Vidi kôd stranice UsmenaPovijest:Uronjenost u kontekst

<div class="usmena-povijest-article"><div class="headingDate"><p>14.9.2010</p></div><div class="article-lead"><p>Dizajner Damir Gamulin smatra da se kompetencija ne dokazuje preko zakonitosti struke, već prema sposobnosti prepoznavanja trenutka i nalaženja načina da se pomogne.</p></div><div class="article-content">
<p>Razgovarala: Dea Vidović</p>

<p><strong>Damir Gamulin Gamba</strong>&nbsp;jedan je od onih dizajnera koji su znanje stjecali na&nbsp;<strong>Studiju dizajna</strong>&nbsp;u Zagrebu. Tako Gamulin pripada onoj generaciji dizajnera koji ne samo da su imali priliku &scaron;kolovati se za ovu profesiju, nego su odrastali s novim tehnologijama i trendovima u kojima je dizajn postajao izrazito plodotvorna djelatnost. Svoje prve radove ostvario je jo&scaron; za vrijeme studija u drugoj polovici devedesetih, a osobno&nbsp;<em>26. salon mladih</em>&nbsp;smatra prijelomnim trenutkom za svoj dizajnerski angažman. Njegov je rad mahom vezan uz područje kulture iako je surađivao i sa komercijalnim klijentima. Suradnje su za njega ključno polazi&scaron;te, a do sada je realizirao mnoge, među kojima su i one s&nbsp;[https://www.kulturpunkt.hr/i/kulturoskop/397/ Multimedijalnim institutom],&nbsp;<strong>Platformom 9,81,&nbsp;</strong>[http://www.fadein.hr/ Fade Inom],&nbsp;<em>ZagrebDoxom</em>,&nbsp;[https://g-mk.hr/ Galerijom Miroslav Kraljević],&nbsp;[http://www.eurokaz.hr/ <em>Eurokazom</em>],&nbsp;[http://www.animafest.hr/ <em>Animafestom</em>]&nbsp;i mnoge druge.</p>
<p><strong>Počeo si dizajnirati jo&scaron; za vrijeme studija. Neke projekte iz tog razdoblja smatra&scaron; manje, neke pak vi&scaron;e uspje&scaron;nim.&nbsp;<em>26. salon mladih</em>&nbsp;vidi&scaron; kao ključnu prekretnicu svog rada. &Scaron;to se tada dogodilo da tvoj dizajn pređe granicu samog alata?&nbsp;</strong></p>
<p>Do tada sam samom sebi glumio "frajera". Imao sam potrebu postaviti se prema struci. Opterećivao sam se nekim likovnim zakonitostima koje su postojale unutar struke. Poku&scaron;avao sam otkrivati dobar smjer, ali isključivo na likovnoj razini. I onda se dogodio&nbsp;<em>Salon mladih</em>&nbsp;čiji je ured bio u&nbsp;<strong>klubu mama</strong>. Tamo su bili ljudi kojima likovna kompetencija nije bila toliko bitna, koliko pitanja za&scaron;to i kako.&nbsp;</p>
<p><em>Salon</em>&nbsp;je bio puno važniji zbog ljudi s kojima sam surađivao nego zbog oblikovanja. Svi smo bili negdje na početku i crpili neka nova znanja. Tim je trčao s jednog mjesta na drugo, bilo po Zagrebu, bilo kod&nbsp;<strong>Vuka Ćosića</strong>&nbsp;u Ljubljanu, na&nbsp;<em>Manifestu</em>&nbsp;i drugdje, a sve s namjerom da se vidi, čuje i nauči &scaron;to vi&scaron;e toga. U svemu tome istovremeno sam dizajnirao, participirao i učio. Do tada takav proces nije bio prisutan niti u jednom projektu u kojem sam sudjelovao. Obično bih do&scaron;ao i odradio dizajn - proizveo bih ne&scaron;to (dobro ili lo&scaron;e, svejedno) &scaron;to se precizno tražilo ili &scaron;to bih sam odredio kao rje&scaron;enje i na tome bi zavr&scaron;avala cijela priča. Na&nbsp;<em>Salonu</em>&nbsp;sam svaki dan shvatio ne&scaron;to novo i postavljao se na neki novi način prema projektu i situaciji u kojoj smo bili. To je uostalom i vrijeme kada sam naučio da ljude ne treba dizajnirati, već treba s ljudima dizajnirati. Iako moram priznati da to nikada nije lako provesti jer traži značajno veći angažman i razumijevanje svih u procesu.</p>
<p><strong>Tvoja različita iskustva sudjelovanja u brojnim kulturnim projektima pokazuju i jednu drugu funkciju dizajna, onu u kojoj je dizajner aktivni i integralni protagonist tih projekata. Ti nisi samo izvr&scaron;itelj, nego sudionik cjelokupnog procesa. Pored mame, jo&scaron; od studentskih dana surađuje&scaron; i s udrugom Platforma 9, 81.&nbsp;</strong></p>
<p>Platforma je na početku do&scaron;la vi&scaron;e po prijateljskoj liniji i poznanstvu jo&scaron; iz vremena studiranja bez puno plana i predumi&scaron;ljaja. Svakako je ključna činjenica to &scaron;to sam se mogao razvijati usporedno s Platformom koja je od studentske udruge prirodnim razvojem nakon studija postala NGO. Ti ljudi nisu morali raditi to &scaron;to su radili, ali su željeli i htjeli stvoriti neke nove strukovne realnosti. S njima sam mogao propitivati pojave, ne samo na likovnoj, već i na praticipativnoj razini. Znači, dizajnirat će&scaron; određeni materijal, ali će ključna vodilja biti pitanje za&scaron;to to treba napraviti i na koji način može&scaron; postaviti dizajn koji neće biti slika na kraju projekta, nego će dizajn biti provučen kroz sve. Mnoga značajna pitanja na koja bih kroz vlastiti rad želio utjecati ili koja bih u nedostatku jednostavnog odgovora želio komunicirati postavljena su upravo kroz brojne suradnje i participacije unutar projekta Platforme 9,81.</p>
<p><strong>Za tvoje formiranje važna je i suradnja s udrugom Fade In. Za emisiju&nbsp;<em>Direkt</em>&nbsp;napravio si najavnu &scaron;picu, a Fade In-ov pristup dokumentarnom počeo si koristiti u svom radu.&nbsp;</strong></p>
<p>Fade In je otvorio nova polja učenja pa sam preko njih do&scaron;ao do mnogih saznanja o videu i filmu. Kada su napravili emisiju&nbsp;<em>Direkt</em>, prva stvar koja mi je pala na pamet vezano uz &scaron;picu emisije krenula je od njenog koncepta. To je dakle emisija u kojoj nema glancanja, nema predivnih prijelaza, nema dekorativne pridodane rasvjete, nego se snima najzanimljivije u zatečenom stanju. Zaključio sam da &scaron;pica ne smije imati standardiziranu i očekivanu televizijsku formu. Stoga smo odlučili emisiju započinjati s be&scaron;umnim i tamnim ulazom koji direktno sugerira prekid te početak nove emisije. Mnogi su me, nakon &scaron;to bi vidjeli moje ime na odjavnoj roli, pitali &ndash; "Gdje je tu uopće dizajn?"&nbsp;</p>
<p>Ekipa oko Fade In-a bila je silno bitna za moj daljnji razvoj. Ono &scaron;to sam dodatno od njih preuzeo tiče se njihove kompletne orijentiranosti na taj svijet dokumentarnog, neizmi&scaron;ljenog i neestetiziranog. I upravo sam to počeo poku&scaron;avati prenijeti kroz ono &scaron;to radim u dizajnu. Naravno, da bi ne&scaron;to bilo dobro dizajnirano, onda ipak treba malo i dizajnirati pa sam pomalo i dizajnirao. No, bez ikakve sumnje, oblikovanje dokumentarnog i traženje odgovarajućeg grafičkog pristupa je najdalje oti&scaron;lo u radu na festivalu&nbsp;<em>ZagrebDox</em>.</p>
<p><strong>Jezik gradi&scaron; tako da prelazi&scaron; preko zadanih konvencija, ali na način da sustav jo&scaron; uvijek funkcionira. Kako bi opisao jezik kojim se služi&scaron; i koji primjenjuje&scaron; u radu?&nbsp;</strong></p>
<p>To je neka vrsta grafičko dokumentarnog formalizma. U smislu da stvari postavlja&scaron; &scaron;to sirovije, &scaron;to direktnije, ali zadovoljava&scaron; do neke mjere odabrane razine i pravila struke kako bi u konačnici sve bilo funkcionalno, i ipak bilo i dizajn. Dakle, kreira&scaron; proizvod koji je netko od tebe tražio, ali na način da dizajnerske naučene postavke koristi&scaron; &scaron;to je manje moguće, s jedne strane koristeći materijale i situacije koje nađe&scaron; u određenom prostoru i vremenu (kontekstu) ili nametanjem nekog arbitrarno odabranog ili proizvedenog ali nerigidnog sustava koji će služiti dalje kao osnova oblikovanja. Recimo, kada sam dizajnirao za&nbsp;<em>ZagrebDox</em>, želio sam pokazati Zagreb i dokumentirati ga bez suvi&scaron;nog oblikovanja. Koristio sam stereotipnu formu dokumentiranja plakata kao dizajn za festival dokumentarnog filma, ali s izmijenjenim centrom pažnje, s praznog plakata na njegovu okolinu, u mom slučaju na Zagreb oko plakata. Slučajni prolaznici i slučajna zbivanja akteri su festivalskog vizualnog identiteta &scaron;to naravno nije bila klasična suradnja već uključivanje. Također, za video elemente tog projekta načinio sam shematiziranu analizu par tipičnih dizajniranih &scaron;pica koja je poslužila kao&nbsp;<em>storyboard</em>&nbsp;za izvedbu na&scaron;e &scaron;pice i zatim tražio gdje se u gradu može snimiti dokumentarna varijanta slične organizacije bez namje&scaron;tanja te u jednom kadru. Svi video materijali bili su kori&scaron;teni u svojoj izvornoj formi, bez montiranja slike i zvuka, samo s dodanim logotipom na kraju.</p>
<p>U drugom slučaju, na projektu oblikovanja vizualnog identiteta&nbsp;<em>Animafesta</em>&nbsp;2009. godine s kolegicom&nbsp;<strong>Tinom Ivezić</strong>&nbsp;rje&scaron;enje je traženo kroz svojevrsnu likovnu anketu u obliku&nbsp;<em>Animafestove</em>&nbsp;crtaonice tijekom koje smo željeli dobiti odgovore i reakcije na na&scaron; sistematiziran grafički predložak koji je izveden kao vrlo pojednostavljena shema preklopljenih festivalskih tradicijskih elemenata. Na radionici je bilo bitno razviti likovni razgovor između&nbsp;<em>Animafestove</em>&nbsp;likovne tradicije, na&scaron;e dizajnerske interpretacije i u potpunosti nekotrolirane reakcije sudionika koji su varirali od studenata do profesionalnih crtača i animatora, od povjesničara umjetnosti do arhitekata, od pravnika, dizajnera, filma&scaron;a i fotografa te u konačnici možda i najbitnije do slučajnih prolaznika koji su se osjetili pozvani napraviti ne&scaron;to svoje na na&scaron;u temu. Sama radionica nije imala direktan cilj proizvesti neki funkcionalni proizvod za festival, ali nam je zanimljivost dobivenih likovnih odgovora omogućila da nose i neka konačna promotivna rje&scaron;enja. Kao i kod&nbsp;<em>ZagrebDoxa</em>, odabrani sustav koristi manjak precizne kontrole nad svim fazama procesa pa samim time i konačnog rje&scaron;enja čime se drugim putem dolazi do traženog dojma koji se želi prenositi.</p>
<p>Ili pak proces revitalizacije&nbsp;<strong>Doma mladih</strong>&nbsp;u Splitu, potaknut i projektiran od Platforme 9,81 koji kao osnovnu postavku pretpostavlja uključivanje vi&scaron;e različitih aktera na izradi programa, umjetničke scene i Doma u cjelini. Dizajn je u ovom slučaju, uz arhitekturu i kreiranje programa, jedan od alata kojim se komunicira i artikulira veći broj inicijativa koje grade zajedničko mjesto &ndash; Dom mladih.</p>
<p><strong>Čini se da svoju osebujnu estetiku djelomično gradi&scaron; na intuitivnom pristupu. Koliko je intuitivnost doista vodilja prema rje&scaron;enjima koja nudi&scaron;?</strong></p>
<p>Mislim da se mnogo toga mora rje&scaron;avati intuitivno, ali ne na način da želi&scaron; dokazati autorsku osobnost, nego na način da želi&scaron; pokazati da si radio, učio i pripremao se za specifičnu situaciju. Tada može&scaron; raditi intuitivno jer ima&scaron; podlogu koja ti omogućava da vjeruje&scaron; u svoju odluku. A sve ono &scaron;to se intuitivno ne može rije&scaron;iti rije&scaron;it će se svakako na ovaj ili onaj način tijekom razrade ili diskusije s ostalim suradnicima unutar projekta ili samostalno. Većinu projekata u kojima sam zakazao poku&scaron;avao sam isprojektirati u glavi ili na skicama i odgađao prvi stvarni korak, ponekad mjesecima. Važno je ne pogrije&scaron;iti u svojoj prvoj intuitivnoj odluci, ali je jo&scaron; važnije imati mogućnost i odgovornost donijeti takvu odluku.&nbsp;</p>
<p><strong>Danas se o suradnjama najče&scaron;će govori iz pozitivnog aspekta, a oni negativni se često zanemaruju. Koliko su za tebe te suradnje plodonosne u energetskom i inspirativnom smislu, a koliko ipak predstavljaju otežavajuću okolnost?</strong></p>
<p>Uz sva negativna iskustva, mislim da s&acirc;m kod kuće za kompjuterom nemam kome &scaron;to reći. Takav nisam zanimljiv ni sebi, a kako bih onda bio zanimljiv i ikome drugome? Bolje je da se onda preselim ispred tv-a. Konflikti su sastavni dio života. Rijetko je samo jedna strana u pravu. To je uvijek splet nekih okolnosti, a 90% situacija je posljedica lo&scaron;e komunikacije. Konflikti su neophodni kako bi preispitao &scaron;to se događa. Tzv. uljuljkivanje uvijek je lo&scaron;ija opcija. Dakako, nije da namjerno izazivam konflikte kako bih propitao sebe i/ili druge. No, ja sigurno nisam ni najjednostavnija osoba za suradnju. Volim doći i pametovati svoju dionicu, volim se postaviti na razinu na kojoj imam &scaron;to za reći, ali rado ću čuti &scaron;to netko kaže s druge strane. Alergičan sam na dogmatičnost, na bilo kakve velike postavke koje ne funkcioniraju zato &scaron;to je život podložan propitivanju. To je mjera stvarnih ljudi. Zato je m&oacute;derna u svojoj osnovi nefunkcionalna, jer je toliko "čista", a ljudi jednostavno nisu takvi. Ne mogu se nositi s konceptom koji se nameće. Ne mislim da ljudima treba povlađivati i sve ću napraviti da se to ne dogodi, ali ne smije&scaron; ni gurati ne&scaron;to samo kako bi dokazao svoju kompetenciju jer tada ne sudjeluje&scaron; na pravi način. To je jedna od čestih gre&scaron;aka dizajnera. U svakom slučaju, nema jednostavnih i unaprijed sigurnih situacija.</p>
<p>Suradnje su jedan od najsmislenijih načina dolaska do dovoljno neočekivanog rje&scaron;enja jer je u sukobu naučenih postavki svih uključenih moguće stvarati nove priče. To nikako nije bijeg u anonimnost već neophodna potreba za dijalogom. Radi se o tome da može doći i do situacija u kojima te čak vlastito znanje može zablokirati jer u njemu prepoznaje&scaron; naučena rje&scaron;enja, bilo tvoja ili drugih kolega, koja samim time nisu promi&scaron;ljena i odgovarajuća danom problemu/temi/projektu. Jasno je da učimo na radu i razmi&scaron;ljanjima iz povijesti dizajna, ali je isto tako jasno da su prethodne generacije do rje&scaron;enja dolazile problematski i u skladu s vremenom u kojem su živjeli i radili, koja samim time nisu tako lako prenosiva u neke druge kontekste. Iz tih razloga važno mi je graditi dodatne sustave koji se neće voditi isključivo prema postavljenim pravilima, već će formirati nova koja će stvoriti novo polje primjenjivog dizajna ba&scaron; za projekt koji se u danom trenutku razmatra i stvara. A kako bi te taj sustav novih arbitrarnih pravila spriječio da odleti&scaron; u "lake odluke", važne su suradnje koje kada god je moguće uspostavlja&scaron; s drugim profesionalcima, bilo da su iz dizajnerske ili bilo koje druge struke.&nbsp;</p>
<p><strong>Koje okolnosti i promjene unutar hrvatskog konteksta vidi&scaron; presudnim za svoje izbore, tj. za usmjeravanje svog fokusa prema kulturi, posebice onoj nezavisnoj?&nbsp;</strong></p>
<p>Ono &scaron;to je meni olak&scaron;alo da krenem graditi priču na neki drugi način su dvije stvari. Dizajn je najednom postao silno plodna djelatnost u Hrvatskoj, odnosno pojavila se pojačana potreba i neka početna svijest o dizajnu. Počelo se puno dizajnirati, na primjer&nbsp;<strong>Bruketa</strong>&nbsp;i&nbsp;<strong>Žinić</strong>&nbsp;napravili su odličan pogon koji je od dizajn studija postao agencija i koji je potpuno poremetio sve standarde koji su do tada postojali. Dakle, dok netko ne postavi profesionalne standarde na maksimalno visokoj razini, ni ti ne može&scaron; s klijentom diskutirati o vi&scaron;im razinama, nego samo o sličici, o boji ili pak ovom ili onom fontu. Koliko god to nije razina ili pristup koji je mene zanimao, to je bila bez sumnje neophodna situacija da uopće može&scaron; propitivati dizajn. Druga sreća je moja tromost. Naime, nisam zajahao na val tih prvih akumulacija likovnog, dizajnerskog i poslovnog kapitala koji je zavodljiv, ali koji ako te uzme, onda si gotov. Meni je vi&scaron;e odgovaralo sjediti, razgovarati i dogovarati se te pretpostavljati da će se dizajn upravo i izroditi iz takvog pristupa. A to vrijeme procvata nezavisne kulturne scene vidim kao jo&scaron; jednu sreću koja mi se dogodila iako, naravno, da nije bilo kod mene odgovarajuće podloge i interesa, sreća ne bi nikako bila dovoljna.</p>
<p><strong>Kontinuitet učenja, stalno propitivanje samoga sebe te neprekidno suočavanje s izazovima smatra&scaron; važnim aspektima zbog kojih si se vezao uz nezavisnu kulturu. Postoje li jo&scaron; neki presudni razlozi koji nezavisnu kulturu čine poljem tvog interesa?&nbsp;</strong></p>
<p>Kada razgovaram s ljudima o tome &scaron;to radim, onda naglasak stavljam na ideju projekta pa tek onda na njegovu dizajnersku konceptualizaciju. Tako, primjerice, govorim o projektu&nbsp;<em>Nevidljivi Zagreb</em>. Ne ulazim u opis likovne strane dizajnerskog rje&scaron;enja. Nije me briga je li slika lijevo ili desno, je li točka na mapi mala ili velika, crvena ili crna. Ono &scaron;to me zanima je projekt, je li on dobar i mogu li se s njim poistovjetiti i participirati bez obzira na razinu mog autorstva. Uostalom, kontekstualnost je neophodna svakom dobrom dizajnu. Ako treba nekome pokazati da si neki problem dobro rije&scaron;io, mora&scaron; mu prezentirati zadatak i razmi&scaron;ljanja, a o oblikovanju neka sam kasnije sudi. Svoju kompetenciju ne treba dokazivati preko zakonitosti struke i preko nekog akumuliranog znanja u nekom točno određenom polju, nego prema tome jesi li sposoban prepoznati &scaron;to se doista u nekom trenutku događa i &scaron;to je u tom trenutku bitno napraviti i na koji način uopće može&scaron; pomoći.</p></div></div>