Vidi kôd stranice Aktivnosti:Važno je dokumentirati rad koji tvori ideju živog grada

<div class="article-image"><div class="imgc imgc-fluid imgc-w-100">[[File:Large lazareti web.jpeg]]</div></div><div class="row activity"><div class="col-12 offset-sm-1 col-sm-10"><div class="row"><div class="col-12 col-sm-4"><div class="contentHeader"><h1 class="firstHeading">{{PAGENAME}}</h1></div><div class="headingDate"><p>2.5.2023</p></div></div><div class="col-12 col-sm-8"><div class="article-lead"><p>Sa Srdjanom Cvijetić razgovaramo o praksama arhiviranja građe Art radionice Lazareti, organizacijskom pamćenju i prijenosu znanja na nove generacije.</p></div><div class="article-content"><p><span>Razgovarala: Ivana Pejić</span>&nbsp;</p>
<p>&nbsp;</p>
<p><span>[http://www.arl.hr/ Art radionica Lazareti]</span> već je gotovo 35 godina sinonim za dubrovačku nezavisnu umjetničku i kulturnu scenu, dok u hrvatskim i regionalnim okvirima predstavlja jednu od&nbsp; najdugovječnijih nevladinih udruga uopće i jednog od najživljih aktera civilnog dru&scaron;tva. Pokrenuta kao neformalna inicijativa 1989. godine, Art radionica Lazareti primarno je usmjerena prema suvremenim umjetničkim praksama i viziji Lazareta kao dru&scaron;tvenog, kulturnog i umjetnički vođenog prostora, živog mjesta zajednice. O tome kako je organizacija od neformalne inicijative kroz turbulentne ratne devedesete stasala do jedne od najvažnijih organizacija u području kulture, ali i &scaron;ireg civilnog dru&scaron;tva, na koji način je njihov kulturni i aktivistički rad oblikovao lokalnu zajednicu i kako ga ona pamti razgovaramo s voditeljicom ARL-a <strong>Srdjanom Cvijetić</strong>.</p>
<p><strong>Art radionica Lazareti jedna je od najdugovječnijih, ali i najaktivnijih organizacija u području nezavisne kulture. U gotovo 35 godina kontinuiranog rada proveli ste niz programa i projekata koji su obilježili dubrovačku kulturnu scenu. Možete li nam za početak izdvojiti ključne momente koji su bili formativni za va&scaron; rad, koji su usmjerili razvoj organizacije i koji su utjecali na sam kontekst u kojem djelujete?</strong></p>
<p>Art radionica je krenula od potrebe za stvaranjem prostora za vlastiti umjetnički rad, za kritički, angažirani i vaninstitucionalni rad. Koncept tog umjetničkog djelovanja tada se referirao na ono &scaron;to je <strong>Slaven Tolj</strong> u nekoliko intervjua definira kao sliku Dubrovnika kao &ldquo;samodopadnu sliku socijalističkog raja&rdquo; i umjetnost koja takvu sliku održava i odražava. U njoj je sve prikazano idealno, emblematska je slika Dubrovnika iz iste perspektive &ndash; stara gradska luka, palme, zalasci Sunca&hellip; U gradu tada nije bilo neke vrste suvremene umjetnosti koja bi se živo i aktivno bavila svojom okolinom, kontekstom ili se uopće bavila gradom kao temom, a ne gradom kao slikom. U tom kontekstu se 1988-1989. godine pokreću prve Art radionice Lazareti. Bio je to ljetni program koji se događao u javnim prostorima grada, na ulici, na Stradunu, u Pilama, na Zvoniku&hellip; Sastojao se uglavnom od privremenih izložbi u javnim prostorima, akcija, performansa, intervencija, razgovora&hellip; <strong>Mario Kopić</strong> je pisao popratne tekstove i kroz njih je odmah na početku na neki način bila vrlo jasno definirana estetika Art radionice Lazareti. Ona se najvi&scaron;e nadovezala na konceptualnu umjetnost, na <em>Arte Poveru, na Beuysa, Ontanija, </em>veliki utjecaj na pokretanje i prve akcije ARL imaju <strong>Ne&scaron;a Paripović</strong>,<strong> Marina Abramović</strong>, <strong>Ulay</strong>, <strong>Kounellis</strong>, <strong>Tom Gotovac</strong>, <strong>Trbuljak</strong>, <strong>Dimitrijević</strong> i drugi. Jako je važno istaknuti da u to vrijeme u Dubrovniku živi <strong>Ilija &Scaron;o&scaron;kić</strong>, koji direktno prenosi priče i iskustva o Arte poveri, crvenim brigadama. Utopijska ideja je bila stvoriti mjesto poput rimske Galerije Attico. Neupitan je utjecaj <strong>Milana Mili&scaron;ića</strong>, kao i tada&scaron;nji rad galerije Sesame u Dubroniku.&nbsp;</p>
<p>&nbsp;</p>
<p>Oko ARL se formirala skupina ljudi koja je vodila, uređivala i realizirala program izložbi i akcija u javnim prostorima i prostorima kulturnih institucija. Tu su prije svega Slaven Tolj, <strong>Marija Grazio Tolj</strong>, Mario Kopić, <strong>Vuk Ćosić</strong> koji je te godine i živio u Dubrovnik, <strong>Božidar Jurjević</strong>, <strong>Marojica Mitrović</strong>, <strong>Vesna Dedović Mitrović</strong>&hellip; U krugu ljudi koji se druže i svakodnevno razgovaraju su i <strong>Nora Cervelin</strong>, <strong>Marina Nodilo</strong>, <strong>Antun Nodilo</strong>, <strong>Pavo Urban</strong>...&nbsp;Prve tekstove za novine o Slavenovom i Marijinom radu i o ARL&nbsp; pi&scaron;e <strong>Antun Maračić.&nbsp;</strong>Polako se u tom krugu stvara jedan drugačiji prostor, otvoren prema potpuno drugačijoj estetici, drugačijem poimanju uloge umjetnosti, javnog prostora i uopće pitanju &scaron;to je to suvremena umjetnost. Najjednostavnije i najbanalnije rečeno, okupljaju se oko ideje da suvremena umjetnost ne mora biti dopadna ili samodopadna i da to nije ne&scaron;to &scaron;to će&scaron; staviti u svoj dnevni boravak na zid, nego se može baviti politikom, dru&scaron;tvom, lokalnim kontekstom, nacionalnim kontekstom i podizati to na neku opće razumljivu razinu, kroz estetski čin utjecati ili ukazivati na neki važan proces ili događaj.&nbsp;</p>
<p>&nbsp;</p>
<p>To je vrijeme pred sam rat, koji se u Dubrovniku i Hrvatskoj već itekako predosjećao. Ako pratimo tada&scaron;nje događaje i ono &scaron;to se pi&scaron;e po medijima, i usporedimo s umjetničkim intervencijama u sklopu Art radionica, vidi se jasna veza između tih događanja i tema koje su Slavenova konstantna preokupacija &ndash; smrt i prolaznost, nemogućnost komunikacije i dru&scaron;tveni prekidi. Godine 1991. odvija se program <em>Basta</em>, organiziran u tada&scaron;njem prostoru Foto-kino kluba &ldquo;Marin Getaldić&rdquo; i Muzeju Rupe. na kojem su sudjelovali Vuk Ćosić, Slaven Tolj, <strong>Ana Opalić</strong>, <strong>Jurij Krpan</strong>, <strong>Talent, Vlado Martek&hellip; </strong>U Muzeju Rupe realiziran je hommage Josephu Beuysu &ldquo;Muzej mjesto permanente konferencije - ARL&rdquo;, tekst i koncept te akcije pi&scaron;e Mario Kopić, sudjeluju Marojica Mitrović, Božidar Jurjević&hellip; U knjižnici je predstavljena prva knjiga Marija Kopića &ldquo;Isku&scaron;avanje rubova smisla&rdquo; u izdanju ARL. Program se odvijao u ožujku i travnju 1991. Tada su se koristili prostori drugih organizacija i institucija, a sam prostor u Lazaretima je tada uglavnom služio za koncerte, za probe bendova, i slično.&nbsp;</p>
<p>&nbsp;</p>
<p>Ono &scaron;to od početka čini kontinuitet i bazu svih na&scaron;ih programa je program Galerije Otok, koja se u svojoj povijesti selila po vi&scaron;e lokacija u gradu (Kovačka 3, Pobijana 8&hellip;) Iz tog vizualnog programa su iza&scaron;li svi ostali programi Art radionice. Tako smo kroz vezu vizualnih umjetnosti s performansom od 1996. počeli organizirati Festival Karantena koji se događao kada bi zavr&scaron;ile Dubrovačke ljetne igre. Tu smo dovodili nove, nepoznate, danas bismo rekli progresivne hrvatske i međunarodne autore koji su se, umjesto klasičnom kazali&scaron;nom produkcijom, bavili rubnim i međuprostorima kazali&scaron;ta. Već onda su u sklopu festivala u Dubrovniku gostovali <strong>Sergej Prista&scaron;</strong>, <strong>Ivica Buljan</strong>, <strong>Sa&scaron;a Božić</strong>, <strong>Oliver Frljić </strong>da nabrojim samo neke. Svi oni su neke od svojih prvih predstava bili u mogućnosti pokazati nama u Dubrovniku i uopće u nekom kontekstu van Zagreba.</p>
<p>&nbsp;</p>
<p>Nakon deset godina održavanja (1996. - 2006.) festival je postao zasebna programska cjelina pa od 2007. godine imamo godi&scaron;nji program Scena Karantena koja uključuje desetak izvedbenih gostovanja godi&scaron;nje. Potom smo 2004. godine pokrenuli program pod nazivom <em>Participacija / Protuotrov.</em> Sastojao se aktivnosti koje su se događale oko i između umjetničkih produkcija: to su bili javni razgovori, tribine i okupljanja građana oko nekih zanimljivih lokalnih tema. Inicijativa i sam naziv programa dolazi nakon &scaron;to je 2004. u gradu krenulo masovno trovanje životinja po ulicama. Mi smo se organizirali, na jednom mjestu smo okupili građane, tada&scaron;nje Dru&scaron;tvo za za&scaron;titu životinja, gradsku tvrtku koja je postavila otrov, i započeli razgovor o tome problemu. Mislim da su nadležni tada prvi put uvidjeli da postoje ljudi koji ovakve teme žele javno problematizirati. Program se i dalje odvija pod nazivom <em>Protuotrov</em> jer mislimo da je svaki javni angažman i javno istupanje oko neke javno ili komunalno važne stvari, ustvari mala doza protuotrova za toksične odnose koji vladaju u javnoj sferi.</p>
<p>&nbsp;</p>
<p>Kasnije smo pokrenuli i izdavački program, ediciju <em>Knjiga umjetnika</em> u kojoj od 2011. svake godine tiskamo jednu, dvije ili tri publikacije, ovisno o tome koliko imamo financijskih sredstava i koliko autora želi sudjelovati. Za lokalni kontekst značajan je i program <em>Grad je mrtav?Živio grad</em>! pokrenut 2012., kroz koji smo se na neki način htjeli ponovno vratiti u javni prostor, odakle smo i krenuli. Nakon &scaron;to smo dobili prostor za rad, sve se svelo na izložbe u galerijskom prostoru, predstave u izvedbenom prostoru, itd. A onda su se u periodu od 2005. do 2015. godine iznimno brzo dogodile promjene u turizmu i u tretiranju i izgledu javnog prostora, gdje on primarno postaje resurs za zaradu. Građani se povlače iz javnog prostora koji je nekada služio i njima i turistima, a sada je potpuno okupiran ekonomskom perspektivom, odnosno trži&scaron;tem. Zbog toga ponovno izlazimo u javni prostor i krećemo raditi umjetničke intervencije ili umjetnička istraživanja koja se tom problematikom bave.&nbsp;</p>
<p>&nbsp;</p>
<p>U čitavom periodu kontinuirano provodimo i rezidencijalni program, jer smo već 90-ih shvatili da je puno ljep&scaron;e, možda bih rekla i humanije, raditi s autorima koji tu provedu neko duže vrijeme, iz čega onda nastane novi umjetnički rad. No za takav program nemamo stvarne resurse, nemamo svoj prostor u koji bismo smjestili umjetnike, već smje&scaron;taj iznajmljujemo i plaćamo po turističkoj tarifi. Zanimljivo je da je u projektu za Lazarete, kada smo ga dobili 2000. godine, jedan dio prostora bio namijenjen za rezidencijalni program, tu je trebalo biti sedam ateljea koje bismo dijelili s drugim organizacijama. Međutim, tada&scaron;nji gradonačelnik <strong>Andro Vlahu&scaron;ić</strong> te je ateljee smatrao apartmanima i to je 2009. samo precrtano, izbačeno iz projekta i nikada nije realizirano. Ipak, kontinuiramo nastavljamo raditi rezidencijalne boravke tako da za izvedbene umjetnosti organiziramo dvije do tri rezidencije godi&scaron;nje, za likovne umjetnike isto tako, a sada smo uveli i istraživački dio za rad s arhivom. To je jedan od važnih procesa koji se odvija paralelno s na&scaron;im ostalim javnim aktivnostima.&nbsp;</p>
<p>&nbsp;</p>
<p><strong>Prostor Lazareta u kojem djelujete na neki način predstavlja paradoksalan primjer: s jedne strane u kontekstu ugovora o kori&scaron;tenju na 25 godina osigurava stabilnost rijetku na nezavisnoj sceni, a druge strane predstavlja konstantnu ugrozu, s obzirom na atraktivnost lokacije i njezinu uvijek moguću komercijalizaciju. Kako vi vidite tu poziciju i na koji način ste tokom godina odgovarali na izazov osiguravanja prostora za rad?</strong></p>
<p>Na&scaron; ugovor ističe za dvije godine u svibnju 2025., tako da je skoro već pro&scaron;lo tih 25 godina. Kad smo u&scaron;li u prostor on je bio derutan, proki&scaron;njavao je i generalno je bio dosta neprikladan za umjetnički rad. U njemu se moglo raditi ljeti, ali zimi je prostor bio hladan, vlažan i doista neupotrebljiv za duži boravak. Kada smo potpisali ugovor o kori&scaron;tenju aplicirali smo na natječaj World Monuments fonda od kojeg smo i dobili inicijalna sredstva za obnovu tri krova. Od toga smo krenuli, i na početku smo dosta vremena &ldquo;izgubili&rdquo; kroz tu obnovu. Dio prostora obnovljen je donacijama fondacije FACE Croatia i drugih donatora, a dio privatnim kreditima. Od 2000. do danas smo pro&scaron;li tri puta kroz obnovu Lazareta, koja se svaki puta događala paralelno s odvijanjem na&scaron;eg programa: početkom dvijetisućitih, potom 2012/2013. godine kada je obnovljeno prvih pet lađa, i onda 2017-2019. godine kada su obnovljene tri lađe za koje ARL ima ugovor.&nbsp;</p>
<p>S obzirom na specifičnost prostora i veličinu lađa koje su odvojene jedne od drugih zapravo je moguće funkcionirati tako da uopće ne surađuje&scaron; s drugima. Međutim, s obzirom na to da smo ugovor potpisali 2000., a prva prijetnja izbacivanjem iz prostora do&scaron;la već 2001. godine, otpočetka smo se povezivali oko teme prostora, artikulacije tog problema i ostanka u Lazaretima. U tome su prije svega sudjelovale organizacije civilnog dru&scaron;tva koje su radile ili i sada rade u Lazaretima: udruga [https://desa-dubrovnik.hr De&scaron;a], Studentski teatar [https://teatarlero.hr Lero], [https://teatarlero.hr Plesni studio Lazareti] i Dru&scaron;tvo multiple skleroze, s kojima smo se na samom početku povezali oko pitanja na koji način objasniti da dio prostora grada mora ostati u svrsi namijenjenoj građanima, ili u svrhu programa koji proizvode sami ti građani, umjesto da se pretvori u casino, restoran ili &scaron;to je već tada bio plan. Kao [https://www.facebook.com/platforma.lazareti/?locale=hr_HR Platforma za Lazarete] djelujemo od 2012. godine, sve do danas. Nije riječ o programskoj platformi, iako neke aktivnosti provodimo i zajedno, već je vi&scaron;e zagovaračke prirode - branimo stav da dio prostora grada mora ostati javan i nekomercijalan, otvoren za razne kulturne i dru&scaron;tvene potrebe samih građana, lokalnih organizacija ali i drugih organizacija iz Hrvatske s kojima radimo i distribuiramo dosta programa i aktivnosti.&nbsp;</p>
<p><strong>ARL je u jednom trenutku postao i forum za građanska okupljanja. &Scaron;to možete reći o povezivanju s drugim organizacijama i inicijativama civilnog dru&scaron;tva izvan polja kulture?</strong></p>
<p>Kroz umjetničku i aktivističku artikulaciju problema vezanih uz javne prostore, javna dobra, komunalne probleme otvorio se prostor suradnje i povezivanja s drugim aktivnim akterima u Dubrovniku, DNŽ i HR koji se događa u razdoblju od 2005.-2010. U lokalnom kontekstu, moglo bi se reći da je &ldquo;kuhalo&rdquo; na vi&scaron;e razina - organizirane su akcije protiv sječe platana na Pilama, sudjelovali smo aktivno u javnim raspravama, Udruga Nazbilj realizirala je iznimno duhovite javne akcije, povezali smo se s nizom lokalnih aktera i udruga (Dub, Nazbilj, Ba&scaron;tina, Domovina, Orlando&hellip;.) i organizirali forum građana na Porporeli, nezavisna gradonačelnilka sučeljavanja (2009.), pokrenuli programsku cjelinu Urbanistička početnica s Platfromom 9.81&hellip; Sve to je prethodilo pokretanju inicijative [http://www.srdjenas.com/srdj2/ Srđ je na&scaron;] 2010. U tome je razdoblju ARL bila centralno mjesto inicijative SJN. Prije svega jer smo imali sve potrebne resurse - prostor, opremu, znanja. Bilo je jako važno imati mjesto na kojem će se ljudi moći okupiti, razgovarati, organizirati akcije. Sami sastanci su trajali i po čitave noći, onda je slijedila provedba prikupljanja potpisa za referendum, praćenje referenduma&hellip; čitav taj proces se događao u na&scaron;em prostoru. Zapravo je za ARL sve to predstavljalo neki kontinuitet <em>Protuotrova</em>.&nbsp;</p>
<p>Tada smo se povezali s [https://pravonagrad.org/ <span>Pravom na grad</span>], [https://www.zelena-akcija.hr/hr <span>Zelenom akcijom</span>] i [https://gong.hr/ <span>Gongom</span>], koji su nam puno pomogli oko te teme i organizacije samog referenduma. A prije toga, jo&scaron; kasnih devedesetih bili smo dio nacionalne kampanje <em>Glas 99</em> koja je prethodila parlamentarnim izborima 2000. godine, a okupljala je sve veće organizacije civilnog dru&scaron;tva na razini Hrvatske koje su zagovarale demokratske promjene.</p>
<p>U lokalnom kontekstu ARL je prepoznata kao organizacija koja djeluje na &scaron;irem dru&scaron;tvenom planu. Jedno vrijeme smo bili identificirani s inicijativom Srđ je na&scaron;, svi na&scaron;i redovni programi su nekako pali u drugi plan. Trebalo nam je neko vrijeme da se nakon referenduma vratimo onome &scaron;to je na&scaron;a osnovni posao - suvremenoj umjetnosti. Koliko god je taj aktivistički angažman jako iscrpljujuć i zamoran, na neki način nam je i pomogao da budemo jači. Odmogao nam je utoliko &scaron;to smo u javnoj percepciji u jednom trenutku bili u potpunosti identificirani isključivo s aktivističkom pričom. Stavovi javnosti su podijeljeni - neki te smatraju herojem jer si podigao glas, a za druge si kočničar razvoja, vide te kao neprijatelja, oni neće ostvariti zaradu jer se ti bori&scaron; da dio prostora ostane javan i da se ne izgradi jo&scaron; jedan Dubrovnik tik iznad Dubrovnika, da voda ostane nezagađena, i tako dalje. Ta borba je dosta zamorna.</p>
<p><strong>U </strong>[https://vimeo.com/101081531 <span><strong>intervjuu</strong></span>]<strong> za <em>Abecedu nezavisne kulture</em>, Slaven Tolj je istaknuo značaj rada s kontekstom i u kontekstu, posebno u vrijeme ratne okupacije grada, za kredibilitet koji je ARL stekao u Dubrovniku i zahvaljujući kojem je postao dijelom identiteta grada. &Scaron;to vam se iz dana&scaron;nje perspektive čini da je od tog ostalo u sjećanju zajednice? Koliko su te godine rada ARL-a dokumentirane, je li iz tog ratnog perioda i&scaron;ta sačuvano?</strong></p>
<p><span><span>Zapravo je ostalo dosta materijala iz tog perioda jer se sve pažljivo skupljalo - novinski članci, pisma, katalozi - sve to imamo i danas. Tijekom rata ARL je realizirala akcije u javnim prostorima - sudjelovali smo u oslikavanju izloga na Stradunu koji su tada bili okovani drvenim za&scaron;titnim daskama, tu je svakako značajna izložba <em>Mjesto i sudbina</em> koja se 1993. realizira na vi&scaron;e lokacija u gradu, uključujući i skloni&scaron;ta i na kojoj sudjeluju hrvatski i međunarodni umjetnici, Slaven realizira neke od svojih najboljih umjetničkih radova - <em>Hrana za preživljavanje</em>,&nbsp;npr&hellip; Godine 1996. realiziramo izložbu <em>Otok</em> (tada&scaron;nja godi&scaron;nja izložba SCCA Zagreb) po cijelom gradu i otoku Lokrumu. Na toj je izložbi realiziran kultni Kožarićev stog sijena ispred Kneževa dvora. Ja sam u to vrijeme bila na fakultetu, dolazila sam u Dubrovnik ljeti i za zimske praznike i osobno sam u tom periodu bila vi&scaron;e publika nego uključeni akter, iako sam recimo već 1989. čuvala tu slavnu izložbu o deset godina Galerije pro&scaron;irenih medija, a 1996. sam počela pomagati na izložbi <em>Otok</em> i drugim izložbama. Tako da sam na neki način bila uključena, ali nisam razmi&scaron;ljala o tome ima li Art radionica kredibilitet ili nema. Meni je to da postoji netko tko se bavi umjetno&scaron;ću na taj način bilo normalno. Iz tog osobnog interesa sam se polako sve vi&scaron;e i vi&scaron;e uključivala i 2000. sam počela raditi u Lazaretima za stalno.</span></span></p>
<p><strong>Koliko se u ovih 35 godina promijenila sama organizacija, u smislu ljudi koji je čine? Je li se dogodila smjena generacija?</strong></p>
<p><span><span>Možemo reći da se dogodila jedna smjena, u odnosu na ekipu koja je pokrenula Art radionicu i da je sada potrebna jo&scaron; jedna smjena. Mislim da bez kontinuiteta rada od kraja 1980-ih i bez ARL-a uopće ne bi bilo suvremene likovne scene u Dubrovniku, točnije ne bi bilo ovakve suvremene dubrovačke scene formirane oko ARL, a koja je poetski i estetski dosta prepoznatljiva i ujedninjena. Ne bi bilo prostora koji omogućuje izložbe, rad, umrežavanja, okupljanje oko neke estetske ideje, koliko god ona bila &scaron;iroko postavljena. Slaven Tolj koji je bio pokretač svega je imao svoj specifičan način rada i način okupljanja ljudi koji je meni i dandanas fascinantan.</span></span></p>
<p>Dio tih ljudi i članova s početka djelovanja je i dalje tu, a dio je oti&scaron;ao nekim prirodnim slijedom događanja - ljudi su odselili, odustali, rade ne&scaron;to drugo. U samoj organizaciji nas sada ima četvero zaposlenih i u organizacijskom i financijskom smislu se nalazimo u iznimno stabilnom trenutku, sve funkcionira i svatko zna &scaron;to radi. Prije je to znalo biti dosta kaotičnije, nestabilno, a bilo je neusporedivo manje programa, na&scaron;ih aktivnosti, ali i financijskih sredstava.</p>
<p><strong>Na koji način dolazi do prijenosa organizacijskog pamćenja u smislu aktivnosti, programa i načela rada, pa i estetike i poetike, s generacije na generaciju?</strong></p>
<p>Iz na&scaron;e organizacijske perspektive najbolje se uči i prenosi znanje ako si prisutan fizički u prostoru, ako prati&scaron; i sudjeluje&scaron;. Svaki tekst i svaki zapis je apstrakcija tog procesa. Iz njih se može steći neki uvid i mogu se prenijeti informacije, ali mislim da je stvarna mogućnost prijenosa znanja i iskustava na taj način limitirana. U isti mah, mogu reći da kopanjem po na&scaron;em arhivskom materijalu, novinskim člancima može naučiti puno toga o tome kako stvari zapravo funkcioniraju i koliko neki procesi traju. Sama organizacija i provedba aktivnosti i ono &scaron;to spada u produkcijske aktivnosti, to se najbolje prenosi i uči u hodu tj. kroz neposredni rad.&nbsp;</p>
<p>Osim toga, svako vrijeme nosi potrebu za različitim znanjima, za prilagodbom različitim okolnostima, načinima funkcioniranja, komuniciranja, medijima&hellip; Kad iz dana&scaron;nje perspektive gledam kako su primjerice izgledali na&scaron;i programski prijedlozi, raspisi projekata i izvje&scaron;tavanje čini mi se smije&scaron;nim u odnosu na ovo sada - a pokazuje i čemu smo se sve trebali prilagoditi i koje sve jezike progovoriti.</p>
<p><strong>Koju ulogu u prijenosu sjećanja ima arhiv? Imate li neku veću količinu nesređene (fizičke ili digitalne) građe koja je teže dostupna?</strong></p>
<p>Dok ne dođu tu i dok ne prođu svu tu dokumentaciju ljudi nisu ni svjesni &scaron;to se sve tu događalo i koliko toga je napravljeno. Uglavnom se iznenade oni koji malo zakopaju u to. Imamo doista veliku arhivsku građu, nalazi se u ladičarima u uredu, organizirana je u foldere i kutije, po godinama ili po tipu aktivnosti. Recimo, <em>Festival Karantena</em> ima svoju cjelinu, tu su plakati - mislim da su čak sačuvani svi koje smo izradili - potom pozivnice, sve publikacije, itd. Najlo&scaron;ije stojimo s digitalnom građom, video i audio materijale nismo nikad sustavno pregledali i preslu&scaron;ali da bi uopće znali &scaron;to se sve tamo nalazi. Imamo i hrpu usputnih fotografija iz vremena prvih digitalnih aparata koje sada spadaju u kategoriju tzv. digitalnog otpada - nismo vi&scaron;e morali nositi film na razvijanje pa smo umjesto 24 fotografije slikali njih 300 i sve ih čuvamo iako su lo&scaron;e kvalitete, svaki mobitel danas daje neusporedivo bolje fotografije. Imam dojam da je otkad je sve digitalno, da je i manje dostupno. Drugačiji je i sami diskurs. Mislim da postoji puno veća odgovornost prema tiskanom mediju, pogotovo kod nas koji smo živjeli i u jednom i u drugom vremenu..</p>
<p><strong>Postoji li interes istraživača izvan va&scaron;e organizacije za va&scaron;om arhivskom građom? Na koji način odgovarate na te potrebe?&nbsp;</strong></p>
<p><span><span>Postoji interes, pogotovo za dokumentaciju inicijative Srđ je na&scaron;, a bilo je i nekoliko maturalnih i diplomskih i stručnik radova o Art radionici Lazareti. Potaknuti tim interesom, pro&scaron;le smo godine, u sklopu na&scaron;eg redovnog poziva za predlaganje aktivnosti u Lazaretima, uvrstili i rad s arhivom. To bi značilo da netko može predložiti i doći kod nas i baviti se na&scaron;om arhivskom građom. Javili su nam se <strong>Niko Mihaljević</strong> i <strong>Tea Kantoci</strong> koji su tijekom tjedan dana istraživali arhiv ARL-a, a krajem godine bi trebala izaći jedna mala publikacija, njihov <em>artist book</em> o artefaktima iz na&scaron;eg arhiva ili kolekcije, kako bismo je po arhivistima trebali ispravno nazvati.&nbsp;</span></span></p>
<p><strong>Jednu drugačiju vrstu arhiviranja imali ste kroz projekt i izložbu <em>Sakupljač</em>, u kojoj ste prikupljali različite artefakte i sjećanja koja građani Dubrovnika imaju o svom gradu. Kakvo je va&scaron;e iskustvo neposrednog rada sa zajednicom i vidite li neki potencijal u sličnoj aktivaciji vlastitog arhiva?</strong></p>
<p>Izložbu <em>Sakupljač</em> <em>Dubrovnik</em> smo radili u sklopu ESF projekta <em>Kultura u centru - Mjesto zajednice</em>. Htjeli smo napraviti ne&scaron;to &scaron;to uključuje puno &scaron;iru publiku od one koja uobičajeno dolazi na na&scaron;e programe i zamislili smo ustvari jednostavan koncept: da nam ljudi donesu neki predmet koji čuvaju, a koji vezuje njihovo sjećanje na neko javno iskustvo ili iskustvo grada. Imali smo i jedan mali istraživački upitnik u kojem smo ih pitali da vrlo jednostavno navedu dataciju, za&scaron;to su sačuvali taj predmet, za&scaron;to su to odabrali donijeti, s čime to u Dubrovniku povezuju. U početku smo se bojali hoće li itko doći i kako će to sve skupa funkcionirati. Onda smo malo potaknuli svoje bližnje, prijatelje, susjede, rodbinu i počeli smo objavljivati priče o predmetima koje su donosili na dru&scaron;tvenim mrežama. Onda su krenuli pristizati i ostali, na kraju smo skupili 200-ak predmeta. Bilo je tu svega i svačega, od publikacija o ženskom ko&scaron;arka&scaron;kom klubu u Dubrovniku 70-ih do nekakvih komadića kamena koji je otkrhnuo geler u ratu&hellip; Kombinacija predmeta je izgledala kao da si do&scaron;ao na Hrelić, samo &scaron;to je svaki predmet imao neku priču, ujedno i osobnu i kolektivnu.&nbsp;</p>
<p>Početak sakupljanja i izložbe se poklopio s početkom pandemije i potpunim zatvaranjem svih prostora i aktivnosti, tako da su ljudi dolazili jedan po jedan i donosili nam stvari, čime je sve skupa bilo jo&scaron; i osobnije. Na kraju smo bili jako zadovoljni odazivom i reakcijom zajednice. Naknadno je taj projekt bio nominiran za nagradu fondacije Art Explora iz Pariza. U&scaron;li smo među 20 finalista, odnosno među sedam finalista u na&scaron;oj kategoriji koja je bila vezana uz rad sa zajednicom.&nbsp;</p>
<p><strong>Postoji li u va&scaron;oj organizaciji potreba za nekim tipom dodatnih resursa koji se tiču upravljanja arhivskom građom?&nbsp;</strong></p>
<p>Mislim da su to prije svega tehnički resursi - da negdje u gradu postoji dostupan skener A3 formata ili veći, &scaron;to nitko od nas nema. Svi imamo najjeftinije uredske skenere koji nisu dovoljno kvalitetni za digitalizaciju tiskane građe. Na okruglom stolu o arhiviranju po prvi put sam doznala da postoje dokumenti koje ne moramo čuvati, u osnovi smo slobodni stvarati kolekciju kakvu želimo, ali ako želimo institucionalizirati na&scaron;u građu postoje određena pravila koja moramo slijediti. U tom kontekstu nam trebaju ljudi, vrijeme i stručna pomoć jer mi u principu sve čuvamo amaterski. Ta je građa obrađena i pripremljena na različite načine, prema intuitivnom nahođenju. Od samih početaka mantra je bila &ldquo;to je važno&rdquo; - svaka stvar je bila važna i ni&scaron;ta nismo bacali - i to je ostalo do danas.</p>
<p>Dobro bi bilo da postoji neko mjesto na kojem bismo to mogli čuvati. U Dubrovniku ima vi&scaron;e organizacija civilnog dru&scaron;tva koje broje preko 30 godina rada. Od Grada bi se moglo očekivati da prepozna važnost građe koja dokumentira taj rad kao ne&scaron;to &scaron;to tvori ideju živog grada, grada kao živog organizma.</p>
<p>Projekt <em>Zajedno smo jači - znanjem protiv krize</em> sufinancirala je Europska unija iz Europskog socijalnog fonda. Ukupna vrijednost projekta je 490.680,27 kn od čega se 417.078,23 kn osigurava iz proračuna EU, a 73.602,04 kn iz državnog proračuna. Sadržaj je isključiva odgovornost Udruge za promicanje kultura Kulturtreger. Projekt sufinancira Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske. Stajali&scaron;ta izražena u ovom tekstu isključiva su odgovornost Udruge za promicanje kultura Kulturtreger i ne odražavaju nužno stajali&scaron;te Ureda za udruge Vlade Republike Hrvatske.</p>
<p><span>Za vi&scaron;e o EU fondovima:[http://www.esf.hr/ <span> www.esf.hr</span>] i [http://strukturnifondovi.hr/ <span>www.strukturnifondovi.hr</span>].&nbsp;</span></p>
<div class="imgc imgc-fluid text-center mb-3">[[Datoteka:Arhiviranje_za_očuvanje_i_prijenos_znanja_1.png]]</div>
</div></div></div></div></div>