Vidi kôd stranice UsmenaPovijest:Logika kapitalizma preuzela je proizvodnju umjetnosti

<div class="usmena-povijest-article"><div class="headingDate"><p>10.1.2017</p></div><div class="article-lead"><p>Nicole Hewitt govori o prošlosti bez sentimenta, a o sadašnjosti s jasnim kritičkim odmakom uz artikulirano korištenje snažnog ženskog glasa.</p></div><div class="article-content">
<p>Razgovarale: Martina Konto&scaron;ić i Dunja Kučinac</p>

<p><strong>Nicole Hewitt</strong>&nbsp;aktivna je na hrvatskoj umjetničkoj sceni od sredine 1980-ih kada, uz produkciju vlastitih eksperimentalnih video radova, surađuje i s grupom&nbsp;<strong>Cul-De-Sac</strong>&nbsp;izrađujući grafičke uratke koji prate njihovo djelovanje. Hewitt, rođena Londončanka koja je nedavno doktorirala na cijenjenom londonskom fakultetu Slade, profesorica je na Odsjeku za animirani film i nove medije zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti. Njen rad obilježava nepretenciozna kompleksnost prilagođena problemima vremena u kojem živimo. Beskompromisnost u metodama produkcije jednako joj je važna kao i sadržaj koji se producira. O pro&scaron;losti Nicole Hewitt progovara bez sentimenta, o sada&scaron;njosti s jasnim kritičkim odmakom uz artikulirano kori&scaron;tenje snažnog ženskog glasa.</p>
<p><strong>Na hrvatskoj kulturnoj sceni prisutna si od '80-ih godina. Kako su izgledale tvoje formativne umjetničke godine, prvi projekti i suradnje iz tog vremena? Kako je onovremeno dru&scaron;tveno okruženje utjecalo na tvoj rad?</strong></p>
<p>To je pitanje od kojeg vjerojatno zaziru svi koji imaju godina kao ja. Na neki se način moramo vratiti u povijest i historizirati sami sebe. Ipak, željela bih odgovoriti na to pitanje jer mi se čini da, prema ovom &scaron;to sam do sada vidjela, ne postoji odgovor iz ženskog glasa. Osamdesete su danas dosta mitologizirane. Moje osobno iskustvo '80-ih je bilo naravno uzbudljivo, najvi&scaron;e radi muzike, koncerata, klubova, izlazaka, &scaron;to je možda vezano uz moje tada&scaron;nje tinejdžerske godine. Istovremeno su '80-e u Zagrebu, ne mogu govoriti za cijelu tada&scaron;nju Jugoslaviju, bile obilježene vrlo elitističkim promi&scaron;ljanjima svijeta. Otpori koji su se događali naspram tada&scaron;nje elitne kulture bili su donekle progresivni, ali su se možda vi&scaron;e očitavali u frizurama i Novom valu. Novi val apsolutno podržavam, iako uglavnom nije imao politički podtekst koji je imao punk. Moje iskustvo vrlo mlade žene '80-ih u Zagrebu bilo je kroz postojanje nekih momenata tzv. alternativne ili progresivne kulture. Međutim, ona je bila vrlo isključiva, vrlo patrijahalna, &scaron;ovinistička, rasistička. Vladao je snobizam. Moje prožimanje s eksperimentalnim fomama koje su bile uzbudljive i nove kako meni tako i drugima, bilo je kroz suradnje s Cul-De-Sac, grupom koju su osnovali&nbsp;<strong>Damir Prica Kafka</strong>&nbsp;i pokojni&nbsp;<strong>Dragan Pajić Pajo</strong>. Ona je okupljala ogroman broj mu&scaron;karaca koji su svirali vrlo eksperimentalnu, slobodnu i često te&scaron;ko slu&scaron;ljivu glazbu. Iz nekog razloga sam se i ja upetljala u to dru&scaron;tvo i za njih radila mnogo grafičkih uradaka, od fanzina do postera, razne tipografije, omota za kazete, jer tad su jo&scaron; bile kazete u pitanju. A s druge strane, Cul-De-Sac je napravio glazbu za moja prva dva profesionalna filma.</p>
<p>S jedne strane, '80-e su bile jako statične. Vrijeme je u totalitarnom sistemu puno statičnije nego u kapitalističkom. Imperativ kapitalizma je da se stvari mijenjaju. Riječ je o tzv. inovativnosti. Sad smo i mi na neki način dio te mreže ubrzavanja u svim pogledima. Osamdesetih su stvari bile jo&scaron; jako spore. Ne znam je li to dobro ili lo&scaron;e, ali rekla bih, ako me se pita, kao tzv. kazivačica ili svjedokinja tog vremena, da su dru&scaron;tvene mjene tada bile spore. I dalje je postojao čvrst sistem vrijednosti, koliko god su postojale naznake kontrakulture ili poku&scaron;aji subkulture. Postojala je proizvodnja alternativnog u odnosu na režimsku proizvodnju vrijednosti i umjetnosti. Postojale su alternativne i samoorganizirane scene i to je vrijednost tog vremena. Nisu postojali fondovi ili isti sistem financiranja i podr&scaron;ke koji sada... htjela sam reći sada postoji, ali 'ajmo reći koji je drugačiji nego tada. Postojala je neka vrsta otpora i energije prema starijoj generaciji, prema režimu ili partijskom sistemu koja je davala eksplozivnost i potrebu za, ako ni&scaron;ta drugo, onda barem drugačijim druženjem.</p>
<p>Ali, opet mislim da je za žene koje su tada bile mlade taj svijet bio vrlo nepristupačan. Neki od mogućih materijalnih nositelja te nove kulture, omladinski i studentski časopisi, iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec reproducirali su forme patrijarhalnog prikazivanja mladih žena. Sistematski su i pjesme govorile o represiji mladih ženskih tijela. Mene je to jako obilježilo. S jedne strane postojala je želja biti dijelom alternativne, progresivne, hedonističke scene, ali istovremeno i nemogućnost da se u njoj vidim. Ideja nevidljivosti o kojoj i dan danas razmi&scaron;ljam i na kojoj radim, krenula je tada. Bila je to ideja, osjećaj nevidljive žene čega sam bila svjesna, samo &scaron;to to tada nisam mogla jasno artikulirati. Međutim, trenutak u kojem se feminizam prožima s politikom je kada osjeća&scaron; politiku u pogledu, prikazu, riječima, dodiru i u puno konkretnijim situacijama. Mlada djevojka tada nije mogla izaći sama, odnosno ako je to učinila, izlagala se nepotrebnim, neželjenim i kontinuiranim potrebama za komunikacijom. Mlada žena je tada neprestano bila u dvojnom sistemu gdje je poku&scaron;avala pregovarati svoje kretanje kroz zajednički, javni prostor, kroz klub, koncert, gdje god se taj život događao, a najvi&scaron;e se tamo događao. Tada uopće nisu bili prevedeni nikakvi feministički tekstovi niti sam ih bila svjesna dok nisam oti&scaron;la na fakultet. Ali osjeća&scaron;, to svi znamo.</p>
<p>Osjećamo načine na koje smo isključeni. Sve manjine to dobro znaju. Taj opis povijesne situacije rijetko čujem. To je neki diskurs koji se rijetko otvara. Ako ćemo po nekom binarnom mu&scaron;ko-ženskom, sudionici mu&scaron;kog spola nisu uopće svjesni pozicije u kojoj su se nalazile žene. Žene su tada bile&nbsp;<em>supporting act</em>,&nbsp;<em>network</em>&nbsp;podr&scaron;ke, vi&scaron;e kao statistkinje, svjedokinje i scenografija. Često scenografija. Vrlo često podr&scaron;ka jer su ti mu&scaron;karci trebali neku količinu podr&scaron;ke za svoje poduhvate. Zanimljivo je iz ove perspektive razmi&scaron;ljati kako smo se tada formirale, na koji način si mogao ili mogla opstati, koji si kulturni kapital tada mogla imati ili neimati. Užasno mi je zanimljivo kada to uspoređujem sa svojim sada&scaron;njim odnosima sa studentima i studenticama koji odrastaju u koliko-toliko drugačijem okruženju. Ako ni&scaron;ta drugo, puno su svjesnije i vi&scaron;e je mogućnosti artikulacije određene pozicije ili situacije u dru&scaron;tvu koju osjete ili vide.&nbsp;</p>
<p>&Scaron;to bih mogla reći za '80-e, a da je bilo lijepo? Nisu bile '90-e, nije bilo rata koji je obilježio sve nas koji smo tada bili mladi. Koliko smo mogli imati &ndash; 20 godina. Dogodilo se nevjerojatno, nezamislivo ispoljavanje grozota koje nas je razmjestilo posvuda. Da smo ostali na okupu kao ekipa možda smo se mogli &scaron;iriti u drugim modelima razmi&scaron;ljanja. Možda se mogao dogoditi vi&scaron;e emancipatorski pristup sceni, kulturi i njenoj proizvodnji. Svi ti mogući putevi bili su odrezani o&scaron;tro, agresivno i naglo. Postoji neka crna rupa u kulturnom kontinuitetu koji se mogao dogoditi, a nije. Istovremeno su te crne rupe bile i osobne. Svi smo osobno doživljavali prestanke života koji su trajali godinama. Na nivou zajedničke, kulturne, socijalne i političke proizvodnje dogodili su se, kao &scaron;to svi znamo jer jo&scaron; uvijek živimo s ostacima toga, stra&scaron;ni prekidi, stra&scaron;ni upadi u mogućnost kreativnosti, života i zajedničkog stvaranja.&nbsp;</p>
<p><strong>Kako si prevazi&scaron;la taj prekid kontinuiteta stvaranja i &scaron;ok '90-ih?</strong></p>
<p>Pa nisam ih prevazi&scaron;la, tek se unazad par godina počinjem baviti izravno time.</p>
<p><strong>Posjeduje&scaron; iskustvo visokog obrazovanja isključivo na stranim studijima, ali i ono profesure i mentorstva u Hrvatskoj i inozemstvu. Može&scaron; li opisati svoj akademski put od najranijih dana, ali i razlike u obrazovnim sustavima kojima si imala priliku svjedočiti?</strong></p>
<p>Obrazovanje u Jugoslaviji je bilo, kažu ljudi, kvalitetno u smislu količine informacija i tema u kurikulumu. Istovremeno je to bilo obrazovanje koje je čudna kombinacija Marije Terezije, dakle Austro-Ugarske i totalitarizma tako da nije bilo puno prostora za kritički pristup, kreativno razmi&scaron;ljanje ili diskurzivnost. Izuzetno sam se te&scaron;ko snalazila u tom sistemu, moguće zbog toga &scaron;to sam do&scaron;la iz Engleske i &scaron;to nisam govorila hrvatski kad sam krenula u &scaron;kolu. Moguće je da su počeci bili<em>&nbsp;a priori</em>&nbsp;otežavajući, ali mrzila sam &scaron;kolu iz dna du&scaron;e i užasno sam te&scaron;ko nalazila načina da komuniciram s profesorima ili profesoricama. To je čak jedan od razloga za&scaron;to sam se poslije strastveno dala u funkciju učiteljice. Shvaćam to dijelom svoje prakse. Imala sam sreću da sam u kasnijim godinama nai&scaron;la na nekolicinu nevjerojatnih mentora i mentorica koji su me naučili na koji način pristupiti mladim ljudima koji imaju veliku znatiželju i veliku želju, a treba im pomoć da nađu alate i metode kojima mogu početi otpakiravati krive vrijednosti koje su usvojili.</p>
<p>Možda jedna od najgorih stvari koje su nas &scaron;kole tada učile je &scaron;to je umjetnik i &scaron;to je umjetnost. Ako se dobro sjećam, jedna od definicija bila je da umjetnik svijet vidi na drugačiji i uzvi&scaron;en način. Ako se želi&scaron; baviti umjetno&scaron;ću, a naučila si da je to prava definicija, onda to znači da si i ti uzvi&scaron;ena na neki način, odnosno možda nisi uzvi&scaron;ena dovoljno. Stalno si u nekom zaziranju ili u strahu od toga &scaron;to je umjetnik. Zanimljive su te kategorije. Istovremeno se tada govorilo da nismo umjetnici nego likovni radnici, a vidim da se i sada ponovno koriste te riječi, često iz nekog drugog razloga. Tada se u službenom diskursu govorilo i filmski radnik, a s druge strane smo učili da je umjetnik uzvi&scaron;ena, talentirana, bogom dana osoba. Osjeća se i danas kad mladi ljudi dolaze iz srednjih &scaron;kola kako se te&scaron;ko identificiraju sa subjektom umjetnice. Misle da postoji neka količina znanja koja se mora obuhvatiti ili misterioznog talenta kojeg ili ima&scaron; ili nema&scaron; i koji dolazi ne znam od kuda kako bi ba&scaron; ti mogla postati umjetnica. Zato je važna uloga nas kao edukatora i edukatorica od&scaron;kolavanje, odučavanje.</p>
<p>Ona sporost o kojoj sam govorila ranije, koja je obilježavala '80-e, u ovom slučaju nije nužno lo&scaron;a stvar. Dru&scaron;tvo i razni njegovi elementi, od komunizma nadalje ovdje se sporije mijenjaju jer nije nagla&scaron;en imperativ inovativnosti. Inovativnost je ona sila koja tjera kapitalizam da kao fol napreduje. Ona je ne&scaron;to &scaron;to prožima sve elemente dru&scaron;tva.&nbsp;</p>
<p>U Britaniji je inovativnost premija i u edukaciji. 1960-ih godina ondje se dogodio pozitivan iskorak prema puno demokratičnijoj ideji edukacije, puno progresivnijoj nego &scaron;to ju sad vidimo u Britaniji. &Scaron;kole su, od osnovne do univerziteta, od '60-ih na dalje, krenule u dosta eksperimentalne i otvorene ideje oko obrazovanja, od ideja otvorenog razreda kao prostora do toga da nema ex katedra predavanja. Ne govorim o privatnim &scaron;kolama koje su potpuno drugačije, svijet za sebe, usidrene u klasni sistem. Od učenika i učenica u državnim &scaron;kolama tražila su se pitanja, a ne odgovori. To su strukturne sistemske inovacije koje su uvedene '60-ih i trajale su do&nbsp;<strong>Thatcherice</strong>. Takve inovacije se ovdje nisu dogodile. Koliko god smo imali raznih reformi, od&nbsp;<strong>&Scaron;uvara</strong>&nbsp;na dalje, sistem edukacije ostao je isti. To je reprodukcija faktografije. Profesor je autoritet koji ima znanje, a učenici ga nemaju pa poku&scaron;avaju svojim odgovorima zadovoljiti potrebe učitelja. Znanje u kapitalističkom sistemu jedna je od karika u toj brzini i inovativnosti koju opet ne karakteriziram kao pozitivnu stvar, samo kao razliku. Inovativnost i brzina nasuprot sporosti i statičnosti. Međutim, ta inovativnost i brzina znači da znanje postaje imovina, ne&scaron;to &scaron;to je privatizirano i &scaron;to ne dijeli&scaron; s drugima. Znanje je za tvoj napredak, a ne za napredak tvog susjeda, cimera, osobe koja sjedi do tebe. Tako da, na primjer, prepisivanje ili &scaron;aptanje u Britaniji ne postoji na način na koji je postojalo u ovim krajevima. To su nezamislive stvari u tamo&scaron;njem sistemu. Ako je inovacija tvoja osobna, prema njoj ima&scaron; za&scaron;tnički odnos. Ovdje je to bila neka vrsta solidarnosti u sistemu koji je otuđen i ne nudi znanje kao inovaciju.&nbsp;</p>
<p><strong>Nastavno na prethodna pitanja, može&scaron; li povući određene paralele između kulturnih politika zemalja u kojima si imala priliku živjeti i raditi?</strong></p>
<p>Te&scaron;ko je odgovoriti linearno na to pitanje jer se stvari toliko mijenjaju. Kulturna politika danas na Zapadu, u Britaniji, neusporediva je s kulturnom politikom u Britaniji '70-ih, '80-ih. To &scaron;to se sad događa je zločin. Napad na ljudska prava. Mogu pričati o tome kako je nestala kulturna politika, kako je nema ili koliko je ta politika korporativna. I tu postoji neka paralela sa stanjem kod nas. To je paralela koja nije zdrava, koje se trebamo bojati i protiv koje se moramo boriti. Ona na neki način pi&scaron;e povijest suvremene umjetnosti. Posebno mislim na T-HT i slične nagrade koje su po meni izuzetno opasne i u kojoj privid slobode koji postoji u kapitalizmu postaje stvarnost. To je grozno.&nbsp;</p>
<p>Za razliku od dana&scaron;njih sistema, u '80-ima je politički režim bio toliko predvidiv da mu nitko nije vjerovao. Nije bilo te vrste uvučenosti sistema u ljudske du&scaron;e. Sistemske riječi su bile prazne i nemoćne. Mogli su te staviti u zatvor, ali kad si pročitao neku parolu na cesti nisi joj vjerovao.&nbsp;<em>A priori</em>&nbsp;je ona bila prazna. Floskula. To je ne&scaron;to čim se&nbsp;<strong>Stile</strong>&nbsp;bavio. Jedan od najopasnijih momenata sistema u kojem postoji parlamentarna demokracija i razvijeni kapitalizam je &scaron;to uspje&scaron;no uvjerava ljude da je to stvarnost. Kod nas se poku&scaron;ava napraviti most prema toj ideji korporativne umjetnosti ili korporativne povijesti umjetnosti. Poku&scaron;ava se prikazati kako je umjetnost koju T-HT nagrađuje i otkupljuje povijest na&scaron;e umjetnosti. A nije. Međutim, oni uspje&scaron;no uvjeravaju ljude da je. To su te igre u kojima postajemo umreženi u sistem koji je perfidan i koji radi na na&scaron;im željama, imaginariju za neki lifestyle ili imaginariju za progres. Njemu ljudi vjeruju vi&scaron;e nego &scaron;to su vjerovali onom u vrijeme totalitarizma. Zato su vi&scaron;e nego ikad vaninstitucionalni sistemi organiziranja užasno važni. U Britaniji je taj prostor toliko okupiran, pogotovo u velikom gradu kao &scaron;to je London, u kojem vi&scaron;e ne postoji stvarnost. Ta stvarnost kad ju vidi&scaron;, a rijetko ju vidi&scaron;, očituje se u apsolutnom siroma&scaron;tvu i dru&scaron;tvenom očaju kojem se nasuprot nalazi taj radikalni &scaron;ik. Sve privatne kolekcije će biti pune nečega &scaron;to poku&scaron;ava biti politično, ali kako može biti politično ako funkcionira unutar sistema koji navodno kritizira. Mislim da je ovo lo&scaron;e vrijeme.&nbsp;</p>
<p><strong>Bila si na doktoratu na Sladeu u sklopu londonskog UCL-a koji puno polaže na interdisciplinarnost svog programa. Čini li ti se da je i takav pristup u službi korporativnih ciljeva?</strong></p>
<p>Slade je jo&scaron; najbolji od svih &scaron;kola u Britaniji &scaron;to se tiče organizacije i njenog poku&scaron;aja da zadrži autonomnost prakse. Istovremeno, radi neoliberalnog užasa u kojem živimo, Slade je jednako kao i svi drugi fakulteti ili akademije u Britaniji podložan financiranju koje ovisi o tome kakvi su im rezultati. Riječ je o sistemu menadžmenta koji zahtjeva određenu proizvodnju kako bi uopće dobio resurse za sljedeću akademsku godinu. To je jedna vrsta uslužne djelatnosti. Unutar tog cijelog monolitnog užasa stoji i Slade, osobito doktorski studij na Sladeu kojeg jo&scaron; uvijek vodi moja mentorica&nbsp;<strong>Sharon Morris</strong>. Ona je fenomenalna, jedna od tih osoba od kojih sam naučila kako biti mentorica. To su ljudi koji su se na&scaron;li u tom sistemu i koji poku&scaron;avaju na različite načine tražiti neki prostor autonomije. Ljudi koji predaju na tim mjestima nisu zli. Oni su se na&scaron;li u takvim situacijama; ako ne nađu načina da ispregovaraju svoj&nbsp;<em>funding</em>&nbsp;studij će se zatvoriti kao &scaron;to su se pozatvarali mnogi studiji po Britaniji.&nbsp;</p>
<p>Kao &scaron;to sam ranije rekla. Ne postoji vi&scaron;e stvarni svijet u Londonu. Posebno u Londonu. U drugim gradovima u Engleskoj je možda malo poroznija situacija, pa mnogi umjetnici i kulturni proizvođači i proizvođačice sele iz Londona jer jednostavno tamo, u kompletno solidificiranom sistemu profita i kapitala, ne postoji vi&scaron;e rupa u kojoj ti može&scaron; stvoriti ne&scaron;to. Tu i tamo postoji, ne&scaron;to malo. Do&scaron;la sam jučer iz Londona, pa sam se odu&scaron;evila jer sam na&scaron;la jednu malu rupu u Camdenu koja djeluje kao da nije kompletno umrežena u taj sistem proizvodnje nematerijalnog kapitalizma.&nbsp;</p>
<p>Umjetnici su upravo najbolji model ličnosti za razvijeni kapitalizam. To su ljudi koji su samomotivirani, fleksibilni, samoorganizirani, uvijek žele raditi. To je taj model kojeg su vrlo brzo prepoznale razne strukture iz svijeta profita jer je kreativan, brz, domi&scaron;ljat, samodostatan, nezavisan i motiviran. Genijalan model za razvijeni kapitalizam. Sve može&scaron; sam, sve će&scaron; naučiti raditi sam - i montirati i snimiti... Kako je rekao&nbsp;<strong>Bifo</strong>:&nbsp;<em>I-corp</em>. Kreativni stroj.&nbsp;</p>
<p>Svi vole pričati o tome kako nemaju vremena. To je jedan moment gdje je razvijeni kapitalizam uspio zavesti ljude. Sad stvarno nije cool ako kaže&scaron;: "spavala sam 12 sati" ili "jučer sam se digla u 4 popodne"... To uopće nije prihvatljivo. To je uspjeh razvijenog kapitalizma, za razliku od totalitarnog režima koji nije nikog zaveo. Svi smo znali da je to laž, a sad ljudi vjeruju da je istina da nema&scaron; vremena. Da je istina da mora&scaron; neimati vremena i da stalno mora&scaron; biti dostupan. Zanimljivo bi bilo kad bi svi rekli - neću. Ali nitko to ne napravi. To su isto izbori, i možda razgovori koje trebamo imati svi na sceni. &Scaron;to i kome neprestano proizvodimo da nitko vi&scaron;e nema vremena ni za &scaron;to? Bifo to zove kognitivni kapitalizam u kojem smo svi svojevoljno.</p>
<p><strong>Misli&scaron; li da izvaninstitucionalno djelovanje i neformalno obrazovanje mogu služiti kao korektiv? </strong></p>
<p>Ovdje u Hrvatskoj to vaninstitucionalno je nakon rata bilo apsolutno instrumentalno, ni&scaron;ta drugo nije ni postojalo. Bez toga ne bi bilo ni&nbsp;<em>Kulturpunkta</em>, ni&nbsp;[https://clubture.org/ Clubturea], i svih organizacija koje su ustvari postavile nezavisnu scenu na noge. To je bilo specifičnu za Hrvatsku i države biv&scaron;e Jugoslavije jer u tom trenutku institucije nisu ispunjavale svoju funkciju, pa su uskočile udruge. Hvala&nbsp;<strong>Soro&scaron;u</strong>. Koliko se sjećam, tako je počelo, ali je izuzetno važno da je počelo. Rupe su bile ogromne i taj nedostatak sadržaja i progresivne djelatnosti bio je izuzetno depresivan i &scaron;tetan. Mislim da je ta trauma od '91. na dalje ostavila ogromne posljedice na na&scaron;u kolektivnu mentalnu dobrobit, osobito onih koji su to doživjeli kao odrasli ljudi, da ne govorim o onima koji su morali ići na frontu ili su bježali. Depresija, anksioznost i mentalno zdravlje odnosno mentalna bolest, tuga kao posljedica rata jo&scaron; je uvijek prisutna.</p>
<p><strong>Sudjelovala si u projektu&nbsp;<em>Centrifugal: Sekvenca 2</em>&nbsp;koji preispituje dihotomije centralno-marginalno i globalno-lokalno. Neke od okosnica projekta bila su i pitanja: &Scaron;to pojmovi lokalno i centralno znače u dana&scaron;njem globaliziranom svijetu gdje ishodi&scaron;ta i tijekovi moći vi&scaron;e ne mogu biti jasno određeni? &Scaron;to to znači za suvremene umjetničke prakse?</strong></p>
<p>Na&scaron;li smo se u jednom trenutku povijesti ovog svijeta i novog, zastra&scaron;ujućeg svjetskog poretka koji je u nekom nastajanju i te&scaron;ko je bilo &scaron;to predvidjeti. Od&nbsp;<em>Brexita</em>&nbsp;i&nbsp;<strong>Trumpa</strong>, stvari su jednostavno bile ubrzano nepredviđene. Kad smo krenuli s&nbsp;<em>Centrifugalom</em>&nbsp;svijet je bio drugačiji i Europa je bila drugačija. Margina nije značila isto &scaron;to znači danas. Sad je sve neki centar. Mislim da je vrijeme za tražiti nove i drugačije strategije, ali jo&scaron; ne znam koje su to. Ako netko zna, ja bih se rado udružila. Mislim da je ovo vrijeme zastra&scaron;ujuće. Podsjeća me na predratno vrijeme, na '80-e, odnosno rane '90-e. Zastra&scaron;ujuće je.&nbsp;</p>
<p><em>Centrifugal</em>&nbsp;je bila lijepa inicijativa. Kad smo krenuli u razmi&scaron;ljanje koji su prostori gdje možemo funkcionirati zajedno, a da nismo dio centrističkog sistema, Hrvatska nije bila dio Europske Unije. U međuvremenu, sve riječi koje smo tada koristili, koriste i na&scaron;i europski kapitalisti. Gdje su putovi moći nije uvijek razlučivo i nije uvijek jasno koja je razlika u terminologiji. Želim reći da da možemo imati nostalgiju prema vremenima kad smo se pitali o terminologiji. Dok se stvari događaju na razini riječi i slike jo&scaron; uvijek postoji prostor gdje se one mogu izmijeniti. Onog trenutka kad se to prelije u fizičko, postaje dosta te&scaron;ko vratiti se i popraviti &scaron;tetu.</p>
<p>Nedavno smo se mi sudionici&nbsp;<em>Centrifugala</em>&nbsp;počeli nalaziti kako bismo krenuli razmi&scaron;ljati o trenutnoj situaciji koja se čini da je neobilježen teritorij. Promijenio se geopolitički prostor sudionika, Finske, Irske, Hrvatske, u kojem smo htjeli djelovati. U tih desetak godina od početka&nbsp;<em>Centrifugala</em>&nbsp;i u Finskoj su nacionalizam i populizam enormno narasli. Bitna je, ali nepoznata zadaća kako se danas reflektirati na sada&scaron;njost.&nbsp;</p>
<p><strong>Od sredine '80-ih bavi&scaron; se eksperimentalnim filmom. Često istražuje&scaron; mogućnosti dokumentarnog jezika unutar ili kroz određene fiktivne forme, pa me zanima koji je tvoj stav o dokumentaciji i&nbsp;<em>reenactmentu</em>&nbsp;u umjetnosti?</strong></p>
<p>Pa,&nbsp;<em>reenactment</em>&nbsp;je neko vrijeme bio&nbsp;<em>buzzword</em>&nbsp;i neko vrijeme je to bilo jako popularno. Bilo je lijepo kad se tek počelo raditi, ali mislim da je sad to možda isprazna forma. Repeticijom se gubi na snazi. &Scaron;to se tiče razmi&scaron;ljanja o dokumentarnom, o jeziku i fikciji, sve je to vezano uz ideju povijesti i mogućeg dokumenta, svjedoka ili svjedokinje povijesti, odnosno političke povijesti. Zato mi je bilo zanimljivo kad sam se krenula baviti projektom&nbsp;<em>Ova žena se zove Jasna,</em>&nbsp;koji je krenuo kao dokumentarni projekt o Ha&scaron;kom sudu. Inicijalna ideja je bila realizirati ga kroz model istine. 'Ajmo reći da je dokumentarizam neki model istine, neke stvarnosti. Međutim, učinilo mi se da je kombinacija s narativnim strukturama fikcije puno veći prostor za razmi&scaron;ljanje o stvarnosti i o povijesti. Ako je jezik emancipiran od dokumentarnog, a referira se na stvarnost, na činjenično, na povijesno, on time može postati rezonantniji ili komunikativniji. Kroz poetično kori&scaron;tenje jezika može se prije doprinijeti vezi ili kontaktu s osobom u živoj situaciji koja čuje tu riječ.</p>
<p>U tom smislu, tvoje pitanje je možda neki mali sinopsis mog doktorata u kojem sam se bavila upravo idejom razlike između pripovijedanja i diskursa &scaron;to mi je bilo užasno zanimljivo zbog na&scaron;eg rata i načina na koji se jezik tad koristio, kao i načina na koji se pisala povijest. Bilo mi je bitno da poku&scaron;am razlučiti i shvatiti kako se koristi jezik i kako se koristi gramatika da bi u nju zatvorili neko iskustvo. Neko iskustvo je umrtvljeno ako ga izrekne&scaron; u pro&scaron;lom vremenu, a ako je izrečeno u nekoj drugoj formi ili u nekoj neobičnoj sintagmi onda možda može dobiti neku drugu živost.</p>
<p><strong>Zadržala bih se jo&scaron; malo na tvom doktoratu i tezi koja razmatra odnos filma, naracije, povijesti i retorike.</strong></p>
<p>Kad sam radila taj&nbsp;<em>thesis</em>, taj doktorat, jo&scaron; sam uvijek bila vrlo analitična, ili sam tada mislila da moram biti analitična. Nisam vjerovala svom glasu &scaron;to žene često rade. Na&scaron;la sam se u sredini gdje se od mene očekivala određena količina akademske stručnosti koja je meni uvijek bila izuzetno strana i od koje sam ili zazirala ili sam je se bojala. Imala sam ujedno i potrebu da nađem način da analitički pristupim problemima kojima sam se tada bavila. U to vrijeme sam se bavila filmom i mogućnostima filma da rekreira neku situaciju ili da dokumentira neku situaciju. I ako ju dokumentira, je li riječ o sadržaju neke situacije ili se dokumentira proizvodnja neke situacije. Dakle, onog trenutka kad stavim kameru pred ne&scaron;to ili nekoga, to ne&scaron;to i taj netko ili ta netko će se možda drugačije manifestirati nego da ta kamera nije tu. Dakle kamera nije neutralna, mislim da to su vrlo&nbsp;<em>basic</em>&nbsp;stvari. Ali, to je neko razmi&scaron;ljanje o formi. Dokumentarni film sebe prikazuje kao ne&scaron;to &scaron;to nije posredovano ili ne&scaron;to &scaron;to je samo neutralno hvatanje socijalne stvarnosti. Onog trenutka kad sam ja s kamerom negdje, ta se socijalna stvarnost mijenja. I drugačije bi se prikazivala ukoliko bi to bio ogroman aparat iza kamere i ukoliko je jedna osoba iza kamere i ukoliko je ta osoba iza kamere žena ili je mu&scaron;karac ili je mlada ili je crnac ili je lezbijka.</p>
<p>Sve te stvari utjecat će na to &scaron;to se događa s one strane kamere. Tako su meni bili zanimljivi ti odnosi. Tada me jako mučio prikaz stvarnosti, i to možda posebno zbog iskustva rata. To nije direktno vidljivo u radovima, ali to su neke točke istraživanja koje su mene tada opsjedale. Jedna od stvari je bila dakle ako ne&scaron;to promatram, jesam li istovremeno sudionica tog promatranja ili sam izvan te situacije. I to su možda bile postavke koje su me tada zanimale, a posebno me to zanimalo iz feminističke teorije narativnog fima. Preispitivala sam gdje su te pozicije moći, tko gleda, a tko je gledan, gledana. I u tom smislu ta neka dekonstrukcija narativnih metoda mi je bila važna. I ona je na neki način u to vrijeme bila dosta analitična. Jednako tako, kroz praksu pisanja počela sam shvaćati i tekst kao materijal, kao neku materičnost koja se može oblikovati isto kao &scaron;to se mogu likovni elementi oblikovati. Jedan od malih isječaka koje sam čitala je bila&nbsp;<strong>Shoshana Felman</strong>&nbsp;koja govori da kao ženski subjekt pi&scaron;emo teoriju kroz umrežavanje teorije i autobiografije jer smo naučene čitati i učiti kao da nas nema, kao da neko drugi pi&scaron;e tu povijest. Negdje je to neko bavljenje jezikom koje taj jezik poku&scaron;ava prisvojiti i dozvoliti neku igru ili neku slobodu u formi koja je inače vrlo autoritarna. Ne znam, jezik, tekst nekad funkcionira kao autoritet i u tom smislu neko žensko prisvajanje, ne kao žensko pismo, mrzim tu riječ ili tu frazu - &scaron;to znači to, &scaron;to je mu&scaron;ko pismo? - ali kao taj neki jezik koji je jezik, po&nbsp;<strong>Lacanu</strong>, jezik zakona, jezik simbola, jezik jezika. Kako ga mi onda uzmemo iz neke minorne pozicije i drugačije oblikujemo, ili ga drugačije govorimo.&nbsp;</p>
<p>No, da se vratim na onu ideju nevidljivosti. Jasna ne postoji, Jasna nije stvarna osoba, ali je inspirirana stvarnim ženama. I vezana je uz ideju da nisi upisana u povijest. Da ta žena nije upisana u tu povijest. I da ona nije govorila, da mi nismo u nekoj javnoj sferi čuli glas te žene koja je iz tog nekog administrativnog neobičnog konteksta svjedokinja velikih procesa službene povijesti. Sad, na koji način ona kao taj nevidljivi fantom, 'ajmo reć, prožimanja raznih mogućih priča i kolektivnih povijesti je svjedokom službene povijesti. Tu su mi zanimljivi ti odnosi.</p>
<p><strong>Kako doživljava&scaron; promjene u mediju filma s obzirom na razvoj tehnologije, ali i na promjene modela financiranja i produkcije?</strong></p>
<p>Eksperimentalni film nije nitko kupovao i zato je to bilo lijepo. Na neki način je eksperimentalni film u Jugoslaviji počeo u kinoklubovima, dakle apsolutno neprofesijskom okruženju. U Americi i Britaniji je najveću zastupljenost imao u kooperativama i kolektivima. Uvijek je bio forma koja je u otklonu prema mainstreamu i holivudskom filmu, ne samo u smislu&nbsp;<em>fundinga</em>&nbsp;nego i u sistemu produkcije. Ono &scaron;to je u eksperimentalnom filmu bilo bitno je horizontalna produkcija, ukoliko jedna osoba ne radi kompletnu proizvodnju. Hijerarhijske podjele koje imamo u standardnom filmu, od redatelja, scenarista, kostimografa itd. su protivne horizontalnom očekivanju i zahtjevu za eksperimentalnom produkcijom. Mislim da je bitno da su načini na koji ne&scaron;to radimo sukladni onom o čemu ne&scaron;to radimo. Dakle, u nekom starinskom žargonu moglo bi se govoriti o skladu forme i sadržaja, a u pro&scaron;irenom smislu sadržaju i produkcijskoj strukturi. To sa sobom donosi niz drugih pitanja. Od kud dolaze novci za proizvodnju takvog filma, tko proizvodi takav film i gdje se takav film prikazuje. Dakle, cijeli aparat od začetka do distribucije je izbor tih sustava i čini umjetničku ili političku poziciju. Ne radimo filmove čija sredstva dolaze iz privatnih izvora, ne radimo filmove na način da je distribucija postala hijerarhična i ne radimo filmove kojima je želja sebe prikazati sebe bez otkrivanja cijelog aparata.</p>
<p><strong>Kakav je tvoj stav o festivalima kao mjestima distribucije eksperimentalnog filma?&nbsp;</strong></p>
<p>Festivali su pasivni fenomeni. To nije mjesto proizvodnje nego mjesto pasivnog gledanja. Zanimljive su mi forme koje zahtjevaju neki oblik komunikacije i suradnje. Već dugo ne sudjelujem na festivalima. Oni su potrebni ako traži&scaron;&nbsp;<em>funding</em>&nbsp;jer mora&scaron; napisati na kojim si festivalima bio. To je taj neki&nbsp;<em>loop</em>&nbsp;koji zahtjeva određenu vrstu uspje&scaron;nosti i određene kanale vidljivosti. Meni su uvijek bili zanimljiviji manje prepoznatljivi i manje organizirani kanali vidljivosti. Ne&scaron;to &scaron;to nije usustavljeno u sistem žirija, programa i nagrada koje po meni reporoduciraju ono protiv čega poku&scaron;avamo biti. &Scaron;to sad to znači, jedan film je uspje&scaron;an, drugi nije, jedan je hit ili nije? Kako sam već rekla, jednako je bitno pozicioniranje prema načinu proizvodnje kao i sadržaj te proizvodnje. To se odnosi i na nivo popratne scene oko proizvodnje. Nagrađivanje je sistem kojim se lako manipulira. Jednostavno se reproducira ideja da postoje zvijezde i ne-zvijezde, umjetnost koja je bolja od druge umjetnosti ili neki umjetnik ili umjetnica koja je zaslužila nagradu dok drugi misle da ju nisu zaslužili. To su imbecilnosti po meni. Tako da mislim kako su rijetki festivali koji funkcioniraju kao socijalni moment za zajedničko razmi&scaron;ljanje ili doživljavanje radova. Uvijek je prisutna ta hijerarhija, ta piramida, a na vrhu će ih biti malo. Kontraintuitivno je i kontra svega u &scaron;to bismo trebali vjerovati kao mogućnost demokratske kreativne prakse.&nbsp;</p>
<p><strong>U skladu sa spomenutom horizontalnom praksom, radi&scaron; ne samo kao umjetnica već i kao kustosica, ali i voditeljica udruge Pangolin koja se bavi filmskom, likovnom i istraživačkom praksom - kako vidi&scaron; razvoj i promjene uloga kulturnih radnika tijekom godina?</strong></p>
<p>To su sve prazne riječi koje moramo koristiti. Netko mora po zakonu biti voditelj udruge. Radije bih da nisam. Snalazi&scaron; se u sistemu koji postoji i okolnostima koje su ti date. Voditeljica sam samo na papiru, u statutu i kad moramo ne&scaron;to potpisati. To nema nikakav drugi značaj.&nbsp;[http://pangolin.hr/ Pangolin]&nbsp;je nastao isključivo zato da se ne bih morala baviti Zagreb filmom, Luna filmom ili bilo kojom drugom producentskom kućom koja funkcionira na način koji je meni stran. Udruga je nastala kako bih sama mogla tražiti novce za svoj film i imati kontrolu nad tim novcima.</p>
<p>Kada je&nbsp;<strong>Ana Hu&scaron;man</strong>&nbsp;počela raditi filmove preko Pangolina organizacija se počela otvarati jer smo shvatile kako može biti korisna i za druge osobe. Sada i&nbsp;<strong>Vida Guzmić</strong>&nbsp;prijavljuje, kao i PiTovci -&nbsp;[https://prostor-je-taktika.tumblr.com/ Prostor je taktika]&nbsp;i&nbsp;<strong>Igor Bezinović</strong>. Pangolin nije imao misiju i viziju kakve sad svi moraju imati nego je proiza&scaron;ao iz želje za osobnom autonomijom. Kako je već postojala mogućnost po zakonu da se sredstva mogu tražiti i za neke druge projekte, tako smo i počeli raditi. Zanimljivo je &scaron;to bi ta struktura mogla ponuditi. Nove suradnje i mogućnosti. U likovnom svijetu suradnje su rijetke. Te&scaron;ko je doći do organizacije koja želi zajedno raditi ili samo pričati o radovima ili imati neku malu mrežu podr&scaron;ke koja može biti intergeneracijska i krosgeneracijska, otvoreni prostor.</p>
<p>Ono &scaron;to Pangolin sad poku&scaron;ava raditi je nuditi svoj žiro-račun i prijateljstvo. Ni&scaron;ta drugo. Ja nisam producentica. Mrzim tu riječ. I nisam voditeljica osim &scaron;to moram zakonski biti. U tom smislu je Pangolin organizacija koja je puno sličnija ideji kooperative gdje imamo resurse koje možemo dijeliti. S vremenom smo počeli zajedno pisati i razmi&scaron;ljati o nekim aktivnostima. Dosta je to otvorena struktura, a s obzirom da sam žena, odnosno konstruirana sam kao subjekt u ženskom rodu, to mi automatski daje mogućnost da razmi&scaron;ljam demokratski odnosno kolektivno, u kooperaciji, u suradnji i horizontalno. Kad bi izvana do&scaron;ao projekt koji ne razmi&scaron;lja na taj način onda ne bi mogao funkcionirati unutar na&scaron;eg razgovora. Vjerojatno takav projekt i ne bi do&scaron;ao k nama.</p>
<p>To je ono &scaron;to sam ranije rekla dok smo razgovarale o eksperimentalnom filmu; aparat proizvodnje jednako je bitan kao i ono &scaron;to proizvodim. Nikad ne bih funkcionirala u nekom hijerarhičnom sustavu. Zato sam se i izvukla iz toga, kao i ljudi s kojima sad surađujem, svi poku&scaron;avamo tražiti drugačije strategije, drugačije načine zajedničkog stvaranja, zajedničkog komuniciranja onog &scaron;to stvaramo. Ne znam kako funkcioniraju producentske kuće, možda skroz otvoreno, ne znam. Postoji odgovornost za filma&scaron;ice, likovnjake i sve koji rade projekt u Pangolinu da sami rade cijeli svoj projekt jer nema nekog drugog koji to obavlja. Naravno da imamo računovodstvo, ali ne postoji osoba koja je producent i koja će odrađivati taj segment, niti osobe koja je organizatorica i koja će odrađivati taj dio posla, kao niti tajnice. Nema te distribucije rada. Ako bilo tko radi individualni projekt, onda će ta osoba odraditi cijelu tu produkciju i cijelu tu distribuciju. Ako radimo zajednički projekt, onda ćemo se dogovoriti tko će koji dio, ali nema hijerarhijske podjele rada.</p>
<p><strong>Iz svega ranije spomenutog primjećuje se da su i metode tvog rada dru&scaron;tveno odgovorne.&nbsp;</strong></p>
<p>Mislim da je način rada na određenom projektu vrsta političkog stava. To možda nije dru&scaron;tveni angažman, ali je politički stav. Dru&scaron;tveni angažman, da bi bio uspje&scaron;an, mora biti vidljiv. Odnosno ne mora biti, ali 'ajmo reći da je svrha mobilizacije oko nekog problema realizacija rje&scaron;enja. Da bi se do&scaron;lo do realiziranja rje&scaron;enja postoji potreba za medijskom vidljivo&scaron;ću. Ta vrsta vidljivosti suprotna je onom &scaron;to podržavam u umjetnosti. U tom je smislu užasno bitno da za svaki rad postoji svijest o uvjetima pod kojima nastaje i da je odgovoran prema uvjetima u kojim nastaje. Ta odgovornost prema materijalu i sadržaju je političnost. Možda rad nije dru&scaron;tven, ali je političan.&nbsp;</p>
<p><strong>Kome se obraća&scaron; kroz umjetnost i brine li te možda nerazumijevanje između tebe i publike? Primjećuje&scaron; li averziju prema kompleksnijim radovima i porukama?&nbsp;</strong></p>
<p>Mislim da je kompleksnost bitna. Postoji neka ideja da ljudi ne razumiju stvari i da prosječni gledatelji, &scaron;to god značila ta floskula, neće ne&scaron;to razumjeti. Mislim da je to podcjenjivanje nekakve generalne inteligencije. Vrijeme u kojem živimo i problemi s kojima se suočavamo toliko su opasni i kompleksni da ih ne možemo jednostavno prikazivati. Istovremeno mi se čini da je ta bojazan prema komunikaciji, odbačenosti ili krivom shvaćanju manje vezana uz trži&scaron;te, a vi&scaron;e uz sistem natječaja koji od Soro&scaron;a na dalje zahtijeva apriorno garantiranje određene vidljivosti, komunikativnosti, publike i korisnika. Korisnici su najgora riječ. Kako je ta riječ u&scaron;la u svijet nezavisne scene? Korisnici umjetnosti? To nije umjetnički žargon, to je menadžment. Dakle, sad kad pi&scaron;emo aplikacije<em>&nbsp;a priori</em>&nbsp;razmi&scaron;ljamo o korisnicima, i kojem broju korisnika ćemo pružati zadovoljstvo na&scaron;e umjetnosti. Ti natječaji možda u ovom trenutku formiraju isto toliko taj ishod, možda čak i vi&scaron;e nego akademije, jer su to poligoni za proizvodnju i za realizaciju projekata i radova. To je grozno, to je totalna menadžerska logika. To je logika kapitalizma makar je preuzeta u prijavnicama za proizvodnju umjetnosti i nezavisne scene.&nbsp;</p>
<p>Ako ne razmi&scaron;lja&scaron; o tome hoće&scaron; li dobiti novce za projekt i ne mora&scaron; opravdavati dobivanje javnih sredstava prema broju mogućih korisnika onda je prostor za alternativnu proizvodnju bitno slobodniji. Kao &scaron;to je Cul-De-Sac radio koncerte na kojima bi eventualno ostalo deset ljudi do kraja, ako su izdržali. To ni na koji način ne obezvređuje njihovu glazbu. Gleda li ne&scaron;to deset ljudi ili milijun, nije kriterij, nije mjerilo kvalitete rada ili projekta. Kad sam krenula u zadnji projekt,&nbsp;<em>Ova žena se zove Jasna</em>, krenula sam bez ikakvog&nbsp;<em>fundinga</em>&nbsp;zato jer je godinama taj projekt u mojoj glavi poku&scaron;avao naći način ili formu u kojoj se može realizirati. I meni se činilo da će to biti ne&scaron;to &scaron;to komunicira s izuzetno uskim krugom ljudi, ili uskim krugom žena. I ne vidim ni&scaron;ta lo&scaron;e u tome. Mislim da je zanimljivo vidjeti želi li itko čuti neku priču, i ako želi, na koji način to &scaron;to ima&scaron; za reći može ući u dijalog. To je puno zanimljivije u živoj izvedbi nego &scaron;to je to s filmom jer dijelite isto vrijeme, isti prostor, isti zrak, iste zvukove, i to stvara neku drugu vrstu zajedničkog iskustva i dijeljenja zajedničkog vremena, memorija, riječi, poezija. Od kompleksnosti nikad nisam zazirala. Hermetičnost je druga stvar. Hermetičnost je ne&scaron;to &scaron;to<em>&nbsp;a priori</em>&nbsp;zatvara. Ali, kompleksnosti nam treba, osobito danas, u svijetu kada su stvari polarizirane preopasno da bi mi bili jednostavni.&nbsp;</p>
<p><strong>Eksplicitno u svojim radovima, ali i obrazloženjima, uključuje&scaron; žensku poziciju, pa te zato molim da za kraj razimira&scaron; način na koji feministička i emancipatorska teorija prožimaju tvoj rad?&nbsp;</strong></p>
<p>Kao i u svemu drugom, radi se o strukturama moći. I o strukturama koje onda poku&scaron;avaju, odnosno zahtijevaju drugu vrstu prepoznavanja ili mogućnosti sudjelovanja u svijetu. Mi jo&scaron; uvijek živimo u izuzetno patrijarhalnom dru&scaron;tvu. To patrijarhalno se danas možda manje manifestira nego osamdesetih, ali je svijet i dalje izuzetno patrijarhalan prostor. Feministička pozicija je oduvijek bila ona u kojoj je ono &scaron;to doživljavamo svakodnevno i na nivou velike reprezentativne politike, umreženo. Na&scaron; doživljaj svakodnevnog života je<em>&nbsp;a priori</em>&nbsp;feminističan, a priori je podložan dru&scaron;tvenim i političkim sistemima. I to je ne&scaron;to &scaron;to je možda sad manje popularno.</p>
<p>Čini mi se da emancipatorska feministička pozicija zahtijeva novi žar. Mislim da je jo&scaron; jedan uspjeh kapitalizma taj &scaron;to je uvjerio žene da su slobodne i da sve imaju jednaka prava. A mislim da je evidentno kako je i dru&scaron;tvena i ekonomska pozicija žena, legalna pozicija, i tako dalje, i dalje apsolutno ugrožena. Uz količinu rada koju obavlja cijela takozvana nezavisna scena neovisno o spolu, rodu i drugim raznim identifikacijskim modelima, postoji opseg ukupnog posla, a žene su i dalje te koje će raditi duplo. Nakon &scaron;to obavi&scaron; sve, radi&scaron; i ti i ja i vjerojatno svaka druga žena za svoje dijete, za svoje roditelje, za svoje životinje... Količina neplaćenog rada koja ulazi u na&scaron;u svakodnevicu je enormno veća od iste količine rada mu&scaron;ke osobe ili osobe koja se identificira kao mu&scaron;karac.</p>
<p>U tom smislu, druga stvar u feminističkoj praksi je upravo ovo &scaron;to sam već elaborirala, a to je sistem struktura. Po meni je za sistem funkcioniranja unutar nekog aparata proizvodnje - bilo da je to proizvodnja edukacije, proizvodnja radova ili proizvodnja teksta - imperativ da taj rad nije hijerarhičan i da je taj rad osvije&scaron;ten prema nevidljivostima, prema nositeljima smjernica moći. A ta nevidljivost se može dogoditi u riječi, može se dogoditi u tome da se prilikom potpisivanja reversa od tebe zahtijeva da se potpisuje&scaron; kao mu&scaron;karac, pa to odbija&scaron;. Svakodnevno te se podsjeća da ne postoji&scaron; kao subjekt.</p>
<p>Mislim da moramo biti svjesne koliko smo ispisane iz svakodnevnog administrativnog života, kao samo jednog od slojeva iz kojeg smo ispisane. Svijest o toj na&scaron;oj ispisanosti i o na&scaron;oj nevidljivosti je ključna jer se onda prema njoj možemo odnosti, to je onda na&scaron; izbor, želimo li biti nevidljive i da li u toj nevidljivosti možemo naći neku drugu moć, ili neki drugi prostor u kojem onda upravo zbog toga &scaron;to jesmo nevidljive možemo drugačije funkcionirati. Konstelacija političkih sila u ovom trenutku je nova, opasna i zastra&scaron;ujuća da ne znam hoće li ovo &scaron;to sad kažem vrijediti i za mjesec dana. Zna&scaron;, hoće li za mjesec dana biti situacija kad kažem,<em>&nbsp;ok, whatever</em>...</p>
<p>U kontekstu recentne povijesti, rekla bih da feministička pozicija mora biti svjesna svoje ispisanosti i mora odabrati da li i na koji način se želi upisati. To je svakodnevni, cjelodnevni projekt, a ne projekt sad, pa možda za dva mjeseca, pa možda za godinu dana, nego je to ne&scaron;to &scaron;to živimo svaki dan i svaki sat.</p></div></div>