Vidi kôd stranice UsmenaPovijest:Inovacije i renovacije književne scene

<div class="usmena-povijest-article"><div class="headingDate"><p>23.3.2010</p></div><div class="article-lead"><p>Kruno Lokotar sigurno je jedan od boljih sugovornika za književna zbivanja od devedesetih do danas.</p></div><div class="article-content">
<p>Razgovarala: Martina Budimir</p>

<p>Hrvatska je književnost potkraj devedesetih nastajala u sjeni, da bi dobila zamah s&nbsp;<em>FAK</em>-om, prvim&nbsp;<em>Festivalom A književnosti</em>&nbsp;u Hrvatskoj. O&nbsp;<em>FAK</em>-u i književnom kontekstu toga vremena govori nekada&scaron;nji knjižničar, književni kritičar, i sada&scaron;nji urednik u izdavačkoj kući&nbsp;[http://www.algoritam.hr/ Algoritam],&nbsp;<strong>Kruno Lokotar</strong>.</p>
<p><strong>Kakva je bila književna produkcija devedesetih? Tko je podržavao književne snage toga vremena?</strong></p>
<p>Devedesete nisu jedinstven pojam, može ih se radno podijeliti na dvije faze, na rane i kasne 90-e. Prijelomnica je, po meni, otprilike 1997. godina, a počinju, naravno, 1991. godine kontekstom, ne tekstom nego novim kontekstom. U prvoj fazi, gdje dolazi do raspada jednog sistema i uspostavljanja drugog, ostali su repovi onoga &scaron;to je postojalo i nastajalo u prethodnom dobu jer izdavački je proces spor, dakle, jo&scaron; su objavljivane neke prije započete knjige. Zatim je uslijedila jedna solidna rupa u kompletnom sistemu, jer cijeli se sistem raspao, od proizvodnje, dakle od izdavača, do distribucije i knjižarske mreže, raspala se jedna država, a druga uspostavljala, tako i trži&scaron;te, koje je jo&scaron; izrastalo u novi tip trži&scaron;ta. Scena se počela regenerirati u drugoj polovici 90-ih. Pojavili su se nezavisni, ili bolje reći - novi autori, pod tim mislim na autore koji su izdavali pri nezavisnim izdavačima, a koji su opet dobrim dijelom iza&scaron;li iz okrilja nekih velikih izdavača. To su različiti izdavači poput&nbsp;<strong>Durieuxa, Konzora,&nbsp;<strong>Naklade MD, Meandra&nbsp;</strong>i drugih. </strong></p>
<p>Bitna stvar u cijelom kontekstu toga doba je bila časopisno-magazinska scena. Mlađa kultura toga doba živjela je u okviru nečega &scaron;to danas ne postoji ili postoji bez ikakvog bitnog utjecaja. Najveći dio idejnog krčkanja događao se oko novih novina i magazina;&nbsp;<em>[https://www.kulturpunkt.hr/i/kulturoskop/366/ Arkzina], Nomada, Godina novih</em>&nbsp;i&nbsp;<em>Ferala</em>. U tim se novinama razvijala nezavisnija kultura koja je imala bitan odmak od svega onoga &scaron;to je bila državna kultura, to jest subvencionirana iz okvira države koja je bila antiintelektualna, antiprosvjetiteljska, nacionalistička, pasatistička i konzervativna. To je kontekst na koji se nadovezivao uspon književnosti, s tim &scaron;to je u tim časopisima, s iznimkom&nbsp;<em>Godina</em>&nbsp;i&nbsp;<em>Quoruma</em>, malo objavljivano same književnosti u užem smislu, ali kultura koju su promovirali bila je drukčija od etablirane. Tada se pojavio i fenomen pisaca-novinara, nad kojim su se svi čudom čudili, a s kojim su se do danas, Bogu hvala, pomirili. U kontekstu kapitalizma, gdje čovjek mora puno raditi da bi zaradio, ljudima nije bilo jasno kako to novinari mogu biti pisci? Do tada je bilo uobičajeno da pisci žive od&nbsp;<em>sinekura</em>&nbsp;po različitim institucijama, televizijama,&nbsp;<em>sinekurama</em>, socijalistički, pasivno, budžetski, za zasluge, uglavnom, netalasanja, možda čak i kao svojevrsna ucjena.&nbsp;</p>
<p><strong>O kakvom je prijelomnom trenutku riječ kada spominjete '97? &Scaron;to se to presložilo da se na sceni pojave nezavisni autori? Gdje vidite ključni impuls za nezavisne izdavače, a onda i autore?&nbsp;</strong></p>
<p>Ono &scaron;to je predstavljeno na&nbsp;<em>FAK</em>-u se prikupljalo godinama. 1997. godina je značajna po objavi tri autora koji su bili okosnica&nbsp;<em>FAK</em>-a:&nbsp;<strong>Jurica Pavičić</strong>&nbsp;je objavio roman&nbsp;<em>Ovce od gipsa</em>&nbsp;koji je po svom "socijalnom mimetizmu" i naraciji proto-oblik književnosti koja će uz pomoć&nbsp;<em>FAK</em>-a uskoro vratiti publiku domaćim autorima.&nbsp;<strong>Ante Tomić</strong>&nbsp;je objavio odličnu zbirku kratkih priča&nbsp;<em>Zaboravio sam gdje sam parkirao</em>, ali je ostala nezamijećena, budući da je bila nabavljiva samo u&nbsp;<strong>Splitu</strong>.&nbsp;<em>FAK</em>&nbsp;se trudio ispraviti i takve nepravde. Konačno,&nbsp;<strong>Ćićo Senjanović</strong>&nbsp;je iz&nbsp;<em>Ferala</em>&nbsp;prikupio i objavio&nbsp;<em>Dorin dnevnik</em>, &scaron;to je ona druga strana&nbsp;<em>FAK</em>-a, zabavna, nadrealistička, oslobađajuća, borba s propisanom amnezijom. Sva trojica su i novinari. Do tada su se pažnje vrijedna nova imena svodila na&nbsp;<strong>Miljenka Jergovića</strong>&nbsp;i njegove dvije odlične zbirke priča,&nbsp;<em>Mi&scaron;olovku za Walta Disneyja</em>&nbsp;<strong>Zorana Ferića</strong>,&nbsp;<strong>Radakovićevu</strong>&nbsp;također zbog traljavog izdavačkog aranžmana zametnutu zbirku priča&nbsp;<em>Ne, to nisam ja</em>&nbsp;&ndash; roman&nbsp;<em>Sjaj epohe</em>&nbsp;je imao nesreću da izađe prije rata - dvije literarizirane&nbsp;<em>non-fiction</em>&nbsp;knjige&nbsp;<strong>Stanka Andrića</strong>&nbsp;i odlični&nbsp;<em>Robi K.: 101 priča za laku noć</em>&nbsp;<strong>Viktora Ivančića</strong>&nbsp;kojega većina na&scaron;e kritike i Akademije ni dan-danas ne smatra književno&scaron;ću. Također, te godine su objavljene knjige - poslije također&nbsp;<em>FAK</em>-ovaca, samo ih se nije spominjalo u prvom e&scaron;alonu jer simplifikacija&nbsp;<em>FAK</em>-a na potcjenjivačku poetiku neorealizma je bila i ostala uobičajena pojava -&nbsp;<strong>Nevena U&scaron;umovića</strong>&nbsp;i&nbsp;<strong>Senka Karuze</strong>. Te godine je objavljena i knjiga&nbsp;<strong>Alemke Mirković</strong>,&nbsp;<em>91,6 Mhz, Glasom protiv topova</em>,&nbsp;&scaron;to je, uz&nbsp;<em>Kratki izlet&nbsp;</em><strong>Ratka Cvetnića</strong>&nbsp;i vrhunac i kraj prve faze devedesetih u kojima su dominirali memoaristika, dnevnici, kolumne,<em>&nbsp;non-fiction</em>&hellip;</p>
<p>1997., također, su nakon bijega iz&nbsp;<strong>SC</strong>-a u okrilje&nbsp;<strong>Konzora</strong>&nbsp;objavljene&nbsp;<em>Godine nove</em>&nbsp;kao kulturni magazin, njihov utjecaj će idućih godina rasti i prikupiti najveći dio&nbsp;<em>FAK</em>-ovaca na svojim stranicama prije&nbsp;<em>FAK</em>-a.</p>
<p>Jedinstvenog impulsa nije bilo, radilo se uglavnom o destiliranom očaju stanjem i ljudskom potrebom za adekvatnim izrazom.</p>
<p><strong>Svojedobno ste uređivali časopis&nbsp;<em>Godine</em>&nbsp;u SC-u. Kako je uopće do&scaron;lo do te suradnje, u vrijeme kada je Studentski centar bio vi&scaron;e okrenut politici provedbe duhovne obnove, a ne razvoja i poticanja novih i mladih snaga kulturne i umjetničke produkcije? Jeste li mislili da va&scaron;a urednička politika časopisa može ne&scaron;to promijeniti?&nbsp;</strong></p>
<p><em>Godine</em>&nbsp;su, istini za volju, kao nekakva jo&scaron; nedefinirana magma, objavljene s prvim brojem iz 1991., jo&scaron; u&nbsp;<strong>Jugoslaviji</strong>. A trebalo je i duhovnoj obnovi neko vrijeme da krene u obnovu, a do tada smo mi, koji smo ispali sredi&scaron;te časopisa,&nbsp;<strong>Robert Peri&scaron;ić, Predrag Madžarević</strong>&nbsp;i ja već bili obnovljeni, nije nam se i&scaron;lo na popravni. U tim godinama, pa i dosta poslije, sam vjerovao da će se stvari lako mijenjati, da će kvalitet doći na red, da entuzijazam i znanje mogu sve izgurati, da će slijepi progledati, da su ljudi manje zli, da rade zbog općih stvari a ne iz privatnih interesa, iz ljubavi, a ne iz sebičnosti... Oh, mislio sam to jo&scaron; dugo, bez te vjere ni&nbsp;<em>FAK</em>-a ne bi bilo, ničega, život bez romantizma je pust i star. Čovjek radi najbolje &scaron;to zna i umije, a iz toga ispadne ono &scaron;to ispadne.</p>
<p><strong>Zbog sukoba s upravom pokrenuli ste časopis&nbsp;<em>Godine nove</em>. Kakva je bila priroda sukoba?</strong></p>
<p>U SC-u je tada o kulturi brinula nekulturna ekipa. Upravitelj SC-a je tada bio zloćudni&nbsp;<strong>Cvitan Milas</strong>, tip koji je za cijeli SC naručivao isključivo krumpir iz svog kraja, jer drugi krumpir nije hranjiv... Naravno, radilo se tu o provizijama. Eto, s takvim ljudima smo morali imati posla. Kada je po ne znam koji put do&scaron;lo do ka&scaron;njenja s isplatama honorara autorima, poslali smo SC-u "prijetnju" izravno na fax, kako moramo obavijestiti javnost o tome. Na telefone nitko nije odgovarao, morali smo tako. U roku od dva dana javili su nam se ustra&scaron;eni voditelji kulture i SC-a, iz čega izuzimam pokojnog&nbsp;<strong>Slobodana &Scaron;emberu</strong>&nbsp;koji nam je bio sklon, ali nemoćan da podrži na&scaron; projekt. Pozvali su nas na razgovor za koji smo pripremili mutnu taktiku. Budući da su to ljudi koji poznaju samo govor sile i straha, Peri&scaron;ić je glumio&nbsp;<em>PTSP</em>-evca na rubu živaca mumljajući ne&scaron;to iza sunčanih naočala, a ja sam navodno elokventno iznosio primjedbe na račun SC-a, na odnos prema nama kao redakciji... Na sastanku je dva puta gotovo do&scaron;lo do fizičkog incidenta, &scaron;to znači da nas je Cvitan Milas, koji je između ostaloga bio izbacivač i boksač, gotovo nokautirao, barem tako je to vidio pokojni &Scaron;embera. Ja, iskreno, nisam slutio da sam tako blizu potresa mozga. No, upalilo je, i svi su honorari bili isplaćeni u roku dva-tri dana. Ipak su se i ti beskrupulozni tipovi do neke mjere bojali javnosti koja je mogla na&scaron;tetiti svim ostalim mutnim poslovima koji su se odvijali u SC-u, a radilo se i o mizernoj lovi. Nakon toga pre&scaron;li smo kod privatnog izdavača, u&nbsp;<strong>Konzor Milana &Scaron;arca</strong>, i počeli izdavati kulturni magazin&nbsp;<em>Godine nove</em>&nbsp;koji je kroz nekoliko godina dosegao nakladu od 4.000 prodanih primjeraka. No,&nbsp;<strong>Tisak</strong>&nbsp;je u ono doba prodaju plaćao samo velikima. Država nam nikada nije dala nikakvu potporu, bili smo nepoćudni. Ogla&scaron;avanja ni tada nije bilo bez jakog marketinga ili političkih veza - ni&scaron;ta nismo imali.&nbsp;<em>Godine nov</em>e su bile, po nekoj općoj procjeni najbolji magazin za kulturu, barem južno od&nbsp;<strong>M&uuml;nchena</strong>. Bile su također vrlo utjecajne, solidno prodavane, gotovo<em>&nbsp;trendseterske</em>. Unatoč tome, bile su u problemima s redovitim rokom izlaženja i nisu uspjele opstati. Nudili smo ih i većim novinskim magnatima, no oni nisu pokazivali razumijevanje za taj koncept pametnog, duhovitog i suvremenog kulturnog magazina.&nbsp;</p>
<p><strong>Postoji li danas po va&scaron;em mi&scaron;ljenu časopis takve kvalitete i jesu li mladi ostali zakinuti?</strong></p>
<p>Mislim da takav časopis u Hrvatskoj ne postoji. Moguće da je uzrok neuspjeha novina, časopisa i magazina općenito, ne samo onih koji se bave alternativnom kulturom, internet. On je fragmentarizirao, dislocirao i umrvio cijelu, ionako malenu scenu. Danas imamo mnogo manjih centara interesa gdje nedostaje sinergija, ali i ozbiljnost i odgovornost prema svemu onome &scaron;to se pi&scaron;e. Notoran je i problem selekcije i, s tim vezanog, generalnog&nbsp;<em>overloada</em>, pa onda brzine i posljedične povr&scaron;nosti u pristupu...&nbsp;<strong>Borges</strong>&nbsp;je rekao da smatra ljude u srednjem vijeku sretnima, jer su imali malo knjiga, pa su ih puno puta čitali i dublje u njih ulazili. Mi danas ne jedemo, samo dnevno isku&scaron;avamo. Činjenica je da je do&scaron;lo do diskontinuiteta i da već zadnjih 10 godina nema niti jednog magazina koji bi mogao galvanizirati studentsku publiku koja je najkreativnija i ima vremena baviti se takvim stvarima. Tu je negdje do&scaron;lo do&nbsp;<em>brejka</em>. Danas studenti ni ne pokreću časopise, zadnji zanimljiv je bio&nbsp;<em>Kaos</em>&nbsp;dok ga je kratko uređivao&nbsp;<strong>Marko Pogačar</strong>. Mladi odmah upadaju u strukture medijskih korporacija, tu im samo preostaje mar&scaron; po postavljenim ljestvama i ljestvicama. Mi smo stvarali svoje strukture.</p>
<p><strong>Kako je nastao&nbsp;<em>FAK</em>? Kako je do&scaron;lo do inicijative za organizaciju festivala?</strong></p>
<p>Takve ideje nastaju spontano, iz zezanja i ljubavi.&nbsp;<em>FAK</em>, kada je krenuo, nije ciljao da bude ono &scaron;to je vremenom postao, nije tu bilo velike ambicije. Prvi dogovor je bio da se napravi kolektivno čitanje u&nbsp;<strong>Osijeku</strong>&nbsp;u&nbsp;<strong>klubu Voodoo</strong>. Selektori su bili Borivoj Radaković, Nenad Rizvanović i, kooptirana, moja malenkost. Shvatili smo da se pojavilo dosta ljudi koji pi&scaron;u ne&scaron;to zanimljivo, a koji su izmaknuti od medija. Prvi&nbsp;<em>FAK</em>&nbsp;se održao 13. i 14. svibnja 2000. godine. Ja sam ga vodio jer sam imao iskustva na temelju&nbsp;<em>showa K Lokotaru</em>&nbsp;koji sam priređivao u knjižnici&nbsp;<strong>Ivan Goran Kovačić</strong>&nbsp;gdje sam tada radio. Te nekonvencionalne književne večeri u knjižnici su bile za dana&scaron;nje okvire nezamislivo dobro posjećene. Sjećam se, kada smo predstavljali drugu Ferićevu knjigu, ljudi su se tiskali po stepenicama. 70 ljudi u jednoj knjižnici, tražilo se zraka za udah, tražilo se mjesto za stajanje...</p>
<p>No, vratimo se&nbsp;<em>FAK</em>-u. Čitanje se održavalo dvije noći. Prva je noć bila sjajna, a druga - jo&scaron; bolja. Postignuta je potpuna komunikacija s publikom i svi su se sudionici odlično osjećali. Upoznavali smo jedan drugoga i opuse svih onih koji su nam manje-vi&scaron;e izmakli. Na temelju te dobre emocije odlučili smo stvar ponoviti, a nakon drugog, zagrebačkog&nbsp;<em>FAK</em>-a, bilo ju je nužno i jo&scaron; konceptualizirati. Festival je krenuo razmjerno anarhoidno i prvi se&nbsp;<em>FAK</em>&nbsp;zvao&nbsp;<em>Festival alternativne književnosti</em>, pri čemu se mislilo na nezavisnost scene, njezinu izmaknutost. No, kako je to bunilo novinare, odlučili smo da postane&nbsp;<em>Festival A književnosti</em>. S vremenom se uspostavilo sve ono &scaron;to je&nbsp;<em>FAK</em>-u davalo koncept, tonus i obrise: načelo da se čita proza, da imamo lokalne goste, jednog gosta iz "starije garde", da usput idu neki od novijih tehnolo&scaron;kih ili humanističkih programa, da u bubanj za nastupe idu svi oni koji su zadnjih godina izdali po nama relevantnu proznu knjigu... Na temelju tih kriterija su se ljudi pozivali na sudjelovanje na festivalu. Neki su se odazivali, neki ne, primjerice Viktor Ivančić,&nbsp;<strong>Ivica Đikić, Davor Slamnig</strong>... Nikada ih ne bismo pitali za&scaron;to ne žele.</p>
<p><strong>FAK-ova opozicionalnost proizlazi iz otpora prema dominantnom, etabliranom i nacionalističkom&nbsp;<em>mainstreamu</em>&nbsp;koji ne komunicira s publikom. Kakvu paradigmu uvodi&nbsp;<em>FAK</em>?&nbsp;</strong></p>
<p>Paradigma je kao domovina, te&scaron;ka riječ.&nbsp;<em>FAK</em>&nbsp;je &scaron;to&scaron;ta inovirao, ali sve svoditi na poetičku paradigmu bilo bi pogre&scaron;no, simplificiranje do besmisla, jer je nužno bio inkluzivan, jer je stanovitu prednost morao davati tekstovima koji funkcioniraju uživo, jer je držao do inovacija i renovacija, do zapostavljenih, da ne kažem, manjinskih, jer je koristio neke estradne mehanizme kako knjiga ne bi postala ekskluziva... Dakle, prvenstveno smo na području sociologije i kulturne politike.&nbsp;<em>FAK</em>&nbsp;nije bio autističan prema vremenu i mjestu, sudjelovao je, snosio odgovornost, provocirao, kritizirao, gradio, računao s Erosom, kulturom kao potrebom, a ne frazom, komunikacijom u svim smjerovima&hellip;</p>
<p><strong>Festivali su održavani i izvan Hrvatske. Koliko ih je održano i u kojim gradovima?</strong></p>
<p>To je sve lijepo popisao&nbsp;<strong>Roman Simić</strong>,&nbsp;<em>FAK</em>-ovac i benevolentni urednik specijalnog izdanju časopisa&nbsp;<em>Relations</em>&nbsp;objavljenom, na žalost, samo na engleskom jeziku. Ja mislim da ih je bilo jedanaest u užem smislu, a 16 uključiv&scaron;i i specijalna izdanja, tipa&nbsp;<em>FAK vino za Martinje</em>&nbsp;koji je održan u&nbsp;<strong>Istri</strong>&nbsp;ili&nbsp;<em>FAK na kajkavskom i čakavskom</em>. To je isto bila jedna od ideja, da se &scaron;tite dijalekti i manjinski jezici.&nbsp;<em>FAK</em>&nbsp;u užem smislu se događao u Osijeku, Zagrebu,&nbsp;<strong>Puli, Motovunu, Beogradu</strong>&nbsp;i&nbsp;<strong>Novom Sadu</strong>. Do Splita nikada nismo dobacili. Bilo je i ekskurzija sa strane, primjerice u&nbsp;<strong>Varaždin, Savičentu</strong>&nbsp;i&nbsp;<strong>London</strong>.&nbsp;</p>
<p><strong><em>FAK</em>&nbsp;nikada nije bio financiran od strane Ministarstva kulture. Kako se financirao?</strong></p>
<p>Da,&nbsp;<em>FAK</em>&nbsp;nikada nije tražio potporu od Ministarstva kulture budući da je nastao kao nekakav nezavisan projekt pa je bio red da tu svoju nezavisnost i održi. Htio se osloniti na neke druge izvore kao &scaron;to su lokalni izvori financiranja i sponzori.&nbsp;<em>FAK</em>&nbsp;je ipak ne&scaron;to ko&scaron;tao. Ljudi uglavnom nisu dobivali honorare i svaki je&nbsp;<em>FAK</em>&nbsp;svima nama koji smo sudjelovali&nbsp;<em>de facto</em>&nbsp;bio financijski gubitak. Ja sam gubio i kilograme, &scaron;to možda i nije bilo lo&scaron;e. U to doba ideje o važnosti publiciteta nisu jo&scaron; potpuno zaživjele u kultur-marketingu, a kamoli "brendiranja" preko povezivanja. To kažem s punim uvjerenjem jer sam, mislim 1998., nudio&nbsp;<strong>Daruvarskoj pivovari</strong>&nbsp;da u jednom zborniku hrvatske proze koji sam uredio svi piju&nbsp;<strong>Staroče&scaron;ko pivo</strong>&nbsp;- a dosta se popilo u tom zborniku - u zamjenu za nekoliko gajbi za promociju. No, čovjek iz marketinga me gledao kao da ga hoću opljačkati. 2005. godine objavio sam knjigu&nbsp;<em>Gori domovina</em>&nbsp;<strong>Zorana Lazića</strong>&nbsp;i&nbsp;<strong>Tonćija Kožula</strong>, koja je po svemu bila vrlo zanimljiva, možda prije za&nbsp;<em>Biennale</em>&nbsp;nego za na&scaron;u spisateljsku akademiju, oni to sigurno neće nikada dokučiti. U toj se knjizi već ne&scaron;to plaćalo da bilo tko bude spomenut u romanu, ne samo za oglase. Čini se da smo bili ispred svoga vremena. A nisam ba&scaron; siguran ni da bih danas na&scaron;ao sponzore za takavu knjigu, kao da smo opet retardirali.</p>
<p><strong>U medijima su vas optuživali za nepotizam, to jest da fakovci jedni drugima dodjeljuju nagrade. Kako komentirate takve optužbe?</strong></p>
<p>Bilo bi dobro kada bi netko popisao kada i tko je kome činio bilo koji tip usluge pa da s tim raskrstimo. Jer, to naprosto, nije istina nego laž. Istina je, u okviru ovako male scene gdje svatko svakoga poznaje, da neizbježno dolazi do sukoba interesa, da ne kažem promiskuiteta. Svi se poznaju i htjeli-ne htjeli doći će u nekakav kontakt. Ideja da se ukloni sukob interesa je lijepa i plemenita, no nažalost nemamo dovoljan broj ljudi. Činjenica je da su neki ljudi iz&nbsp;<em>FAK</em>-a pisali kritike, pa i ja, ali isto tako da smo se svi, dobrim dijelom i zbog&nbsp;<em>FAK</em>-a, tada već povlačili iz tog posla. Peri&scaron;ić je ostao kritičar, ali se distancirao od&nbsp;<em>FAK</em>-a, i to mu služi na čast, morao je zadržati neovisnost, e da bi mogao bolje suditi. Istina je da su neki po novinarskom poslu morali pisati o na&scaron;im karavanama. Primjerice, kada je&nbsp;<em>FAK</em>&nbsp;bio u Novom Sadu reportažu o tome je napisao Ante Tomić. On je to napravio preko svoje volje, no vlasnicima i urednicima&nbsp;<em>Jutarnjeg lista</em>&nbsp;nije padalo na pamet da po&scaron;alju drugog novinara kad već imaju Antu tamo. Dakle, to stvarno nije bilo do&nbsp;<em>FAK</em>-a nego do centara moći. Možda je netko u neko doba i pisao o nečijoj knjizi, no toga je bilo vrlo malo jer su to svi izbjegavali. Recimo, ja sam puno prije pisao o gotovo svim autorima, Ferića smo podržali samo mi izmaknuti od raznih žirija i&nbsp;<strong>Josip Užarević</strong>, nekada davno &ndash; poslije su ga hvalili i nagrade mu dodjeljivali svi oni koji su prvu knjigu ignorirali.</p>
<p><strong>"U sjeni Fakovaca" sintagma je koja se pojavljivala u medijima. Mislite li da je&nbsp;<em>FAK</em>&nbsp;zasjenio neke spisatelje toga doba?</strong></p>
<p>Pun sam sućuti za one kojima nismo dali disati. "U sjeni&nbsp;<em>FAK</em>-a" naslov je knjige&nbsp;<strong>Velimira Viskovića</strong>, legitiman način da se i njegova knjiga malo ogrebe o popularnost&nbsp;<em>FAK</em>-a. On je napisao knjigu koja se bavi piscima koji nisu sudjelovali na prvom&nbsp;<em>FAK</em>-u. Visković je nekompetentan da pi&scaron;e o&nbsp;<em>FAK</em>-u jer nikada nije na njega kročio nogom, &scaron;to je čudna stvar, budući da se ne radi o konzervativnom čovjeku ili mrzitelju bilo čega. Ali&nbsp;<em>FAK</em>&nbsp;je bitno bio performativna stvar i trebalo je vidjeti kako to izgleda uživo. Velimiru sam osobno dao mnogo materijala oko&nbsp;<em>FAK</em>-a &ndash; budući da su izlazili i zbornici, četiri zbornika od kojih sam tri uredio ili suuredio, i&nbsp;<em>CD</em>-i, bilo je tu i scenarija, puno materijala. Ipak je trebao malo bolje proučiti materijal, barem onaj koji se ticao&nbsp;<em>FAK</em>-a. Mislim da nije trebao izlaziti s nekim tezama bez da se bolje uputio.&nbsp;<em>FAK</em>&nbsp;je nastao iz vlastitih snaga i imao je pravo sam odlučivati o tome koga će izvući na svijetlo, a koga ne. Ja sam siguran da je bilo nekih propusta. Da sam u to doba pročitao prvu knjigu&nbsp;<strong>Dejana &Scaron;orka</strong>,&nbsp;<em>Kontrolnu projekciju</em>, sigurno bih ga predložio za sudionika. Pitanje je, dakako, bi li se drugi selektori s time složili, kao &scaron;to je i pitanje bi li Dejan to prihvatio. Ja osobno nemam dojam da je nekome nanesena velika &scaron;teta, a ako jeste &ndash; ovim putem se javno ispričavam svima koji mi to dokažu. Naime, budući da je FAK-om prodefiliralo 80-ak autora, neki su i profitirali od te "nepravde nepozivanja". Hm,&nbsp;<strong>Ko&scaron;čecova</strong>&nbsp;prva knjiga je bila obećavajuća, eto, mislim danas da je on trebao sudjelovati.</p>
<p><strong>U jednom ste intervjuu izjavili da vas posebno vesele primjedbe da je&nbsp;<em>FAK</em>&nbsp;bio mu&scaron;ki kružok. A takvih je primjedbi bilo, pa čak i od spisateljica koje su sudjelovale na festivalu. Kako obja&scaron;njavate veći broj mu&scaron;karaca nego žena u književnim nara&scaron;tajima?</strong></p>
<p>U doba&nbsp;<em>FAK</em>-a bilo je vrlo malo žena koje su pisale prozu koja je po na&scaron;oj procjeni bila relevantna. Tu je postojala čak pozitivna diskriminacija. Bili smo presretni kada se pojavila&nbsp;<strong>Rujana Jeger</strong>&nbsp;koju smo odmah uhvatili da s nama skakuće okolo. Bilo je relevantnih prozaistkinja, no u inozemstvu. Pozivali smo&nbsp;<strong>Dubravku Ugre&scaron;ić</strong>, koja nije mogla organizirati svoje obveze u skladu s&nbsp;<em>FAK</em>-om, a imala je i zadr&scaron;ku, prije prema svemu &scaron;to se ovdje događa, nego prema&nbsp;<em>FAK</em>-u specijalno.&nbsp;<strong>Slavenka Drakulić</strong>&nbsp;je sudjelovala kad god je mogla, ali zbog zdravstvenih problema to joj je bilo komplicirano. Danas bi stvar bila puno ugodnija. Danas ima velik broj pisaca uopće koji bi u to doba dobili poziv za sudjelovanje na&nbsp;<em>FAK</em>-u, a posebice spisateljica. Danas bi ta scena izgledala potpuno drugačije.</p>
<p><strong>Upravo oko spisateljice, Vedrane Rudan, sukobili ste se s kolegom Borivojem Radakovićem. Je li Rudanica bila povod ili uzrok va&scaron;eg sukoba?</strong>&nbsp;</p>
<p>Ako je Vedrana Rudan uzrokovala raspad&nbsp;<em>FAK</em>-a onda je<em>&nbsp;FAK</em>&nbsp;i zaslužio da se raspadne. Ako jedan autor može uni&scaron;titi cijelu koncepciju, sve ono lijepo &scaron;to je stvoreno i sva ta divna druženja - neka uni&scaron;ti. Borivoj Radaković je izjavio da ona pi&scaron;e fa&scaron;ističku književnost. Ja sam na to morao reagirati budući da sam kao urednik u gradskoj firmi&nbsp;<strong>AGM</strong>-u potpisao tu knjigu. Ta je izjava notorna glupost. Tu se na&scaron;lo puno uvrijeđenih, a te&scaron;ke kalibre su potegnuli neki drugi, učas je polemika pala ispod svake razine. Do&scaron;lo je, recimo, do muzičkog razmimoilaženja. Vjerojatno se tu radilo o nekoj tendenciji koja je bujala od prije, a tada samo eskalirala.&nbsp;</p>
<p><strong><em>FAK</em>&nbsp;se samoukinuo proglasom od 13. 12. 2003. godine koji su potpisali Borivoj Radaković, Hrvoje Osvadić i Nenad Rizvnaović, a vi ste se s tim solidarizirali 15. 12. Kako gledate danas, s vremenskim odmakom, na raspad&nbsp;<em>FAK</em>-a?</strong></p>
<p>Do&scaron;lo je do konceptualnog razmimoilaženja. Ja sam bio zagovornik otvaranja<em>&nbsp;FAK</em>-a ka svemu novome i relevantnom, dok imam dojam da su moji kolege htjeli vrtiti istu ekipu po svim&nbsp;<em>FAK</em>-ovima. Mislim da to nije bio smisao&nbsp;<em>FAK</em>-a, nego da se skreće pozornost na nove snage, da se drži do načela i do pozitivne diskriminacije. Za prvijence smo uvijek bili spremni spustiti kriterije da bismo ukazali na neku novu pojavu na sceni. Osim toga neki su, to sam kasnije saznao iz nekih intervjua, smatrali da sam ja privatizirao&nbsp;<em>FAK</em>. Ne znam na koji način. Činjenica je da sam ja najvi&scaron;e radio oko&nbsp;<em>FAK</em>-a, kao selektor, voditelj, režiser i performer. No, za to nikada nisam tražio ni bodove ni bonuse, radio sam to zbog svih i zbog književnosti. Sve smo odlučivali preko žirija u kojemu su bili Rizvanović, Radaković i ja. Ja sam čak predlagao da pro&scaron;irimo žiri nekim novim ljudima, pa to isto barem savjetodavno, no bivao sam odbijen.&nbsp;</p>
<p><strong>&Scaron;to je&nbsp;<em>FAK&nbsp;</em>značio za književnost i književnike u Hrvatskoj?</strong></p>
<p>Značio je puno. Mnogo mi je autora, koji su se pojavili nakon doba&nbsp;<em>FAK</em>-a, dolazilo i govorilo: "Kamo sreće da postoji nekakav&nbsp;<em>FAK</em>." Jer, &scaron;to god mislili o njemu, on je vratio književnost u žari&scaron;te kulturnog, čak i dru&scaron;tvenog interesa. To se najljep&scaron;e vidjelo kada se&nbsp;<em>FAK</em>&nbsp;raspao. Tada su mu i protivnici, kojih je bilo puno, priznali utjecaj i važnost. Eksplozija proze iz nultih godina, koja pomalo jenjava, posljedica je, velikim dijelom,&nbsp;<em>FAK</em>-a.&nbsp;<em>FAK</em>&nbsp;je vratio publiku domaćoj knjizi, mnoge i potaknuo na pisanje.&nbsp;<em>FAK</em>&nbsp;se istodobno rimovao i sa svjetskim trendovima, hvatao priključak a po atmosferi&nbsp;<em>rock</em>&nbsp;koncerta i prednjačio, dovlačio suvremene regionalne i engleske autore...</p>
<p><strong>Postoji li, prema va&scaron;em mi&scaron;ljenju, nova generacija koja bi mogla iznenaditi "novim&nbsp;<em>FAK</em>-om"? Je li on danas uopće moguć?</strong></p>
<p>Mislim da danas nije moguć. Tada je bio vrlo prezentan osjećaj da hrvatske književnosti nema. Kada pogledate &scaron;to se izdavalo do 1998., to je strava ili bolje, ni&scaron;ta. Svaka čast nekolicini imena, ali iz tog perioda, sad je već jasno, neće ostati ba&scaron; puno knjiga, pogotovo ne romana. Mi smo uspjeli potaknuti ljude da skupe svoje priče i objave knjige ili da se izvuče na svjetlo ono &scaron;to je bilo marginalno objavljivano. Preporod romana nultih se također može dobrim dijelom pripisati&nbsp;<em>FAK</em>-u. Važno je bilo to da je postojao dojam da nema ničega i onda se odjednom, naizgled niotkuda, pojavilo mno&scaron;tvo. I mediji su, dijelom na svoj nakaradan način, podržali takvu inicijativu. Danas, suprotno tome, vlada dojam da je književnosti previ&scaron;e, &scaron;to je idiotski. Činjenica je da je književnost danas bolja nego prije deset godina, da je ima vi&scaron;e, dobre, ali su stvorena takva uska grla da fatalno nedostaje poligon za prezentaciju kakav je bio&nbsp;<em>FAK</em>. Osim toga, danas nema medija zainteresiranog za praćenje književnosti ili se pretvaraju u opskurne privatne prćije. Kulturna rubrika&nbsp;<em>Jutarnjeg lista</em>&nbsp;koja je nekada predvodila interesom za novu prozu je postala bilten Miljenka Jergovića i pajta&scaron;a, otamo se oda&scaron;ilju kletve i podmetačine, autori ciljano marginaliziraju. Kao treće, ionako skromna kritika je opet krenula u smjeru akademiziranja i autizma. Vi&scaron;e nije sklona knjigama koje su referentne i imaju potencijal kod &scaron;ire čitalačke publike, već onima koje se obraćaju stručnjacima i znanstvenicima koji se bave lingvističkim eksperimentima, kao da je uvjet za njezino postojanje usmjerenost na književnost samu, ne na njezin totalitet.&nbsp;</p>
<p><strong>Osim na festivalima proze, sudjelovali ste i sudjelujete na festivalima poezije. Koliko je teže privući publiku i medije na takvu vrstu festivala i čemu biste to pripisali?</strong></p>
<p>Poezija jest, već po svojoj prirodi, tip književnosti koji zahtjeva puno veću koncentraciju. Samim time iscrpljuje i ne može se dugo u živo slu&scaron;ati. Traži užareniju komunikaciju. Ona jest pjena vala književnosti, te je kao takva ekskluzivnija i namijenjena manjem broju čitatelja. Mislim da nije velika panika &scaron;to se poezija slabije prodaje. To je njeno prirodno mjesto i na trži&scaron;tu i u hijerahiji žanrova. Problem je &scaron;to se sve slabo prodaje, &scaron;to smo odustali od prosvjetiteljskih napora, ili smo u tome samo formalno. Obnova čitanja je zadaća Ministarstva prosvjete, od progarama preko lektire nadalje, a ono za to ba&scaron;, čini mi se, ne haje, ali uopće.</p>
<p>Sumnjam da će i u budućnosti poezija promijeniti svoj položaj u stratifikaciji književnih rodova. &Scaron;to ne znači da kulturna politika ne bi trebala biti sklonija poeziji &scaron;to se tiče subvencioniranja. I književnosti općenito, ali mi smo&nbsp;<strong>Sparta</strong>, politika i sport. Za kulturu se daje novac, no to se prosipa na puno adresa i na pogre&scaron;ne adrese. Nitko nema volje niti hrabrosti da učini selekciju i uspostavi kulturnu politiku s profilom.&nbsp;</p>
<p>Na festivalima poezije, zapravo, sudjelujem rijetko, osim ako se sam ne potrudim pa ne&scaron;to ne organiziram, recimo, na&nbsp;<em>Goranovo proljeće</em>&nbsp;nikada nisam bio pozvan ni na koji način. No, važnije je da su tamo pozivani autori koje objavljujem.&nbsp;</p>
<p><strong>Jesu li se književni trendovi od doba&nbsp;<em>FAK</em>-a znatno promijenili i na koji način?</strong></p>
<p>Ne znam postoje li danas uopće književni trendovi. Scena mi se čini toliko atomizirana da ne vidim trendove.&nbsp;<em>FAK</em>&nbsp;također te&scaron;ko da je bio trend. To je bila vrlo heterogena grupa pisaca. Da smo inzistirali na određenoj poetici to bi bilo ekskluzivistički, a&nbsp;<em>FAK</em>&nbsp;je morao biti inkluzivan, pogotovo na ovako maloj sceni. Čini mi se da su jedini trendovi stvoreni marketin&scaron;ki, pa da su danas na snazi hitoidnost, ogla&scaron;avanje i medijska promocija. Nisam odavno vidio niti jedan književno teorijski rad koji poku&scaron;ava prepoznati trendove u na&scaron;oj književnosti. Možda ih, naprosto, nema. Inače, danas ima vi&scaron;e književnosti nego li refleksije o njoj. U kritičkom i evaluacijskom smislu znanosti o književnosti krvavo kasnimo.</p>
<p>Povrh svega, stvari se ustinjavaju i zbog toga &scaron;to je pojam generacije sve vi&scaron;e samo biolo&scaron;ka činjenica, jer u&nbsp;<em>hiper&nbsp;</em>ponudi se kulturni&nbsp;<em>meni</em>&nbsp;individualizira, &scaron;to slabi generacijsku koheziju. No, to je već neka druga tema kojoj bi valjalo dodati i sličan efekt interneta i inflacije koju proizvodi.</p>
<p><strong>Od 2002. do 2007. godine bili ste glavni urednik AGM-a. U tom ste razdoblju dobili mnogo nagrada. Ipak, odlučili ste prijeći u Algoritam. Kako je i za&scaron;to do toga do&scaron;lo?</strong></p>
<p>San je svakog čovjeka da postane glavni urednik, jer se tako može najbolje ostvariti kroz ukupnost knjiga koje može uređivati. Glavni urednik AGM-a podrazumijeva uređivanje i poezije i proze i publicistike i teorije i posebnih izdanja&hellip; Svi smo mi ljudi koje zanima sva&scaron;ta pomalo, pa može&scaron; u takvom programu ostaviti svoj kompletni otisak. Kažu da sam AGM dosta personalizirao u tom smislu, ako jesam, bilo je to spontano. No, problem je bio u tome &scaron;to sam se specijalizirao u promociji novih, domaćih autora, a to je najizazovnija urednička disciplina koja traži neviđeno puno posla i strpljenja. Već u AGM-u sam od domaćih autora objavljivao samo prvijence. Iznimka je bio&nbsp;<strong>Gordan Nuhanović</strong>&nbsp;koji me zamolio da mu objavim drugu knjigu.&nbsp;</p>
<p>To je i urednički posao koji obuhvaća mnogo poslova. To je lijep posao jer je obrtnički. Pratite proizvod od početka do kraja &ndash; od drveta do &scaron;amlice. Dakle, od prvog kontakta s autorom, preko trenutka kada knjiga izađe van, pa kada kopate medijske kanale i pokua&scaron;avate za&scaron;titi knjigu od recepcijskih zloupotreba. Pored toga nisam se mogao ozbiljno baviti svim ostalim poslovima, a AGM je ipak gradska firma u kojoj je većinu zaposlenika vrlo te&scaron;ko motivirati na rad. Oni su tu zaposleni jer nisu drugdje, ne zbog ljubavi prema knjizi. U AGM-u sam potpisivao oko 35 knjiga godi&scaron;nje, &scaron;to je užasno puno. U svakom slučaju, knjige koje sam objavio mislim da nisu bile kulturno &scaron;tetne, &scaron;to ne bih mogao reći za dio programa koji AGM sada objavljuje, a radi se o mistifikacijama, parapovijestima, zloćudnom tipu&nbsp;<em>new agea</em>, čistom zaglupljivanju&hellip; biblioteci&nbsp;<em>Obelisk</em>.&nbsp;</p>
<p><strong>Biblioteku&nbsp;<em>Azbest</em>&nbsp;koju ste uređivali u AGM-u zamijenili ste bibliotekom&nbsp;<em>KaLibar</em>&nbsp;u Algoritmu. Po čemu su one slične, a po čemu različite?</strong></p>
<p>One su nužno slične, jer isti je urednik, a ne možemo daleko pobjeći od sebe. Drugo je ime biblioteke, jer sam ono predivno,&nbsp;<em>Azbest</em>, morao ostaviti u AGM-u. No, smislio sam novo&nbsp;<em>KaLibar</em>, koje sadrži moje inicijale koji su uvijek otisnuti velikim slovima, na zahtjev&nbsp;<strong>Nevena Antičevića</strong>&nbsp;da biblioteka bude personalizirana. Nisam imao potrebu bježati od&nbsp;<em>Azbesta</em>. Zadržali smo i u dizajnu dvije okomite linije koje su bile prepoznatljive, sada u bojama Algoritma. Ovdje objavljujem vi&scaron;e autora. Ne zato &scaron;to sam spustio kriterije, nego zato &scaron;to dobivam vi&scaron;e rukopisa. Broj ljudi koji mi se obraća je stravično velik. Ja zapravo ne znam za&scaron;to toliki broj ljudi pi&scaron;e. Tako da odbijenice već imam automatizirane i uglavnom samo upi&scaron;em imena. Sada vi&scaron;e objavljujem i regionalnu književnost, uređujem rukopise i pisaca iz&nbsp;<strong>Srbije, Bosne i Hercegovine</strong>&nbsp;i&nbsp;<strong>Crne Gore</strong>.&nbsp;</p>
<p><strong>Kako se privatizacija provedena u izdavačkoj djelatnosti u nas odrazila na samu djelatnost i književnost u cjelini? </strong></p>
<p>Ne vidim veliku razliku, a privatizacija se morala dogoditi. Privatni su nakladnici danas subvencionirani, premda po ne ba&scaron; jasnim kriterijima, a državni izda&scaron;nije, pogledajte&nbsp;<strong>Maticu Hrvatsku</strong>. Profiti se moraju malo vi&scaron;e ganjati, to je sigurno, ali izdava&scaron;tvo će uvijek biti niskoprofitabilna djelatnost na rubu preživljavanja, sport za hrabre ili lude. No, ozbiljan izdavač drži do kvalitete i nije mu zazorno izdavati nekomercijalne knjige. Naravno, ne možemo to olako generalizirati. Mnogo privatnih izdavača znači mnogo različitih izdavačkih politika. Oni su u nekoj većoj mjeri samo usmjereni na trži&scaron;te. Izdavača ima vrlo različitih, od onih koji izdaju bisere, do onih koji rade nepodno&scaron;ljive gluposti do onih koji izdaju gomilu&nbsp;<em>new agea</em>. U državi koja nije po&scaron;teno proživjela prosvjetiteljstvo to je vrlo neodgovorno pona&scaron;anje prema publici. Sretan sam &scaron;to ne radim u firmi koja izdaje knjige poput&nbsp;<em>Tajne</em>, koja je takav sukus gluposti da je to uvredljivo i, siguran sam, dugoročno &scaron;tetno.&nbsp;</p>
<p>Velika razlika je u funkcioniranju cijelog sistema, ali to je razlika između književnosti u socijalizmu i neo-kapitalizmu, &scaron;to je velika i, manje-vi&scaron;e, obrađena tema.</p>
<p><strong>Postoje li u Hrvatskoj mladi autori koji bi mogli promijeniti smjer razvoja književnosti u Hrvatskoj?</strong></p>
<p>Većina na&scaron;e produkcije, a pri tom govorim o prozi kao nosivoj za izdava&scaron;tvo, su autori rođeni u drugoj polovici 60-ih i tu je do&scaron;lo do diskontinuiteta. Zadnji mlađi koji je stvarno skrenuo pozornost na sebe odličnim romanom je&nbsp;<strong>Vlado Bulić</strong>&nbsp;rođen potkraj 70-ih. Nastavlja se ona lo&scaron;a tendencija od prije da se kod nas kasno počne pisati. To je opasno jer čovjek tada teže uči i teže se reformatira, a ulazi i u godine kada je vremena za pisanje sve manje. Pisanje je ozbiljan posao koji zahtjeva predanost, a ako si život tako ne poreda&scaron; nema&scaron; vremena za pisanje. Mladih novih pisaca nažalost nema u mjeri u kojoj ih je bilo neposredno nakon<em>&nbsp;FAK</em>-a. Novi dobri pisci su mahom stariji debitanti.&nbsp;</p>
<p><strong>Kakvu književnu scenu možemo očekivati u desetljeću koje smo upravo započeli živjeti, a s obzirom na kulturne politike, i fragmentiranost cjelokupne književne scene? Jesu li moguće nove fronte otpora te kakav bi taj otpor mogao biti, i prema čemu?</strong></p>
<p>Kako se do sada već moglo vidjeti, ne vidim književnost kao djelatnost izoliranu od totaliteta svijeta i života. Dakle, osim vječnih tema ljubavnih, ostalo je sve politika. Da su nam mediji bolji lako bih rekao: pogledajte o čemu pi&scaron;u novine, to su teme. Ovako moram dodati da su teme i ono o čemu novine ne pi&scaron;u, dapače, &scaron;to se skriva od javnosti. Književnost dolazi iz nezadovoljstva i strasti, iz gerile, iz osjetljivosti. Nije valjda opet potreban nekakav&nbsp;<strong>Tuđman</strong>&nbsp;i toliki pritisak da se propi&scaron;e o deformitetima&nbsp;lokalnim&nbsp;političkim i&nbsp;lokaliziranom&nbsp;kapitalizmu, to je tema koja visi i vapi za dijelom marksističkim pristupom klasnih odnosa, tim prije &scaron;to smo opet podijeljeni u manje-vi&scaron;e dvije klase, s tim &scaron;to je ona vlasnička uglavnom bez tradicije i kulture, pomor svega. Sudar predmoderne i postmoderne pokazuje se zahvalnom groteskom za literaturu. Po unutarnje književnoj logici stvari, otpor će biti usmjeren na nekakav fantomski&nbsp;<em>FAK</em>&nbsp;i njegovu fantomsku, da ne kažem faktomsku poetiku, ne&scaron;to će se već konstruirati, ili bolje, već je konstruirano, stvoreno oko imena oca kojega treba ubiti, e da bi se bilo, a da bi se bilo treba biti različit, barem nominalno ili manifestno.</p>
<p><em>***</em></p>
<p><em>Foto na naslovnici: Davor Konjiku&scaron;ić</em></p></div></div>