Vidi kôd stranice UsmenaPovijest:Vitalnost dugujemo neprestanom učenju od zajednice

<div class="usmena-povijest-article"><div class="headingDate"><p>11.11.2023</p></div><div class="article-lead"><p>S Joan Nestle, jednom od pokretačica Lesbian Herstory Archivea, razgovaramo o povijesti ovog čuvenog arhiva i njegovom pedesetogodišnjem razvoju.</p></div><div class="article-content"><p>Razgovara: Dijana Grubor</p><div class="text"> <p>Lesbian Herstory Archives ([https://lesbianherstoryarchives.org LHA]) nastao je 1974. u New Yorku iz jedne od ženskih grupa za podizanje svijesti proizašle iz [https://en.wikipedia.org/wiki/Gay_Academic_Union Gay Academic Uniona], s ciljem očuvanja i dokumentacije lezbijskih povijesti, iskustava, priča i kulturnog stvaralaštva pod stalnom prijetnjom zaborava, isključivanja i brisanja od strane službene povijesti te patrijarhalnih heteronormativnih sustava. Arhiv je od svojih početaka težio stvoriti siguran, inkluzivan fizički prostor prepoznavanja, sjećanja i prisvajanja <em>queer</em> i ženskih povijesti, života i identiteta te je kao mjesto okupljanja i utočišta odigrao važnu ulogu u izgradnji zajednica i otvorio mogućnosti za stvaranje mehanizama preživljavanja i otpora strukturnom nasilju. Koordinatorice arhiva do danas su aktivne u lezbijskim i feminističkim organizacijama i pokretima, kao što je i arhiv sastavni dio života zajednice kroz projekte poput putujućih izložbi, programa [https://lesbianherstoryarchives.org/programs/visitor-workdays/ Volunteer Workdays], [https://lesbianherstoryarchives.org/programs/lez-create/ Lez Create] radionica te gostujućih predavanja i kulturnih događanja. LHA posjeduje jedan od najvećih korpusa o lezbijkama i od lezbijki – od zbirki usmene povijesti, svakodnevnih predmeta, dnevnika i ljubavnih pisama do filmova, knjiga, <em>newslettera</em>, dokumenata i biografija, kao i posebne kolekcije privatnih osoba, slavnih lezbijki i organizacija. </p> <p>O povijesti arhiva, njegovim počecima, kolekcijama, značaju i dobrim praksama kroz posljednjih 50 godina, razgovaramo s jednom od suosnivačica, aktivisticom, nagrađivanom autoricom i profesoricom <strong>Joan Nestle</strong>.</p> <p><strong>Možete li predstaviti inicijalnu viziju arhiva, njegove početke te kako je rastao i razvijao se kroz godine?</strong></p> <p>Lesbian Herstory Archives izrastao je iz onoga što je njegovih pet osnivačica naučilo iz svojih iskustava u nekoliko oslobodilačkih pokreta 1960-ih: Pokreta za građanska prava, Feminističkog pokreta i Gay Liberation pokreta. Sve smo doživjele homofobiju i kulturnu mržnju koju je Amerika pružila <em>gay</em> osobama. Ovi masovni pokreti pokazali su nam da možemo pokušati učiniti za sebe ono što je šire društvo odbijalo učiniti: njegovati, dijeliti i štititi lezbijske živote i kulturno stvaralaštvo. </p> <p>Počele smo koristiti sva sredstva koja su nam bila na raspolaganju – zbirka se, na primjer, smjestila u mom stanu, tako da je arhiv imao dom sve dok sam mogla plaćati najam. Konzultirale smo i obavijestile postojeće lezbijske i <em>gay</em> zajednice u Americi o onom što radimo koje su pokazale entuzijazam za naš projekt. Stvorile smo nove knjižnične tehnike, nove predmetne odrednice tako da smo ono što je nekad bilo sramotno učinile našim, mjestom osobne i zajedničke povijesti. Za početak smo prikupile vlastite zbirke, napravile <em>slideshow</em> koji je bio jeftin i jednostavan za prikazivanje i putovale po zemlji kako bismo širile glas o LHA-u. Ubrzo su nas žene dočekivale sa svojim materijalima u rukama i kolekcija je počela rasti. Imala sam dovoljno sreće da je moj stan bio velik i jeftin – sjetite se da je 1974. – pa je i zbirka mogla rasti. Obično kažemo da je prvih deset godina LHA gradio povjerenje u zajednici, htjele smo im dati do znanja da smo ovdje zato da ostanemo, da nam mogu povjeriti svoja sjećanja,  ljubavna pisma, fotografije… Pedeset godina kasnije to povjerenje još uvijek postoji. </p> <p>Sve više i više volontera_ki počelo je dolaziti na tjedne radne sastanke, organizirale smo kulturna događanja u stanu, slale smo besplatni <em>newsletter</em> s informacijama o rastućoj zbirci. Počele smo se educirati o tome kako pravilno čuvati arhive, gdje pronaći materijale koji su nam potrebni – sve smo to radile između naših stalnih poslova. Postale smo vješte u bilježenju usmene povijesti, ali uvijek uz uključivanje zajednice u sve aspekte projekta. Nikada se nismo prijavile za vladine potpore i još uvijek to ne činimo, ali nakon deset godina rada smo kao Lesbian Herstory Educational Foundation postale oslobođene od plaćanja poreza. Volontira nam sve više stručno osposobljenih knjižničara_ki i arhivista_ica, a djelujemo kao kolektiv – od početka smo o svemu odlučivale konsenzusom i još je uvijek tako. </p> <p>Godine 1992. zbirka je preplavila moj stan u New Yorku. Pronašle smo banku koja je prihvatila naš zahtjev za kredit za kupnju zgrade za arhiv. Nismo imale upravni odbor niti druge uobičajene strukture, ali nas tri smo prihvatile odgovornost, vjerujući da nas zajednice koje su nas podržavale od 1974. neće iznevjeriti. I nisu. Otplatile smo bankovni zajam u kratkom roku jer je mnogo osoba iz Sjedinjenih Država, ali i cijelog svijeta, doniralo male iznose. </p> <p>Od 1992. godine arhiv ima vlastiti dom, trokatnicu smještenu Brooklynu, gdje tisuće posjetitelja_ica i kulturnih radnika_ica koristi zbirku, uključujući muzeje, škole, medijske kuće i pojedince. Povjerenje, <em>grassroots</em> organiziranje, inkluzivnost, očajnička potreba i međusobno dijeljenje omogućili su nam da manjak resursa pretvorimo u obilje. Bez društvenih mreža, bez <em>Zooma</em> – samo <em>newsletteri</em>, slanje pošte, zajednička druženja i prikupljanje materijala. Današnja vremena su dosta drugačija.</p> <p><strong>Možete li reći nešto više o značaju i utjecaju tog inkluzivnog, fizičkog prostora koji lezbijke mogu posjetiti i učiti o svojim povijestima?</strong></p> <p>Već sam rekla kako je arhiv prešao put od života u zajedničkom stanu do vlastite zgrade, prve ikada u vlasništvu autane lezbijske skupine u SAD-u, a natuknula sam i što su posjeti LHA-u značili onima koji_e su nas tražili_e. Nevjerica da takav dom postoji, da nakon radnog dana u kojem su čuvali_e tajne svog <em>gay</em> života, mogu biti aut i slaviti svoju kulturu u sigurnom okruženju. Različiti autori i autorice tu su predstavljali svoje radove, poput književnica <strong>Audre Lorde</strong> i <strong>Adrienne Rich</strong>, ali i mnoge druge osobe koristile su zbirku kao inspiraciju za svoj rad. U prvim godinama LHA-a naša zajednica je bila stjerana u kut, ali žene su našle snagu u arhivskom životno-kulturnom prostoru. Ta snaga duha spasila je živote, a kolektivni osjećaj zajedničke povijesti, s jasnom slikom prošlih desetljeća, preoblikovao je naš kulturni i društveni egzil u nove mogućnosti.</p> <p><strong>Kako posjet arhivu izgleda danas?</strong></p> <p>Nakon 50 godina prikupljanja, čuvanja i dijeljenja, Arhiv dočekuje posjetitelje_ice u vlastitom prostoru u Park Slopeu, dijelu Brooklyna gdje žive mnoge lezbijke i <em>queer</em> osobe i gdje postoji prijevoz koji olakšava dolazak do arhiva. Možete čak i otići u virtualni obilazak na našoj web stranici. To je i dalje prostor prepun opipljivih, čitljivih kulturnih trenutaka u kojem možete provesti vrijeme uz šalicu čaja. Dizalo za invalidska kolica osigurava dostupnost arhiva. Domar ima stan na najvišem katu jer se trudimo osigurati da kolekcija nikada nije sama. Termini posjeta rezerviraju se telefonom ili putem web stranice, a još uvijek imamo volonterske radne susrete i kulturna događanja. Radno vrijeme objavljujemo tjedno. Uz volontere_ke, imamo i veći broj osoba na osposobljavanju, studenata_ica iz cijele zemlje i inozemstva koji_e mogu zaraditi bodove na arhivskim studijima tako što rade u LHA. Trudimo se zadržati osjećaj doma, dok istovremeno nastojimo razvijati najbolje arhivske prakse. Potpuno smo svjesne koliko smo sretne što smo započele naš arhivski projekt u drugo vrijeme, prije nego što je ideja vlasništva postala gotovo nemoguća za nezavisnu organizaciju kao što je naša. Velika razlika danas je u tome što je sada fizički prostor proširen našom digitalnom prisutnošću, tako da svi zainteresirani imaju pristup zbirci iako ne mogu stići do New Yorka.</p> <p><strong>LHA ima najveću kolekciju materijala o lezbijkama i od lezbijki – od knjiga, intervjua, zineova, usmenih povijesti i newslettera do filmova, fotografija i odjeće. Kako organizirate i održavate kolekcije?</strong></p> <p>Sve poslove preuzimanja zbirki i pripremanja za arhivsku uporabu obavljamo kao što to radi svaki arhiv. Zbirka je podijeljena tematski, a volonteri_ke razvijaju različite metode kako na najbolji način sačuvat prikupljeno gradivo i učiniti ga dostupnima. Da bi održale Arhiv, svake godine šaljemo pisma zajednicama s kojima surađujemo već pedeset godina, a dodatna sredstva prikupljamo kroz projekte digitalizacije za knjižnice koje nam plaćaju da im dijelove zbirke stavimo na raspolaganje. Prikupljanje sredstava dio je posla svih volontera_ki. Izradile smo vlastite korisničke vodiče za našu veliku zbirku. Ono što LHA čini jedinstvenim je to što zajednica čiju povijest čuvamo drži ovo mjesto sjećanja u svojim rukama.</p> <p><strong>Dijelovi kolekcija digitalizirani su kako bi bili međunarodno dostupni. Kako pristupate procesima digitalizacije i tko obavlja taj rad?</strong></p> <p>Jedno od naših načela bilo je da LHA mora biti međugeneracijski, da će se arhivske vještine prenositi s jedne generacije na drugu i upravo tako arhiv napreduje. Volonteri_ke kao što je <strong>Saskia Scheffer</strong>, koja je mnogo godina radila u fotografskoj zbirci Javne knjižnice u New Yorku, vodi našu Instagram stranicu koja sve aspekte života Arhiva predstavlja na nov način. Tu je i <strong>Maxine Wolfe</strong> koja je stručnjakinja u radu s tvrtkama za digitalizaciju koje rade na tome da arhivske zbirke budu dostupnije. Oni_e mlađi_e od mene (imam 83 godine), mnogi naši koordinatori_ce, grupa odgovorna za svakodnevno vođenje LHA imaju vještine koje odgovaraju današnjem vremenu i nesebično ih poklanjaju Arhivu. </p> <p><strong>LHA je od svojih početaka baziran na volonterskom radu i kolektivnom vodstvu. Možete li malo detaljnije predstaviti organizacijsku strukturu?</strong></p> <p>Od svojih početaka, arhiv je vođen kao kolektiv. Dvije osnivačice LHA još uvijek su dio ove grupe, ali članovi_ce kolektiva dolaze iz tijela volontera_ki koji_e se prvo upoznaju sa zbirkom, a zatim postepeno preuzimaju koordinatorske uloge, koje uključuju sudjelovanje u mjesečnim sastancima, prije uživo, a sada na <em>Zoomu</em>. Imamo dvije blagajnice koje su odgovorne za našu financijsku evidenciju. Odluke donosimo konsenzusom i to je uvijek funkcioniralo. </p> <p><strong>Spomenuli ste da je jedno od načela rada LHA prijenos znanja s generacije na generaciju. Kakav je bio vaš pristup arhivskim praksama u počecima i kako ste razvile svoje vještine? Kako ih prenosite novim generacijama?</strong></p> <p>Kada smo počinjale 1974., nismo bile profesionalno školovane arhivistice. To se donekle promijenilo 1978. kada nam se pridružila<strong> Judith Schwarz</strong>, voditeljica evidencije. U prvim smo danima <strong>Deborah Edel</strong> i ja posjetile brojne sveučilišne i javne arhive, poput Smithsoniana u Washingtonu, učeći koliko god smo mogle. Jedan od ciljeva LHA bio je učiniti vještine arhiviranja dostupnima svakoj lezbijki koja ih želi usvojiti. U našim obilascima arhiva, vidjele smo da su to često bila mjesta kojima mnoge lezbijke radničke klase nisu imale pristup. U ranim godinama, kustosi često nisu ništa znali o zajednicama čiji je materijal nekako došao do njih. Možete naučiti arhivske vještine, ali na temelju njih ne možete ući u kulturu ljudi čija su sjećanja u vašim rukama, što ne znači da arhivske vještine nisu potrebne. Malo po malo dogodile su se dvije stvari koje su produbile naše arhivsko znanje – arhivisti_ce su došli_e volontirati u LHA i prenosili su nam svoja znanja. Zatim su tijekom godina mnogi_e naši_e volonteri_ke postali_e arhivisti_ce i knjižničari_ke, tako da znanje stalno kruži. Angažirano razmišljanje o dijeljenju vještina čini stvari mogućima.</p> <p><strong>Koje su ključne prepreke i problemi s kojima LHA susreo tokom godina? Kakva je situacija danas?</strong></p> <p>Naš prvi izazov bio je educirati naše zajednice i nas same o samom pojmu Arhiva lezbijske povijesti, s obzirom na to da ništa takvo ranije nije postojalo. Morale smo biti <em>out</em> u svim aspektima ranog života arhiva – u pošti, u banci, u zgradi u kojoj smo živjele. Jednom smo dobile prijetnju smrću ostavljenu ispred vrata stana. I riječ “lezbijka” i riječ “herstory” izazvale su različite problematične reakcije, ali ustrajale smo i radile ono što smo htjele i trebale. Uključile smo se u međunarodni pokret <em>gay</em> arhiva 80-ih, a s vremenom je i ideja da imamo pravo upravljati vlastitom poviješću postala uvrježenija. Uvijek je izazov predstaviti svu kulturnu složenost svojih zajednica i prevesti ih tako da budu dostupne i jasne različitim zajednicama. Još je jedan izazov osigurati da osobe s invaliditetom imaju pristup svim dijelovima zbirke. Nismo uspjele u tome u našoj sadašnjoj zgradi čak ni s liftom za invalidska kolica.</p> <p>Stalni izazov je i osigurati da kolekcija bude dostupna u mjeri u kojoj za njom postoji interes. Budući da arhiv vode volonteri_ke, radno vrijeme mora biti usklađeno s njihovom raspoloživošću i to povremeno izaziva frustraciju istraživača_ica i drugih zainteresiranih. Pronaći drugi stalni prostor nakon petnaest godina bio je veliki izazov. Učinile smo to 1992. godine, ali sada je i taj prostor premalen za sve potrebe. Da rezimiram, glavni izazovi sada su prostor i novac te, u najširem smislu, moguće pogoršanje političke klime za <em>queer</em> kulturno izražavanje. U vremenu u kojem postoji toliko drugih načina za obavljanje arhivskog rada mi smo gotovo artefakt, ali onaj koji je uspješan u svojoj temeljnoj misiji – korištenju fizičkog prostora kao resursa i centra okupljanja. Izazov koji vidim kao znak vitalnosti jest da neprestano učimo od svojih zajednica. Naša se nomenklatura mijenja s vremenom, riječ lezbijka je proširena i uključuje sve rodne identitete; novi_e volonteri_ke svojim iskustvima ispisuju i novu povijest LHA.</p>
    
    <p class="has-cyan-bluish-gray-color has-text-color">Intervju je nastao u sklopu istraživanja neformalne inicijative nezavisnih arhiva i knjižnica (Centar za dokumentiranje nezavisne kulture – Kulturtreger i Kurziv, Multimedijalni institut, Kuća ljudskih prava, Documenta, Savez udruga Klubtura, Arhiv Srba u Hrvatskoj, Centar za dramske umjetnosti, Udruženje za razvoj kulture URK) za bolji položaj izvaninstitucionalnih arhiva.</p> <p class="has-cyan-bluish-gray-color has-text-color">Istraživanje se provodi u sklopu projekta “Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog društva” podržanog kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova.</p>   </div></div></div>