Vidi kôd stranice UsmenaPovijest:Budućnost čuvanja prošlosti

<div class="usmena-povijest-article"><div class="headingDate"><p>14.11.2023</p></div><div class="article-lead"><p>O implementaciji suvremenih tehnoloških rješenja i utjecaju umjetne inteligencije na arhive i arhivske prakse razgovaramo sa Željkom Trbušićem. </p></div><div class="article-content"><p>Razgovara: Marina Mlakar</p><div class="text">
                        <p>Rapidni tehnološki napredak i pojava novih formata za čuvanje gradiva u posljednjih nekoliko
                            desetljeća otvaraju pitanje kako će izgledati budućnost arhivistike. Ne postoji format koji
                            bi zauvijek sačuvao vrijednu građu koja svjedoči o razvoju zajednica i društva općenito. To
                            se posebno odnosi na gradivo koje prikupljaju, sistematiziraju i digitaliziraju organizacije
                            civilnog društva, već potkapacitirane za provedbu tih aktivnosti, ali i na gradivo javnih
                            tijela i ustanova koje se prikuplja u institucionalnim arhivima. O novim tehnologijama u
                            arhivima, vrednovanju gradiva i suradnji nezavisnih i državnih arhiva razgovaramo s dr. sc.
                            <strong>Željkom Trbušićem</strong>, asistentom na Odsjeku za informacijske i komunikacijske
                            znanosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, aktivnim članom udruge ICARUS i
                            Hrvatskog arhivističkog društva te članom upravnog odbora inicijative za arhivsko
                            obrazovanje i istraživanje AERI. </p>
                        
                        <p><strong>Kad govorimo o izvaninstitucionalnim arhivima, neizostavno se otvara i tema
                                ograničenih resursa i uopće institucionalne prepoznatosti. Kakva je situacija s državnim
                                arhivima? S kakvim se oni preprekama susreću i kako rad udruge ICARUS i Hrvatskog
                                arhivističkog društva utječe na njihov rad?</strong></p>
                        <p>O problemima rada državnih arhiva bi svakako bolje bilo razgovarati s nekim od ravnatelja ili
                            voditelja službi u našim područnim arhivima, no, iz mojeg iskustva suradnje s državnih
                            arhivima svakako bi mogao istaknuti nedostatak ljudskih resursa i financija u implementaciji
                            suvremenih tehnoloških rješenja za arhiviranje gradiva. Arhivi danas istovremeno moraju
                            obavljati tradicionalne poslove brige o analognom arhivskom gradivu, a istovremeno biti u
                            tijeku s novim tehnologijama i elektroničkim gradivom kojega je sve više i čije arhiviranje
                            će u budućnosti biti primarni zadatak svakog arhiva. Nalazimo se, dakle, u svojevrsnom
                            tranzicijskom periodu, a takva razdoblja su uvijek zahtjevna, pogotovo za državne
                            institucije koje nisu sklone naglim promjenama – što zbog zakonodavnih okvira, ali i zbog
                            odgovornosti koju imaju prema društvenom okruženju u kojem djeluju. Arhivi moraju biti
                            sigurni da su adekvatno sačuvali svu dokumentaciju koja će u budućnosti biti potrebna zbog
                            ostvarivanja građanskih prava ili koja dokumentira određenu djelatnost. Vrednovanje gradiva
                            je izrazito složen zadatak, vjerojatno najsloženiji s kojim se arhivisti susreću. On je
                            primarno filozofske-teoretske naravi i podložan je promjenama s obzirom na razvoj društvenih
                            okolnosti.</p>
                        <p>Rad udruga poput [https://www.had-info.hr Hrvatskog arhivističkog društva] (koja je temeljna strukovna udruga
                            koja okuplja arhivske djelatnike u Republici Hrvatskoj) i udruge [https://www.icarushrvatska.hr/icarushr ICARUS] ključan je za komunikaciju arhivskih profesionalaca, razmjenu
                            znanja o novim strujanjima u arhivistici, ali i za poboljšanje odnosa s javnošću.
                            Ovogodišnje 54. savjetovanje hrvatskih arhivista u Vodicama službeno je otvorila ministrica
                            Ministarstva kulture i medija dr. sc. <strong>Nina Obuljen Koržinek</strong>, a taj događaj
                            je, naravno, bio i medijski popraćen što je nama arhivistima od velikog značaja. Arhivi su
                            često van pozornosti javnosti, a arhivistički rad u sjeni nekih drugih disciplina. Rad ove
                            udruge, ali i udruga kao sto su ICARUS Hrvatska, podižu svijest javnosti o važnosti ovog
                            posla.</p>
                        <p><strong>Papir koji propada, PDF ili JPG dokumenti nisu dovoljni za čuvanje povijesti. Kako je
                                tehnološki napredak u posljednjih nekoliko godina utjecao na formate građe u
                                arhivima?</strong></p>
                        <p>Za papirnato gradivo se može, barem okvirno, računati da će stotinu godina od nastanka i
                            dalje biti čitljivo. Čitljivost formata zapisa elektroničkog gradiva mora se redovitije
                            provjeravati i za to arhivi razvijaju posebne mehanizme. Nije problem ni samo format već i
                            medij zapisa. Trenutno smo svjedoci situacije da mediji kao što su CD i DVD, na kojima je
                            zapisano mnogo podataka iz 90-ih godina prošlog stoljeća, često više nisu uopće ili su samo
                            djelomično čitljivi. Do sad se metoda migracije zapisa (ili s medija na medij ili iz formata
                            u format) pokazala jedinim rješenjem za takve probleme. Drugi problem predstavlja
                            elektroničko gradivo koje je potpisano nekom vrstom elektroničkog potpisa. Takvo gradivo
                            nakon isteka certifikata (u načelu je to pet godina) više nije pravno valjano i mora se
                            ponovno potpisati. Za arhive, koji čuvaju gradivo desetljećima, ovo predstavlja novi niz
                            izazova. Trenutno su u razvoju rješenja koja koriste tehnologiju ulančanih blokova (engl.
                            <em>blockchain</em>) kojom bi se trebala omogućiti provjera vjerodostojnosti digitalno
                            potpisanih dokumenata na neograničen rok bez potrebe za kontinuiranim provjeravanjem. No, za
                            ostvarenje toga potrebna su dodatna ulaganja u infrastrukturu, ali i stručni kadar koji će
                            znati upravljati takvim gradivom i koji će biti upoznat s ovom tehnologijom, barem na
                            osnovnoj razini. Vjerujem da će prije ili kasnije i ovaj problem biti riješen, no za to je
                            potrebno još nekoliko godina temeljnih istraživanja i stvaranja novih sustava koji to
                            omogućuju.</p>
                        <p><strong>Koja je uloga umjetne inteligencije u budućnosti arhiviranja? Koje su mogućnosti, a
                                koje moguće opasnosti? Veliki je jaz između brzine stvaranja novih tehnologija i njihove
                                primjene u digitalizaciji. Ulaze li promjene u arhivističku praksu presporo i kako se na
                                to može utjecati?</strong></p>
                        <p>Potencijal umjetne inteligencije je velik. S obzirom da se radi o inteligentnim računalnim
                            sustavima koji bi trebali biti u mogućnosti obavljati iste misaone procese kao i čovjek,
                            njihova primjena nema granica u bilo kojoj sferi arhivistike, ali i ljudskog djelovanja
                            općenito. Trenutno smo svjedoci pojave iznimno usavršenih velikih jezičnih modela poput
                            ChatGPT-a koji su sposobni pružiti kreativna rješenja za velik broj upita. Glavna opasnost
                            je svakako tehnološka pristranost umjetne inteligencije koja ovisi isključivo o podacima na
                            kojima je trenirana, pa se tako već javljaju problemi kada AI marginalizira određene
                            društvene skupine, rase ili rodove.</p>
                        <p>U arhivističku praksu, kao što sam već i napomenuo, promjene ulaze dosta sporo, barem u
                            segmentu prakse koja se obavlja u državnim institucijama. Tvrtke ili udruge tu imaju
                            svojevrsnu prednost jer mogu puno brže i temeljitije primijeniti neka nova rješenja koja će
                            im olakšati posao. Znanstveni segment arhivistike je ovdje od ključne važnosti, jer znanost
                            ima priliku testirati, proučavati i donositi teorije koje oblikuju budućnost. Često praksa
                            pruža određeni otpor prema novitetima, ali promjena i razvoj su uvijek neminovni i potrebno
                            je kontinuirano biti otvorenog duha, napredovati i usavršavati se. Upravo u tom pogledu
                            trenutno je u provedbi međunarodni interdisciplinarni projekt [https://interparestrustai.org/ InterPARES Trust AI] koji se bavi dizajnom i razvojem teorije,
                            sustava i koncepata umjetne inteligencije u području arhivistike. Propitujemo sve načine, od
                            etičkih do tehnoloških, na koji AI može utjecati na arhive i arhivsko gradivo.</p>
                        <p><strong>Spomenuli ste vrednovanje gradiva i složenost tog zadatka. Tko i kako odlučuje koje
                                je gradivo dovoljno važno da bi se čuvalo u državnom arhivu? Primjećujete li
                                podzastupljenost nekih društvenih skupina ili procesa u odabranoj građi?</strong></p>
                        <p>Odluka je prije svega produkt teoretskih postavki koje je iznjedrila znanost. Prije nekoliko
                            desetljeća, a pogotovo ranije, državnim arhivima nije bilo svojstveno razmišljati o
                            arhiviranju gradiva udruga, raznih manjinskih skupina ili bilo čega što je bilo izvan dosega
                            državnog aparata. Danas je situacija drugačija, u svijetu se puno raspravlja (barem u
                            znanstvenom smislu) o zastupljenosti takvih skupina u arhivima i o načinima očuvanja
                            njihovoga gradiva. Čak i retroaktivno, kada su u pitanju zajednice koje su možda
                            desetljećima ili stoljećima bile marginalizirane, danas se njihovo gradivo pokušava
                            vrednovati, uključiti u arhive i sačuvati. Dakle, tu je napravljen svojevrstan pomak u
                            odnosu na tradicionalnu arhivistiku. S druge strane, kada je riječ o praksi, često arhivi
                            nemaju dovoljno resursa baviti se tim pitanjima jer im je i dalje, s pravom, u fokusu
                            arhiviranje gradiva državnih institucija.</p>
                        <p>Teško je reći postoje li neke skupine koje su manje zastupljene u procesu arhiviranja, ali
                            siguran sam da je, pogotovo u RH, najveći dio posla usmjeren u institucije države. Za ostale
                            nema dovoljno kapaciteta, što je šteta jer i njihovo gradivo je od ključne važnosti za
                            društvenu memoriju. Odluka je u načelu čisti pragmatizam, prvo se čuva ono što je važno za
                            ostvarivanje građanskih prava i kontinuiteta državno-pravnog sustava, nakon toga tek slijedi
                            sve ostalo kao što je npr. privatno osobno gradivo, gradivo komercijalnih subjekata, udruga
                            ili nekih drugih društvenih skupina. Odluka o tome ne leži u nekom pojedincu ili službi, već
                            je takav način razmišljanja baština svih tzv. zapadnih civilizacija.</p>
                        <p><strong>Koliko je taj proces otvoren za neprofesionalne arhivistice i arhiviste ili
                                izvaninstitucionalne arhive?</strong></p>
                        <p>O vrednovanju gradiva svatko može učiti, neovisno o kvalifikacijama i opredijeljenosti. No,
                            vrednovati mogu samo za to stručno osposobljene osobe, koje su iskustvom i obrazovanjem
                            stekle kvalifikacije potrebne za taj posao. Ukoliko bi se izvaninstitucionalni arhivi
                            željeli uključiti u ovaj proces, svakako bi preporučio da za to kontaktiraju nadležna
                            arhivska tijela (puno toga je dostupno i putem interneta, pa bi to svakako bi prvi korak),
                            da se uključe u rad strukovnih udruga, ali na kraju i da se obrazuju kroz studij arhivistike
                            koji izvodimo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Projekt koji provodite, „Arhivi odozdo“,
                            iznimno je vrijedan doprinos ne samo pokušajima očuvanja gradiva izvan institucija, već i
                            arhivistici općenito. Siguran sam da bi predstavljanje projekta i teme bilo dobro prihvaćeno
                            u stručnim krugovima, pogotovo putem izlaganja na skupovima i pisanjem radova za stručne
                            časopise.</p>
                        <p><strong>Kakve mogućnosti suradnje između državnih i nazavisnih arhiva
                                prepoznajete?</strong><strong> Jesu li državni arhivi otvoreni prema razmjeni znanja i
                                vještina i obrnuto?</strong></p>
                        <p>Državni arhivi su u načelu otvoreni prema razmjeni znanja i vještina, ali u kojoj mjeri ovisi
                            o njihovim raspoloživim kapacitetima. Uvijek postoje pojedinci koji svojim zalaganjem i
                            dodatnim radom pokreću ovakav diskurs, ali najčešće je teško se probiti u institucionalne
                            okvire. To ne bi trebalo biti tako jer ne samo da arhivisti mogu naučiti nešto o
                            djelatnostima koje im nisu od primarnog interesa i time obogatiti svoju percepciju
                            vrednovanja gradiva, nego i nezavisni arhivi, arhivi udruga ili arhivi zajednica mogu na taj
                            način dobiti nezamjenjivo znanje koje će im pomoći da svoj sadašnji rad sačuvaju za buduće
                            generacije. U svakom slučaju, potrebno je unaprijediti komunikaciju, ali, kao što sam već i
                            naveo, situacija je danas puno bolja nego li je to bila u prošlosti.</p>
                        <p><strong>Radite kao asistent na nekoliko arhivističkih kolegija na Filozofskom fakultetu u
                                Zagrebu. Smatrate li da su teme nezavisnih arhiva, arhiva zajednice i arhivističkog
                                aktivizma dovoljno zastupljene na studiju? Pokazuju li studentice i studenti arhivistike
                                interes za izvaninstitucionalne oblike arhiva?</strong></p>
                        <p>Navedene teme su dovoljno zastupljene na studiju. Na kolegiju Vrednovanje arhivskog gradiva
                            one se obrađuju kroz nekoliko predavanja čime studenti dobivaju temeljno znanje o ovoj
                            problematici. Naravno, nije moguće u detalje obraditi sve segmente jer se za to, uz ostalo
                            potrebno gradivo koje želimo prenijeti studentima, jednostavno nema vremena. Ako netko
                            pokaže interes za ovu problematiku to svakako podržavamo i pomažemo u daljnjem istraživanju.
                            Generalno, kada se raspravlja o temama izvaninstitucionalnih oblika arhiviranja, studenti
                            prate sa zanimanjem, a ponekad su i iznenađeni problematikom o kojoj se u suvremenoj
                            arhivistici razmišlja. Sve se, na kraju, svodi na koncept vrijednosti, no, za razliku od
                            imanentne vrijednosti koju je lako percipirati (npr. novac), vrijednost u arhivistici se
                            mora (ili se barem pokušava) predvidjeti, što je iznimno teško. Upravo tu leži bit studija
                            arhivistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje studente učimo da razmišljaju, a ne da
                            postupaju mehanički. Pokušavamo ih uključiti u sve suvremene arhivističke tokove te ih na
                            taj način oblikujemo u profesionalce koji će jednoga dana imati potrebna znanja i vještine i
                            za uključivanje izvaninstitucionalnih arhiva u svoj rad, ako se za time ukaže potreba.</p>
                        <p class="has-cyan-bluish-gray-color has-text-color">Intervju je nastao u
                            sklopu istraživanja neformalne inicijative nezavisnih arhiva i knjižnica (Centar za
                            dokumentiranje nezavisne kulture – Kulturtreger i Kurziv, Multimedijalni institut, Kuća
                            ljudskih prava, Documenta, Savez udruga Klubtura, Arhiv Srba u Hrvatskoj, Centar za dramske
                            umjetnosti, Udruženje za razvoj kulture URK) za bolji položaj izvaninstitucionalnih arhiva.
                        </p>
                        <p class="has-cyan-bluish-gray-color has-text-color">Istraživanje se
                            provodi u sklopu projekta “Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti
                            civilnog društva” podržanog kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda,
                            Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova.</p>
                         
                        
                    </div></div></div>