Admin: Stvorena nova stranica sa sadržajem: »
14.9.2010
O grafičkom dizajnu kluba Močvara razgovaramo sa Slobodanom Alavanjom, Igorom Hofbauerom i Darkom Kujundžićem.

Razgovarale: Martina Budimir i Dea Vidović

Zagrebački klub [http://www.mochvara.hr/ Močvara] jedan je od rijetkih klubova koji ulaže tako mnogo energije, vre...«.

2024-01-30T13:31:29Z

Stvorena nova stranica sa sadržajem: »<div class="usmena-povijest-article"><div class="headingDate">14.9.2010</div><div class="article-lead">O grafičkom dizajnu kluba Močvara razgovaramo sa Slobodanom Alavanjom, Igorom Hofbauerom i Darkom Kujundžićem.</div><div class="article-content"> Razgovarale: Martina Budimir i Dea Vidović Zagrebački klub [http://www.mochvara.hr/ Močvara] jedan je od rijetkih klubova koji ulaže tako mnogo energije, vre...«.

Nova stranica

<div class="usmena-povijest-article"><div class="headingDate">14.9.2010</div><div class="article-lead">O grafičkom dizajnu kluba Močvara razgovaramo sa Slobodanom Alavanjom, Igorom Hofbauerom i Darkom Kujundžićem.</div><div class="article-content">
Razgovarale: Martina Budimir i Dea Vidović

Zagrebački klub [http://www.mochvara.hr/ Močvara] jedan je od rijetkih klubova koji ulaže tako mnogo energije, vremena i resursa u vizualni identitet kluba. Močvarini plakati prepoznatljivi su u javnom prostoru, a njihova autentičnost temelji se ponajvi&scaron;e na ilustracijama Igora Hofbauera Hofa. Za grafički dizajn Udruženja za razvoj kulture koji vodi klub Močvara prvotno se brinuo Ivan Baričević Bara. Upravo je Bara u Hrvatskoj tijekom devedesetih godina emancipirao rock plakat, a s Hofom je surađivao i na plakatima za klub Kset. S otvaranjem kluba Močvara, prvotno u Runjaninovoj ulici, a kasnije u nekada&scaron;njoj tvornici benzinskih crpki Jedinstvo, formira se dizajnerski tim koji pored Hofa, čine i drugi autori, uglavnom oni koji nisu &scaron;kolovani dizajneri, a među njima su Danijel Sikora Six, Tomislav Vranić Vrana, Marko Mato&scaron;ić, Slobodan Alavanja Slobić i Darko Kujundžić. Plakati kluba Močvara prepoznati su i na međunarodnoj razini, pa su 2003. izloženi na izložbama u Milanu i Ateni (11th International Biennale of Young Artists of Europe and the Mediterranean), a neki od njih su objavljivani i u inozemnim publikacijama, primjerice u knjizi The Art of Modern Rock: The Poster Explosion koja je obradila dizajn svjetske klupske scene, te publikaciji Handwritten: Expressive Lettering in the Digital Age, autora Steven Hellera i Mirka Ilića. Od 1995. godine do danas Udruženje za razvoj kulture i klub Močvara tiskali su vi&scaron;e od 870 plakata.
Kako je do&scaron;lo do suradnje između Udruženja za razvoj kulture i Hofa? Koliko nam je poznato prva dva plakata je Hof napravio za koncert u Ksetu, koji je održan 29. studenog 1996.
I. H.: Kornel &Scaron;eper i Marko Mato&scaron;ić zvali su me da za njih radim plakate. Najprije sam radio punkerske crno-bijele, a kasnije i u boji. Onda su do&scaron;li ljudi koji znaju raditi na kompjuteru pa su mi pomogli. U isto sam vrijeme počeo surađivati i s Močvarom i s Ivicom Baričevićem Barom. Radilo se o sličnim koncertima i o ljudima sa sličnim senzibilitetom koji su odlazili na oba mjesta.
D. K.: Ono &scaron;to je zanimljivo u suradnji Hofa i Močvare je to da je '99. URK otvorio Močvaru pa su paralelno postojali i Kset i Močvara, a Hof je radio plakate za oba kluba. Jednom je napravio plakat za događanje u Ksetu, a tiskara koja je tiskala plakate za oba kluba, dostavila ih je u Močvaru umjesto u Kset. 
I. H.: Važno je reći da je prvo Bara radio sve plakate za URK do otvaranja Močvare. On je tada bio jedini čovjek iz undergrounda koji je znao sve to raditi, znači i na kompjuteru i tisak. 
D. K.: Pro&scaron;lo je već 8 godina od Barine smrti, no postoji krug ljudi koji znaju &scaron;to je on radio i koji to cijene. Svi govore o Močvari i njenim plakatima, no Barina uloga je ključna u tome. On je "lik" koji je nakon vakuuma početkom 90-ih zajedno s koncertima u Zagreb donio novi rock plakat koji je u to vrijeme u Americi bujao. On je "isfurao" i svoje plakate i zajedničke s Hofom koji su tada postojali na ovom prostoru, ali ne u tom obliku. Postepeno je od Bare posao preuzimao Six, a u nekoj jezgri koja se profilirala kroz godine ustalili smo se Hof, Slobić, Vrana i ja. 
Budući da djelujete kao tim, produkcijski proces va&scaron;eg rada i suradnje zaslužuje posebnu pažnju. Kako biste opisali tehniku rada? 
D. K.: Treba napraviti distinkciju oko Hofove ilustracije i dijela koji je vezan za neke grafičke afinitete Slobića, Vrane i mene. Postoje neke stvari koje radi isključivo Hof, primjerice, naslovnice svih Močvarinih programa. Dok kod plakata za koncerte uzimamo u obzir o kojem se bendu radi, tko slu&scaron;a kakvu vrstu glazbe i po tome vidimo tko bi se mogao najbolje vizualno izraziti za tu priliku. 
S. A.: Ja na rad s Hofom gledam kao da sam ja prevoditelj između njega i kompjuterskog jezika. On izađe s gotovim stvarima, na plakatu je sve. Tako da ja nemam puno posla. 
D. K.: Nekada jest tako da Hof sve složi i samo se doradi i po&scaron;alje u tisak. No, ponekad ima mjesta za ubaciti se. Meni je najdraži plakat koji sam radio s Hofom za Let 3 2003. godine. Hof ga je crtao besplatno za okladu. Nacrtao ga je na nekom debelom kartonu temperom koja je bila gusta i plakat je bio reljefan. Ja sam ga s lo&scaron;om opremom i &scaron;turim znanjem poku&scaron;ao "popeglati". Ilustracija je već sama po sebi vukla na nigerijske plakate, a ja sam čistom slučajno&scaron;ću obrađujući je na kompjuteru dobio neki starinski "&scaron;mek". Tako da je to na kraju izgledalo stvarno super.
Jeste li svjesno gradili vizualni identitet/kôd Močvare koji će biti prepoznatljiv, ili je on jednostavno proiza&scaron;ao iz va&scaron;ih osobnih preokupacija i estetika? Dakle, jeste li ga strate&scaron;ki osmi&scaron;ljavali i o njemu razmi&scaron;ljali kao o ogla&scaron;avanju, uzimajući u obzir zakonitosti takvog pristupa?
I. H.: Bilo bi mi drago da demistificiramo sintagmu Močvara dizajn tim. Jer, tu nikada nije bilo strategije, sve smo radili na "ho-ruk". Učili smo na gre&scaron;kama. Ja sam prihvatio raditi te plakate jer je to najzanimljiviji dio koji sam mogao zamisliti oko svog rada u Močvari. Radio sam plakate i flyere koji su se dijelili i lijepili po zidovima klubova. Meni je to bilo nevjerojatno uzbudljivo, zabaviti ljude i dobiti feedback. Osobno sam autodidakt, tako da nemam nikakve osnove dizajna, a i crtati sam naučio sam. 
D. K.: Plakat je počeo negdje 90-ih pa je 2003./04. imao ekspanziju. Mi smo cijelo to vrijeme radili i nismo obraćali pažnju na to &scaron;to radimo u smislu medijskog prezentiranja. Radili smo jer smo uživali u tome. Kako nismo imali akademsko znanje kojim bismo unaprijedili svoj rad, učili smo na gre&scaron;kama. Tada nismo imali neku medijsku reakciju. Tek u trenutku kad smo jako reducirali plakate i posvetili se nekom drugom obliku grafičkog djelovanja počeli su se javljati ljudi koji su htjeli razgovarati o plakatima. Imali smo i neke izložbe. Možda je to posljedica toga &scaron;to su plakati u jednom trenutku nestali pa su ljudi počeli govoriti o tome.
S. A.: Znao sam naletiti na neke tekstove gdje &scaron;kolovani ljudi daju svoju impresiju o Močvarinom dizajn timu. Teoretičari bi tako redovno znali uočiti ne&scaron;to, primjerice, strate&scaron;ki pristup, &scaron;to nama kao autorima nikada nije bilo u sredi&scaron;tu pažnje, interesa i ideja. Jer za nas je sve bilo vrlo jednostavno – Močvara je radila koncerte, za koncerte je trebalo raditi plakate. Ljudi koji su po&scaron;tivali rokove i koji su imali kvalitetu, profilirali su se i nastavili raditi u Močvari. Nije bilo nikakve strategije.
Iako ste dio Močvare, zanima nas jeste li vi kao dizajneri te crtači/ilustratori u prvom redu oblikovatelji programskih zahtjeva naručitelja na temelju kojega se gradi konvencionalan odnos naručitelj-izvr&scaron;itelj, ili je na snazi jedan drugačiji odnos, u kojem vi otvarate i samoinicirate nove pristupe? Dakle, koliko na va&scaron; rad utječe ostatak Močvarine ekipe?
D. K.: Kada sam do&scaron;ao u Močvaru, dogodila se velika promjena u vizualnom izgledu plakata. Plakat je prije omasovljenja interneta morao sadržavati sve informacije. Kada gleda&scaron; plakate kroz zadnjih 10 godina Močvare, može&scaron; vidjeti razvoj situacije oko informiranja. Oni stariji plakati imali su gomilu informacija o bendu, izgledali su kao veliki letci. Nije bilo interneta, mp3-a nego stane&scaron; i pročita&scaron; pa ode&scaron; na "svirku" ako ti se učini tekst o bendu dobar. Ja sam "brijao" na američki plakat, a kako je u Americi tada sustav informiranja već bio razvijen, na njima je bio naziv benda, klub, početak i datum i to je to. Stoga sam se svađao sa svima da s plakata treba izbaciti te sekundarne informacije i da treba izbaciti logo Močvare. Razgovarali smo o tome danima. Htio sam da plakat postane brand sam po sebi, da čim ga vidi&scaron; zna&scaron; &scaron;to je to i gdje je to, pa mi se činilo da logo nije niti potreban. U jednom trenutku Močvarini plakati postali su toliko prepoznatljivi da smo do&scaron;li u situaciju da nismo morali napisati niti ime benda. Naravno, nismo to nikada napravili, ali smo dolazili na ideje da na plakatu za japanski bend napi&scaron;emo sav tekst na japanskom, &scaron;to je ravno nepisanju imena. Koristili smo tu mogućnost u manjoj mjeri na naslovnicama Močvarinih programa. Primjerice, na nekm programima nismo pisali niti mjesec, niti naziv kluba. Onda bi nas zvali iz Močvare da nam kažu da smo zaboravili datum i mjesto na programu. A mi smo tvrdili da je to nepotrebno jer nakon 8 godina ljudi znaju da je to Močvarin vodič.
Na koji način interpretirate sadržaj - postoji li neka direktna veza između promotivnih materijala (palakata i programske knjižice) s događajem koji se ogla&scaron;ava, ili u njih upisujete svoj vlastiti svijet/preokupacije neovisno o sadržaju? I da li Hof kreira&scaron; ilustracije koje onda samo pripaja&scaron; pojedinim programima, ili specifično za svaki program/promotivni materijal crta&scaron; ilustracije? 
I. H.: I programske knjižice i plakate radim s predumi&scaron;ljajem o tome za koga, &scaron;to i kako. Pogotovo za plakate. Kod programa si dopu&scaron;tam ležerniji ton jer je to forma kratkog stripa. Dopu&scaron;tam si da sam ironičan i to se sve tolerira. To je konstanta na koju su ljudi navikli. Nema nekih većih pritisaka. S druge strane, dok radim plakate osjećam da bih trebao za&scaron;kakljati ljude koji su potencijalna publika tog benda. Za&scaron;kakljati na način da kada vide plakat iskaču iz tramvaja i kreću na koncert u Močvaru. Da kažu wow! To mi je prva i osnovna misao kada radim plakat. Naravno, poznajem bendove za koje radim ili se potrudim barem poslu&scaron;ati njihove albume i otprilike znam u koji bih ih žanr mogao smjestiti. Mislim da žanr muzike ima svoj ekvivalent u žanru grafike. Poku&scaron;avam ih izbalansirati na taj način da grafika ide paralelno s muzikom koju bend svira. Primjerice, ako je u pitanju divlji kaotični bend da ga prati plakat u nekoj grafičkoj abecedi, a ako se radi o retro bendu, da ima poveznice s retro pokretima. Poku&scaron;avam to spojiti u neki mutant od avangarde, dadaizma, pa do dana&scaron;njih suvremenih trendova.
D. K.: Kada radi&scaron; plakat, nastoji&scaron; se vizualno približiti identitetu tog benda i glazbe koju svira. Svi "furamo" neke svoje ideje, ali kako god okrene&scaron;, taj plakat mora komunicirati s publikom koja voli taj žanr. Tako da uvijek postoji to neko žanrovsko približavanje. Ako radi&scaron; plakat za HC punk koncert, neće&scaron; staviti ružičasto cvijeće.
I. H.: To su finese koje netko poznaje netko ne. Recimo, Slobić poznaje vi&scaron;e finesa oko anarhista i crustera nego Darko i ja. Ja znam Francuze bolje od Darka, dok Darko vi&scaron;e zna Amerikance. To su sve razlike izražene u postotcima. 
Vizualni svjetovi koje kreirate va&scaron;e su imaginacije koje su neodvojive od atmosfere urbanog života. Gdje crpite ideje na temelju kojih pristupate oblikovanju plakata?
D. K.: Prije nego krenem raditi plakat za neki bend uvijek napravim malo istraživanje. Na internetu skupim sve njihove plakate, malo vidim tko, &scaron;to i kako radi. Onda slu&scaron;am njihovu muziku pa razmi&scaron;ljam kako to vizualno predstaviti. Naravno, puno ovisi i o vremenu koje imam za napraviti plakat. Nekada mi je bend jako drag, a imam malo vremena.
I. H.: Ja ne gledam plakate. Vi&scaron;e volim u glavi sačuvati film nego sliku na aparatu. Tako da uglavnom slu&scaron;am glazbu. Bitno je dobiti dojam o bendu i taj prvi impuls zadržati u glavi na razini ideje.
Koliko se plakat kao medij, koji komunicira i prenosi poruku u javnom prostoru razlikuje od same ilustracije i stripa? Točnije, kako Hof shvaća&scaron; plakat kao medij – odnosno prijelaz od stripa na plakat? Kako ispričati stripovsku priču u samo jednoj slici?
I. H.: To si pitanje i sam postavljam. Bez iskustva dizajna počeo sam crtati plakate na koje danas s vremenskom distancom gledam kao na pretjerano ilustrirane. Mislim da sve vi&scaron;e želim ići u smjeru da plakat svedem na znak. Plakat treba biti jednostavan i čitljiv. No, područje rock plakata ima svoje specifičnosti, a svi žanrovi imaju svoje zakonitosti. Nisam uvijek u prilici razmi&scaron;ljati koliko mogu dizajnirati, a koliko jo&scaron; uvijek moram koristiti tipografiju slova koja su nečitka svima osim grupi ljudi koja zna o kakvom se bendu radi. Volio bih pojednostaviti ilustraciju jer mislim da joj nije mjesto na plakatu koliko joj je mjesto u &scaron;tampi i tjednicima. Jasne su razlike između stripa, plakata i tiska, no u subkulturi razlike se gube. Kako ne radimo za klijente koji su ozbiljni i imaju stroge kriterije, nego su to kriteriji koji su mutniji, možemo si dopustiti takve igrarije.
D. K.: Plakat mora biti užasno jednostavan. Ljudi su danas zatrpani informacijama, sa svakog zida ti ne&scaron;to iskače. Ono &scaron;to Hof kaže, plakat se mora pojednostaviti do te razine da te u sekundi, čim ga vidi&scaron;, odmah "upeca".
I. H: Nije toliko bitno je li plakat ilustriran, nego je li autentičan. U na&scaron;em slučaju ispalo je da je ilustriran plakat autentičan u moru bezličnih shopping mall plakata koje nitko vi&scaron;e ne doživljava, ma koliko te žene na plakatima bile velike. Autentičan plakat ipak je taj koji najvi&scaron;e intrigira ljude. Mogu ga raditi i neki klinci koji nemaju veze s nama, ne moraju niti podnositi stil Močvare, ali bi mi bilo drago da to i dalje viđam po gradu. 
U vrijeme kada je otvoren klub Močvara medijski prostor za komukinaciju s publikom bio je ograničen, pa su plakati dugo vremena bili ključni medij, sredstvo i alat komunikacije. Koliko je u takvim okolnostima uopće moguće eksperimentirati?
I. H.: Poku&scaron;avao sam postepeno sadržajno morbidne stvari dozirati na plakatu u obliku u kojemu se na prvi pogled ne čine toliko morbidnim. I to kroz slikovnicu simpatičnih i poznatih likova od Disneyja do &Scaron;trumpfova koje sam stavljao u morbidniji kontekst ne bih li uskladio tu negativnu reakciju, pa da se ljudi malo po malo senzibiliziraju za moj rad. Iz godine u godinu ljudi su to počeli shvaćati kao normalno. Taj element jako mi se svidio - kada ljudi ne&scaron;to &scaron;to im prije 10 godina ne bi mogao servirati pod normalno sada takvim shvaćaju. To je jedan eksperiment koji sam radio jako dugo i sada mi se počeo vraćati kroz rezultate. To su sitni eksperimenti kako se plakat pona&scaron;a u javnosti i kako ga ljudi percipiraju. Nekada sam dobio taj efekt da sam uspio "provaliti" neku stvar koja ima dosta morbidnu priču u sebi, ali ju ljudi mogu i&scaron;čitati kroz neku benignu razinu.
D. K.: Eksperimentiranje s plakatima ti je kao eksperimentiranje s drogama. Može&scaron; eksperimentirati tek kad ih malo bolje upozna&scaron;. Meni je trebalo neko vrijeme da naučim raditi plakate, da naučim tehnike i mogućnosti. Kada sam to savladao i počeo samostalno raditi plakate, vratio sam se svojoj omiljenoj tehnici, a to je kolažiranje. U principu većina stvari koje sada radim su kolažna tehnika, cut and paste, ali naravno digitalni, te spajanje potpuno različitih dijelova u jedan smisleni plakat. Kao &scaron;to je Hof stavljao likove Walt Disneyja, ja sam na plakat stavljao Angus Younga, Bruce Leea, Delboja i Rodnija, a između njih i Kornela i Hofa... a da to nitko nije "skužio". To su neke male smicalice i podvaljivanja. Tako da je eksperimentiranja bilo i s tehnikama i materijalom za izradu plakata, no i samim sadržajem koji će se na plakatu prikazivati. Kolažiranje koje radim nije pravno dozvoljeno jer odem na internet i tamo skidam fotografije iz kojih onda uzimam dijelove koje koristim u kolažima.
Va&scaron;a referentna polja nalaze se u popularnoj kulturi i američkom rock plakatu. Za&scaron;to upravo u njima leže va&scaron;a upori&scaron;ta? 
I. H.: Reference su izlazile uglavnom iz pop kulture, najvi&scaron;e iz filmova i glazbe. Pogotovo iz glazbe jer je to žanr koji najintenzivnije osjećam od svih. Puno i iz filma jer je to žanr koji je dio opće kulture i koji svi raspoznaju u jeziku filma i kroz zvijezde koje žive slavni život radi nas ili umjesto nas, koje svi obožavamo ili mrzimo. To su opća mjesta koja ljudi uvijek prepoznaju. Imao sam ljude po kojima sam učio raditi stripove. No njih sam se morao osloboditi. Tako da sam ih likvidirao jednog po jednog. To su bili jaki autori s jakim stilovima pa sam shvatio da se moram ili rije&scaron;iti toga ili ću biti rob njihova stila cijeli život. Kada sam stekao dovoljno samopouzdanja, uspio sam razaznati &scaron;to sam napravio ja, a &scaron;to je napravio netko od mojih idola. 
D. K.: Meni je početak uvijek bila glazba i vizualni identitet oko glazbe. Sjećam se kada je '96. u Sarajevu bila prezentacija američke izdavačke kuće Amphetamine Reptile Records, uzeo sam katalog i tu sam prvi put vidio prave američke ilustracije koje su radili Frank Kozik i Derek Hess koji su najbolji američki ilustratori i plakateri toga doba. Vidio sam dosta omota za albume koje je radio Art Chantry, jedan super američki dizajner, koji je s druge strane bio kolažer. Kada sam krenuo raditi svoje prve plakate, uzeo sam za referencu ne&scaron;to &scaron;to mi je bilo poznato i &scaron;to mi se sviđalo. U biti iz tog razloga i počinje&scaron; raditi. To je isto kao s glazbom – čuje&scaron; Ramonese pa uzme&scaron; gitaru i ide&scaron; svirati kao Ramonesi. I onda, malo po malo počne&scaron; raditi ne&scaron;to svoje. Amerikanci imaju super tipografski rije&scaron;ene plakate i to je utjecalo na mene kada sam želio s Močvarinih plakata izbaciti hrpu informacija. Hofove ilustracije bile su bliske američkim ilustracijama koje su mi se sviđale pa sam zato htio cijeli njegov plakat prebaciti od informativnog u umjetnički format. 
S. A.: Na mene je isto najvi&scaron;e utjecala glazba. Ne samo glazba kao takva nego ploče i omoti. Najvi&scaron;e je utjecao hc punk i bendovi koji imaju dosta brutalan vizualni koncept. Na primjer Dead Kennedy's i slika nečije ruke koja visi preko bodljikave žice. Uvijek sam volio ekstremnu glazbu pa me privlačio i ekstremni vizualni identitet. Općenito mi se sviđaju američki ilustratori i dizajneri, do te mjere da mi kada vidim neke njihove radove dođe da ugasim kompjuter i vi&scaron;e nikada ne napravim plakat - toliko su dobri. Recimo Derek Hess i njegovi plakati su plakati kakve želim raditi.
U sinergijskom pristupu oblikovanju promotivnih materijala za klub Močvara stvorili ste jedinstven i autentičan vizualni identitet kluba koji je lako prepoznatljiv u javnom prostoru grada. &Scaron;to smatrate presudnim elementom za formiranje vizualnog identiteta kluba i ulaganje tako velike energije u njegovu kreaciju? 
I. H: Na&scaron;li smo se u jednoj specifičnoj situaciji da smo kao entuzijasti imali priliku raditi plakate u klubu koji izdvaja tolika sredstva i poklanja toliko pažnje svom vizualnom identitetu. To sam vidio samo na nekoliko mjesta u Europi. To jest vizualni eksces koji smo mi postigli u jednoj poprilično bezličnoj epohi od nekih 10-ak godina. Tako da je Močvarina vizualna produkcija s vremenom postala sinonim za ne&scaron;to čega mi nismo bili niti svjesni.
S. A.: Mnogi bendovi koji dolaze svirati u Močvaru i to za putne tro&scaron;kove ne mogu se načuditi tome da je netko za njih napravio tiskani plakat koji je dizajniran. U drugim gradovima dođe&scaron; svirati i dobije&scaron; flyer koji je doslovce napisan rukom. 
I. H.: U cijeloj priči postoji dvoje ključnih ljudi koji su sve ovo omogućili. To su Bara i Kornel. Oni su shvatili da se tu može generirati neka energija i dali su nam svima priliku.
D. K.: Kornel je pozitivan "lik" iz pozadine koji voli i Hofa i "brije" na plakate. Puno je uložio u prepoznatljivost Močvare i brine se da to tako i ostane. Super je kada ti netko godinama pruža priliku da radi&scaron; ne&scaron;to u čemu si dobar i &scaron;to voli&scaron; i jo&scaron; ti plaća za to.
S. A.: Kornel nema direktne veze s plakatima. No voli glazbu i ploče, a koncertni plakati srodni su omotima albuma. On je prepoznao Hofov rad i gurao je to. Sam program Močvare je specifičan jer zbilja mali broj klubova ima svaki mjesec potpuno drugačiji program koji izlazi točno određeni dan svakog mjeseca. To su stvari u koje treba uložiti stvarno veliku volju, trud i puno vremena. Mislim da je kombinacija Hofovog rada i Kornelove upornosti dala nama ostalima priliku da radimo to &scaron;to radimo. 
Vizualni identitet kluba Močvara se gotovo u potpunosti oslanja na Hofov crtački rad. Slažete li se s ovom tvrdnjom, odnosno, kako biste vi okarakterizirali Močvarin dizajn i predstavili vizualni identitet kluba? 
D. K.: Hofova ilustracija je definitivno bila prekretnica Močvare. Hof je učinio Močvaru drugačijom, a samim time i prepoznatljivom. To je dalo mogućnosti i prostora da se iza Hofovih ilustracija i plakata radi gomila drugih stvari koje su isto tako bile prepoznatljive. Njegova je ilustracija obilježila novu eru Močvare. Takvi se ekscesi ne događaju odjednom, nego ne&scaron;to pukne pa otvori vrata mnogim drugim stvarima koje su do tada bile nezamislive. I ja sam naučio raditi na njegovim ilustracijama, iako sada radim neke druge stvari nevezane za to.
Vrijeme kada je otvoren klub Močvara bilo sasvim drugačije. Danas je grad prepun raznovrsnih kulturnih događanja, reklo bi se - hiperprodukcija na djelu. &Scaron;to mislite kakva je uloga Močvare danas i prema kojem smjeru bi klub trebalo razvijati? 
S. A.: Močvara je super mjesto i jako je dobro da postoji. Bendovi vole svirati u Močvari jer znaju &scaron;to im se tamo nudi. Bend koji dođe svirati u Močvaru dobije svoj novac i sve potrebno neovisno koliko ljudi dođe na koncert. Produkcija je na visokoj razini, a to je neisplativo, nema dovoljno prihoda da se ona pokrije. Svi smo postali opsjednuti time da klub ide, a trebali bi se pozabaviti malo vi&scaron;e sadržajem. No te&scaron;ko je, jer smo pod stalnim egzistencijalnim pritiskom. Močvara je u financijskom problemu jer ulaže puno resursa u produciranje najmanjeg događaja od kojeg nema financijskog feedbacka koji bi to pokrio. Drugi je problem smjena generacija. Nema dosta mladih ljudi koji su spremni to sve naslijediti, doći i zasukati rukave. Osobno osjećam da sam se potro&scaron;io i da je moje vrijeme pro&scaron;lo. Treba doći netko 10 godina mlađi i lijepiti plakate po ulicama ako treba. Osjećam veliko po&scaron;tovanje prema Močvari i njenom značaju, jer sam u njoj od '98. godine. Nadam se da će Močvara ostati i preživjeti sve krize.
I. H.: Svoj rad i Močvaru shvaćam u kontekstu grada. Ne gledam na nju kao na klub, nego u kontekstu grada i volim djelovati na taj način. Radim u kontinuitetu već godinama i ako će oni raditi, radit ću i ja za njih. &Scaron;to se tiče generiranja ulične kulture potpuno je normalno da se ona seli s jednog mjesta na drugo. To je i uzbudljivo u cijeloj toj priči. Močvara ne može zadržavati karizmu koju je imala niti forsirati ne&scaron;to, stvari idu prirodnim tokom.
D. K.: Močvara se mora stalno mijenjati, redefinirati i updateati. Danas je prisutna hiperinformatizacija. Dvije su stvari dosta bitne. Prva je ta da kad smo mi počeli raditi nije bilo koncerata, niti klubova, niti ičega. Onda je bilo svima u interesu da se zapne i radi kako bi se ne&scaron;to dogodilo. Ljudi su puno vi&scaron;e grizli. U tim te&scaron;kim 90-ima bilo je puno teže doći do love i prostora. Danas su uvjeti puno povoljniji nego prije 10 godina. Močvara postoji već dugo i neke se stvari moraju mijenjati. Nedostaje mladih snaga. No, te&scaron;ko je naći klinca od 16 godina koji bi zapeo raditi. Klinci danas imaju sve, samo sjednu za kompjuter i hop! Mi tada nismo ni&scaron;ta od toga imali. Ja sam u Močvari radio sve i sva&scaron;ta jer mi je bilo u interesu da to mjesto opstane.
Nova vremena utječu i na prisutnost plakata klupske scene u javnom prostoru? 
I. H.: Bitna stvar oko Močvarine produkcije je da plakata vi&scaron;e neće ni biti. To &scaron;to je ostalo od Močvarinih plakata se polako gubi jer je donesen zakon o lijepljenu plakata. Smiju se lijepiti samo na određenim mjestima rezerviranima za plakat. To će dovest do toga da će po zidovima visiti samo institucionalni plakati. Rock plakati će opet otići u fotokopiju ili ne&scaron;to slično. Ne zna im se budućnost.
S. A.: Problem je &scaron;to nema vi&scaron;e masovnog lijepljenja plakata. Prije si mogao u gradu vidjeti isti plakat na sto mjesta i jo&scaron; neke dečke kako ih lijepe.
D. K.: Meni je super otići preko Cvjetnog trga, pa na Teslinu, onda se vratiti na Preradovićevu. Prođe&scaron; cijeli centralni dio grada, a čitav grad je ofarban, vidi&scaron; samo tri Hofova plakata. Kapitalizam i mediji sve vi&scaron;e grizu, pa se sve stvari komercijaliziraju. Plakat je u jednom trenutku protjeran s gradskih ulica i institucionaliziran. Pojavile su se tvrtke koje profesionalno nude mjesta i okvire za vje&scaron;anje plakata. Izlozi dućana koji su bili napu&scaron;teni bili su cijeli izlijepljeni plakatima. Oni su i danas napu&scaron;teni, ali se plakati ne smiju lijepiti. Ti se izlozi koriste kao komercijalni prostori za reklame za pivo, kafiće... Plakati su se navodno zabranili iz estetskih razloga.
S obzirom na komercijalizaciju i privatizaciju javnog prostora, vidite li ipak neki izlaz i neku potencijalnu budućnost za plakate klupske scene? Može li se u Hrvatskoj takav plakat prodati?
D. K.: Močvarini plakati su zavr&scaron;ili u knjizi Art of Modern Rock gdje su skupljeni plakati klupske scene iz Amerike i ne&scaron;to malo iz Europe. Autori knjige su i&scaron;li na svjetsku turneju predstavljanja knjige i plakata iz knjige, no i drugih plakata. U okviru te turneje, sudjelovali smo sa svojim plakatima na izložbi u Milanu. Tada smo prvi put vidjeli uživo sve te plakate koje smo gledali u knjigama. Bili smo totalno &scaron;okirani jer mi plakate radimo u offsetu, to je klasičan tisak, a Amerikanci sve plakate rade ručno na sitotisku. Rade sa 6, 8, ili 10 boja, s kojekakvim sjajevima i glitterima. Kada taj plakat drži&scaron; u ruci i gleda&scaron; ga zapita&scaron; se – &scaron;to ja radim ovdje? Kako je to bila prodajna izložba, ponijeli smo plakate iz Zagreba da ne&scaron;to prodamo. No, kada smo vidjeli američke plakate bili smo potpuno obeshrabreni. U Americi je offsetni tisak jako skup, pa oni plakate rade ručno po garažama, jer im je to jeftinije. Njima je bilo fascinantno kako mi možemo u offsetu od&scaron;tampati 2 tisuće plakata. Čak su nas pitali mogu li nam poslati pripremu iz Amerike pa da im mi ovdje tiskamo i &scaron;aljemo natrag.
S. A.: Da je Močvara u Americi svi bi joj plakati bili u sitotisku. Neki plakat koji je europski offsetni može se prodati za recimo 20 dolara, no da je američki sitotisak u pitanju mogli bi ga prodati za recimo 50-100 dolara. U Americi postoji čitavo trži&scaron;te i industrija koja se bavi samo sitotiskom i tiskanjem plakata. To je potpuno drugačija scena nego kod nas.
D. K.: Plakat u Hrvatskoj, mislim na koncertni rock art plakat, se mora redefinirati i pronaći novi prostor u sredini u kojoj egzistira. Kod nas se plakati te&scaron;ko mogu prodati jer se tiskaju u tisuću primjeraka i lijepe po gradu. U Americi, primjerice u San Franciscu, Los Angelesu ili Chicagu je to potpuno drugačije. Postoji mnogo knjižara, trgovina s pločama i kafića koji imaju osigurane prostore za plakate. Svi se plakati numeriraju i točno se zna gdje je koji plakat. Nakon koncerta, ako je u pitanju koncertni plakat, ti se plakati pokupe i recimo od 300 tiskanih primjeraka 50 ide bendu, 50 plakateru, a ostatak ide u prodaju. Sitotisak, materijali i sam rad postali su vi&scaron;a umjetnost koja je skupa. U Hrvatskoj je moguće prodati plakat, ali je to mali broj plakata i po manjoj cijeni jer je trži&scaron;te manje nego recimo američko. Internet je pozitivna stvar za prezentiranje i prodaju plakata, tako da u tome vidim neku budućnost. Postoji publika za plakat i uvijek će postojati, no trenutno u Hrvatskoj je te&scaron;ko bendovima živjeti od glazbe, a pogotovo plakaterima od plakata.
Osjećate li se uopće kao dio dizajnerske scene? Kako shvaćate to &scaron;to radite? 
D. K.: Ja se ne osjećam kao dio dizajnerske scene. Jest da mi je to postao posao, ali ne osjećam se tako. Naprosto ne razmi&scaron;ljam o tome. U trenutku dok radim primarno mi je zadovoljstvo &scaron;to imam priliku napraviti plakat za neki bend i &scaron;to će to netko otisnuti. I tu moj posao zavr&scaron;ava. Istina je da taj rad odlazi u javnost gdje postoje ljudi koji će ga proglasiti dizajnom i dati mu konotaciju u okviru vremena i prostora. No, to je dio koji mi nije zanimljiv, ja uživam u samom radu. Je li to dizajn ili ne, to mi je svejedno. Drago mi je naravno kada se moj rad svidi ljudima, bilo bi glupo reći da nije. Napravi&scaron; neko djelo i onda to djelo živi neovisno o tebi.
I. H.: Ja nemam hrabrosti nazvati se dizajnerom.
S. A.: Nemam ni ja osjećaj pripadanja dizajnerskoj sceni. Nije da imam ne&scaron;to protiv te scene, nego jednostavno nemam edukaciju i &scaron;kolu. To je isto kao da pita&scaron; nekoga tko svira violinu u filharmoniji da svira punk. Sličnu stvar radimo, ali smo drugačiji. Volio bih da imam dosta toga iza sebe da mogu reći da sam dizajner, ali u biti ja sam "lik" koji radi plakate. Ljudi su imali vlastite bendove, sami izdavali te bendove, radili flyere, organizirali koncerte pa su tako naučili raditi neke stvari, uključujući i plakate. Močvara je dosta dugo u DIY duhu.</div></div>

UsmenaPovijest:Plakati zbog kojih se iskače iz tramvaja - Povijest promjena