Admin: Stvorena nova stranica sa sadržajem: »
20.11.2012
O suvremenoj umjetnosti i nezavisnoj kulturi u Varaždinu razgovaramo s Ivanom Mesekom, performerom i pokretačem Dana hrvatskog performansa.

Razgovarale: Petra Novak i Janja Sesar

1990-ih boravite na studiju u Zagrebu nakon čega odlazite na studij u München te se u Vara...«.

2024-01-30T13:31:35Z

Stvorena nova stranica sa sadržajem: »<div class="usmena-povijest-article"><div class="headingDate">20.11.2012</div><div class="article-lead">O suvremenoj umjetnosti i nezavisnoj kulturi u Varaždinu razgovaramo s Ivanom Mesekom, performerom i pokretačem Dana hrvatskog performansa.</div><div class="article-content"> Razgovarale: Petra Novak i Janja Sesar 1990-ih boravite na studiju u Zagrebu nakon čega odlazite na studij u München te se u Vara...«.

Nova stranica
<div class="usmena-povijest-article"><div class="headingDate">20.11.2012</div><div class="article-lead">O suvremenoj umjetnosti i nezavisnoj kulturi u Varaždinu razgovaramo s Ivanom Mesekom, performerom i pokretačem Dana hrvatskog performansa.</div><div class="article-content">
Razgovarale: Petra Novak i Janja Sesar

1990-ih boravite na studiju u Zagrebu nakon čega odlazite na studij u München te se u Varaždim vraćate 2000. godine. Kakvu ste situaciju zatekli na području likovnih i izvedbenih umjetnosti? 
"Salonska umjetnost", ako je mogu tako kvalificirati. Umjetnost koja se stvara u ateljeima, a onda pokazuje u muzeju i nekolicini galerija. Akademski umjetnici uvučeni u svoja utoči&scaron;ta, a kada danju izađu, bore se da zarade ne&scaron;to radovima prilagođenima ukusu većine. Amateri grupno vi&scaron;e povezani, time i djelotvorniji u nametanju svoje estetike publici. Galerije koje donekle drže nivo u prezentiranju srednje struje slikara, kipara, dok konceptualaca, video-umjetnika nigdje.
Izvedbene umjetnosti pod &scaron;irokom krinolinom Hrvatskog narodnog kazali&scaron;ta, koje u &scaron;irini zadaća koje ima kao jedino kazali&scaron;te u sjevernoj Hrvatskoj iznad Zagreba ne pruža dovoljan uvid u aktualnu, suvremenu estetiku novog kazali&scaron;ta, pojavnosti suvremenog pokreta, plesa, a ipak i sa sjajnim momentima hrvatskih teatarskih dosega.
U projektu Abeceda nezavisne kulture bavimo se nezavisnom kulturnom scenom unutar koje podrazumijevamo opiranje prevladavajućim matricama i eksperimentalnost. Jesu li u to vrijeme postojale inicijative i ako jesu, možete li navesti neke, koje su iskoračile iz tradicionalnih formi i shvaćanja umjetnosti i kulture koje uglavnom povezujemo s baroknim Varaždinom?
Te&scaron;ko za odgovoriti. Iskreno, relevantno mogu odgovoriti jedino o području likovnosti, a o ostalim granama tek se poku&scaron;avati sjetiti. Da li sam ikada u Varaždinu čuo suvremeno eksperimentalno glazbeno djelo? Sjetiti se nezavisne kazali&scaron;ne suvremene produkcije? Možda mi je promaklo, no već sama činjenica da je te&scaron;ko bilo čega se sjetiti, govori o tome da je nije bilo, ili vrlo sporadično. Postojali su poku&scaron;aji par udruga mladih da aktiviraju domaće kreativne snage (većinom kroz rock glazbu), par klubova s, u jednom razdoblju, jakom elektronskom scenom, nekoliko strip-entuzijasta, zadnjih godina Trash udruga sa filmskim festivalom tog žanra, nedavno pokretanje festivala suvremenog plesa.
U ovom kontekstu 2000. započinjete novi projekt – Dane hrvatskog performansa - koji se do danas uspje&scaron;no razvija i ima međunarodni karakter. Možete li opisati početke festivala - kako je do&scaron;lo do same ideje za njegovo pokretanje, koji je bio koncept festivala, tko je bio uključen u njegov razvoj i kroz koje je etape razvoja pro&scaron;ao u ovih 12 godina?
Festival se razvio od početne, jednodnevne prezentacije hrvatskog performansa u sklopu dvotjednog međunarodnog projekta-kolonije u ljeto 2001. godine koju je organizirao varaždinski HDLU. Ideja je bila sudionicima, kao i varaždinskoj publici, prikazati dio tada&scaron;nje performans (&scaron;ire shvaćeno) scene, a zapravo im prezentirati tu formu, budući se na prste moglo nabrojati njih koji su ikada u životu čuli za ili vidjeli performans. Budući je projekt ponudio tako željeno i potrebno osvježenje na likovnoj sceni, odlučeno je da projekt samostalno krene u obliku festivala svake godine. 
U početku konceptne odrednice nije bilo, već se na temelju zaprimljenih prijava odabiralo koji će umjetnici koji rad izvesti, a na temelju prvenstveno kvalitativne razine. Ono &scaron;to je bitno jest da je par mlađih umjetnika unutar udruge (Butković, Novoselec, autor teksta) njegovalo ili naginjalo ovom načinu izražavanja pa je festival bio i podr&scaron;ka i pomoć pri &scaron;irem dru&scaron;tvenom legitimiranju i potvrdi bavljenja ovakvom umjetno&scaron;ću u maloj, većinom konzervativnoj sredini. Festival je imao trodnevnu "vikend formu" te se nakon par izdanja počeo razvijati uvodeći zadane teme performansa, &scaron;ireći se u regionalni, a ne isključivo nacionalni festival, da bi do&scaron;ao do forme koju i sada ima: godi&scaron;nji tematski okvir koji odabirom autora dobiva nacionalni, regionalni i internacionalni karakter.
Dani hrvatskog performansa razvijaju se dakle kao inicijativa umjetnika u okviru strukovne udruge, HDLU-a Varaždin, čiji ste vi predsjednik bili od 2000. godine. Je li to na neki način predstavljalo opoziciju tradicionalnom, institucionalnom dijelu varaždinske likovne scene ili se organski razvijalo u tom kontekstu?
Udruga koja okuplja vrlo različite autore (od medija kojima se bave, do generacijski vrlo divergentna) koristila je i institucionalni okvir koji se pružao (galerije i muzej), ali isto tako unoseći kao samostalni akter inovacije i osvajajući nova područja: od nekonvencionalnih prostora za realizaciju projekata, do ugo&scaron;ćavanja mlađih suvremenih umjetnika sa njihovim eksperimentalnim, novim poetikama.
Danas se Dani hrvatskog performansa održavaju u organizaciji Galerijskog centra Varaždin čiji ste vi ravnatelj. Kako je do&scaron;lo do te promjene i &scaron;to je ona značila za manifestaciju?
Budući ovako divergentne udruge većinom funkcioniraju i napajaju se entuzijazmom manjine članova, uz vječito kritizerstvo, a istovremeno pasivnost većine, bilo je razvidno da u tom organizacijskom okviru neće dugo opstati. Budući je par godina aktivnog djelovanja na području prezentacije likovne suvremenosti zorno pokazalo koliko toga u gradu kulture nedostaje, odlučilo se da se krene u formiranje gradske ustanove koja će voditi brigu o tome. Razlozi su strate&scaron;ke naravi, budući na taj način takva vizija likovnosti postaje dio službene kulturne politike, a isto tako osiguranim financiranjem olak&scaron;ana je realizacija tog, a i ostalih projekata. 
Koji je po va&scaron;em mi&scaron;ljenju bio najvažniji učinak festivala performansa na varaždinsku kulturnu scenu i kako se od početaka do danas mijenjao (ako jest) "tretman" ove umjetničke forme u toj sredini?
Festival je, svojim kontinuiranim održavanjem već 11 godina, uporno&scaron;ću predstavljanja cijelog spektra različitih pristupa performansu, osvajajući čitav niz prostora (muzeja, kazali&scaron;ta, galerija, trgova, parkova, ulica, napu&scaron;tenih prostora, izloga dućana) bez lažne skromnosti zauzeo visoko mjesto i odigrao važnu ulogu u kulturi grada. Od već spomenute edukativne funkcije, poimanja uopće suvremene umjetnosti (time umjetnosti i kulture općenito), preko toga da je osokolio i čitav niz mlađih da se također u maloj urbanoj sredini bave nečim "drugačijim", a u par navrata barem malim djelom utjecao da nekoliko mladih ljudi krene putem umjetnosti i upi&scaron;e akademiju (likovnu i dramsku). Festival je Varaždin ucrtao i na kartu suvremenih likovnih sredina, na kojoj ga prije nije bilo.
Suvremenost uvijek izaziva i čuđenje, nerazumijevanje pa i podsmjeh, pogotovo u manjim konzervativnijim sredinama, pa tako i danas publika i slučajni sudionici javnih izvedbi znaju tako reagirati, no od početnih gledanja na to gotovo kao na svojevrsne ekscese, veseli kada Varaždinci pitaju: "Kada će biti festival, &scaron;to će se sve izvesti, gdje?". Uglavnom, performans se u Varaždinu udomaćio, pa makar i na način, primjerice, egzotičnog gu&scaron;tera kao kućnog ljubimca.
Je li činjenica da je festival nastao i da održava se u Varaždinu utjecala na razvoj performansa u Varaždinu i sjevernom dijelu Hrvatske? Kako biste opisali stanje i razvoj hrvatske performerske scene općenito i mlađih generacija?
Neku &scaron;iru performersku scenu u Varaždinu ili sjevernom djelu Hrvatske (iznad Zagreba) nismo doživjeli, no pojavio se niz kreativaca koji kombiniraju performerske "postulate" s glazbom, modom, a postalo je zapravo i smije&scaron;no (iako simpatično) da se nakon etabliranja festivala, i uvođenja termina "performans", svaki nastup uličnog zabavljača primjerice na &Scaron;pancirfestu naziva performans. Do tada su bili ulični zabavljači, žongleri, a sada su performeri.
Možda sam subjektivan, no smatram da je performerska hrvatska scena najživlja i najkoherentnija. Djelomice i zbog festivala sličnog tipa koji su se počeli u par zadnjih godina održavati gotovo na svim stranama Hrvatske, a djelomično i zbog same karakteristike performansa, gdje autor mora biti i sam u mjestu i prostoru, te dolazi do vrlo česte interakcije, komunikacije, suradnje autora ovog izričaja, koji se često susreću diljem Hrvatske.
Performans (ne samo kod nas) ponovo zauzima veliki dio prostora suvremene likovnosti, jačanje srodnih formi koje njeguju umjetnost pokreta tome doprinosi, a ne treba zanemariti i često prisiljenost razmi&scaron;ljanja autora u smjeru performansa uzrokovanu nemogućno&scaron;ću (prvenstveno financijski) produkcije i realizacije projekata u drugim likovnim medijima (kiparstvo, slikarstvo, video..). Karakteristika performansa koji u mnogo slučaja djeluje u javnom prostoru, među "slučajnom" publikom također je bitan razlog živosti scene jer na taj način autor ne govori samo ciljanoj (pozvanoj, galerijskoj, muzejskoj) publici, već djeluje aktivistički u vremenima koja zahtijevaju dru&scaron;tvenu akciju umjetnika.
Spominjali ste izložbu koju ste organizirali u napu&scaron;tenom prostoru? O čemu se radilo i kakva je situacija u Varaždinu po pitanju prostora za prezentaciju kulture koja izmiče tradicionalnim okvirima?
U Varaždinu za performans kontinuirano koristimo zanimljive, napu&scaron;tene prostore (biv&scaron;a kina, pogone propalih tvornica), dok smo prije 10 godina u biv&scaron;oj ložioni na željezničkom kolodvoru organizirali veliku izložbu Od A do B koja je okupila veliki broj onog najboljeg od autora (tada) mlađe generacije, koji su se bavili konceptom, video umjetno&scaron;ću, performansom, instalacijom… Kritičari Janka Vukmir i Marijan &Scaron;poljar izložbu su proglasili najboljim likovnim događajem te godine.
Napu&scaron;tenih, praznih prostora (na žalost) u Varaždinu trenutno ima i vi&scaron;e nego dovoljno za neke "drugačije" projekte. Muzej, galerije i kazali&scaron;te su otvoreni za netradicionalna viđenja, iako često zbog svoje klasične zadatosti ili malih dimenzija često potpuno neadekvatni. Nedavno je i biv&scaron;e kino dano na upravljanje nekoliko udruga za bavljenje audio-vizualnom, kino-prikazivačkom djelatno&scaron;ću. Veliki korak biti će obnova i prenamjena biv&scaron;e sinagoge u multifunkcionalni prostor namijenjen upravo prezentaciji ne-tradicionalne, prvenstveno likovne umjetnosti, koju čekamo već par godina i nadamo se skorom dovr&scaron;enju.
Od 2002. Do 2005. bili ste stručni suradnik u odjelu za kulturu Grada Varaždina, a od 2005. do 2009. bili ste i zamjenik Gradonačelnika, zadužen za kulturu. Kako se i u kojim segmentima razvijala nezavisna kultura u Varaždin 2000-ih i kako je Grad Varaždin podržavao taj dio kulturne proizvodnje?
Nadam se da nisam subjektivan kada kažem da su vrata Grada Varaždina bila otvorena za inicijative koje su dolazile od strane onih koji su imali ili željeli organizirati bilo kakav projekt. Ne sjećam se da je ne&scaron;to bilo odbijeno, ili nije bilo podržano. Na žalost, takvih inicijativa bilo je premalo. 
Varaždin ima razvijenu infrastrukturu u obliku ustanova koje pokrivaju različite vidove kulture (od galerije, muzeja, koncertnog ureda, kazali&scaron;ta...) tako da se inicijativa različitih autora ili ideja mogla kroz te kanale realizirati, dok su udruge (primjerice [http://www.trash.hr/ Trash] ili [http://www.perform-d-ance.com/ Vrum]) kao organizatori filmskog festivala i festivala suvremenog plesa imale i financijsku i logističku potporu. Udruga mladih [http://www.udruga-vuk.org/ VUK] nekoliko godina je organizirala festival kreativnosti sa različitih područja, također potpomognuta od strane Grada. Da li je to bilo u dovoljnoj mjeri? Dojma smo uvijek da može bolje i vi&scaron;e, no veliki razlog siroma&scaron;nosti takve scene leži i u samoj pasivnosti onih koji bi trebali biti nositelji iste, te često čekaju da netko drugi za njih sve odradi, a bez nekog većeg vlastitog angažmana.
Možete li reći &scaron;to je varaždinska nezavisna kulturna scena danas ako je shvaćamo kao onaj dio scene koji karakterizira eksperimentalnost i odmak, odnosno opiranje od dominantnih obrazaca kulturne proizvodnje i prezentacije?
Te&scaron;ko je u Varaždinu ne&scaron;to danas nazvati nezavisnom scenom. One inicijative koje su željele prikazati ne&scaron;to drugačije na&scaron;le su svoje mjesto pod suncem u Varaždinu (već spomenuti trash filmski festival i festival suvremenog plesa), i bile su podržane od Grada, ili tehnički i organizacijski potpomognute od strane jedne od ustanova, te je na taj način te&scaron;ko govoriti o nezavisnoj sceni. 
Inicijative unutar manje sredine kao &scaron;to je Varaždin u velikoj većini slučajeva obraćaju se organizacijama poput ustanova, koje su tehnički, kadrovski, pa i financijski uređene, kako bi se projekt i realizirao. Ukoliko postoji sluha, to se i dogodi. A kada nije tome tako, onda moraju tražiti drugačije "nezavisne" moduse da dođe do realizacije projekta. Zadovoljan sam da načelno sluha za inicijative ima, nezadovoljan &scaron;to takvih ideja i inicijativa ima puno premalo. Takvih gdje se treba vidjeti odmak od službenih, često ustaljenih programa, formi, izričaja.</div></div>

UsmenaPovijest:Varaždinski prostori suvremenosti - Povijest promjena