacije i arhiviranja, kako se suočiti s varijabilnošću medija? Je li za net art važnija funkcija i estetika interneta u trenutku izvedbe rada ili njegovo tehničko funkcioniranje u novim okolnostima? Pitamo se također tko bi trebao preuzeti odgovornost arhiviranja internetske umjetnosti – institucije, samoorganizirani umjetnici_e, neprofitne organizacije poput The Internet Archivea ili netko treći? O problemu izgubljenih internetskih radova zajedno smo s Martinom Kontošić pisale u tekstu Online/Offline-historizacija internetske umjetnosti na primjeru online projekata Galerije Miroslav Kraljević, a upravo je ta krhkost okosnica ovog teksta.
Da bismo razumjeli kompleksnost očuvanja internetskog rada, vrijedi povući nekoliko paralela između arhiviranja net arta i arhiviranja weba. Oboje imaju značajne izazove koje treba savladati – brzo mijenjanje tehnologija za stvaranje i reprodukciju, poput novih verzija HTML-a i CSS-a, programskih jezika backenda, internetskih protokola, funkcionalnosti web preglednika, kao i programa i alata koji se koriste za izradu djela. Profesor Niels Brügger u knjizi The Archived Web: Doing History in the Digital Age izdvaja nekoliko različitih načina arhiviranja weba poput stvaranja slike, screenshota ili filma, preuzimanja individualnih dokumenata, web crawlinga (sustavnog i automatiziranog prikupljanja datoteka pogodnog za arhiviranje velikog dijela weba), prikupljanja web materijala iz baza podataka dostupnih putem API-ja (aplikacijskog programskog sučelja), ali i prikupljanja i čuvanja nepromijenjenih materijala skinutih s mreže ili prikazanih u drugim medijima.
Međutim, postoje i razlike između arhiviranja internetske umjetnosti i arhiviranja weba pa tako potonje često obuhvaća veliki dio, ili pak cijeli web, za razliku od arhiva poput Rhizome ArtBasea koji su fokusirani na izabrani umjetnički sadržaj, što uključuje web, ali i druge internetske tehnologije. S obzirom na to da umjetnički sadržaj zahtjeva prikupljanje i funkcioniranje svih dijelova rada, takvo arhiviranje zahtjeva resurse u vidu alata i stručnosti, kao i kombinaciju različitih načina arhiviranja. Iako neke značajke takvih tipova arhiviranja podsjećaju na muzejsku dokumentaciju, zapravo su puno sličniji depoima muzeja, u kojima se čuvaju i restauriraju originalni radovi.
Istraživanje je dio nastojanja neformalne inicijative nezavisnih arhiva i knjižnica (Centar za dokumentiranje nezavisne kulture – Kulturtreger i Kurziv, Multimedijalni institut, Kuća ljudskih prava, Documenta, Savez udruga Klubtura, Arhiv Srba u Hrvatskoj, Centar za dramske umjetnosti, Udruženje za razvoj kulture URK) za osiguranje boljeg položaja izvaninstitucionalnih arhiva.
Istraživanje je provedeno u sklopu projekta “Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog društva” podržanog kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova.
