Admin: Stvorena nova stranica sa sadržajem: »
30.10.2011
O počecima i razvoju Monteparadisa u Puli razgovaramo s jednim od inicijatora i koordinatorom mnogobrojnih aktivnosti udruge - Edgarom Buršićem.

Razgovarale: Petra Novak i Dea Vidović

Kako su transformacije koje su početkom 1990-ih zahvatile hrvatsko društvo, ekono...«.

2024-01-30T13:31:02Z

Stvorena nova stranica sa sadržajem: »<div class="usmena-povijest-article"><div class="headingDate">30.10.2011</div><div class="article-lead">O počecima i razvoju Monteparadisa u Puli razgovaramo s jednim od inicijatora i koordinatorom mnogobrojnih aktivnosti udruge - Edgarom Buršićem.</div><div class="article-content"> Razgovarale: Petra Novak i Dea Vidović Kako su transformacije koje su početkom 1990-ih zahvatile hrvatsko društvo, ekono...«.

Nova stranica
<div class="usmena-povijest-article"><div class="headingDate">30.10.2011</div><div class="article-lead">O počecima i razvoju Monteparadisa u Puli razgovaramo s jednim od inicijatora i koordinatorom mnogobrojnih aktivnosti udruge - Edgarom Buršićem.</div><div class="article-content">
Razgovarale: Petra Novak i Dea Vidović

Kako su transformacije koje su početkom 1990-ih zahvatile hrvatsko dru&scaron;tvo, ekonomski i politički sustav, utjecale na tada&scaron;nju pulsku alternativnu kulturnu scenu?
Možda bih u kao uvod mogao reći ne&scaron;to o vremenu kada je moja generacija počela izlaziti i uključila se u već postojeće događaje na pulskoj sceni. Aktivirali smo se negdje između 1989. i 1990. Te 1990. u Puli se održao veliki Arena festival na gradskom nogometnom stadionu koji se danas zove Aldo Drosina. Koliko se mogu prisjetiti, festival su radili stranci, netko iz Slovenije, zajedno s lokalnim organizatorom Draženom Majićem. Arena festival je bio veliki događaj i tek je neizravno vezan za na&scaron;e kasnije aktivnosti. Na njemu su svirali poznati i zanimljivi bendovi, kao na primjer Einstürzende Neuebauten i Disciplina kičme, a mi smo bili klinci i te godine nam je bilo fora vidjeti toliko "alternativaca", pankera i ostalih na okupu. Nakon Arena festa krenulo je dosta toga. Često su se održavali koncerti po manjim mjestima, po kafićima i u Uljaniku. Dodu&scaron;e, u Uljaniku manje, jer je u to vrijeme bio pravi disko klub. Tih godina i ne&scaron;to kasnije, najkasnije do 1993, koncerte u Puli je uglavnom organizirao Majić, najče&scaron;će preko Foruma mladih SDP-a koji je direktno proiza&scaron;ao iz SSOH (Saveza socijalističke omladine Hrvatske). Kako je 1991. počeo rat, Arena festival nije nastavljen, no Majić je i dalje radio manje koncerte. Nama se to ba&scaron; i nije sviđalo jer smo sva događanja prepoznali kao komercijalna. Mislili smo da je cijela priča tu radi profita i to nam nikako nije bilo blisko. Kada smo 1992. radili prvi festival na tvrđavi Casoni Vecchi, interno smo ga prozvali "Anti-Majić fest". To jest bila ideja, ali mi protiv njega osobno nismo imali ni&scaron;ta posebno. On je u na&scaron;im očima jednostavno bio komercijalni organizator, dovodio je znane bendove, a nama je u to vrijeme sve živo bilo komercijalno, čak i ono &scaron;to se jedva pokrivalo, htjeli smo ne&scaron;to mračnije, onako vi&scaron;e underground. Kada danas gledam unazad vi&scaron;e mi se ne čini da je to bilo tako komercijalno.
Može&scaron; li se sjetiti koji su bili va&scaron;i argumenti zbog kojih ste ne&scaron;to progla&scaron;avali komercijalnim? 
Smetalo nam je &scaron;to je upad bio skup i &scaron;to se bendovi preseravaju. U tom smislu, postojalo je i nekoliko frakcija unutar na&scaron;e pankerske scene. Jedan dio nas bili su vi&scaron;e hardkora&scaron;i, nismo imali jakne na bodlje i zakrpe, jer smo smatrali da je taj stil za one koji ni&scaron;ta ne kuže. Bili smo u trenirkama, ružno obučeni, ali smo kao sve kužili. Organizirali smo koncerte, putovali smo i pratili muzičku scenu, dok oni drugi, "naortisani", nisu nigdje i&scaron;li, ali su izgledali ljep&scaron;e &scaron;to se punk estetike tiče. Smetalo nam je &scaron;to su svoje postojanje na sceni centrirali na ono &scaron;to nama nije bilo važno, na kožnjake i irokeze, odnosno na izgled. Unutar na&scaron;eg dru&scaron;tva vi&scaron;e se cijenilo dobiti majicu od benda na njihovom koncertu, nego je kupiti, kao &scaron;to to svatko može. Insistirali smo na tome da scena bude u duhu DIY kulture (Do-It-Yourself). Slu&scaron;ali smo bendove koji se sami produciraju, koji nisu melodični, nabavljali smo muziku nepoznatih bendova i nismo slu&scaron;ali Sex Pistols ili The Clash. Na&scaron;a ekipa iz principa nije ulazila na koncert ili u disko Colosseum u Hotelu Pula ukoliko je ulaznica bila skuplja od jedne marke. Prihvatljiv je bio upad do pet kuna, ako je bio vi&scaron;e nije postojala nikakva &scaron;ansa da uđemo na koncert plativ&scaron;i kartu. 
Je li va&scaron;e odbijanje plaćanja ulaznica koje su bile skuplje od 5 kuna isključivo rezultat va&scaron;eg otpora komercijalizaciji alternativne glazbe ili je bila i posljedica va&scaron;ih nedostatnih financijskih sredstava? 
U to vrijeme smo bili stvarno jadni jer smo proživljavali sve negativne eksternalije rata. U Puli nas nisu bombardirali, živjeli smo gotovo normalno, ali smo bili izrazito siroma&scaron;ni. Doslovno smo bili jadni. Činjenica da je Italija blizu, da smo gledali talijansku televiziju i mogli biti tamo za samo sat vremena, dodatno je isticala na&scaron;e siroma&scaron;tvo. &Scaron;to se tiče socijalnog konteksta u to doba, u svom krugu smo imali dosta prijatelja koji su bili srpske ili neke druge jugoslavenske nacionalnosti i čiji roditelji su bili zaposlenici JNA. Oni su s vremenom napustili Pulu zbog niza razloga, tako da je početkom 1990-ih dosta na&scaron;ih prijatelja i poznanika oti&scaron;lo. Bilo nam je jasno za&scaron;to. Takve specifične demografske promjene na sceni vidim kao svojstvene Puli vi&scaron;e nego nekim drugim gradovima koji su u Jugoslaviji imali manje vojske. U Puli je bila komanda za Sjeverni Jadran i ovdje je živjelo mnogo oficira čija su djeca bila dio rock'n'roll scene. Jedan prijatelj je izložio zanimljivu teoriju o velikom broju oficirske djece na rock'n'roll sceni koju, dodu&scaron;e, jo&scaron; uvijek nisam uspio potvrditi. Njegova teza jest da veliki broj sudionika scene dolazi iz vojnog miljea jer je takav kulturni identitet bio jedini moguć s obzirom na njihov "nomadski" način života. Lokalni Istrijani, nevezano za nacionalnost, imali su kulturni background u mjestu u kojem žive. Dakle, folklor, dijalekt i tako dalje, dok oficirska djeca nisu imala ne&scaron;to takvog tipa po&scaron;to su im korijeni bili negdje drugdje, roditelji su im većinom slu&scaron;ali neku vrstu narodnjaka i slično, a djeca se nisu mogla prilagoditi nečemu tako dalekom. Njihova je glavna karakteristika bila da kruže Jugoslavijom slijedeći svoje roditelje. Rock'n'roll je bio njihov folklor iz razloga &scaron;to ni&scaron;ta drugo nisu imali i s ničim drugim se nisu mogli identificirati. Takvu tezu potvrđuje činjenica da ih je bilo izrazito puno na sceni i u raznim nezavisnim organizacijama. No, kad sam probao malo istražiti početke scene uočio sam da su mnogi akteri bili iz Istre, čak &scaron;tovi&scaron;e sa sela kao &scaron;to je Rakalj ili gradića poput Ra&scaron;e. 
Monteparadiso festival pokrećete 1992. godine. Jeste li od početka planirali festivalski koncept? 
Da, ali se događaj u početku nije zvao [https://myspace.com/monteparadisopula Monteparadiso festival]. Nije se nikako zvao i imao je WGW-ov logo. Znali smo da od ulaznica ne možemo skupiti novac za pokrivanje tro&scaron;kova pa smo tražili sponzora. Na kraju smo stavili WGW-ov logo na plakat i dobili 500 kuna kako bi barem ne&scaron;to napravili. Sve ostalo smo radili volonterski. Susjed nam je prepustio struju za tvrđavu. Iako se taj prvi koncert nije službeno zvao Monteparadiso festival, već koncert ili tako ne&scaron;to, mi taj događaj smatramo početkom na&scaron;eg djelovanja. Te 1992. godine nismo znali organizirati koncerte. U sve smo u&scaron;li bez ikakvog znanja, iskustva i tutorstva. Vjerujem da su to bila prva nezavisna događanja u pravom smislu riječi u Puli. Ostali koncerti, i ranije i kasnije, organizirani su ili od SSOH-a ili od Foruma mladih SDP-a, ili od privatnika. Budući da su to institucije i da su se koncerti održavali u nekom privatnom bircu, smatram da se takve aktivnosti ipak ne može smatrati nezavisnom kulturom u tom smislu. Po mom mi&scaron;ljenju, Monteparadiso festivali su bili prvi nezavisni koncerti koje je radio netko iz scene, za scenu. 
Na koji način ste uspostavili kontinuitet festivala? Dakle, krenuli ste potpuno samoorganizirano i samoinicirano čak i bez ideje da festival radite iz godine u godinu. Kako se s vremenom razvijala priča koja je dovela do velikog i prepoznatljivog festivala na koji su dolazili mladi iz svih dijelova zemlje?
Ne bih mogao reći da je Monteparadiso polako rastao. Mladen Rabota, poznatiji kao Maske, i ja smo radili fanzin preko kojeg smo sve vi&scaron;e dolazili u kontakt s ostalim akterima u Hrvatskoj i Evropi. Često smo autostopom odlazili na koncerte i obećavali ljudima da ćemo organizirati koncert u Puli, pa smo na slična događanja u drugim gradovima ulazili besplatno ili plaćajući jeftiniju kartu. Nakon prvog festivala kojeg smo tako i zvali, 1993. godine smo imali već popriličan broj kontakata i mogli smo napraviti prvi veliki Monteparadiso festival. Na njemu su svirali svi najvažniji bendovi s hardcore i punk scene iz Hrvatske i Slovenije, kao na primjer Deafness by Noise i Nula koji i danas postoje na underground sceni. Nakon Paradisa iz 1993. smo prikupili jo&scaron; vi&scaron;e kontakata! Međutim, iduće godine se promijenio zakon i nije bilo dopu&scaron;teno organizirati koncerte kao neregistrirana fizička osoba. Do tada bismo dozvolu iz MUP-a tražili preko jednog od nas, jer udruga nije postojala. Promjena zakona i jo&scaron; neke peripetije, dovele su do toga da se festival 1994. nije održao. Do zadnjeg dana se nije znalo hoćemo li dobiti dozvolu, ali su pankeri svejedno do&scaron;li u Pulu, tako da je na kraju bilo mnogo posjetitelja, ali ne i festivala. Čak su i bendovi do&scaron;li, ali nisu svirali. 
Oslanjali ste se na volonterski rad i male sponzorske donacije. No, trebalo je osigurati putne tro&scaron;kove i smje&scaron;taj za sve bendove koji su dolazili iz drugih krajeva. Kako ste financirali navedene tro&scaron;kove?
Od 1993. putne smo tro&scaron;kove bendova pokrivali prodajom ulaznica za festival. Iako je ulaz na festival uvijek bio minimalan - insistirali smo na cijeni od 5 kuna - uspijevali smo skupiti dovoljno sredstava za pokrivanje tih tro&scaron;kova. Uvijek je postojala čvrsta politika oko cijene ulaznica i pića na &scaron;anku – one su bile minimalne. I sad je manje-vi&scaron;e tako, ali ne toliko fanatično koliko se tada držalo do toga. Festival smo 1995. organizirali preko Foruma mladih. Mislim da je Majić u to vrijeme bio u Amsterdamu, pa je jedan od nas od nekoga iz SDP-a uspio dobiti ključeve prostora Foruma i njihovog pečata kojim smo se poslužili kako bi ispunili birokratske zahtjeve i dobili dopu&scaron;tenje za održavanje koncerta. Mislim da smo isto napravili i 1996, da bi 1997. osnovali svoju udrugu i preko nje nastavili rje&scaron;avati te birokratske obaveze. Udrugu Monteparadiso osnovali smo s kopijom statuta zagrebačkog [http://www.urk.hr/ URK]-a (Udruženja za razvoj kulture), kojeg sam posudio od Marka Vukovića. Njihov statut smo malo prepravili i tako se registrirali. Do 2001. smo održavali koncerte na tvrđavi Casoni Vecchi, a 2001. smo festival prebacili u [http://rojcnet.pula.org/ vojarnu Karlo Rojc].
Koliko je formaliziranje va&scaron;eg djelovanja i osnivanje udruge utjecalo na va&scaron; rad i je li do&scaron;lo do nekih vidljivih promjena s va&scaron;im prelaskom u vojarnu Karlo Rojc? 
Iz na&scaron;e perspektive, osnivanjem udruge Monteparadiso nije se ni&scaron;ta promijenilo. Bili smo u filmu da "varamo" – formalno smo napravili &scaron;to smo morali, a dalje od toga nas postojanje udruge uopće nije zanimalo. Tek smo 19. veljače 2004. imali prvu pravu Skup&scaron;tinu udruge. Zapravo, Skup&scaron;tine smo imali i prije, ali ne i ozbiljne i participativne sastanke na kojima bi mijenjali Statut, sređivali račune i zapisnike. Do 2004. smo sve to radili pro forma. Zapravo je bio važan kolektiv i mogućnost da svi mogu sudjelovati bez obzira na bilo kakve formalnosti i bez "pametovanja", kako smo tada mislili o nekim participativnim procedurama.
&Scaron;to se pak tiče akcije oko vojarne Karlo Rojc, one su za nas bile veliki skok u kontekstu druženja i međusobnog povezivanja. Preseljenje u Rojc je bilo super, jer smo tamo imali stalno i funkcionalno sjedi&scaron;te. U srpnju 1999. smo dobili prvu prostoriju koja je u rujnu počela raditi kao dru&scaron;tveni centar u kojem su se ljudi okupljali i organizirali zauzimanje ostalih prostorija. Prostore koje smo mogli održavati smo zadržali za na&scaron;e potrebe, a ostale smo prepustili drugim udrugama, na primjer [https://metamedia.hr/ Metamediji]. U vrijeme osvajanja vojarne Karlo Rojc Boris &Scaron;uran je bio predsjednik Gradskog vijeća Grada Pule koji je vodio politiku dijaloga s građanima i želio se družiti sa svima koji su se u Puli nečim bavili. On je uostalom bio prvi koji je dolazio na tvrđavu Casoni Vecchi kako bi pacificirao susjede koji su se žalili zbog buke. Dakle, uz njegovu podr&scaron;ku je i krenulo osvajanje vojarne Karlo Rojc. 
&Scaron;to se dogodilo 2004. godine kada ste odlučili potpuno prihvatiti svoju formalizaciju i na neki način "birokratizirati" svoje djelovanje?
Budući da sam imao iskustvo rada u udrugama u Zagrebu, u KSFF-u i KSI "Mate Balota", i ranije sam razmi&scaron;ljao urediti Monteparadiso u formalniju udrugu. Iskustvo iz Zagreba sam htio i ovdje primijeniti, ali trudeći se da budemo vi&scaron;e autonomni. Sve je krenulo iz Rojca. Uredili smo prostoriju koja je doslovno svaki dan bila krcata ljudima. Nedavno sam uzeo popis iz 1999. po kojem ispada da smo u to vrijeme imali 170 članova koji su bez problema plaćali članarinu od 50 kuna. Svaku večer su dolazili ljudi, volonterski sam organizirao i vodio &scaron;ank, a imali smo i jednog zaposlenog &scaron;ankera s plaćom od 1500 kuna. U ono vrijeme je taj iznos bio veći od onog koji je na crno mogla zaraditi konobarica u privatnom kafiću. Pivo smo prodavali po 5 kuna ili manje – iz iskustva u KSFF-u sam znao da se može smisliti sistem u kojem je moguće ne&scaron;to sitno zaraditi, a da svi budu sretni. No s vremenom, kada je jedan "lik" počeo raditi na &scaron;anku, sve je počelo ići prema dnu. Na &scaron;anku su se održavale prave alkoholičarske seanse, članstvo se osipalo itd. 
Znači li to da je kriza koja je početkom nultih godina zahvatila Monteparadiso proiza&scaron;la iz orijentiranosti udruge na rad &scaron;anka i dru&scaron;tvenog centra – kluba, a manje na razvijanje sadržaja i kulturnih programa? 
Mislim da tome nije bio razlog nedostatak programa, jer je klub u početku bio bez ikakvog sadržaja i upravo je to privlačilo ljude. Htjeli smo se družiti i stvari su super funkcionirale. Nije bilo ni projekcija, ni koncerata, niti bilo kakvog drugog programa. Koncerte u klubu smo počeli organizirati tek kasnije i oni su u prvo vrijeme bili posjećeni, ali se publika počela osipati. Moja je pretpostavka da su nas u propast odvukli ljudi koji nisu imali &scaron;to izgubiti, koji nikada nisu imali nikakve veze s punkom kao idejom ili bilo kojim drugim žanrom alternativne muzike, a na neki način su djelovali i unutar i oko Udruge. Oni su imali bodlje, tetovaže, zakovice i prije svega su bili vidljivi mladima koje su svojim pona&scaron;anjem na kraju i otjerali. Razmi&scaron;ljajući o odnosima između nas i njih, pokrenuo sam svoju teoriju za koju imam i argumente. Problem je bio &scaron;to su oni počeli raditi između 16. i 18. godine. Moja generacija koja je oti&scaron;la na studij u Zagreb, počinje se u Pulu vraćati između 1999. i 2001. U to vrijeme smo jo&scaron; uvijek studenti koji nemaju ni posao ni novac, ali smo dru&scaron;tveno i ekonomski mogli napredovati. S druge strane, oni su bili "face" cijelo to vrijeme dok nas nije bilo - imali su automobile, možda su od roditelja dobili i stan - pulska radnička klasa je uvijek bila malo imućnija. Dakle, tih se godina vraćaju studenti kojima ide sve bolje, dok njima, koji su cijelo vrijeme na istom mjestu u Puli, ide sve gore ili stagniraju. Od kada su počeli raditi padaju u čisti alkoholizam i narkomaniju. Da skratim, ti atraktivni, ali izgubljeni ljudi, su uvijek prisutni u kafiću preko puta Rojca. Tamo piju pivo, i kada dođe novi klinac on ne vidi mene koji sam normalno obučen i stojim u kutu, nego vidi njih, vidi tu tetovažu, irokezu, i krene njihovim putem. Znam da su neke klince odvukli u propast. Iako sam ja organizirao koncerte i vodio djelomično scenu, poznavao ljude i organizaciju, oni su se nametnuli kao dominantni, a zbog vlastitog kompleksa su nas ocrnili pred mlađima. 
Problem je i u tome &scaron;to se oni nikada nisu angažirali ili surađivali, osim u onome gdje su mogli biti vidljivi. Takva ekipa nikada neće pomoći oko koncerta, ali će pomoći oko festivala jer tada dolazi puno ljudi s kojima se mogu družiti. Oni se skupe na Paradisu, prenesu jednu cijev, dobiju majicu, narukvicu za besplatan ulaz, ukradu par piva i izađu pred Rojc i pričaju s ljudima koji su do&scaron;li na festival. A ti ne priča&scaron; s ljudima, jer mora&scaron; raditi na festivalu! Oni iskoriste sve pozitivne stvari od Paradisa, a sve negativne ne doživljavaju na svojoj koži. Zbog toga se i pitaju za&scaron;to mi radimo sve ovo i zaključuju da smo pokvareni, jer mora da imamo neku korist od svega. Takve stvari su zaista govorili klincima koji su tek ulazili na scenu. Klinci su takve priče "popili" i sada su tamo gdje jesu. Na kraju smo ipak uspjeli "uloviti" dvojicu mlađih, Pericu Grgića i Matka Plovanića, koji su odlični i sada vode Udrugu, ali i oni imaju iste probleme sa svojom generacijom.
Najveći sukob smo imali 2002. i 2003, i to je iskustvo srž moje motivacije da 2004, kroz sređivanje Udruge, stvari poku&scaron;am dovesti u red. Uostalom, uvijek sam Paradiso želio urediti. Preko [https://www.clubture.org/ Clubturea] sam vidio kako se može&scaron; organizirati i koliko je potrebno formalizirati udrugu kako bi ju pokrenuo s mrtve točke. Shvatio sam koliko je važno imati funkcionalan žiro račun ako želi&scaron; nabavljati donacije. Sada kad na sve gledam s odmakom i nakon &scaron;to sam dobio informacije za&scaron;to su ljudi odlazili iz Monteparadisa, vidim da se u stvari ni&scaron;ta nije moglo napraviti. No, tada sam vjerovao da je potrebno postati dio formalne scene koja vi&scaron;e nije vezana isključivo uz punk. To je bila moja eksplicitna politika, maknuti Paradiso od punka i muzike kao čistog hedonizma, ostaviti njegov originalni karakter, ali vezati ga i uz neke druge sadržaje. Po uzoru na [https://mi2.hr/ klub mama] iz Zagreba, ali s vi&scaron;e undreground duha. Želio sam da Monteparadiso prestane biti stanje duha i postane udruga. Mislim da su mikro priče, vezane uz Monteparadiso, jako važne. Za vrijeme festivala bi svi glumili da su Paradiso, a nikada ne bi logistički pomogli ni na kakav način. Poku&scaron;ao sam formirati udrugu kako bih probao angažirati te koji se duhom osjećaju kao Paradiso. Dao bih im da boje zidove, &scaron;to bi nas na koncu stajalo vi&scaron;e nego da smo angažirali profesionalne malere. I to uglavnom zbog cuge koju bi za vrijeme posla popili. Kasnije bismo od njih dobili gadne kritike, čak je i&scaron;lo do toga da su smatrali kako sam protiv radničke klase. Jednom mi je jedan od njih rekao da su oni napravili Hacklab a da se mi samo "furamo". Mislim, kakva je to mjera, ofarbao je zid! Hacklabje ono &scaron;to se događa unutra, a ne ono materijalno. 
Dakle, dio problema je proizlazio i iz razlike između materijalnog i nematerijalnog rada? 
Ponekad me je zbog takve atmosfere čak bilo sram kada bih i&scaron;ao predstavljati Monteparadiso. Ta je skupina zbog nas dobila mogućnost da stvori neki identitet. Vjerojatno bi sa &scaron;esnaest godina prestali biti pankeri da nije bilo nas i Monteparadisa. No, upravo je u tome &scaron;teta koju je Monteparadiso napravio i sebi, i njima i cijeloj sceni. Naime, Festival i Udruga su im dali identitet - dobili su mjesto gdje alkoholiziranje nije bilo alkoholiziranje u bircu, već je to bio... punk. 
Sve takve mikro priče sada dekonstruiram, a ranije dosta toga nisam primjećivao ili želio vidjeti. Nisam se želio suočiti s činjenicom da su stvari tako jadne. U to vrijeme (do siječnja 2004) sam gotovo isključivo ja radio koncerte, ali kako me počeo zaimati haktivizam, htio sam se maknuti od tog dijela organizacije. Zadnji koncert sam organizirao krajem 2004. Te zime je kod nas održan Winter Meeting organizacije [https://eyfa.org/ European Youth for Action], a u ljeto je održan i Trans Hack Meeting te jo&scaron; tri ili četiri velika međunarodna događaja. Na kraju godine sam shvatio da nemam ekipu. Mladi se jednostavno nisu priključili jer su ovi alkoholičari govorili sva&scaron;ta o meni. Usprkos svemu, uspio sam urediti Udrugu s točnim brojem članova i alkoholičari su se počeli udaljavati. Postali smo prava udruga, s pravim Skup&scaron;tinama na kojima netko radi, računovodstvo je bilo savr&scaron;eno i dobivali smo donacije. Svoju "karijeru" zavr&scaron;io sa tako da sam 2008. vratio oko 150 tisuća kuna donacija. Ministarstvu kulture sam vratio 40 tisuća kuna, a Zakladi za razvoj civilnog dru&scaron;tva 100 tisuća kuna.
&Scaron;to se dogodilo? 
Možda sam i mogao izvući te projekte, ali da ih apsolutno sam radim. To nisam htio. Rekao sam: "Ili će to netko drugi raditi, ili ću vratiti novac". Nitko nije preuzeo posao, vratio sam pare i to je bilo to. Vrata od Hacklaba sam zaključao u ponedjeljak 7. svibnja 2007. Od tada Hacklab ne radi kao prije kada je svaki dan imao različiti program, od edukacija do filmova. Rekao sam da stavljam ključ, jer su sve rjeđe dolazili volonteri i to stvarno vi&scaron;e nije imalo smisla. Nakon toga se kompletno udaljavam od scene. Imao sam PTSP zbog svega &scaron;to mi se dogodilo. Ispadalo je da je sve oko Monteparadisa bilo vezano za mene, moje ime je uvijek moralo služiti kao potpis za sve, bilo to dobro ili lo&scaron;e.
Sada kada pogleda&scaron; sveukupnu dvadesetogodi&scaron;nju povijest Monteparadisa, je li kriza povezana s nedostatkom ljudi koji bi pratili profesionalizaciju udruge koju si htio provesti? 
Na primjer, kada smo u Clubtureu govorili o strategijama, kod mnogih je do izražaja do&scaron;la ista gre&scaron;ka. Svi razmi&scaron;ljamo o budućnosti, a nitko ne razmi&scaron;lja o tome da zapravo nema ljude koji će u toj budućnosti djelovati. Kada se i koncentrira&scaron; na osposobljavanje i ni&scaron;ta drugo ne radi&scaron;, u rezultatu ima&scaron; ljudstvo, ali ne i sadržaj. Zapravo ni&scaron;ta ne radi&scaron;, jer si postao edukativna organizacija. 
S druge strane, Udruga Monteparadiso je nastala samo zbog jedne stvari – zbog organiziranja ljetnog festivala. To je jedino &scaron;to Monteparadiso radi perfektno. Festival nikada nije lo&scaron;e radio, oko njega se svi skupljaju i oko njega postoji kolektiv. Pa čak postoji i to (kvazi)zajedni&scaron;tvo dok se gradi pozornica. Opet, bilo bi nam jeftinije da uzmemo gradski stage kojeg možemo besplatno dobiti jer smo na popisu udruga važnih za grad, ali kako, kad je izgradnja bine pravi team building za Udrugu Monteparadiso? Na takvoj akciji vidimo mlade koji dolaze i uključuju se u scenu. Tako smo i primijetili sada&scaron;nje voditelje Monteparadisa, koji pak imaju iste probleme kao i mi. Znači, ta komponenta je uvijek ostala ista. Dakle, poku&scaron;aj da se Monteparadiso profesionalizira i aktivistički angažira bio je priličan proma&scaron;aj. To jednostavno nije bilo to, jer Monteparadiso nije napravljen radi aktivizma. Eventualno se moglo napraviti drugu udrugu, pa 'ko voli nek' izvoli. 
Unatoč krizi kroz koju je Monteparadiso prolazio nekoliko godina i nemogućnosti da se uspostavi dinamika kolektiva, udruga i danas postoji i to ne samo kao ljetni festival. &Scaron;to je dakle danas Monteparadiso i kako funkcionira?
Maske i ja smo uspjeli naći zamjene. Nakon dugo godina su se pojavila dvojica mlađih članova, Perica Grgić i Matko Plovanić, koji su se nekako oduprijeli negativnom krugu ljudi koji je uni&scaron;tio dosta mladih iz njihove generacije i prethodnih generacija. Oni su '87. godi&scaron;te, a između na&scaron;e '75-'78. i njihove '87, sve ostale generacije uni&scaron;tili su pojedinci kojima nije stalo do organizacije i programa, nego samo do zabave i pozicioniranja, odnosno pozerstva. No, i sada&scaron;nji voditelji imaju iste probleme kao i mi - napadaju ih da kradu novac, da ne znaju raditi, da ni&scaron;ta ne funkcionira, a u stvari sve radi gotovo savr&scaron;eno. Vode udrugu po pravilima, točno onako kako treba. Sve je čisto i Paradiso je sada prava udruga. Problemi nastaju kada se požele rije&scaron;iti alkoholičara koji onda grme protiv njih. A glasni su i neki koji nisu alkoholičari, ali bi željeli da su stvari ležernije, u smislu da bi im odgovaralo da je sve striktno i po pravilima kada oni nisu tu, a kada jesu da mogu besplatno piti, razbijati i tome slično. 
Kada je riječ o sadržaju i programima mlađa ekipa je počela svaki ponedjeljak organizirati projekcije tematskih igranih filmova ili dokumentaraca. Nakon projekcije se obično održava tribina na zadanu temu. Mislim da to dosta dobro ide. Na početku je program bio slabo posjećen, ali je kasnije krenulo i publika danas dolazi bez posebnih najava i obavijesti. Zadnja tribina je bila organizirana na temu konzumerizma. Igor Duda je napisao knjigu o tome pa je pozvan da govori i sudjeluje na tribini. Nedavno se u Pulu preselio jedan programer iz Poreča i sada se u Hacklabu nalazi grupa koju striktno interesira programiranje, po principu zagrebačke [https://www.razmjenavjestina.org/ Razmjene vje&scaron;tina]. Oni koji se sada okupljaju u Hacklabu nemaju apsolutno nikakve veze s kulturnom scenom, vole računala, programiranje i nisu zainteresirani za međusobne ideolo&scaron;ke preferencije. To je možda dobar put.
*** 
Intervju s Igorom &Scaron;aponjom, jo&scaron; jednim akterom pulske nezavisne scene i pokretačem Monteparadisa, pročitajte [https://www.kulturpunkt.hr/i/kulturoskop/581/ ovdje].</div></div>

UsmenaPovijest:Od festivala do udruge i natrag - Povijest promjena