Razgovara: Selma Pezerović
Predstavljanje Roma kroz povijesne i umjetničke narative preplavljeno je stereotipima i klišejiziranim prikazima koji se kreću od fantazije i mistike do nepovjerenja i prezira. No, kako Romi žele da ih vide drugi i kako oni vide sami sebe? Sa svrhom stvaranja pouzdanog izvora znanja koje bi bilo digitalno dostupno i kreirano od strane same romske zajednice, pokrenut je digitalni arhiv Roma. Razgovarala sam s Isabel Raabe, kustosicom koja je u svom radu u potrazi za dekolonijalnim praksama i novim narativima, vjerujući u umjetničke oblike proizvodnje znanja. Raabe je, zajedno s Franziskom Sauerbrey, nakon opsežnog istraživanja umjetničke i kulturne (samo)reprezentacije Roma i brojnim intervjuima s romskim umjetnicima, kustosima, aktivistima i akademicima diljem Europe, pokrenula RomArchive, koji, kako navode na <a href="https://www.romarchive.eu/en/" rel="noreferrer noopener" target="_blank">službenoj stranici</a> projekta, čini “vidljivima umjetnost i kulturu Roma, ilustrirajući njihov doprinos europskoj kulturnoj povijesti”. Vođene idejom da na ključnim pozicijama Romi budu ti koji će definirati i dizajnirati arhiv, okupile su globalnu mrežu kulturnih aktera, znanstvenika i aktivista, što će rezultirati da po prvi put stoljetna arhivska građa postane javno dostupna i vidljiva.
Kako je nastala ideja o osnivanju RomArchivea? Mnogi međunarodni kustosi, na različite načine, uključeni su u njegov rad. Na koji način to oblikuje i obogaćuje rad RomaArchivea i ponudu arhivskih zbirki?
Godine 2012. Franziska Sauerbrey i ja podržale smo kulturni okvirni program za otvaranje spomenika Sintima i Romima ubijenima za vrijeme nacionalsocijalizma u Berlinu. Bile smo suočene i s vlastitim rupama u znanju (na primjer, u našim školskim udžbenicima nismo pronašle ništa o holokaustu nad Sintima i Romima) i s raznolikim kulturnim blagom Sinta i Roma. Postojala je očita hitnost da se nešto poduzme. Stoga smo kontaktirale Saveznu zakladu za kulturu, isprva s vrlo otvoreno formuliranim zahtjevom: Kao najveća kulturna zaklada u Europi, ne biste li se htjeli posvetiti najvećoj manjini u Europi koju čini 12 milijuna ljudi? Zanimanje je bilo veliko te je Franziski Sauerbrey i meni povjereno međunarodno istraživanje koje je trebalo razjasniti: Što zajednica treba? Kakav bi projekt imao smisla? Tijekom našeg istraživanja razgovarale smo s umjetnicima, političarima i aktivistima u svim europskim zemljama. Jedan odgovor koji smo uvijek iznova dobivale bio je: trebamo veću vidljivost. Trebamo muzej koji predstavlja naše kulture. Naravno, izgradnja romskih muzeja u svim europskim metropolama nije zadatak Savezne zaklade za kulturu. Rodila se ideja o digitalnom arhivu koji bi kao format mogao odgovarati transnacionalnoj zajednici Sinta i Roma. Savezna zaklada za kulturu financirala je provedbu projekta do samog pokretanja, partner za tehničku provedbu pronađen je u Stiftung Deutsche Kinemathek, a Savezna agencija za građansko obrazovanje osigurala je naknadna sredstva za dugoročnog domaćina digitalne arhive, Dokumentacijski centar njemačkih Sinta i Roma, u Heidelbergu.
Više od 150 ljudi iz 15 zemalja bilo je uključeno u razvoj RomArchivea. Svaki dio arhiva imao je svog kustosa. Time je omogućeno prije svega jedno – prikazati raznolikost romskih kultura. Kroz razgranatu mrežu kustosa i njihovih radnih skupina, RomArchive je imao pristup velikom broju privatnih i institucionalnih arhiva diljem Europe.
Kako biste opisali RomArchive i njegove fokuse? Iz koje su potrebe nastali izgradnja i upravljanje Arhivom?
Središnji ciljevi RomaArchivea uključuju stvaranje vidljivosti, prevladavanje stereotipa, rekonstrukciju povijesti i dekolonizaciju znanja. Nije usmjeren samo na većinska društva, nego i na samu manjinu. Povjesničarka umjetnosti Timea Junghaus, koja je vodila odjel za vizualnu umjetnost u arhivu, jednom je rekla: “Osnovno je ljudsko pravo imati pristup vlastitoj kulturi”.
RomArchive slijedi smjernicu “ništa o nama bez nas”. Sadržaj deset arhivskih odjeljaka (vizualne umjetnosti, književnost, glazba, kazalište, flamenko, ples, film i kontekstualizirajući odjeljci o politici slike, pokret za građanska prava i glasovi žrtava o holokaustu nad Sintima i Romima) sastavili su kustosi iz zajednica. To je novo.
Prije nije postojalo središnje mjesto koje je do te mjere prikupljalo kulturno bogatstvo Sinta i Roma i činilo ga dostupnim. Uspjeli smo uspostaviti vrijednu suradnju s arhivima kao što su Phonogrammarchiv Wien, koji ima jedinstvene snimke usmene povijesti, ili Mađarska akademija znanosti i Centro Andaluz de Flamenco, koji su nam dali povijesnu sliku i zvučni materijal o mađarskim plesovima i gitano flamenku. U bazi se nalazi preko 5000 zapisa. Tako nastaje raznolika slika kultura Sinta i Roma. Namjerno koristim množinu, jer (jedna) kultura Roma ili Sinta ne postoji. Kao pionirski projekt, RomArchive je osvojio brojne nagrade. Uz nagradu Grimme Online Award 2020., nagrađen je i Europskom nagradom za baštinu Europa Nostra 2019. godine.
Osim materijala objavljenih na web stranici, RomArchive ima interni arhiv. Možete li opisati kako ga skupa gradite i održavate?
Interni arhiv, odnosno baza podataka, sadrži 5000 predmeta. Samo dio se može vidjeti na internetu, ali se pristup internoj arhivi može zatražiti.
U fazi pokretanja, tehnološku razinu postavio je i održavao Sitftung Deutsche Kinemathek. Sada Dokumentacijski centar njemačkih Sinta i Roma te kustosi ili njihovi timovi to moraju odrađivati sami. To znači – digitalizacija, inventarizacija u bazi podataka, katalogizacija, indeksiranje. Ako se objekti prikazuju online, tu se radi i na uređivanju: kontekstualizacija tekstova, imenovanje autora i, naravno, određivanje prava. RomArchive radi s Creative Commons pravima (CC licence).
Uzimajući u obzir da kroz ovaj arhiv nastojite izbjeći zamke predstavljanja nerealne slike homogene “romske kulture”, koliko je izazovno bilo predstavljati raznolikost tih kultura? Što biste naveli kao ključne prepreke i probleme s kojima se susrećete?
RomArchive se ni na koji način nije želio izložiti riziku da pokuša definirati što je romska kultura, ponovno stvarajući usku sliku. Ne, RomArchive pokazuje heterogenost zajednica Roma i Sinta u svijetu i čak sadrži kontradiktorne informacije. Recimo, jedni kažu da su šarene suknje stereotip, a drugi da se njihova baka i danas tako oblači. RomArchive mora izdržati ove kontradikcije.
RomArchive bi radije prikazao zamućenu stvarnost nego zamrznuo sliku. To izaziva pažljiviji pogled.
Kakva su iskustva i primjeri vaše suradnje u arhivistici?
Velika većina predmeta inicijalno je potjecala iz privatnih zbirki što također odražava činjenicu da ranije nisu postojali arhivi. Naravno, ušli smo i u nekoliko institucionalnih suradnji, s Phonogramm arhivom u Beču, s Mađarskom akademijom znanosti u Budimpešti ili s Centro Andaluz de Flamenco, ali to su bile iznimke. U području pokreta za građanska prava, naravno, puno je došlo iz Dokumentacijskog i kulturnog centra njemačkih Sinta i Roma u Heidelbergu kao kontaktne točke za vizualni materijal.
Osim prilike za učenje, istraživanje i interakciju, arhivi pomažu u izgradnji zajednice s jakim osjećajem identiteta. Kako je zajednica uključena u arhiviranje unutar RomArchivea?
Same zajednice koriste arhivu za svoj rad. Mislim na aktiviste koji znanje prikupljeno u RomArchive vide kao alat. Pokušavaju se osloniti na konkretne izvore za svoj aktivistički rad u različitim područjima poput istraživanja holokausta ili rada na građanskim pravima. Budući da većina građe dolazi iz privatnih arhiva, zajednica je od početka uključena u razvoj RomArchivea.
Koji su vam izvori financiranja i jesu li adekvatni?
Savezna zaklada za kulturu financirala je projekt s 3,75 milijuna eura za provedbu do pokretanja, Goethe institut također je podržao projekt, a Savezna agencija za građansko obrazovanje osigurala je dodatna sredstva. Zvuči kao velik novac (i jest), ali s obzirom na dugo razdoblje razvoja (6 godina) i veliki broj ljudi uključenih u projekt (150 ljudi), to je bila razumna svota.
Tekst je dio istraživanja neformalne inicijative nezavisnih arhiva i knjižnica (Centar za dokumentiranje nezavisne kulture – Kulturtreger i Kurziv, Multimedijalni institut, Kuća ljudskih prava, Documenta, Savez udruga Klubtura, Arhiv Srba u Hrvatskoj, Centar za dramske umjetnosti, Udruženje za razvoj kulture URK) za bolji položaj izvaninstitucionalnih arhiva.
Istraživanje se provodi u sklopu projekta “Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog društva” podržanog kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova.
