Razgovarala: Ivana Pejić
Srđ je naš pokrenut je kao inicijativa građana Dubrovnika i okolice koji su se suprostavili projektu brutalne apartmanizacije Srđa pod krinkom golfskih terena. Smatrali su da se tim projektom, koji su lokalne i nacionalne vlasti proglasili strateškim, prostor Grada potreban građanima za sadržaje koji im nedostaju i sve više nestaju uslijed agresivne turistifikacije i komodifikacije prirodnih resursa, prepušta isključivo interesu pojedinca željnog brze zarade. Inicijativa je 2013. uspješno prikupila potpise za prvi lokalni referendum na zahtjev građana na kojem se 85 posto stanovnika Dubrovnika, onih koji su izašli na referendum, izjasnilo protiv projekta. Bez obzira na to, spregom politike i investitora, unatoč nizu nezakonitosti, za projekt su izdane potrebne dozvole. Srđ je naš i Zelena akcija te su dozvole, uz podršku Udruženja hrvatskih arhitekata, 2016. godine osporili na sudu kao nezakonite. Nezadovoljan takvim ishodom, investitor Razvoj golf tužio je Republiku Hrvatsku tvrdeći da su im dozvole arbitrarno oduzete. Deset godina od održanog referenduma Međunarodni centar za rješavanje ulagačkih sporova u cijelosti je odbio tužitelja sa zahtjevom za naknadom štete u sporu oko golf igrališta na platou Srđ iznad Dubrovnika.
Tim povodom razgovarali smo s Markom Mijatovićem, Ljubomirom Grgurevićem, Ivanom Ivičevićem-Bakulićem, Ivanom Viđenom i Srdjanom Cvijetić iz inicijative, pokušavši djelovanje incijative promotriti iz perspektive građanskog organiziranja puno prije referenduma 2013., zajedničkog rada na prikupljanju potpisa za referendum te, na kraju, odluci da se kao nezavisna lista izađe na izbore netom poslije održanog referenduma.
Možete li nas kratko provesti kroz “pretpovijest” građanskog otpora u Dubrovniku?
Ivan Viđen: Dakle, u siječnju 2003., kad još Srđ nije postojao kao problem, dogodilo se nekoliko stvari. Bio je prosvjed dubrovačkih studenata – tad je pala riva, srušila se riva u luci radi neodržavanja, ozbilljnije je pukao Orlando po prvi put. Bila je i krađa u muzeju, netko je iz depoa uspio ukrasti egipatske umjetnine zato što je bio loše čuvan jer Grad nije riješio pitanje svog arheološkog muzeja desetljećima. Nešto kasnije je bila i ogromna bitka stanovnika protiv nezakonite obnove Hotela Imperial koji je tada privatiziran i nadograđen. Kako je tad bila snažna vertikala HDZ-ove vlasti na razini grad-država, to se pokušalo preko nekih lobija provući. Kratkotrajno je ministar prostornog uređenja bio Ivo Banac, to je bila ona SDP-ova vlada, on je uspio građevinsku hobotnicu u tom slučaju izvesti na čistac, međutim, doslovce prvi dan mandata Marine Matulović Dropulić krajem 2003., ona je potpisala nastavak radova. Što dovoljno govori samo za sebe.
I onda je, naravno, u prosincu 2007. bio veliki prosvjed na Pilama, oko platana. Ne samo zbog platana – stablo je bilo povod, nego zbog rezultata provedenog urbanističkog natječaja za uređenje platoa Pila, od kojeg je samo prvi dio, dakle 1% bio rad na spomeniku braniteljima na Pilama. To je samo prva stvar koja je napravljena, dakle trebale su se cijele Pile regulirati, izvesti promet, ogroman je to zahvat trebao biti. Međutim, em je to bilo loše urbanističko rješenje, em ga je gradska vlast počela primjenjivati selektivno i parcijalno. Već na sljedećem koraku, nakon izgradnje spomenika braniteljima, trebalo je izmisliti promet iza Palače Pucić, odnosno bivše Atlasove zgrade gdje je trebalo srušiti dvije stare zgrade iz 18. stoljeća i platan, staviti promet oko tog platana i tu su se građani pobunili. To je, znači, prosinac 2007. godine, vrijeme je to drugačije nego sada.
Kada su 2003. studenti prosvjedovali, tadašnja gradska vlast na čelu s Dubravkom Šuicom ih je optuživala da su politički izmanipulirani. Apsurdno, studenti nisu imali veze s politikom, ali je najlakše nekog diskreditirati u javnosti da je politički izmanipuliran, kupljen od oporbenih stranaka, plaćenik.
U prosincu 2007. gradska vlast pokušava srušiti dvije zaštićene zgrade. Takvo nešto smije dopustiti samo Vijeće za kulturna dobra pri Ministarstvu kulture i to samo radi nekog većeg i važnijeg cilja. Naravno, opet djeluje vertikala u vlasti. Nikada zapravo nije utvrđeno jesu li oni prvo srušili zgradu, a da je onda taj dan navečer sazvano na silu Vijeće za kulturna dobra ili je to Vijeće za kulturna dobra zapravo isti dan donijelo odluku. Nešto tu nije štimalo. I građani su se okupili.
Dubravka Šuica, tad već u drugom mandatu, iznimno se osilila, zaista je bila jako moćna i silovita i već je izgubila kontakt s realnošću. To je prvi put da je osjetila da su građani kontra nje. Tu se skupilo oko 500 ljudi, dan ili dva prije Badnjaka, na jednom iznimno mirnom prosvjedu sa svijećama, pjevanjem božićnih pjesama, dakle jedan iznimno građanski, urbani, pristojan, mirni prosvjed za koji nitko nije jednostavno mogao reći nešto protiv njega. Bio je to prvi takav javni udarac toj gradskoj vlasti. Vlast je pak preko puta prosvjeda u isto vrijeme okupila petnaestak branitelja koji su, kao, svojim tijelima štitili spomenik… To je baš bilo jadno jer je nas mirnih građana bilo jako puno, puno različitih ljudi koji su svi osjetili da moraju reagirati.
U isto vrijeme, zima 2007. na 2008., Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Dubrovnik i Slaven Tolj pružaju otpor Hrvatskom društvu likovnih umjetnika u Zagrebu koje tada prvi put javno pokušava Florin dom, stotinu godina postojeći umjetnički paviljon slikarice Flore Jakšić koja je to ostavila umjetnicima, prepisati na sebe, tvrdeći da su oni pravni sljednici. I tada je isto tako postojao veliki otpor u javnosti, svi su stali iza Hrvatskog društva likovnih umjetnika Dubrovnik, razumijevajući da je to nešto što je dubrovačko, što mora pripasti dubrovačkim umjetnicima koji to koriste već stotinu godina, bez obzira na formalnosti.
Jako je važno znati da pokret za Srđ nije došao tako, deus ex machina, već da je on bio posljedica već razvijene kulture građanskog otpora, u najboljem smislu te riječi.
Vrlo važna stvar koju treba također spomenuti je tribina Plansko pustošenje Dubrovnika, koju smo organizirali odmah nakon platana, s kojom smo onda krajem ožujka 2008. gostovali u zagrebačkom KIC-u, gdje smo pokušali u široj javnosti pokazati što se tu događa. Tad se išlo i do predsjednika Republike, primio je građane koji su se žalili na sve to skupa. Ovdje se profiliralo 7-8 udruga, od kojih su skoro sve kasnije formirale inicijativu za Srđ.
Imam doma negdje plakat te tribine, i na njemu su zapravo navedeni politički ciljevi. Samo što tad nismo znali to tako formulirati, jer smo mislili da je politika nešto šporko i grozno, nismo znali koji su nam alati potrebni da bi sve te probleme rješavali. Mislili smo da je dovoljno organizirati tribinu, pozvati, ne znam, Nadu Grujić, Bruna Šišića, Snješku Knežević, Platformu 9.81 iz Splita, i mislili smo da je sasvim razumljivo da se ti problemi u prostoru, u gospodarenju gradom, baštinom, moraju riješiti.
Srdjana Cvijetić: Kroz to isto razdoblje (2006. – 2010.), Art radionica Lazareti se povezivala s drugim inicijativama i aktivistima u Dubrovniku, okolici i Hrvatskoj. Video snimke i dokumentaciju rasprave o planiranom golfu u Konavlima i trasi brze ceste kroz Konavle izložili smo kao umjetnički rad na izložbi Ogledi o suvremenom društvu – uvod 2007. u ARL. Povezali smo se s udrugama DUB, Grad, Nazbilj, Baština… Puno smo se družili, razgovarali…. Tih godina pokrećemo i programsku cjelinu Urbanistička početnica s Platformom 9,81 u kojoj organiziramo razgovore s arhitektima, urbanistima i drugim stručnjacima o navirućim promjenama u urbanom i prirodnom okolišu.
Ivan Ivičević-Bakulić: Sve je počelo 2001. kada je donesen novi prostorni plan uređenja Dubrovnika i tu je uletio prvi put golf na Srđu. Tad nije bilo nikakve vile, nije bilo nikakvih apartmana, nije bilo nikakvih sadržaja, bila su tri golf terena. Grad Dubrovnik je 2003. potpisao ugovor o strateškom partnerstvu s Golf razvojem i tada se javljaju prve priče. Do 2004. sve je bilo ok, mijenjale su se vlasničke strukture i tako dalje, još je sve bilo light. Na svečanoj sjednici Vlade u Sponzi 2005. godine Ivo Sanader je rekao da je golf projekt od strateškog nacionalnog interesa. E sad, 11. listopada 2005. donose se izmjene PPU-a Grada Dubrovnika, gdje se taj obuhvat povećava. Tad nismo djelovali kao Srđ je naš nego smo djelovali kao pojedinci i kao udruge. Krenuli smo na javne rasprave, sudjelovali… Digli smo tužbu 2006. protiv izmjena GUP-a koja nikad nije riješena. Sabor je 2008. izglasao Zakon o igralištima za golf, mi smo bili užasno aktivni, radili smo tribine, pisali smo primjedbe na zakon… Kad je gradonačelnica Šuica 2009. prodala 50 tisuća gradskih kvadrata na Srđu za 55 kuna po metru kvadratnom, poludili smo – zemlju koja nije njihova su prodali. I onda je počeo bujati projekt na Srđu. Tad smo napravili oglas za objavu u Dubrovačkom vjesniku, gdje smo napisali da za cijenu ovog oglasa možeš kupiti 150 kvadrata zemlje na Srđu i nisu nam odobrili objavu.
Ivan Viđen: Kasnije su nam dali, kad smo platili komercijalnu cijenu. Kad smo se 2013. izborili za referendum nisu nam htjeli puštati jingle na dubrovačkom radiju, govorili su da će organizirati nekakve kratke emisije, po par minuta, u kojima će govoriti i inicijativa i predstavnici golfera. Na to mi nismo htjeli pristati jer je to remetilo naš osnovni koncept, a to je da nismo primarno konfrontirani s golferima nego smo konfrontirani s našom gradskom vlašću. Jer naše interese treba štititi gradska vlast.
Srdjana Cvijetić: Prvi put kao koordinacija udruga nastupamo u travnju 2009. godine. Okupili smo se na Porporeli s forumom građana. Imali smo alternativni izbor za gradonačelnika, gdje su ljudi ubacivali svoje prijedloge u jednu kutiju. Još uvijek imam cijelu tu kutiju, sa svim tim listićima. Imali smo prijedlog smjera u kojem bi Grad trebao ići i organizirali smo dva sučeljavanja gradonačelničkih kandidata pred ondašnje lokalne izbore. Bilo je baš puno ljudi i to su bila jedina dva nezavisna sučeljavanja kandidata uopće. Građani su postavljali pitanja, a neka pitanja smo i mi pripremili… Onda dolazi car Andro Vlahušić i sve te prijedloge s foruma na Porporeli uključuje u svoj program, koji nije nikad realiziran. Na sučeljavanju u Hotelu Excelsior obećava raspisivanje referenduma o golfu na Srđu. To je sve bilo pred lokalne izbore 2009. Najveći šok nastaje kada ne želi raspisati referendum o golfu….
Ivan Ivičević-Bakulić: Da, on je dobio izbore, nekako, dijelom i na račun našeg angažmana. Mislim, glavna je ideja bila srušiti Dubravku Šuicu.
Srdjana Cvijetić: Gdje nam je bila pamet?
Marko Mijatović: U biti se dogodilo ono što smo spomenuli – da je Dube izgubila izbore, a ne da je Andro dobio. On se ispostavio kao najjača figura u tom momentu, najsposobnija nekakva alternativa, kao, nitko nije znao tko se krije iza svega toga…
Ivan Ivičević-Bakulić: Pa dobro, on nije postavio temelje ni promijenio plan, to je sve napravljeno prije. On je samo prevario građane jer je govorio da je za referendum, pa kad je došao na vlast, bio je najveći protivnik referenduma i na kraju je napravio sve da se progura projekt.
U kojem trenutku iz koalicije udruga postajete inicijativa Srđ je naš?
Srdjana Cvijetić: Evo ovako, ja znam točno kada počinje. Počinje ujutro na dan one rasprave u Kinu Sloboda. Presica je bila u dvorištu ARL, na njoj su bili prisutni predstavnici inicijative, Zelene akcije, Prava na grad, a u publici su bili i predstavnici Golf razvoja – tada smo izašli s imenom “Srđ je naš”.
Ivan Ivičević-Bakulić: U principu smo tražili što više udruga među nama. Nismo znali u tom momentu, kad smo se skupili, tko je u kojoj udruzi, ali trebala nam je zajednička priča. Onda je tu i Društvo arhitekata Dubrovnik dalo podršku. Nikad nismo formalno ništa potpisali, rekli “ovih sedam udruga su članice Inicijative”.
Srdjana Cvijetić: Zato što smo mislili da je to samo u vezi tog referenduma i ajmo, sad ćemo to odraditi i nećemo se vezivati za nešto formalno.
Ivan Ivičević-Bakulić: Referendum je bio ta točka, ali nama su GUP i javni prostor bili širi okidači.
Srdjana Cvijetić: Išli smo u gospođe Marije Kojaković, ona je bila predsjednica Društva arhitekata, učiti razine planiranja, pisati primjedbe na GUP. U procesu su se i oni polako uključili jer su skužili da nećemo odustati, da nam to nije neki projekt nego smo ušli u to i idemo do kraja. I onda su se stvarno ljudi polako uozbiljili, organizacije su se polako uključile.
Ivan Ivičević-Bakulić: Oni su velike pare ulagali u PR. Bio je tu Macan, je li, on je sa strane to organizirao. Vodio je sve novinare u Ameriku, to je bio vijađ, s helikopterima su letjeli… Mislim, perverzija totalna. Dobili su motore, Dubrovačka televizija je dobila kola od 100 tisuća eura, prokurist “golfera” Ivan Kusalić je praktički uređivao sjednice Gradskog vijeća, sjećate se? Imamo snimke, to je baš bilo brutalno. Onaj EPH, baš su nas gazili, čast iznimkama.
Srdjana Cvijetić: Golf razvoj je napravio i javni natječaj za financiranje udruga, mogao si se prijaviti s programom ili projektom. Htjeli su rasturiti na bilo koji način i pokazati se u nekom dobrom svjetlu.
Ivan Ivičević-Bakulić: Užasne su pare ulagali u PR, samo su u to i ulagali. I to im se, mislim, višestruko vratilo. Mislim, unatoč svemu i cijeloj toj mašineriji, nisu uspjeli niti 15% ljudi uvjeriti u tu priču. S jedne strane, imao si medije koji su bili na njihovoj strani, imao si političare na njihovoj strani, a s druge strane imao si struku. Ali stvarno svi – Društvo arhitekata Dubrovnik, Udruženje hrvatskih arhitekata, nema niti jednog stručnjaka, ja se barem ne sjećam, koji je nešto značio u Hrvatskoj, a koji je rekao da je to dobro. Studije po kojima su oni radili bazirale su se na diplomskim radovima. Mi bez struke, bez arhitekata, bez urbanista ne bi imali pojma. A kasnije smo se umrežili sa Zelenom akcijom i sa Krkom i to nam je fakat pomoglo. Za pravnu stranu priče imali smo super ljude. Imali smo ekipu iz Zelene akcije, ali imali smo i među nama pravnike. Imali smo ljude koji su nam stvarno htjeli pomoći i pomagali su. Sve te tužbe koje smo podnijeli smo i dobili. Vratili smo Tvrđavu Imperijal zahvaljujući pravnoj borbi, ne nečemu trećem.
Marko Mijatović: Baš negdje 2010. i ja sam se vratio iz Zagreba, tad je bila i ova velika javna rasprava oko UPU-a – Urbanističkog plana uređenja, cijelog tog kompleksa na Srđu. To je bilo u Kinu Sloboda, vrijeme kad se inicijativa potpisivala kao Koordinacija udruga. Za dodatnu potrebu skretanja pažnje na cijelu problematiku izradili smo veliki transparent “SRĐ JE NAŠ!!!”, koji je svoj premijerni nastup imao na serpentinama Srđa baš na dan kad se održavala javna rasprava. Zatim smo ga kao omladina iz Orlanda vezali na vile i grablje te takvog odnijeli na javnu raspravu. Naknadno smo ga u još nekoliko navrata postavljali na istaknutim mjestima po gradskim kvartovima. Tad je već zavladalo i neko zatišje prema van, sve do početka referenduma. U tom periodu je izašlo nekoliko Srđ je naš novina. Četiri broja ukupno, čini mi se.
Srdjana Cvijetić: Sastajali smo se redovno, mislim skoro svaki dan. To je bilo opsesivno vrijeme. Do zore, da. Samo smo jedan dan rekli: “Idemo!” i to je bilo to. Odmah se krenulo organizirati. Zovi ovo, dogovori volontere… Zašto nam je referendumto bila zadnja opcija? Zato što je toliko zvučalo nemoguće. U 15 dana, samo na javnim mjestima, bez kucanja po vratima u zgradama nego samo na javnom mjestu, samo na označenom štandu, na numeriziranim listama skupiti, koliko – 20% biračkog tijela? Desetak tisuća potpisa.
Ivan Ivičević-Bakulić: Ali mi smo znali kad smo ulazili u tu priču o referendumu, da ga ne možemo dobiti. Zašto? Jer su oni imali u tom zakonu jednu kvaku – da taj referendum, da je izišlo 100% ljudi, da je 100% ljudi bilo protiv, rezultati referenduma obavezujući su samo godinu dana.
Srdjana Cvijetić: Onda je bilo pitanje moramo li svaku godinu raditi referendum…
Ivan Ivičević-Bakulić: Tako je. I nije bilo samo pitanje o Srđu, jer se time promijenilo još puno područja. Promijenila se zona Čemprijesi na Šipanu, promijenili su se Orašac i ono sve što danas vidimo, to je isto u tom paketu bilo, iz 2005.
Srdjana Cvijetić: Išli smo cijelo vrijeme na razum, kao, s argumentacijom ćeš pobijediti, objasnit ćeš da to ne valja, pa sazivaj okrugle stolove, razgovore, zovi ljude, novine, piši tekstove, ništa ne ide. Znači ok, ajde sad onda referendum i gotovo. I onda je tu baš nekako krenulo, mislim, ja sam tu bila po 20 sati na dan. Nismo ni spavali.
Ivan Ivičević-Bakulić: Imali smo informacije što se događa od ekipe s Bosanke, građana koji žive tamo i dan-danas, koji imaju zemljište tamo.
Srdjana Cvijetić: Imali smo divnu pjesmicu i bend Mali razjebani Dubrovnik.
Ivan Ivičević-Bakulić: Ma imali smo i film, svašta smo imali.
Srdjana Cvijetić: Sjećam se da smo non-stop bili zajedno, 15-20 ljudi u užem timu, 40 je bio redovan broj na sastancima, a recimo 300 je bio broj koji smo mogli mobilizirati što se tiče ovoga… Tu smo stvarno bili kao ziherica, kao mala vojska.
Ivan Ivičević-Bakulić: Navečer je bio krizni stožer, pisalo se na pločama…
Srdjana Cvijetić: Stožer, da. Čekali su se svako veče rezultati i svaku večer smo popunjavali tu tablicu i, ono, vau, raste broj.
Ljubo Grgurević: Mi smo zabrijali da “numerirane liste” znače da to moraju biti svesci s listama potpisa od jedan do 200, pa onda drugi svezak od 201 do 400, na primjer, i onda smo imali neki sistem trackinga gdje je koji svezak, da se ne bi izgubio neki komad rednih brojeva. Poslije su referendumi pokazali da je to bilo preparanoično, ali bojali smo se da ne bi tu bila neka dvosmislica pa da nas ne bi na tome rušili. Ali nismo se imali na što ugledati, nije bilo drugih takvih inicijativa. I onda, kako ćemo ih uvezati? Javnobilježnički trobojni konac, s nekom naljepnicom, s nekim pečatom…
Srdjana Cvijetić: A cijelo vrijeme, paralelno ide rat komentarima na Facebooku. I na portalima se tad još moglo komentirati lažnim imenima, nisi morao svojim imenom i prezimenom nego si imao razne nadimke. I onda završi još tu taj sastanak i onda pisanje komentara na portalima. I onda 5 ljudi koji se s tobom slažu, trolanje totalno, razumiješ? Znam da je DubrovnikPress jednom objavio neki odvratni članak o inicijativi i ja sam stalno mijenjala IP adresu pa sam čas bila u Češkoj, čas na Islandu, stalno sam mu pisala isti tekst, cijelu noć su ga skidali. Komentira iz Češke. Komentira iz Amerike. Ništa im nije bilo jasno…
Ivan Ivičević-Bakulić: Ali to iz Amerike je bila isto dobra fora. Kako smo imali dosta prijatelja vanka onda smo ih tražili da pošalju neku fotku s natpisom “Srđ je naš”. U tri dana je bilo ludilo, neki na palubi nekog broda, odasvuda, dobra gerilska kampanja.
Srdjana Cvijetić: Nisam sigurna bi li mogli uopće ponoviti nešto takvo. Bilo je doslovno sve ili ništa. Stvarno je bilo suludo.
Ljubo Grgurević: Antonela i ja smo koordinirali volontere. Ja sam, onako, rezerviran čovjek, a zapalo me da zivkam ljude koje ne znam na mobitel i da ih pitam da se stave u neku smjenu na štandu. Puniš te slotove na 10, 12 simultanih mjesta u gradu, ljudi sjede po dvije ure na popriličnoj hladnoći, to je veljača i puše bura ili pada kiša…
Srdjana Cvijetić: A Nikša je imao išijas, ležao je u krevetu i provjeravao je ispravnosti potpisa.
Ljubo Grgurević: Paralelno nam je tad bio ovdje i redatelj dokumentaraca, Anthony Baxter koji je bio tad već napravio You’ve been Trumped, dakle onaj dokumentarac o Donaldu Trumpu, škotskim golf terenima. Onda je napravio nastavak te priče koju je proširio na našu i još neku karipsku oko golfa i developmenta. Tako da smo uz sva ta sastančenja i koordiniranja, još imali i kameru i Baxtera…
Ivan Ivičević-Bakulić: Posljednji dan prikupljanja potpisa imali smo zabavu. Razvoj Golf su isto imali svoje promatrače jer su tražili pravnu provjeru i zabranu referendumskog pitanja i plaćali su te ljude da stoje kraj štandova. Kako su bili na štandovima zajedno s našim volonterima, a Golf nije pravio nikakvu zabavu, neki su došli kod nas.
Odluka o izlasku na izbore kao nezavisna lista, to se dešava onog trena kad shvaćate da referendum nije prošao?
Ivan Ivičević-Bakulić: Nije to počelo niti tada, ni 2013., ni 2010., to je počelo stvarno puno ranije. Svi mi koji smo odrastali u prošlom sistemu, imali smo osjećaj javnoga dobra, općeg dobra, urbanizma, je li, neki idiličan, nepostojeći osjećaj da je nešto tvoje, odnosno zajedničko. Onda se ovdje dogodila brutalna snaga, daju jednom čovjeku da raspolaže s 350 hektara i da ih nacrta onako kako njemu paše. Razumiješ, to je cijelo područje Grada Dubrovnika, kompletno.
Srdjana Cvijetić: Paralelno se razgovaralo o političkom angažmanu, postojali su ljudi koji govore: “Moramo se sad politički angažirat”, dio ljudi koji govore: “Ne, ne, ne, nikako”, neki koji ne znaju gdje će, gledaju jedne i druge. Opet su i ovi svi što su govorili “ne”, glasali za…
Ivan Ivičević-Bakulić: Htjeli smo, na neki način, da inicijativa ostane čista od te priče, da postanemo Srđ je grad…
Srdjana Cvijetić: Ma ne, dio je volontera mislio da su iskorišteni u svrhu političke kampanje.
Ivan Ivičević-Bakulić: Pa mogli bi misliti, ali nisu bili. Da, moglo je biti da smo išli na izbore kao Srđ je naš, ali nismo.
Ivan Viđen: To je bio jedini način da nastaviš, znaš. Druge su metode borbe. I da nastaviš borbu s istim ciljem, ali drugim alatima.
Ivan Ivičević-Bakulić: Sjećam se da me na prvoj nekoj presici nakon izbora novinar pitao: “Jeste li vi protiv ili za golf?”
Ivan Viđen: Pokazalo se da je Srđ bio samo jedna manifestacija tog istog načina gledanja na društvo i prostor kao resurs. I sve drugo se tako radi – od izbora čelnih ljudi po institucijama, to smo na svakoj odluci vidjeli.
Ivan Ivičević-Bakulić: U principu, nama je prava bitka počela tek iza referenduma. Mislim, ne bitka nego pravi posao i to dosta zamoran, frustrirajući. Znači, teško je to omasoviti, danas je to svedeno na ljude koji su poteakli iz ove priče prije 10, 15 godina, uz nekoliko mlađih…
Ivan Viđen: Ali to što ti govoriš je samo pokazatelj da je ono krilo inicijative koje je ipak odlučilo ući u politiku, razumijevajući to kao nastavak borbe drugim sredstvima, ipak donijelo dobru odluku. Da se to nije dogodilo, jer u krajnjoj liniji tek pretprošle godine je raskinut ugovor o koncesiji za tvrđavu Imperijal na Srđu, ništa ne bi bilo moguće, ti pritisci i javno govorenje na Gradskome vijeću. Ipak je to jedan forum koji nitko ne može ušutkati, sjednice se prenose, mediji to prenose i tako dalje. U tome su momentu bili iscrpljeni svi ti vanpolitički alati za pritisak. Druga stvar, što se tiče prelaska civilne scene u politiku, to je generalno problem Hrvatske. Nije to samo u Dubrovniku, to je i u Zagrebu i svugdje, ali ja mislim da je to samo pokazatelj devijacija u našem političkom sustavu, odnosno društvenom životu, jer da postoje političke elite koje su iole suvisle, onda ne bi bilo potrebe da ljudi iz civilnog društva prelaze u politiku nego bi se bavili civilnim društvom.
Ljubo Grgurević: Ali, možda je i generacijska stvar. Znaš ono, kad pređeš 30-e, 40-e, pitaš se što ja tu apeliram, pišem pisma, prigovore… I onda možda neka slična mobilizacija traži neku sljedeću generaciju. Srđ je grad u nekom je savezništvu s Možemo koje je u nekoj koaliciji s ekipom koja je htjela privatizirati autoceste i s Peđom Grbinom koji je pravio zakon da referendumske inicijative skupljaju potpise u uredima državne uprave i tako dalje.
Ivan Ivičević-Bakulić: Djelovanje kroz civilno društvo je jedan dio priče, za mene lakši, imaš jedan problem, boriš se protiv njega… Ovo je puno šira priča.
Ivan Viđen: Ja se, Ljubo, ne slažem s tobom oko generacijske priče. To je jedan put. Drugi put je da se aktiviraju ljudi koji su malo stariji i zreliji. Kad pogledaš malo, zapravo je jako malo ljudi u inicijativi bilo u 20-ima. Većina je ipak bila iznad 30, iznad 35 čak. Pa smo zaključili da nas s 25 godina nije ništa pretjerano interesiralo nego smo ipak valjda trebali svi proći nešto u životu i nešto postići, malo sazrijeti, da bi se uopće aktivirali. Ono što mene brine – neki novi ljudi – mislim da način na koji društvo funkcionira danas ne pogoduje uopće aktiviranju. Naše društvo ne potiče volontiranje ni nikakve vrijednosti koje bi dovele do toga da bi netko s 25 godina svoje slobodno vrijeme ulagao u nekakav viši cilj, kad on može, naravno, u Dubrovniku biti skiper ili konobariti ili ne znam što, i, zapravo imat neki svoj mali mir…
Ivan Ivičević-Bakulić: To si dobro rekao jer i referendum je bio praktički odgovor na problem masovnog turizma. Ta priča je tada bila naš neprijatelj. Danas je to mainstream. Sjećate se akcije mahanje kruzerima? Tad smo u ekipi imali Udrugu Nazbilj… Od 80-ih godina su radili takve škerce, tu neku zajebanciju, na dobar način, neke probleme su uspjeli artikulirati kroz fore, kroz zezancije. Imali su sprovod grada ’95. godine. Mislim, ovo što se danas govori, oni su govorili prije 30 godina. Prije 20 godina je bila akcija Napuštanje grada. Svi su se ukrcali u dva broda za Lokrum, obučeni kao Indijanci. U jednom momentu naiđe kruzer i oko kruzera se vrtimo i vičemo – Take me home, Take me to America. Razumiješ? I veliki natpis – Dubrovnik ište novu hrid.
