Razgovaraju: Matija Mrakovčić i Ivana Pejić
Operacija:grad bila je desetodnevna manifestacija koja se 2005. godine održala u napuštenom industrijskom kompleksu Badel u Zagrebu. Operacija:grad okupila je 26 organizacija i inicijativa s namjerom afirmacije novih modela kulturnog programiranja, inovativnih modela iskorištavanja prostora te širenja javnoga prostora. S obzirom na tadašnje lokalne kulturno-političke prilike, projekt je imao snažnu dimenziju povećavanja vidljivosti nezavisne produkcije, proboj u širu javnost te zagovaranje potreba lokalnog kulturnog sektora i sektora mladih.
S Vesnom Vuković (BLOK), Sanjom Burlović (Attack!) i Tomislavom Medakom (MaMa) razgovaramo o tome što je prethodilo samoj manifestaciji, kako se nezavisna kulturna scena kroz te procese subjektivirala, što se zapravo događalo tih deset dana u Bloku Badel te kako su borbe za adekvatne prostore za kulturu i mlade nastavljene nakon njenog završetka.
Vesna Vuković: Neobično je s odmakom od 17 godina govoriti iz osobne perspektive jer imaš potrebu istovremeno interpretirati iz sadašnjosti. Prije svega treba razgrnuti što su bili važni momenti. Prvo, Zagreb – Kulturni kapital Evrope 3000 koji je krenuo 2003. godine kao bitan financijski poticaj i koji je projektno zadao takav tip okupljanja. Upravo taj projektni moment okupljanja scene mi se iz današnje perspektive čini važan. Kao drugo, i jako važno, treba u interpretaciju uvesti i čitav kontekst ranih 2000-ih. Jako je puno kolektiva i organizacija koje danas znamo u kulturnom polju nastalo tih godina. Bilo je puno inicijative, želje za samoorganiziranjem, puno programa, sve je živnulo. Danas je jasno da je nakon šok-terapije 90-ih, nakon izbora 2000. i početka eurointergracijskih procesa zavladao svojevrstan boom upravo NGO-a u kulturi, balon optimizma u kojemu se sve činilo moguće, sve jako privlačno. Sve u čemu danas živimo, projektni tip rada pod kojim lipsavamo, tad nam se nudio kao perspektivna budućnost.
Pitanje arhive koje se u prepisci otvorilo, odnosno fotografija s manifestacije i ostale dokumentacije jest pitanje toga kako se i u kojim uvjetima radila Operacija:grad, s kojim parama i kojim uloženim radom. U osnovi je sve skupa financijski bilo jako skromno, pa i organizacijski – po broju ljudi, prostora, tehnike – za tako veliku manifestaciju.
Platforma 9,81 je tih ranih 2000-ih kao studentska formacija eksperimentirala s organiziranjem programa u napuštenim prostorima u kojima se vidio potencijal, uglavnom u bivšim industrijskim pogonima, skladištima, ali i drugim neiskorištenim prostorima, kao što su oni nastali u prometnoj infrastrukturi, ispod nadvožnjaka i slično. Bili su to dominantno muzički programi, a ideja je bila da se prostori koji nisu funkcionalni, najčešće iz razloga deindustrijalizacije, ponude kao odgovor na bujanje programa i rast scene. Onda je u nekom trenutku Platforma pokrenula projekt Nevidljivi Zagreb, odnosno odlučila to i projektno uokviriti. Nevidljivi Zagreb je krenuo ambicioznije, strukturiranije, i u okviru njega je napravljeno minuciozno mapiranje. Ti su prostori viđeni kao idealni za programe nezavisne kulture jer su, prema interpretaciji Marka Sančanina, bili nekontrolirani, a njihova upotreba nedefinirana, dakle kao prostori slobode, najšire rečeno. I te je prostore i programe Sandro Lendler, recimo, odlično fotografirao. Napravljena je i mapa Nevidljivog Zagreba, koja se nudila organizacijama i inicijativama na upotrebu, kao impuls da svoje programe organiziraju upravo na tim lokacijama, ona možda još i postoji negdje, kao što sigurno postoji neki tip reprezentativnije dokumentacije, za razliku od ove dostupne na našem webu. Nisam sudjelovala u svim tim širim i prethodećim procesima pa ne mogu reći koliko je svaki korak bio isplaniran, a koliko je posljedica odgovora na tadašnje konstelacije. Mislim da nije postojao neki mega plan. Tomi će možda znati bolje. Svakako bi Marko Sančanin bio sjajan sugovornik, a posebno bi vrijedno bilo čuti kako danas, s vremenske distance, gleda na taj angažman.
Dakle, to su momenti koji su nezavisnu kulturnu scenu počeli formirati kao kolektivni subjekt. Činjenica je da većina organizacija koja je radila ili tek ulazila na scenu nije imala prostore, a ovi koji su bili na raspolaganju su, kao i danas, neadekvatni, često bez ugovora, pod stalnom prijetnjom izbacivanja i slično. Stoga je prostor bio kritična potreba, a uskoro se kroz angažman određenih aktera i artikulirao kao bitan moment koji može ponuditi solidniju osnovu za jačanje ili pak korak, sad kad gledam izdaleka, prema institucionalizaciji scene. Nije mi to tad bilo razvidno, ali s naknadnom pameti i distancom, da, nazvala bih to pokušajem da se nešto što se zove nezavisna scena u osnovi institucionalizira.
Sanja Burlović: Mi smo 2003. ostali bez prostora u Jedinstvu, koji nam nije ni odgovarao za sve naše potrebe i onda smo išli po gradu i tražili prazne placeve i isto tako nam je Sančo dao mapu, da mi to sve pregledamo i onda smo radili ilegalne partije po svim tim mjestima, i tamo i na Branimirovoj i u Klaonici, u nekoj vili tu negdje u centru grada, preko puta Spara, to je bila, ja mislim, Fina mehanika ili tako nešto. I onda je nastala ta ideja, mislim da je bila Teova, za adekvatne prostore za klubove MaMa, Močvara i Attack!. Tako smo upali zajedno s Kulturnim kapitalom 3000, bila je ta neka šira inicijativa. Sudjelovali smo u svim tim zagovaračkim aktivnostima.
Tomislav Medak: Mislim da je za taj trenutak bitno to što izlazimo iz ’90-ih, perioda potpune marginalizacije alternativne kulture, modernizma, samoorganiziranja u kulturi, kulture u zajednici. Sve te tendencije su bile potisnute na rubove kulturnog sistema u ’90-ima, kojim su dominirali nacionalistički narativ i politički podobni kadrovi, te su u nekoj mjeri preživljavale u okviru antiratnog i ljudskopravaškog pokreta… Ok, Institut Otvoreno društvo je tu osiguravao neke minimalne resurse jednom dijelu te istisnute kulture, em prostorno, em financijskim sredstvima. No, onda se početkom 2000-ih dogodila značajna promjena u kulturnoj politici, između ostalog na razini Ministarstva kulturna vijeća su dobila značajnija sredstva i autonomiju u odlučivanju, puno veću nego što je imaju danas. Tada je nastalo i Vijeće za nove medije, ako se ne varam. Ključan dokument za jačanje autonomije vijeća i restrukturiranje kulturnog sistema bila je Bilježnica Vjerana Zuppe, koja je 2001. objavljena u Zarezu. Zuppa je tada bio u Savjetu SDP-a i tadašnja vlada je napravila neke iskorake u kulturnom sistemu – uključujući dostupnost financijskih sredstava za ono što danas zovemo nezavisna kultura. Na Gradu se isto dogodio značajan iskorak kroz Vijeće za urbanu kulturu te otvaranje sredstava za nezavisne na drugim vijećima. To je bila prva mogućnost da ti marginalizirani akteri pristupe ikakvim javnim sredstvima.
Ali kao što je Vesna rekla, većina inicijativa, organizacija koje su krenule stasati i osamostaljivati se oko 2000, unatoč tim malim pomacima u financiranju, nisu imale pristup prostornim resursima. Multimedijalni institut je imao tu sreću da je proistekao iz internetskog programa Instituta Otvoreno društvo, pa kako je Institut odlučio zatvoriti svoje poslovanje u Hrvatskoj nakon mirne promjene vlasti 2000, odluka je pala da se osamostale programi fondacije. Mi koji ćemo kasnije voditi Multimedijalni institut, počeli smo se 1999. okupljati u Hebrangovoj i s osamostaljenjem te nestankom financijske sigurnosti djelovanja u okviru fondacije organizacija je prešla na nas. U tom procesu osamostaljenja mi smo inzistirali da je bitno da imamo javni prostor, pa je tako fondacija s Prosvjetom detektirala prostor u Preradovićevoj, za koji je kasnije ispostavilo da vlasnički odnosi nisu riješeni, što će izazvati sljedećih 20 godina problema s nestabilnošću boravljenja u tom prostoru. Ali taj prostor je bio značajan resurs, a mi smo bili organizacija kojoj je fokus bio na okupljanju ljudi i inicijativa te mijenjanju konteksta djelovanja za te inicijative, a ne na jednom polju djelovanja. Prostor MaMe bio je od početka otvoren da ga svi slobodno koriste i doista niz inicijativa i organizacija ga je počelo koristiti za svoje interne i javne programe.
Mimo moje uže perpektive otvaranja MaMe, za problematiku nedostupnosti prostora bitni momenti su ulazak AKC Attacka!, URK-a, Kufera i Indoša u Jedinstvo 2000. godine te Salon mladih 2001., koji su kurirali Sunčica Ostoić, Olga Majcen i Jurij Krpan, a Platforma 9,81 izlagala u jednom od paviljona Zagrebačkog velesajma. Dakle, u tom trenutku postoje Močvara, Attack! i MaMa. S pojavom velikog broja novih inicijativa i organizacija, nedostatak prostora za urede, produkciju i prezentaciju postaje jasan i velik problem. S druge strane, 2000. kreće potpuna transformacija prostora firmi uništenih u privatizaciji, između ostalog i Kinematografa. Krajem 1990-ih bankovni sektor je saniran i banke su prodane stranim bankama, s promjenom vlasti dolazi do normalizacije, odnosno sankcije su dokinute i kreće transformacija prostora koji su ostali napušteni nakon ‘90-ih kreditima stranih banaka. Kreće rasprodaja prostora i njihova brza komercijalizacija i izgradnja.
Platforma 9,81 tada započinje mapirati Nevidljivi Zagreb – te napuštene prostore. Tad su jezgro Platforme 9,81 činili Miranda Veljačić, Dinko Peračić, koji će kasnije biti splitska organizacija Platforme 9,81, te Marko Sančanin i Damir Blažević. I oni kreću, kao što je Vesna rekla, organizirati programe po napuštenim prostorima. Uglavnom su to bila muzička događanja, ali BADco. je, recimo, igrao Rebro kao zeleni zidovi sa Sanjom Iveković kao gošćom u Nadi Dimić, na 3., 4. katu zgrade na Branimirovoj.
Iz sve veće potrebe za prostorom i vidljive transformacije, nestajanja prostora koji bi mogli biti za javne potrebe kao što je kultura, kristalizirao se pritisak na Grad Zagreb koji je u tim privatizacijskim procesima postao vlasnik značajnog dijela industrijskih prostora koji su zbog kasnog rasta grada uglavnom bili smješteni u širem centru uz trasu željeznice, prostora kao što su Klaonica, Badel, Paromlin i Uljara.
Zašto je baš Badel odabran za manifestaciju?
Vesna Vuković: Badel je odabran kao jedna od lokacija iz te Platformine mape. Bilo je i drugih opcija, Klaonica u Heinzelovoj je bila jedan od njih, no ona je vjerojatno bila prevelika… I Tvornica ulja, isto kao jedan od mogućih prostora. I tvornica Nada Dimić je bila na popisu…
Sanja Burlović: Mislim da je Badel odabran zato što je po infrastrukturi bio dovoljno velik da se svi tamo smjestimo, a bila je i neka inicijativa da se prema Gradu ide da se taj prostor da nezavisnoj kulturi. On je u centru i bolji je od Klaonice.
Tomislav Medak: Badel je zapravo napušten 1985. kada tvornica izlazi iz prostora na Kvatriću. Neki prvotni plan Grada Zagreba, prema urbanističkom planu uređenja, bio je da se zgrada Pjenice pretvori u kazalište. Onda su Boris Bakal i Ognjen Baban poslali prijedlog da se to pretvori u multimedijalni kulturni centar. Tada je Sekcija za kulturu, fizičku i tehničku kulturu Općinske konferencije Medveščak prihvatila prijedlog te namjene. Prijedlog je bio da se prostor krene koristiti odmah uz minimalno uređenje, te da se po realizaciji tromjesečnog “pilot programa” krene u cjelovitije uređenje u skladu s potrebama. U 1990. MONTAЖ$TROJ je izveo svoju prvu predstavu Vatrotehna u Badelu, a nakon toga, ako se ne varam, prostor više nije bio korišten i u 2000-ima je postao u velikom dijelu ruševan.
Nisam bio dio te odluke, ali pretpostavljam da je Badel odabran kao pogodan prostor zbog centralne lokacije i što je u bloku više objekata. Grad kao vlasnik dao je dopuštenje za korištenje prostora za Operaciju:grad i tadašnji gradonačelnik Milan Bandić dao je obećanje prilikom samog otvorenja, vidjevši neočekivanu masu ljudi, da će Badel postati prostor javne namjene, prostor za kulturu i mlade.
Koje su još konstelacije, prilike, utjecale na umrežavanje i stvaranje šire platforme organizacija u kulturi?
Tomislav Medak: Čini mi se zanimljivo spomenuti da se 2002. osniva savez udruga Klubtura i započinje programsko povezivanje, odnosno razmjena programa među organizacijama nezavisne kulture diljem Hrvatske, kao i podrška njihovom organizacijskom kapacitiranju. I onda se 2004. događa taj moment – HDZ se vraća na vlast, Biškupić preuzima Ministarstvo, izrađuje se novi Zakon o kulturnim vijećima kojim je ukinuta njihova autonomija odlučivanja o sredstvima, a ukidaju se vijeća za arhitekturu i nove medije. Prvo su uspjeli ukinuti, drugo nisu. Klubtura preko noći organizira protest u Ministarstvu okupivši 70-ak organizacija iz čitave Hrvatske. U tom trenutku mislim da su svi shvatili vrijednost moći kolektivnog djelovanja i da je to, u budućoj perspektivi, bio ekstremno važan subjektivirajući moment.
Zagreb – Kulturni kapital Evrope 3000 je nastao malo kasnije. Projekt Relations, koji je pokrenuo Kulturstiftung des Bundes, i Erste fondacija pozvale su nekoliko ljudi iz kruga nezavisne kulture u Zagrebu da predlože neki program za financiranje. Slijedeći to iskustvo suradnje kroz Klubturu odlučilo se da se sredstva usmjere u program suradnji u koji su se okupili Centar za dramsku umjetnost (CDU), Što, kako i za koga / WHW, Platforma 9,81 i Multimedijalni institut. U drugom ciklusu pridružili su se BLOK, Kontejner, Bacači sjenki i Community Art. Community Art, projekt Aleksandra Ilića i Ivane Keser, više ne postoji. Uglavnom, program je rađen od 2003. do 2006. i fokus je bio na razvijanju interdisciplinarnih ili transdisciplinarnih suradnji među različitim područjima djelovanja uključenih organizacija.
Poučeni iskustvom s Ministarstvom, u sklopu Zagreba – Kulturnog kapitala Evrope 3000 je napravljen i kolosijek aktivnosti na kojem se radilo na kulturnim politikama. S obzirom da su partneri bili osam većih organizacija nezavisne kulture u Zagrebu, htjelo se iskoristiti taj spoj različitih područja i društvenog značaja, da se mijenja kontekst djelovanja nezavisne kulture. Taj kolosijek se zvao policy forum. U sklopu policy foruma je organizirano nekoliko događanja koja su prethodili Operaciji:grad, ali su bili važni za njegove ciljeve i svrhu. U proljeće 2005. organizirane su tri tribine u HND-u. Prva je bila o nezavisnoj kulturi u kulturnoj politici Grada Zagreba, druga je bila o prostorima za nezavisnu kulturu i mlade i treća je bila o položaju nezavisne kulture nakon lokalnih izbora, koja je održana neposredno prije njih. Za tu tribinu je pripremljena Deklaracija “Nezavisna kultura i mladi u razvoju grada Zagreba” koja je sadržavala devet konkretnih mjera, uključujući rješavanje dostupnosti prostora, višegodišnje financiranje, donošenje strategije za mlade te dodatna sredstva u rebalansu nakon izbora. Tada se tražilo od političkih stranaka da to potpišu. Na tribini su sudjelovali Milan Bandić ispred SDP-a, Dorica Nikolić ispred HDZ-a, Vesna Pusić ispred HNS-a i Toni Vidan ispred Zelenih za Zagreb. U dotadašnjoj koaliciji SDP-a i HNS-a Andrea Zlatar i Vladimir Stojsavljević su vodili kulturu, Stojsavljević kao pročelnik Ureda, a Zlatar kao savjetnica gradonačelnika za kulturu.
Možda je bitan još jedan moment. Klubtura je u određenoj mjeri proizašla iz toga da je Ured za udruge tražio od Multimedijalnog instituta da pomogne u izradi Nacionalne strategije za mlade. Tada je napravljeno mapiranje, ali ujedno i povezivanje s organizacijama mladih. Taj program se zvao, ako se ne varam, “Uključi se” i Multimedijalni je radio kampanju za izradu nacionalne strategije, odnosno za participaciju mladih u njenoj izradi… Tada su postavljeni počeci suradnje s organizacijama mladih. Mreža mladih Hrvatske osniva se tek 2003, ali mislim da je to bio katalizirajući moment da se osnuje krovna organizacija mladih i da joj se pokuša dati progresivno usmjerenje. Prvi predsjednik Mreže bio je Tomislav Tomašević, nakon njega Emina Bužinkić…
Te 2005. već je dakle izgrađeno zajedništvo između nezavisne kulture i organizacija mladih. Zato i Deklaracija ima te dvije stavke. I naše organizacije su bile organizacije koje su radile programe za mlade i u njima su radili su mladi.
Sanja Burlović: Tad smo još svi spadali u tu skupinu mladih.
Vesna Vuković: Nije nevažno reći, UrbanFestival je tada bio jedini BLOK-ov program, BLOK je – za razliku od drugih spomenutih – bio organizacija u povojima, doslovno, bez zaposlenih i bez vlastitog prostora. Krenuvši od ideje umjetničkih intervencija u javnim prostorima radno smo se počeli interesirati za procese koji ga grade i razgrađuju. S Platformom 9,81, odnosno sa Sančom, surađivale smo od 2002. kad smo u okviru UrbanFestivala organizirali program Džungla na asfaltu, autobusnu turu po bivšim industrijskim prostorima i seriju predavanja, pa opet 2003. na UF-u izvedbom/koreografijom slijepih izvođača u shopping centru, a onda i na izložbi u Galeriji Nova, koja se zvala Nevidljivi Zagreb: Kabinet čuda. Nešto i pretenciozno i smiješno istovremeno. I tu smo zavrtili priču da ćemo sljedeći UrbanFestival provući kroz mapu tzv. Nevidljivog Zagreba, da ćemo raditi intervencije i program na tim točkama. Tako je i BLOK ušao u projekt Kulturni kapital. Kako sam već spomenula, u organizaciji tad nije bilo zaposlenih, sve smo radili na bazi entuzijazma i povremenih honorara. U svakom slučaju, egzistenciju smo osiguravale većinom drugdje, ne na sceni, a živjele još uvijek studentski.
Tomislav Medak: Operaciji:grad prethodila je još akcija, odnosno performans, 10. svibnja 2005. kad smo nominalno otvorili Centar za nezavisnu kulturu i mlade Gorica. Tada je održana konferencija za medije, govorili smo Tomašević, Višnić i ja te je bio umjetnički program, Željko Zorica Šiš je postavio ploču dr. H. C. Zabludovskom kojim je evociran pristanak gradskih vlasti još daleke 1986. da se osnuje kulturni centar, a napravljen je i kulturni program u kojem su nastupili Pravdan Devlahović sa segmentom iz predstave Walk This Way, Eks scena sa svojim nastupima, Zli bubnjari, Pytzek i Attackovi DJ-i… Mislim da je bilo usred dana.
Sanja Burlović: Da, usred dana je bilo. Vrki se obukao u Godzillu, imali smo iskaširanu Godzillu, to je bila Godzilla kulture.
Kako protječu pripreme za samu manifestaciju i koje biste ključne momente izdvojili?
Vesna Vuković: Traži se dozvola, čisti se prostor. Nije to bio mali problem, tamo je bilo jako puno krupnog otpada za koji ti doslovce treba bager. Bilo je puno priprema, trebalo je osposobiti struju, osigurati zaštitu. Badel je, naime, jako opasna zgrada, u njoj je raslo stablo. U svakom slučaju, bilo je jako puno pripremnog posla i onda slaganja programa, gdje će što ići, u koji prostor, s kojim resursima…
Tomislav Medak: Prvo je bio razgovor s organizacijama jer nisu samo organizacije Zagreba – Kulturnog kapitala 3000 sudjelovale nego čitav niz…
Vesna Vuković: 26 organizacija.
Tomislav Medak: Više-manje svi koji su imali koliko-toliko kontinuirano djelovali, da ih se moglo detektirati.
Vesna Vuković:Trebalo je prikupiti programske zahtjeve, kome što treba, tehnički i organizacijski, to je bio desetodnevni program, i to od jutra do mraka. Radilo se cijelo ljeto.
Tomislav Medak: Operacija:grad je završila 17. rujna. Bilo je vruće ljeto, predzadnji dan je krenula kiša i postalo odjednom hladno, ali baš je bila žega…
Vesna Vuković: Emina Višnić je koordinirala cijeli projekt, a koordinaciju programa, sa svim uključenim organizacijama i akterima, radila je Dea Vidović. To je, inače i na ovom mjestu zanimljivo istaknuti, ujedno i početak portala Kulturpunkt.hr. Kulturpunkt je rođen u Operaciji:grad.
Tomislav Medak: Što ste imali od programa? Je li zanimljivo da prođemo programe?
Sanja Burlović: Sjećam se da mi je Emina rekla u petom mjesecu: “Ajde, dajte program za 9. mjesec, za Operaciju:grad.” Ja gledam, ono, kako ću ti sad dat program? Što god da ih pitam, moju ekipu, to sigurno neće biti tako u 9. mjesecu. I tako je i bilo. Predala sam program za katalog i mi jesmo napravili program, ali potpuno neki drugi, smislili smo nešto novo. Tako smo tada funkcionirali. Nismo mogli pet mjeseci unaprijed osigurati program, sad to sve ide glatko, ali tada je bilo, kao – “kaj si ti normalna, Sanjice?”
Vesna Vuković: BLOK je, već sam rekla, programski sudjelovao UrbanFestivalom. Čitav se Festival te godine smjestio u okvire Operacije:grad i koncentrirao u tih deset dana, nakon što smo dvije godine program provodili u više segmenata i kroz duži period godine. Tematski se fokusirao na pitanje deindustrijalizacije, transformacije industrijskih prostora, radnih migracija. Program je obuhvaćao audio vodič kroz Badel i Goricu, produkciju talijanske grupe F.lli Fortuna, nastalu kroz arhivsko istraživanje kompleksa, zatim nekoliko (audio-vizualnih) instalacija: Kristine Björk i Magnusa Helgasona, Ane Hušman, Lare Mamule, Emmanuelle Rapin i Veljka Vidaka, Patricka Fontana… Pa interaktivni mural Painting by Numbers, američke grupe skvotera The Amaterus, koji su od nađenih materijala izradili različite DIY alatke za slikanje. Bacači Sjenki su sudjelovali s prvom izvedbom Ex-pozicije… Londonski kolektiv Collective CREative Dissent izgradio je svojevrsnu protu-akademiju, ambijent za diskusije, happeninge, čitaonicu i druženje…
Tomislav Medak: Multimedijalni je imao više programa u sklopu Operacije:grad. Jedan se zvao OutInOpen koji je tematizirao odnos tehnologije i javnosti i u sklopu njega smo imali dva programa – piratska televizija Telestreet ZG koju su organizirali aktivisti iz Italije i Austrije i dva-tri dana su emitirali piratski program iz Badela. Radionica je bila negdje u prostoru na vrhu Pjenice. Također instalacija austrijskog kolektiva Time’s Up. U sklopu programa pxlflx projekciju i predavanje su imali Pirate Cinema. A radili smo i predavanje Alexa Demirovića koje je držao u prostoru gdje je WHW imao izložbu…
Vesna Vuković: Nisam sigurna da je bio u prostoru izložbe jer je on bio zauzet stolicama, takav je bio postav… Sjećam se samo da se morala katedra dofurati…
Tomislav Medak: Da, Petar je inzistirao na…
Vesna Vuković: Alex Demirović, u toj derutnoj prostoriji, za katedrom i nas pet ispred…
Tomislav Medak: Najveći dio programa je bio festival Touch Me, kurirao sam to s Kontejnerom, festival bio-umjetnosti i body arta i on je zauzimao jedan kat Pjenice. Marta de Menzes, Joe Davis, Zoran Todorović i Will Linn su imali instalacije. Labrovićev reality TV s ovcama je bio iza Pjenice, a <a rel="noreferrer noopener" href="https://tcaproject.net/about/" target="_blank">Tissue Art and Culture</a> je imao svoj brod za spašavanje i biološki laboratorij ispred Pjenice. Marnix de Nijs je imao performans, kao i Stahl Stenslie, ali njegov performans s bolničkim krevetima bio je u jednom od ulaznih paviljona. Bila je i poveća popratna konferencija…
Sanja Burlović: Mi smo imali izložbu [https://komikaze.hr Komikaza, koncert Antenata i Stillnessa i mislim da su bili Mikrofonija i Pasi, ali se ne mogu sjetiti, moguće da jesu. Imali smo kuhanje reciklirane hrane svaki dan. Imali smo neke grafitere i, to se sjećam, imali smo tematsku večer s dress kodom, večer Kocke gdje su se igrale društvene igre, ali su se svi morali obući kao Havana Club. Jednu smo večer imali dress kod kao u vrijeme prohibicije i bila je takva muzika. Možda je čak Mario Kovač puštao tu muziku iz ’20-ih. Trance party smo napravili u Klaonici, i dub, imali smo dva flora tamo.
Tomislav Medak: Meni je od ta dva tjedna ostalo u sjećanju da je bilo iznimno intenzivno. Rad do otvorenja je bio mukotrpan, a onda smo imali brdo programa, stalno se radilo logistiku plus vođenja kroz izložbu. Imam dojam da je bilo puno posjetitelja, ali naprosto je bilo puno ljudi i oko samog događanja. Otvorenje je fakat bilo dobro, čitav taj središnji prostor je bio zapunjen…
Vesna Vuković: Unatoč mukotrpnim pripremama i radu na organizaciji, za takav tip programa trajalo je relativno kratko, i bilo je kontrolirano, ali svejedno su počele i organski nicati neke stvari. Tako smo imali čitalačku grupu, zatim buvljak, pomalo ljudi su dolazili tamo provoditi vrijeme, družiti se, sretati… Imam, recimo, fotografiju Tomislava Gotovca koji usred dana sjedi u dvorištu, možda čita novine, ali kao da spava…
Sanja Burlović: I ekipa misli da je performans, a on je samo zaspao.
Tomislav Medak: Partiji u Klaonici su bili dupkom puni. Znam da je BADco. htio odigrati Deleted Messages na Confusionovom partiju. Bio je to najuzaludniji pokušaj ikada, najgluplja zamisao.
Sanja Burlović: A, ne zezaj! Vi ste usred partija mislili imati neki performans?
Tomislav Medak: Da, da. Zato što se taj performans odvija kao koreografija među ljudima koji se kreću i prethodno smo ga igrali u industrijskim prostorima, iznimno u kazalištima. I mi smo krenuli to izvoditi kasno navečer, imali smo i projekciju te neke druge elemente predstave, ali ekipa je krenula plesati s nama i onda više nije bilo izvedbe… Tako da, naša izvedba je bila samo poziv za još veći kaos…
Sanja Burlović: Pa vi ste zapravo animatori, mogla bih vas zvati…
Tomislav Medak: U Badelu je bilo dosta projekcijskih programa, svi festivali – HRFF i RAF, bili su tu i razni programi – CDU i Ekscena… stvarno je bio presjek svega što se tada dešavalo na sceni.
Vesna Vuković: Sjećam se da se u nekom trenutku poveo razgovor, presječen je odmah, ali bila je ideja da se ostane u prostoru i nakon manifestacije. Dakle, da bude akcija u punom smislu riječi, a ne samo simbolička demonstracija.
Sanja Burlović: Evo, ja sam bila za okupaciju…
Vesna Vuković: Nažalost, većina je bila protiv toga…
Sanja Burlović: Zato što bi odgovornost bila na onima koji su dobili dozvolu. Nismo htjeli stavljati u neugodnu poziciju nekog drugog, iako je dozvola trajala do tada, a mi ostajemo od tada. No, ako ostajemo, tko će preuzeti odgovornost za to, to je sad bio drugi proces. Ipak smo odustali.
Vesna Vuković: Neko komešanje je nastalo, i ta situacija nije bila nezanimljiva, meni barem. Otvorio se neki prostor izvan planiranih okvira, a iz sudjelovanja uključenih.
Sanja Burlović: A, šteta, zato što je to bila užasno dobra prilika.
Vesna Vuković: Ja isto mislim da je šteta.
Kako se razvijaju stvari nakon same manifestacije u rujnu 2005.?
Tomislav Medak: Nakon Operacije:grad ostalo je obećanje da će se prostor izdvojiti za javnu namjenu. Krenulo se u proces programiranja i predlaganja što bi Badel mogao biti, kako bi trebao funkcionirati, kao resursni centar za nezavisnu kulturu i mlade, kao javni prostor. Pokreće se Savez za centar za nezavisnu kulturu. Tada je artikulirana ideja polilokacijskog centra, kako ne bi uključivao samo Badel nego više prostora, Paromlin, Klaonicu, Uljaru. U studenom smo gledali i napušteno Kino Kalnik na Črnomercu. Međutim, do kraja godine Grad je započeo s preuređenjem manjih zgrada u kompleksu Badela, tamo su došli dućani sa sanitarijama, i to je, zapravo, bio triger za proteste.
Prva protestna akcija bila za Salon mladih, to je svibanj 2006. – prekriženi Bandić. Za taj Salon mladih PR-ovci su napravili neku kampanju gdje su uzeli Bandićevu osobnu i prekrižili njegov datum rođenja, implicirajući da je prestar za Salon mladih. To je bila njihova PR ideja, a onda smo te elemente reaproprirali: potcrtavajući da gradska vlast s Milanom Bandićem na čelu s jedne strane ništa ne želi napraviti za mlade, a s druge strane se promovira kroz njih. Napravila se akcija preljepljivanja plakata po čitavom gradu i to je, zapravo, bio početak antagonizacije.
I onda, najesen 2006. već preko nekih ljudi dolaze informacije oko projekta Cvjetni i 2007. kreće konfrontacija oko prostornih politika s Gradom. Tada se dogodila odmazda time da su nam svima na Gradu smanjena sredstva, a najviše, ako se ne varam, BLOK-u. Ok, nakon toga je došla 2008. koja je bila financijski rez za sve. Godinu dana kasnije, ako se ne varam, Močvara je došla u situaciju da ju tjeraju van… Sljedeći korak je bio privremena okupacija Jedinstva, kao privremenog centra za nezavisnu kulturu i mlade. Tamo se održao festivalski program i tu se otvorio simbolički i konkretan prostor za artikulaciju toga što će biti Pogon i pritisak na gradsku vlast koji je dolazio od šire društvene mobilizacije oko prostornih politika u sklopu Prava na grad. Primjerice, Mreža mladih Hrvatske je imala jedan protest na Cvjetnom trgu, isto oko prostora, tema je bila Kino Zagreb. A u nekom trenutku napravljena je kampanja s billboard plakatima – Totalna rasprodaja i industrijskim prostorima koji su bili u pripremi za transformaciju.
Teško mi je iščitati motive druge strane, ali mislim da je zbog pritiska na tu prostornu priču, oko Cvjetnog i tako dalje, kad postaje jasno da od tih mobilizacija postoji politička opasnost, oni odlučuju dati sceni prostor Jedinstva. Sad, možda bi Ljuština gledao to drugačije, on bi paternalistički rekao, “Pa to sam ja i htio… Tako smo mi OKC osnovali”.
Sanja Burlović: To je bilo pred izbore pa su ipak pristali da to bude centar za nezavisnu kulturu i mlade, da će to biti javno-civilno partnerstvo.
Možete li podvući crtu pod manifestaciju i događanja oko nje, iz današnje perspektive?
Vesna Vuković: Uz sve uvodno naznačene kontekstualne momente, a i iz svega što je Tomi govorio, mislim da se već od toga trenutka događa neki tip profesionalizacije. Projekti, projektno financiranje, ljudi zaista vide svoje radno mjesto i svoj profesionalni razvoj u organizacijama civilnoga društva u kulturi. Za tako što ranije nije bilo prilike, ali – kako će se vrlo brzo pokazati – ta je prilika bila dosta nesretna. U tom momentu silnog stasanja organizacija čini se da one imaju perspektivu razvoja, u svakom slučaju one su mjesto gdje se može raditi, pa i zaposliti nakon studija. Nije to nebitno, ni u osobnom niti u strukturnom pogledu.
Tomislav Medak: Da, mislim da je u tom smislu potpuno drugačiji kontekst…
Vesna Vuković: Recimo, kao mentalna proba: pokušajmo to sve ponoviti sad. Neće se dogoditi zato što mladi ne žele na taj način raditi…
Sanja Burlović: Za ništa da bi dobili nešto.
Vesna Vuković: Tako je.
Tomislav Medak: Također i u smislu da već puno toga postoji u kulturi, što je djelomično nastalo protekla dva desetljeća… Drugo, više nema velike nezaposlenosti kakva je bila tada, bilo je malo prilika za zapošljavanje. Treće, institucije su u 2000-ima bile kontinuitet ‘90-ih. Tako da, ne znam je li naša generacija imala uopće neku drugu priliku, svi smo pomalo marginalci.
Vesna Vuković: Pa, nije. Mislim da većinom nije imala drugu priliku. I atmosfera je bila takva, zaista je u pitanju svojevrsni balon, svakako neki tip iluzije koja se stvorila i koja je bila poticajna. Povijest će pokazati koliko dugoročno korisna ili štetna.
Tomislav Medak: Zapravo, mislim da je bilo djelomično bitno i to da je 2002. osnovana Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva. To je omogućilo širem civilnodruštvenom sektoru, pa onda i u kulturi da donekle stabilizira funkcioniranje, ali te prve godine su bile baš iznimno teške. Mi smo imali cyber café u MaMi, pa smo od toga imali prihode od kojih smo mogli platiti naše suradnike. Vedran Gulin i Marcell Mars imali su i svoju firmu čija su sredstva podupirala njihov rad, ali i rad organizacije. Sva projektna sredstva su trošena na projekte, više od toga je rijetko preostajalo. Baš je bila bijeda. Čini mi se da je danas kontekst drugačiji, i prostora je puno više i neki su više komercijalni…
Vesna Vuković: Da, perspektive su drugačije. Danas perspektiva razvoja unutar polja više ne postoji i puno je kratkoročnije planiranje i poimanje svega – života, vezivanja, privrženosti stvarima, struktura osjećaja se jako promijenila. Perspektive su danas mračnije, ali su i realističnije jer je materijalna baza konačno dobila na važnosti. To, naime, otvara prostor za drugačije organiziranje.
Sanja Burlović: Naša ekipa, mlađi ljudi, jednostavno ne znaju kako je raditi bez da imaš prostor. Oni su došli na gotovo, na prostor, na razglas, na sve. Nisu jednostavno svjesni toga što smo morali sve napraviti da bi dobili taj prostor, da bi mogli normalno funkcionirati i raditi, gdje sami odlučujemo… Koja je, zapravo, razlika između tada i sada? Na primjer, mi smo cijelu tehniku, cijelu produkciju, odrađivali volonterski – i ljudi koji su smišljali što ćemo raditi i svi koji su radili. Danas se to promijenilo, promijenili su se stavovi. U Attacku imamo taj moment da se neke stvari odrade volonterski, ali ne znam kako drugdje ljudi funkcioniraju, kad je neki povod za djelovanje, traže li se honorari. Kad su nas zvali da sudjelujemo u nečem širem, nikad nismo razmišljali o tome koliko ćemo dobiti novaca za to. Nama je bilo važno sudjelovati. I nama je to bila super prilika da pokažemo što bi sve radili u prostoru da ga i dalje imamo.
