Muzej susjedstva Trešnjevka započet je 2018. godine uz podnaslov “izgradnja odozdo”, kao projekt odabran za financiranje (za vaninstitucionalno kulturno polje pozamašnim sredstvima Europskog socijalnog fonda) na pozivu “Kultura u centru”, a u partnerstvu s Tehničkim muzejem Nikola Tesla te udrugama K-zona, SF:ius i Centar za mirovne studije. Iako vrlo kritične prema privatnim, komercijalnim inicijativama koje rezultiraju muzejima koječega, te nezadovoljne načinom tretiranja baštine lokalnih muzejskih institucija (istovremeno snažno zagovarajući njihov opstanak kao javnog dobra), izabrale smo upravo taj, nimalo “nevin” pojam muzeja. I danas, pet godina kasnije, preispitivanje tog pojma koje se događa i na svjetskog muzeološkoj, pa i aktivističkoj sceni, važan je segment našeg rada na Muzeju susjedstva Trešnjevka.
Upravo ove zadnje dvije riječi, “susjedstvo” i “Trešnjevka” ono su što naš muzej već kroz naslov izmješta iz klasičnih, konzervativnih muzejskih, ali i komercijalno-turističkih postavki. Muzeji susjedstva ili zajednice mogu se naći u radničkim, siromašnim četvrtima diljem svijeta, a cilj im je, slično kao i muzejima radničke povijesti, čuvati, afirmirati i interpretirati baštinu zajednica koje klasična muzeologija izostavlja, koja je često i ideološki u sukobu s dominantnim kolonijalnim, nacionalističkim, kapitalističkim sustavima vrijednosti. Upravo je o ideologiji riječ kada govorimo o trešnjevačkoj baštini – baština je to kvarta koji stasa kao radnički slam, isprva na rubovima jednog carstva koji prema svojoj periferiji ima kolonijalni odnos, potom u industrijskom centru stasajuće kapitalističke privrede međuratnog perioda, kvarta koji logično postaje kolijevka Komunističke partije, radničkog i antifašističkog pokreta. U zemlji koja je svoje socijalističko nasljeđe pretvorila u “betonske spavače”, u kojoj se muzeološki narativi često i dalje vrte oko gotovo infantilnog veličanja plemićkih persona, jasno je zašto muzej trešnjevačke baštine mora biti mjesto na kojem se sama ideja muzeja promišlja i izvodi sasvim drugačije.
Svojevrsna kičma Muzeja susjedstva Trešnjevka je njegov virtualni fundus – online zbirka predmeta vezanih uz povijest Trešnjevke. Njegova je specifičnost to da je izgrađen “odozdo”, prilozima susjeda, trešnjevačkih bivših i sadašnjih radnika, sportašica, učenica, njihovih obitelji i prijatelja. Tijekom četiri godine izgradnje fundusa, sam proces prikupljanja građe imao je različit ritam i tempo. Prvi javni poziv upućen susjedima u jesen 2019. rezultirao je tek nekolicinom predmeta koje su donijeli uglavnom poznanici, izvučenih iz obiteljskih fotoalbuma i garaža. Javna prikupljanja, redovna komunikacija sa susjedima putem svih raspoloživih kanala (uživo, telefonski, online), plakati i leci po trešnjevačkim knjižnicama, kafićima, oglasnim pločama i domovima zdravlja, kao i kontinuirana prisutnost na društvenim mrežama i u medijima – od dnevnog tiska do lokalnih radijskih i televizijskih postaja – do danas su rezultirali repozitorijem koji u lipnju ove godine broji preko 440 obrađenih i objavljenih artefakata te raste iz mjeseca u mjesec.
Iako je jedan od glavnih razloga odluke za virtualni muzejski fundus umjesto onog fizičkog ležao u izostanku prostornih i drugih materijalnih kapaciteta te realne perspektive da se oni u bližoj budućnosti ne mogu osigurati, online format fundusa pokazao se taktički dobrom odlukom. Osim što smo ga uspijevali graditi i tijekom pandemije, činjenica da se nitko od susjeda nije morao trajno odreći svojih uspomena nego ih samo nakratko posuditi radi profesionalnog fotografiranja ili skeniranja, zasigurno je jedan od razloga zašto fundus nesmetano raste.
Na prikupljanju i obradi građe do danas je s nama iz BLOK-a, uz fotografe Damira Žižića, Vanju Babića, Matiju Kralja, Tjašu Kalkan i Luku Pešuna, radio niz vanjskih stručnih suradnika: komparatistica književnosti i kustosica Barbara Gregov, povjesničar Krešimir Zovak, povjesničarka umjetnosti Josipa Lulić, etnolog Tomislav Augustinčić te, posljednje dvije godine, komparatistica književnosti i članica BLOK-a Andreja Gregorina i muzeologinja Petra Matić. Naša je uloga bila i ostala ta da usmenu povijest prikupljenu kroz intervjue s vlasnicima predmeta pretvorimo u muzeološke jedinice odnosno metapodatke i narative koji će im – nekad detaljnije, nekad tek ugrubo – iscrtati širi kontekst. Proces obrade građe utoliko najčešće podrazumijeva pretraživanje online izvora, knjiga, monografija, štampe i zbornika, a često i daljnju komunikaciju s osobom koja ju je donirala kako bi se po potrebi dodatno razjasnile faktografija i privatne okolnosti.
Ujedno, taj je proces, suradnja BLOK-a, struke i zajednice, ono što naš virtualni fundus, umjesto u kolekciju pojedinačnih predmeta koje smo mehanički skupili na jedno mjesto i divimo im se kao individualnim artefaktima, pretvara u cjelinu. Ta cjelina pripovijeda određen narativ o povijesti kvarta, a upravo se u njemu ogledaju i vrijednosti koje su utkane u srž samog Muzeja susjedstva od početka: solidarnost, antifašizam, feminizam, zalaganje za jednakost i javno dobro naspram privatnih interesa. Upravo one iscrtavaju prirodu participativnosti ovog projekta – umjesto lažne neutralnosti i bilo kakve participacije susjeda – kroz Muzej susjedstva Trešnjevka i njegov fundus njegujemo ideju zajednice koju ne spajaju samo geografske koordinate i trenutak u vremenu nego i dijeljene vrijednosti. Stoga tu zajednicu istovremeno i okupljamo i stvaramo.
Interpretativan pristup građi jasan je već iz generalne organizacije fundusa u zbirke koje su, umjesto formalistički prema medijima, podijeljene prema temama. Njih smo oblikovale nakon otprilike godinu dana prikupljanja materijala, u ljeto i jesen 2020. godine, kada smo pred sobom imale prvih dvjestotinjak predmeta i zadatak da ih muzeološki organiziramo i predstavimo javnosti do – kako to obično biva – projektnog roka. Šest zbirki-tema koje smo tada detektirale kao osnovne okosnice razvoja i života kvartai danas, nakon tri godine, još uvijek pokazuju svoju funkcionalnost.
“Crvena Trešnjevka” okuplja fotografije, medalje, značke, dokumente i druge materijale koji čuvaju sjećanje na borbenu antifašističku i komunističku povijest ovog kvarta. Zbirka “Kultura”, shvaćena u širokom smislu, obuhvaća artefakte kulturnih ustanova, amaterskih, školskih i radničkih kulturno-umjetničkih društava i sekcija, religijskih običaja, kao i popularne kulture i subkulture s trešnjevačkih ulica i iz koncertnih dvorana, sve do svakodnevne socijalizacije i kućnih proslava u društvu prvih susjeda. “Urbanizacija” kroz planove grada, crteže slikara Matije Pokrivke ili pak fotografije trešnjevačkih ulica, zelenih površina, gradilišta i prometne infrastrukture bilježi urbani razvoj i transformaciju kvarta. Zbirka “Povijest rada” čuva radničke iskaznice, predmete i ambalažu iz trešnjevačkih dućana i kafića, odjeću proizvedenu u tekstilnim tvornicama, kao i fotografije iz Tesle, domova zdravlja, Hotela Laguna, bilježeći na taj način povijest trešnjevačke industrije, obrtništva, ali i javnog sektora. “Sport” kroz fotografije, dresove, medalje, monografije i ulaznice od zaborava spašava trešnjevačke utakmice i treninge, nogometaše, rukometašice, plivačice, hokejaše, košarkašice, kako profesionalce tako i amatere i rekreativce. Naposljetku, zbirka “Odgoj i obrazovanje” okuplja trešnjevačke školske i vrtićke uspomene, od razrednih fotografija preko školskih listova i pohvalnica najboljim đacima, sve do modernističkog inventara IX. gimnazije u Dobojskoj ulici.
Zbirke se neizbježno na puno mjesta preklapaju, a kretanje kroz fundus, osim klasičnih metapodataka koji funkcioniraju kao poveznice odnosno linkovi, olakšavaju i potiču tagovi koje pridružujemo svakom predmetu. Oni, između ostaloga, apostrofiraju teme koje smatramo važnima pa se tako među njima mogu naći i sljedeći: ženska povijest, amaterska kultura, radnička kultura, kultura djece i mladih, socijalizacija, svakodnevica itd. Fundus je, pritom, vremenski ograničen na dvadeseto stoljeće – osim potrebnog povijesnog odmaka, to nam uvelike pomaže u izbjegavanju problema s vlasništvom i privatnošću, kao i zamke slučajnog “reklamiranja” trešnjevačkih biznisa koji trenutno posluju.
Dio predmeta u fundusu ima nepobitnu umjetničku vrijednost, poput crteža umjetnika Matije Pokrivke, fotografija fotoamatera Bogdana Štefanića i namještaja u IX. gimnaziji koji je dizajnirao Bernardo Bernardi, ili im na važnosti daje njihova raritetnost i očuvanost, poput pojedinih odjevnih komada iz Vesne i Savremene žene ili spomen ploče koja komemorira boravak i ilegalni rad Josipa Broza Tita u jednoj privatnoj kući u Podgorskoj ulici. Međutim, u fundusu umjesto njihove umjetničke ili povijesne jedinstvenosti nastojimo dodatno istaknuti priču koju iz njih možemo iščitati o širim društvenim procesima koji su ih oblikovali – Pokrivkini crteži prikazuju sudar trešnjevačkih starih radničkih potleušica i novih zgrada koje niču tijekom perioda intenzivne izgradnje i modernizacije, dok nas kaputi iz Vesne podsjećaju na intenzivnu devastaciju industrije tijekom čitavih devedesetih. Slične priče mogu nam ispričati i na prvi pogled manje “atraktivni” predmeti, primjerice fotografije trešnjevačkog djetinjstva ili stanovanja iz privatnih obiteljskih albuma.
No, umjesto da prepričavamo dijelove trešnjevačke povijesti prikupljene u fundusu, pozvat ćemo čitatelje da ih sami istraže, a ovdje ćemo radije odgovoriti na pitanje koji su materijalni uvjeti bili potrebni da virtualni fundus Muzej susjedstva Trešnjevka ne samo zaživi, nego i preživi i nastavi se razvijati. Kao što je u uvodu rečeno, prva faza projekta od 2018. do 2020. godine bila je financirana sredstvima iz Europskog socijalnog fonda. Bez tih, za udruge u kulturi značajnih sredstava, vjerojatno ne bi bilo moguće provesti opsežna inicijalna istraživanja ne samo povijesti kvarta nego i raznih primjera i modela funkcioniranja sličnih muzejskih institucija, niti izraditi novu i relativno složenu web stranicu. S obzirom na to da, mada najavljen, nastavak “Kulture u centru” nikada nije bio raspisan, Muzej susjedstva nastavili smo prijavljivati na znatno oskudnije nacionalne i lokalne javne natječaje. U 2021. godini prikupljanje i obradu fundusa provodili smo u okviru šireg kulturno-umjetničkog programa Muzej susjedstva Trešnjevka: živa baština, da bismo od 2022. nadalje uspjeli osigurati sredstva na muzejskoj djelatnosti u okviru javnih potreba u kulturi Grada Zagreba.
Prepoznavanje prikupljanja, digitalizacije, obrade, kuriranja i prezentacije građe kao zasebne, složene i zahtjevne aktivnosti koja iziskuje financijska sredstva i ne može se obavljati samo usput ili u pozadini kulturno-umjetničke produkcije zasigurno je presudilo obimu i vidljivosti koju fundus trenutno ima. Iza šest zbirki i četiristotinjak artefakata stoji, naime, puno na van nevidljivog, ali nužnog cjelogodišnjeg rada, kontinuirane komunikacije sa susjedima koja obuhvaća kako uvijek otvorena vrata Baze, tako i brojne nesnimljene i nezabilježene razgovore, telefonske pozive, mailove, komentare na društvenim mrežama i izlaske na teren, “u izvidnicu” (jednom u Dom zdravlja, drugi put gimnaziju, treći put nečiju obiteljsku kuću, jednom čak i na “garažnu rasprodaju” unuke umirovljenog radnika Tesle). Materijalni uvjeti u kojima se fundus u različitim fazama gradio, od honorara za suradnike do naše tehničke opremljenosti, odrazili su se i na samom fundusu, kvaliteti snimki i širini opisa predmeta, pa je i u tom smislu, uz sam rast broja predmeta, virtualni fundus MST-a stalni work in progress.
Važno je napomenuti da u izgradnji samog fundusa važnu ulogu ima i drugi ključan segment Muzeja susjedstva Trešnjevka, već spomenuti kulturno-umjetnički program koji nazivamo “živom baštinom” i koji produciramo u kvartu i za kvart. On se sastoji od izložbi (primjerice, izložbe Božene Končić Badurine Jadrankin prvi život inspirirane životom Trešnjevčanke Jadranke Klekar, borkinje za radnička i ženska prava, ali i jedne od prvih donatorica predmeta u našem fundusu), tematskih istraživanja i urbanih tura kvartom. Tako su nas u travnju ove godine novinarka Ivana Perić i Vanja Radovanović iz Mapiranja Trešnjevke poveli stopama trešnjevačkih sportašica, a u okviru istoga projekta, izrađene su i umjetničke intervencije u javnom prostoru: umjetnica Ena Jurov izradila je dva feministička murala posvećena košarkašicama, rukometašicama i drugim sportašicama i sportskim radnicama. Dok pišemo ovaj tekst, u punom su jeku pripreme za osmo izdanje besplatnog ljetnog kina na Trešnjevačkom placu, a kao kontinuirani program polako zaživljava književno-likovna radionica koja među stanovnicima i korisnicama kvarta oživljava demokratizacijsku ideju umjetnosti kao alata dostupnog svima, koji ima socijalizacijske i terapeutske učinke.
Osim što, svaki na svoj način, polaze upravo od virtualnog fundusa i na taj ga način u punom smislu riječi oživljavaju, aktualiziraju i daju mu novi sloj interpretacije, ovi programi ohrabruju i motiviraju lokalnu zajednicu da ga nastavi dalje graditi vlastitim prilozima. Konačno, upravo ti programi podcrtavaju i zaokružuju ideju muzeja zajednice koju njegujemo – ne kao mjesta koje će tu zajednicu samo zabilježiti ili okupiti na jednom mjestu, nego aktivno stvarati i mijenjati.
Tekst je dio istraživanja neformalne inicijative nezavisnih arhiva i knjižnica (Centar za dokumentiranje nezavisne kulture – Kulturtreger i Kurziv, Multimedijalni institut, Kuća ljudskih prava, Documenta, Savez udruga Klubtura, Arhiv Srba u Hrvatskoj, Centar za dramske umjetnosti, Udruženje za razvoj kulture URK) za bolji položaj izvaninstitucionalnih arhiva.
Istraživanje se provodi u sklopu projekta “Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog društva” podržanog kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova.
