Vidi kôd stranice UsmenaPovijest:Preslagivanje odnosa, promjena relacija

<div class="usmena-povijest-article"><div class="headingDate"><p>6.1.2010</p></div><div class="article-lead"><p>Andreja Kulunčić, jedna od najprisutnijih hrvatskih umjetnica na međunarodnoj sceni, osvrće se na sve svoje važnije radove.</p></div><div class="article-content">
<p>Razgovarala: Vesna Vuković</p>

<p><strong>Andreja Kulunčić</strong>&nbsp;u svojim radovima propituje različite aspekte dru&scaron;tvenih odnosa i praksi, zanimajući se za dru&scaron;tveno angažirane teme, istraživanje kao umjetnički proces, suočavanje s različitim publikama i suradnju na kolektivnom projektu. U njezinim radovima publika često ima aktivno mjesto kreiranja, odnosno dovr&scaron;avanja djela, a u procesu nastajanja radova često koristi multidisciplinarnost, u kojoj se specifične umjetničke vje&scaron;tine nadopunjuju komplementarnim vje&scaron;tinama iz drugih područja (rad u suradnji sa sociolozima, filozofima, znanstvenicima, dizajnerima i marketin&scaron;kim stručnjacima).<br /><br />Sudjelovala je na međunarodnim izložbama kao &scaron;to su:&nbsp;<em>Documenta11</em>&nbsp;(Kassel, Njemačka),&nbsp;<em>Manifesta4</em>&nbsp;(Frankfurt/Main, Njemačka),&nbsp;<em>The American Effect</em>&nbsp;(Whitney Museum of American Art, New York, SAD),&nbsp;<em>8th International Istanbul Biennial&nbsp;</em>(Turska),&nbsp;<em>Liverpool Biennial&nbsp;</em>(UK),&nbsp;<em>Day Labor</em>&nbsp;(P.S.1, New York, SAD) i na mnogim drugim.</p>
<p><strong>Na suvremenoj umjetničkoj sceni u Hrvatskoj pozicionira&scaron; se kao jedna od međunarodno najistaknutijih umjetnica. No, kako je izgledao tvoj početak, pogotovo s obzirom na činjenicu da u Zagreb dolazi&scaron; 1990-ih, točnije 1995. nakon studija u Novom Sadu, Beogradu i Budimpe&scaron;ti. Dolazi&scaron; u inače jako zatvorenu, a u to vrijeme doslovno mračnu sredinu, no vrlo brzo si se nametnula kao važno ime na umjetničkoj sceni. I otkud uopće dolazi interes za praksu kakvom se bavi&scaron;, s obzirom na vrlo klasičan studij, studij skulpture?<br /><br /></strong>Krajem 1980-ih izbor na na&scaron;im akademijama bio je studij kiparstva, grafike ili slikarstva, odlučila sam se za kiparstvo, kao meni najbliže. Predavači nisu bili "klasični" u pogledu na umjetnost i njenu uronjenost u dru&scaron;tvo, pa sam puno naučila od njih. Konkretno, naučila sam raditi skulpturu prema vrlo određenim zadatostima, &scaron;to je bilo presudno. Recimo, ako je skulptura na trgu, ona ne stoji sama za sebe, nego mora funkcionirati s trgom, s arhitekturom, s ljudima koji prolaze, sa sadržajem koji predstavlja. Dakle, naučili su nas da promatramo i u obzir uzimamo puno različitih stvari, tj. da svoj rad stavimo u određeni kontekst. Sad kad pogledam unatrag, to je definitivno bila najvažnija stvar koju sam usvojila te i danas često kažem da se bavim 'socijalnom skulpturom'. Riječ je, naravno, o posve drugim materijalima, o drugom načinu rada, ali principi postavljanja problema su vrlo slični.</p>
<p>U Budimpe&scaron;tu sam do&scaron;la par godina nakon pada berlinskog zida, kad su se na likovnoj akademiji zaposlili umjetnici disidenti. Bili su jako "svježi" i zanimljivi, otvoreni. To je bila ogromna sloboda, ali i odgovornost &ndash; prema onome &scaron;to napravi&scaron;, &scaron;to izlaže&scaron;, kako staje&scaron; iza nečega, &scaron;to uzima&scaron;, a &scaron;to ne u svoje djelo.<br /><br />Nakon zavr&scaron;enih studija oti&scaron;la sam u&nbsp;<strong>Latinsku Ameriku</strong>&nbsp;sa željom da preispitam sebe i poku&scaron;am razumjeti svijet &scaron;ire. Razmi&scaron;ljala sam o tome je li umjetnost zbilja toliko važna i vrijedna, da u nju uložim cijeli svoj život..., kako to već bude kada je čovjek u svojim ranim 20-ima. No tamo me dočekalo ne&scaron;to posve drugo, vidjela sam po prvi put nepravde koje vladaju u Trećem svijetu. Jedno je to vidjeti na televiziji, ali biti tamo, to je ne&scaron;to posve drugo. Mogu reći da je to iskustvo za mene bilo vrlo određujuće, na neki se način i danas bavim time. Prije tih godinu dana života u Južnoj Americi, provela sam pola godine u arapskom svijetu, uglavnom u&nbsp;<strong>Jordanu</strong>&nbsp;i ne&scaron;to kratko u&nbsp;<strong>Siriji</strong>. To je bilo iskustvo posve druge vrste, vrlo značajno da razumijem stvari koje se danas događaju, posebno nakon 11.09.</p>
<p>Sa ta tri najvažnija životna iskustva do&scaron;la sam sredinom 1990-ih u Zagreb, gdje je tada bilo te&scaron;ko i mračno, sredina je bila prilično zatvorena, tako da nisam ba&scaron; uspijevala uspostaviti kontakte. No onda se dogodio jedan zanimljiv trenutak &ndash; pojava Interneta. To mi je otvorilo prostor, mogla sam "ići van", sretati ljude, komunicirati i raditi s njima. Radili smo zajedničke projekte preko weba i tako mi je, malo po malo, virtualni svijet pomogao da preživim, kako u umjetnosti, tako i u svakodnevnom životu jer sam ubrzo na&scaron;la posao web dizajnera. Krenuli su i moji prvi radovi koji su bili virtualnog karaktera. Kako novaca nisam imala, čitav se moj atelje sveo na mentalni i virtualni prostor jer nije bilo uvjeta da radim skulpture ni bilo &scaron;to slično u stvarnom materijalu.</p>
<p>Projekt&nbsp;[http://embryo.inet.hr/ <em>Zatvorena zbilja - Embrio</em>]&nbsp;(1999.-2000.) osjećam kao prvi rad s kojim sam uspjela izaći iz te zategnute situacije sa sobom i s okolinom. Htjela sam raditi s temom koja je izvan svega o čemu se u to vrijeme razgovaralo i s kojom mogu za isti stol dovesti ljude koji se inače ne bi sreli, a koji imaju za reći puno zanimljivih stvari. Tako sam se odlučila za temu genetski inženjering, i to prije negoli se otkrila genetska mapa, &scaron;to je bilo zanimljivo jer kad se otkrila, mi smo već imali gotov projekt koji je tako dobio novi zama&scaron;aj, dodatni interes publike. Meni je taj projekt bio dragocjen i stoga &scaron;to sam tad prvi put upoznala neke drugačije ljude u Zagrebu, bilo je tu sociologa, filozofa, teologa, liječnika itd. Puno ljudi smo uvukli u projekt i mislim da je on utoliko zaista bio uspje&scaron;an.</p>
<p>U isto vrijeme postavljena je izložba&nbsp;<em>Umjetnost i ekonomija</em>&nbsp;koju je kurirao kustoski kolektiv&nbsp;<strong>WHW</strong>&nbsp;u&nbsp;<strong>HDLU</strong>-u, za koji sam napravila rad&nbsp;[http://www.andreja.org/nama <em>Nama &ndash; 1908 zaposlenika, 15 robnih kuća</em>]&nbsp;(2000.). Politika mi je bila nedodirljiva, odnosno bolje reći prekomplicirana da se u nju uđe, da je se razloži. Danas je sve to puno lak&scaron;e, ali danas imamo drugi problem &ndash; svatko priča, vlada buka, pa se svejedno ne čujemo. Dakle, u to vrijeme jo&scaron; je vladala svojevrsna mentalna cenzura, stoga sam se odlučila pratiti pojedinačne sudbine ljudi u tranziciji, njihova mi je sudbina bila najzanimljivija i nabitnija. Zapitati se &scaron;to je s tim pojedincem? Tko je taj pojedinac? To je Namina radnica na plakatu, to su ljudi koji plaču na televiziji, koje srećemo na cesti svaki dan, koji &scaron;trajkaju pred Ministarstvom, koji su se vezali lancima ispred banke. To je kao neki apsurdni performans koji traje mjesecima... i na koji ljudi vi&scaron;e ne reagiraju. Moja želja je bila otvoriti javnu diskusiju o tim i sličnim problemima koji su se generirali nekontroliranim prelaskom u kapitalizam, a na koji smo postali indiferentni gledajući isključivo osobne interese. Isto tako mi je bilo bitno da Namine radnice na&nbsp;<em>city-lights</em>&nbsp;plakatima izgledaju dostojanstveno, da pozivaju na promi&scaron;ljanje a ne da bude samilost.<br /><br /><strong>U svim svojim projektima bavi&scaron; se postkomunističkim stanjem, ali na vrlo suptilan način. Nigdje deklarativno, plakativno, ili nostalgično žaleći za biv&scaron;om državom, već neumorno pitajući uvijek isto: &scaron;to bi bilo dru&scaron;tvo u dana&scaron;njem vremenu u kojem projekt dru&scaron;tva kao cjeline ne postoji, u kojem postoje tek uspje&scaron;ni pojedinci. Nijedan od tvojih radova ne pita to direktno, ali u pozadini svih leži to u osnovi isto pitanje... To mi je posebno važno s obzirom na činjenicu da umjetnost 1990-ih uglavnom &scaron;uti o tome, i da je upravo tu učinak neoliberalne ideologije vrlo osjetan, da se zaboravlja čitavo jedno povijesno iskustvo, da je tako lako nametnuti ne&scaron;to novo, kao da nikad prije ni&scaron;ta nije postojalo. Tako ćemo to brže i lak&scaron;e prihvatiti bez razmi&scaron;ljanja...<br /><br /></strong>Ono &scaron;to mene tu opsesivno zanima jest kako pojedinac dru&scaron;tvene promjene rje&scaron;ava sa sobom, sa svojom obitelji, sa svojim susjedima, sa svojom užom i &scaron;irom zajednicom. Svi moji radovi se na kraju vraćaju pojedincu. Uvijek se iznova pitam, &scaron;to je s ovim ili s onim pojedincem? Da bi se ispostavilo da ima 60.000 takvih pojedinaca, ili 100.000, ili milijun. Ispostavi se da je takav pojedinac ispao iz priče zato &scaron;to je žena, ili zato &scaron;to je Musliman, ili zato &scaron;to je ostao na cesti jer se zatvorila robna kuća ili tvornica. Sve je radio u najboljoj svojoj namjeri, ali svejedno su se vrata za njega, odnosno jo&scaron; če&scaron;će za nju, zatvorila, svejedno je postao vi&scaron;ak, ne&scaron;to &scaron;to ne trebamo, ne&scaron;to &scaron;to ne želimo vidjeti. I najbolje bi bilo da se takav makne, ali &scaron;to kad vidimo brojke tih koji se trebaju maknuti? Tek kada vidimo te brojke, zastanemo, počinjemo se pitati o smislu postavke u kojoj tako mnogo pojedinaca nije vi&scaron;e potrebno... To je moja pozicija, zato uvijek baratam s brojkama... Kao &scaron;to&nbsp;<strong>Nikolaidis</strong>&nbsp;pi&scaron;e u&nbsp;<strong>Zarezu</strong>, &scaron;to sa svim tim bio-otpadom, živim mrtvacima dana&scaron;njeg kapitalizma. &Scaron;to sa&nbsp;<em>slamovima</em>&nbsp;Trećeg svijeta, je li to neka sutra&scaron;nja snaga, neka drugačija revolucija? Pita se u članku hoće li sljedeći mesija doći iz redova tih zaboravljenih, odbačenih ljudi? To je upravo ono &scaron;to sam i sama prona&scaron;la u Latinskoj Americi: jedna priča za nas, a druga, vrlo te&scaron;ka priča za sve one koji nismo Mi.</p>
<p><br /><strong>Upravo u tome leži političnost tvoje umjetničke prakse, a koja je možda najbolje artikulirana u radu&nbsp;[http://www.andreja.org/1chf-1voice/ <em>1 franak = 1 glas</em>]. Taj je rad jako lijepo zaokružen, dobro promi&scaron;ljen i jednostavan, izbru&scaron;en do kraja. To davanje vidljivosti, ili u ovom slučaju 'glasa', &scaron;to mi se čini jo&scaron; važnije, onima koji su nevidljivi u dru&scaron;tvu.</strong><br /><br />Nevidljivi jer su ilegalizirani od strane sustava. Znači, to nisu ljudi koji mogu izaći na cestu, dići tablu i reći:&nbsp;<em>Ja bih svoja prava</em>. U projektu dajem glas tim nevidljivim radnicima koji u značajnoj mjeri održavaju to dru&scaron;tvo: peru, ribaju, čuvaju stare ljude i djecu, gule krumpire, kuhaju...</p>
<p><strong>Nevidljivi na političkoj sceni, ali u svakodnevici itekako vidljivi: restorani, kafići, kozmetičari, čistači(ce)...<br /></strong><strong><br /></strong>Da, prema aktivistima ima 80.000 ilegaliziranih ljudi, a govorimo o&nbsp;<strong>&Scaron;vicarskoj</strong>&nbsp;koja je mala i uređena zemlja. Problem se reflektira na vi&scaron;e razina. U&nbsp;<strong>Boliviji</strong>&nbsp;ili&nbsp;<strong>Africi</strong>&nbsp;ti ljudi možda jesu gladni i bez posla, ali u &Scaron;vicarskoj to ne bi smjela biti njihova pozicija. Ako je njihov rad potreban &Scaron;vicarcu, onda se prema njima treba odnositi isto kao i prema drugim radnicima. Stoga je tijekom projekta istovremeno trebalo raditi na osvje&scaron;tavanju i jednih i drugih. Puno sam te&scaron;kih priča čula, jedna od najtežih je možda sudbina ilegalno rođene djece. Oni odrastaju bojeći se izaći na cestu da ih policajac ne legitimira, jer ih može vratiti u matičnu zemlju, u kojoj oni zapravo nikada nisu bili i ne znaju ni jezik ni kulturu. &Scaron;vicarska čak ima podzakone zakona: može&scaron; u &scaron;kolu upisati dijete koje nema papire, a učiteljica ga prema zakonu ne smije prijaviti, a sve na osnovu prava svakog djeteta na &scaron;kolovanje. Međutim, mogućnosti toga djeteta su veoma limitirane. Zbog toga i govorimo o "institucionaliziranom" rasizmu, &scaron;to je veliki problem, i &scaron;to polako dolazi i u zemlje&nbsp;<strong>Istočne Europe</strong>. O tome govori moj rad&nbsp;[http://www.andreja.org/bosanci-van/ <em>Bosanci van!</em>]&nbsp;(2008.) rađen u&nbsp;<strong>Ljubljani</strong>&nbsp;za izložbu&nbsp;<strong>Moderne galerije</strong>&nbsp;<em>Muzej na cesti</em>.<br /><br /><strong>Radi se o sivoj ekonomiji koja je državno organizirana, a dru&scaron;tveno opravdana...<br /><br /></strong>Da, ali te&scaron;ko je progovoriti o tim problemima u uređenim dru&scaron;tvima. Zbog toga je presudna stvar to &scaron;to sam i u&nbsp;<strong>Z&uuml;richu</strong>&nbsp;imala dobrog partnera za projekt. To mi je često i najteži dio i potencijalno najveći problem u projektima.&nbsp;[https://shedhalle.ch/ Shedhalle]&nbsp;u Z&uuml;richu već ima dugu povijest takvih projekata, a dvoje njemačkih kustosa&nbsp;<strong>Katharina Schlieben</strong>&nbsp;i&nbsp;<strong>Sonke Gau</strong>, bili su iznimno važni za projekt.</p>
<p>Često zamjeram galerijama, muzejima, pojedinim kustosima da se na kraju ipak samo igraju, da im je sve to zanimljivo, čak egzotično; zatvorenici, azilanti, prostitutke, obespravljeni radnici... s kojima se u projektu radi, zanimljiv je angažman, ali se zapravo ne bi htjeli 'prljati'. Nekako su nevoljki raditi van galerije, isto tako ne bi htjeli da oni dolaze u galeriju, da se recimo pojave na svečanosti otvorenja. U tim se prilikama osjeća jedna elitistička pozicija, neko gađenje i otpor. To mi je uvijek veliki problem, kako procijeniti tko od kustosa zaista hoće i može u projektu ići do kraja, ne samo deklarativno, nego radom i angažmanom. Često su sretniji ako se stvar može zaustaviti na zidu galerije &ndash; samo da ne idemo van, da se ne upetljavamo, da ne uzburkavamo ...</p>
<p>U&nbsp;<strong>Luksemburgu</strong>&nbsp;sam, recimo, nedavno radila sa&nbsp;[http://www.andreja.org/new-prison/ zatvorenicima]. Kako me vlasti nisu pustile u zatvor, odlučila sam raditi s biv&scaron;im zatvorenicima jer to mi ne mogu zabraniti. Projekt smo uspje&scaron;no priveli kraju, i moji suradnici, biv&scaron;i zatvorenici, su naravno do&scaron;li na otvorenje. I tu postaje zanimljivo: neki od njih neoprani (jer su beskućnici) ulaze u taj fini, uređeni prostor galerije, među dotjerane uzvanike. Postalo je napeto, ali tim galerije je to odradio sjajno, s puno takta i razumijevanja problema. Ne kažem da je nužno da se bavimo isključivo tim pitanjima, ali ako smo već odlučili dotaći se tog problema, onda se moramo s tim znati i nositi. Oni nisu tu da bi bili na zidovima galerije, nego su tu da aktivno progovore o svom problemu, i moramo u njima gledati sebi ravne sugovornike.</p>
<p>Ili kad sam, primjerice, radila na projektu&nbsp;[http://www.andreja.org/on-the-state/ <em>O stanju nacije</em>]&nbsp;(2008.) u&nbsp;[https://g-mk.hr/ Galeriji Miroslav Kraljević], i kad sam dovela Kineza u galeriju na radionicu, studenti su se osjetili nelagodno: kako da pričamo o njima, a oni su tu? Mislim da je to važan moment, vidjeti ljude o kojima govorimo kao subjekte, kao aktivne sudionike. Moji su projekti često o tom ru&scaron;enju odnosa objekt-subjekt, poku&scaron;avam osvijestiti da se radi o pravim ljudima, da se priča o pravim životima, o pravim sudbinama. Mi koji radimo na tome imamo izbor, možemo se time baviti ili ne, ali osobe o kojima se tu radi često nemaju izbora, i to treba po&scaron;tivati.</p>
<p><strong>Umjetničke prakse, koje se nazivaju raznim imenima &ndash; dru&scaron;tveno angažirana umjetnost, umjetnost zajednice, dijalo&scaron;ka umjetnost, participativna umjetnost, intervencijska umjetnost, istraživačka umjetnost, suradnička umjetnost... &ndash; od 1990-ih su prevladavajući oblik umjetničke proizvodnje, međutim vrednovanje tih praksi prečesto je, kako uviđaju neki kritičari, vođeno etičkim kriterijima, koji se svode na ocjenu kvalitete suradnje i sudioni&scaron;tva. Takvo pozivanje na iskustvo ljudskog suosjećanja zapravo poravnava antagonizme u privremenoj dru&scaron;tvenoj harmoniji. &Scaron;to ti misli&scaron;, kakvi su učinci takvih radova?<br /></strong><br />Meni se ne čini da se sve te umjetničke prakse mogu podvesti pod jedno. Recimo, nije isto da li rad samo bilježi neki dru&scaron;tveni problem ili uspijeva aktivirati neki novi vid komunikacije, dijaloga, aktivirati ljude koji su tim problemom na bilo koji način dotaknuti. Osobno najvi&scaron;e cijenim radove koji ne zatvaraju problem, već suprotno, otvaraju nove mogućnosti odnosa među sudionicima unutar tematiziranog problema. Kod takvih radova možda možemo govoriti o nekim vidljivijim učincima. Isto tako, kvalitetna suradnja sudionika je potreban, ali nikako i dovoljan uvjet da projekt uspije.<br /><br /><strong>Sad je pravi trenutak da te pitam ne&scaron;to o metodologiji. Tvoju praksu karakterizira multidisciplinarnost, ali i istraživanje, pa i znanstveno istraživanje. Sociolog, ili etnograf koji odlazi u neko dru&scaron;tvo s kojim nema ni&scaron;ta, promatra, bilježi, donosi zaključke, ali ni na koji način ne sudjeluje u proizvodnji toga dru&scaron;tva. Koji je tvoj pristup u multidisciplinarnim radovima? Kako gradi&scaron; suradničke platforme (kako izabire&scaron; suradnike, kako postavlja&scaron; 'pravila igre') i koja je tvoja pozicija u procesu (autorska, koordinatorska, upravljačka, kontrolna...)?<br /><br /></strong>Jako mi je bitno stvarati mostove prema publici. Ako sam jako uronjena u probematiku, te&scaron;ko mogu stvoriti projektom most prema recimo znanstvenicima, ali sociolog može stvoriti most prema sociologu, teoretičar će stvoriti most prema onima koji su vi&scaron;e u teoriji, dok će recimo aktivist stvoriti most prema onima u praksi. Situacija nije jednoznačna, mi često ne znamo gdje stojimo, i možemo se u ovakvim procesima jako iznenaditi. &Scaron;to vi&scaron;e ljudi uzmem u projekt, to sam vi&scaron;e mostova napravila prema potencijalnoj publici. Isto tako, svi moji suradnici donose u projekt svoje viđenje određene teme, i time se stvara jedno novo značenje, &scaron;iri se razumijevanje i teme i na&scaron;ih odnosa unutar i naspram nje. To je jedna zapravo jednostavna priča, ali funkcionira.</p>
<p>Ono &scaron;to ovdje predstavlja problem je nesrazmjer, to da sam ja često previ&scaron;e i osobno uronjena u temu ili dru&scaron;tveni problem, dok su ljudi iz znanstvenog područja premalo osobno uronjeni, oni mi često daju do znanja da se mora znati gdje je tu subjekt, gdje objekt i koje su granice, do koje mjere idemo, kako stvari postavljamo. Ja radim na finom pode&scaron;avanju dru&scaron;tvenih odnosa, pazim da se stvar ne banalizira, da se ni&scaron;ta ne preskače, da se nitko ne iskori&scaron;tava. Stalno čistim kanale tj. odnose, na neki način prevodim i posredujem, između mene i suradnika, između nas i na&scaron;e teme, između galerije i publike itd. Ujedno gradim i okvir projekta u kojem se trudim da svatko pronađe sebi adekvatno mjesto na kojem može dati svoj maksimum i osjećati se sigurnim. Naravno sve to treba i koordinirati, voditi, naći financijsku podlogu itd.</p>
<p><strong>Odricanje od kulta autorstva, koje korijene vuče iz historijske avangarde, danas se gotovo automatski smatra progresivnim, u smislu kritike umjetničkog sustava i njegova trži&scaron;ta. U okviru složenih suradnički platformi ti se potpisuje&scaron; kao "autor, u suradnji sa...". Tvoja autorska pozicija povezuje, drži na okupu sve te funkcije, neka je vrsta kontrolne instance, mogli bismo reći rukovoditelja.<br /></strong><br />Da, vi&scaron;e recimo nalik građenju filma nego likovnog djela. Najprije osmislim projekt pa tražim suradnike za određene faze, netko u projektu ostaje kraće, netko dulje, već ovisno od stupnja angažmana. Poku&scaron;ali smo i drugačije, recimo multidisciplinarni projekt&nbsp;[http://www.distributive-justice.com/ <em>Distributivna pravda</em>]&nbsp;(2001.&ndash; 2005.) je bio takav, počeli smo oblikovati projekt zajednički, od samoga početka. Htjela sam da svi budemo autori, a ne da su oni moji suradnici. Jer u projektu&nbsp;[http://embryo.inet.hr/ <em>Embrio</em>]&nbsp;situacija je bila posve drugačija, sama sam osmislila projekt, a onda zvala ljude po potrebi: za programiranje, za sociologiju, za dizajn itd. S obzirom da u projektu nije bilo dovoljno novaca, puno se radilo iz entuzijazma, pri čemu je suradnja bila vi&scaron;e nego odlična, tako da sam odlučila da ćemo se svi potpisati kao autori. Taj tim koji je u&nbsp;[http://embryo.inet.hr/ <em>Embriju</em>]&nbsp;super funkcionirao okupio se oko novog projekta,&nbsp;[http://www.distributive-justice.com/ <em>Distributivne pravde</em>], sa jo&scaron; par novih članova, i čitavu smo godinu zajedno poku&scaron;avali izraditi projekt, ali nije nam ba&scaron; i&scaron;lo. Ne zato &scaron;to odnosi nisu funkcionirali, već zato &scaron;to je svatko imao svoju poziciju prema temi, i te&scaron;ko je bilo naći poveznicu. Nakon tih godinu dana susretanja i razgovora o temi, pomalo očajna jer tako dugo nemamo konkretnu ideju za realizaciju projekta, iza&scaron;la sam s idejom da temu segmentiramo i podijelimo tako da svatko razvija svoj segment (teorija, anketa, interaktivne igre, intervjui, bilten itd.). Nakon toga krenuli smo iz raznih točaka prema istom cilju i nakon godinu dana konačno je stvar profunkcionirala. Rije&scaron;ili smo oformiti udrugu za umjetnost, znanost i tehnologiju, skupa tražiti financijsku potporu za projekt. Nakon &scaron;to smo to uspjeli, sve je i&scaron;lo lak&scaron;e... svatko je na&scaron;ao jo&scaron; neke suradnike, i zavrtilo se, kao mala proizvodnja, mala tvornica. Projekt je zavr&scaron;io kao vrlo kompleksan&nbsp;<em>tool for knowledge</em>, alat za znanje, za promi&scaron;ljanje, bez ujednačenog stava &scaron;to jest dru&scaron;tvo pravednosti. Funkcionira kao platforma i utoliko je poseban među mojim radovima, i utoliko različit i od&nbsp;[http://embryo.inet.hr/ <em>Embrija</em>], ili od projekta&nbsp;[http://www.andreja.org/1chf-1voice <em>1 franak = 1 glas&nbsp;</em>](2007.-2008.).</p>
<p>&Scaron;to se ovog potonjeg tiče, slažem se da je to rad s kojim sam najdalje do&scaron;la, najprije zato &scaron;to sam imala odlične partnere, a s druge strane zato &scaron;to je u pitanju &Scaron;vicarska u kojoj ipak ima dosta novaca, te, kao treće i možda najvažnije, zato &scaron;to sam konačno uspjela u nečemu &scaron;to sam stalno poku&scaron;avala, a to je ne samo postaviti problem, označiti ga, već i dati neku vrstu aktivnog rje&scaron;enja. Najveći rad u tom projektu bilo je to preslagivanje, pomjeranje odnosa, promjene relacija &ndash; među imigrantskim grupama, unutar njih, u galeriji koja je morala funkcionirati drugačije, kustosi su morali raditi drugačije, ljudi koji žive i rade na crno su morali sebe vidjeti drugačije, aktivisti &ndash; s kojima sam inače imala najvi&scaron;e pote&scaron;koća &ndash; su također sebe morali vidjeti drugačije, i na koncu Parlament koji do danas odbija primiti novce kao poklon od ilegaliziranih i s kojim se i danas jo&scaron; uvijek natežemo. No i to je dio projekta, naravno da nisu prihvatili, time bi zapravo priznali njihovo postojanje i pozitivnu gestu. Ali, to smo znali od samog početka, kao da nekom malom iglom bockamo od sebe puno moćnijega.</p>
<p><strong>Gdje se ovakve prakse izlažu, i koji bi tip/format institucije, ne nužno ovdje lokalno, već vani gdje če&scaron;će radi&scaron;, bio pogon za tu vrstu prakse? Kako takve prakse sudjeluju u ekonomiji, odnosno koja je njihova ekonomska stabilnost?<br /><br /></strong>Najvažnije je imati dobrog partnera za produkciju, i dovoljan budžet. Koliko god jednostavan bio projekt uvijek ko&scaron;ta, jer radi se o dugoročnim procesima, od najmanje jedne godine do 4 ili 5 godina rada na jednom projektu s velikim nizom suradnika-stručnjaka. To mi je sve veći problem, gdje ući, u koju produkcijsku ni&scaron;u, a da bi proizvela ovu vrstu dru&scaron;tvenih projekata u kojima nema objekta, u kojima je proces rada na dru&scaron;tvenoj svijesti zapravo umjetnost. Ne znam tko bi mogao vidjeti vrijednost toga i uložiti neki veći novac? Tu negdje u ovom trenutku i stojim, želim stvari zahvatiti &scaron;ire, ali jo&scaron; ne vidim kako.</p>
<p>Ovakve se prakse često izlažu i u muzejima, ali oni nisu najpogodniji za produkciju jer su dosta hijerarhijski postavljeni u svojoj strukturi. Najbolje mi to potvrđuje iskustvo rada u Whitney Muzeju Američke umjetnosti u New Yorku. Količina birokracije koju sam morala obavljati oko svakog i najmanjeg zahtjeva je bila prilično opterećujuća, međutim ono &scaron;to bi dogovorili puno ranije, bilo je nevjerojatno profesionalno odrađeno s njihove strane. Moram priznati da sam bila prijatno iznenađena rezultatima koji su me dočekali u prostoru.</p>
<p>&Scaron;to muzej može pomoći dru&scaron;tvenom osvje&scaron;tavanju? Recimo, voljela bih u nekom velikom muzeju izložiti &scaron;vicarski rad&nbsp;[http://www.andreja.org/1chf-1voice <em>1 franak=1 glas</em>]&nbsp;i tako ukazati na problem institucionaliziranog rasizma, jer ljudi koji dolaze u muzeje jesu u isto vrijeme i u sferi moći, tj. u politici. Dakle, muzeji su sjajni za izlaganje dru&scaron;tvene problematike, možete doprijeti do velikog broja ljudi, ali nisam sigurna koliko mogu pratiti produkciju. Međutim se i uloga muzeja u posljednjih 5 do 10 godina mijenja, i oni preispituju svoju poziciju, pa se vremenom možda i otvori neka produkcijska ni&scaron;a za kompleksne dru&scaron;tvene projekte.<br /><br /><strong>I za ulaz u umjetnički kanon, u krajnjoj konzekvenci upisivanje u povijest umjetnosti...<br /></strong><br />Da, svakako i to, ali o tome nekako malo razmi&scaron;ljam, bitno mi je &scaron;to projekt može za dru&scaron;tvo učiniti sada. Mjesta proizvodnje zasada su male galerije, kao &scaron;to su kod nas&nbsp;[http://www.g-mk.hr/ Miroslav Kraljević],&nbsp;[https://www.whw.hr/galerija-nova/index.html Galerija Nova]&nbsp;ili platforme poput&nbsp;[http://urbanfestival.blok.hr/ UrbanFestivala]. Dakle, institucije koje imaju donekle nezavisnu poziciju, koje si mogu dozvoliti da se ne&scaron;to promijeni u zadnji čas, da se riskira projektom koji je politički, da se nađe jo&scaron; novaca, da se ne&scaron;to produlji, a to su konačno i ljudi koji ulaze u čitavu stvar bez zadr&scaron;ke.</p>
<p>Ne znam drugu mogućnost, možda bi u obzir do&scaron;la i državna ili gradska razina, ali to su opet strukture koje traže druge kompromise i dugoročno planiranje koje nije primjereno ovakvim praksama. Ali svakako novac poreznih obveznika prije negoli privatni novac. Recimo, u&nbsp;<strong>Liverpoolu</strong>&nbsp;sam htjela obrađivati problem&nbsp;[http://www.andreja.org/radovi-tinejdzerka.htm maloljetničke trudnoće]&nbsp;i rad mi nisu htjeli financirati jer taj problem po njihovom mi&scaron;ljenju ne predstavlja Liverpool u najboljem svjetlu. Na kraju nisam izlagala u&nbsp;<strong>Tate Liverpoolu</strong>&nbsp;gdje je bilo dogovoreno, već u jednoj maloj zabačenoj galeriji s vrlo skromnim budžetom. Dakle, u njihovom kulturnom sustavu to nije pro&scaron;lo, privatni su financijeri željeli sliku Liverpoola kao grada prosperiteta. Pitala sam ih za&scaron;to su uopće onda pozvali mene koja se bavim sivim zonama dru&scaron;tva, a ne recimo kipara koji bi izradio lijepi kip i ne bi se bavio dru&scaron;tvenom problematikom..</p>
<p><strong>Činjenica je da većinu radova realizira&scaron; u inozemstvu, kao &scaron;to je i činjenica da radove formatira&scaron; u odnosu na specifične okolnosti izložbi usmjerene dru&scaron;tvenom i političkom značenju izložbenog projekta, kao i samog mjesta za koje rad nastaje. Jasno je da je to uslijed 'materijalnih uvjeta proizvodnje', no kako se odnosi&scaron; prema toj poziciji? Razmi&scaron;ljajući o razlozima de-politizaciji dana&scaron;nje umjetnosti, Boris Groys primjećuje da umjetnici (ali ne samo umjetnici, već i intelektualci) danas najvi&scaron;e vremena provode na putovanju, stalno se globalno dokazuju, dok je umjetnik nekoć bio prisiljen voditi računa o lokalnom ukusu, a s obzirom da je stalno nailazio na nerazumijevanje, neodobravanje i barijere, morao je projicirati u budućnost. Dakle, sva je svoja nadanja projicirao u neko drugo vrijeme koje je politička promjena. Danas je dovoljno da se umjetnik preseli u neki drugi prostor, drugi kontekst. Kako ti na ovo gleda&scaron;, s obzirom na vlastitu često izmje&scaron;tenu praksu i proliferaciju bijenalnih manifestacija?<br /><br /></strong>Najče&scaron;će radim u Europi, a izvan Europe uglavnom samo izlažem, ali rijetko proizvodim. A kad radim u Europi, često boravim na istim mjestima pa tako i to postaje moj kontekst. Ja nisam stalno drugdje, već sam vi&scaron;e puta radila u&nbsp;<strong>Austriji</strong>, &Scaron;vicarskoj,&nbsp;<strong>Njemačkoj, Skandinaviji</strong>&nbsp;i meni su ti konteksti jasni. Kada odem u neku drugu zapadnoeuropsku zemlju, razlike nisu toliko drastične.</p>
<p>U na&scaron;em lokalnom kontekstu problem je u tome &scaron;to ne osvje&scaron;tavamo odnose među ljudima, niti &scaron;ire dru&scaron;tvene odnose koji su posve razru&scaron;eni i o kojima se ne razgovara, ni na jednom nivou, od obitelji i susjedstva nadalje. U inozemstvu, gdje radim, situacija je drugačija utoliko &scaron;to postoji svijest o problemu, zato i pozivaju umjetnike i intelektualce da pomognu, da uvedu ne&scaron;to novo u diskusiju. Moj pogled za njih je nov, drugačiji, jedan pogled izvana, različit od pogleda nekog tko je uronjen u kontekst.[http://www.distributive-justice.com/ <em>&nbsp;Distributivna pravda</em>]&nbsp;mi je možda najbolje rasvijetlila te razlike. Radili smo diskusije na mnogo različitih krajeva svijeta, Austrija, Njemačka,&nbsp;<strong>Sjeverna Italija, Turska, Južna Koreja, Amerika</strong>... i svi su ti razgovori bili potpuno drugačiji. U anglosaksonskom svijetu kapital je na prvom mjestu i nije se moglo razgovarati o socijalnoj pravdi, dok sjever Europe, posebno Njemačka, ima posve drugi ulaz u tu problematiku. Zato sam tamo čest gost.</p>
<p>Kod nas radim uglavnom s istim ljudima, od početka, jako se malo novih susreta i produkcijskih prilika otvara. Nadalje, ovdje s jako malo ljudi o takvim temama razgovaram, ne zato &scaron;to oni ne bi mogli, nego zato &scaron;to ne žele &ndash; to im je neveselo i te&scaron;ko.<br /><br /><strong>Multidisciplinarnost kao važnu karakteristiku tvog rada već smo utvrdili, kao i istraživačke metode. No jedna disciplina pritom ima važno, istaknuto mjesto, a to je sociologija. Koje je mjesto sociologije u tvojoj praksi (ili, za&scaron;to ba&scaron; sociologija?) i koje je njeno mjesto u takvim umjetničkim praksama? &Scaron;to tu vrstu umjetnosti razlikuje od sociologije?<br /><br /></strong>Iskreno govoreći, zato &scaron;to ljudi jako vole brojeve. To se može zaključiti listajući novine i prateći medije. Mislim da se brojevima može zadobiti pažnja. Pritom poku&scaron;avam ljude ne lagati, stoga i angažiram stručnjake sociologe, ne provodim istraživanja sama, mada uvijek nagla&scaron;avam da nije riječ o znanstvenoj anketi, iako mislim da su jo&scaron; uvijek na&scaron;e ankete pouzdanije od većine anketa kojima nas zasipaju mediji. Uzmimo kao ilustraciju&nbsp;[http://www.andreja.org/radovi-tinejdzerka.htm prijedlog za Tate Liverpool]: krenula sam od podatka da&nbsp;<strong>Velika Britanija</strong>&nbsp;ima najveći broj maloljetničkih trudnoća u Europi, a takav podatak ljude zaustavi, nagna da se zamisle. Žive u Velikoj Britaniji, a to ne znaju. Taj sam podatak dobila iz već provedenog istraživanja, mada sam na ideju do&scaron;la pukim promatranjem, opažanjem, stojeći na semaforu okružena trudnim tinejdžericama sa već jednom bebom u kolicima. Takvo opažanje dostupno je svima, ali većina ga ne vidi, međutim većina reagira na broj, na postotak. Činjenica je da projekt nisam mogla provesti jer se o tome malo ili nimalo govori. Ne da se o tome &scaron;uti, ali se vrlo dobro zna gdje se to smje&scaron;ta (u recimo kasno noćnom televizijskom terminu i sl.). To je ironija neoliberalizma, može se o svemu, ali se ograničava gdje, kada i s kim.</p>
<p>Kako i sami na žalost idemo prema takvom, na pojedinca neosjetljivom dru&scaron;tvu, mislim da nam jo&scaron; predstoji puno posla.</p></div></div>