Admin: Stvorena nova stranica sa sadržajem: »
21.9.2011
O razvoju riječkog Teatra Rubikon razgovaramo s njegovim osnivačem i voditeljem Zvonimirom Peranićem.

Razgovarala: Dea Vidović

Teatar Rubikon nastaje u prvoj polovini '90-ih kao grupa unutar amaterskog kazališta Viktor Car Emin i tek nekoliko godina nakon prve predst...«.

2024-01-30T13:31:01Z

Stvorena nova stranica sa sadržajem: »<div class="usmena-povijest-article"><div class="headingDate">21.9.2011</div><div class="article-lead">O razvoju riječkog Teatra Rubikon razgovaramo s njegovim osnivačem i voditeljem Zvonimirom Peranićem.</div><div class="article-content"> Razgovarala: Dea Vidović Teatar Rubikon nastaje u prvoj polovini '90-ih kao grupa unutar amaterskog kazališta Viktor Car Emin i tek nekoliko godina nakon prve predst...«.

Nova stranica
<div class="usmena-povijest-article"><div class="headingDate">21.9.2011</div><div class="article-lead">O razvoju riječkog Teatra Rubikon razgovaramo s njegovim osnivačem i voditeljem Zvonimirom Peranićem.</div><div class="article-content">
Razgovarala: Dea Vidović

Teatar Rubikon nastaje u prvoj polovini '90-ih kao grupa unutar amaterskog kazali&scaron;ta Viktor Car Emin i tek nekoliko godina nakon prve predstave se odvaja i počinje djelovati samostalno. Može&scaron; li se osvrnuti na dru&scaron;tvene, političke i kulturne okolnosti ranih '90-ih u Rijeci i prisjetiti se kako je do&scaron;lo do formiranja Rubikona unutar Cara Emina?
Početkom '90-ih nije postojala jedna stvar na koju smo reagirali. Vi&scaron;e različitih okolnosti se ujedinilo u jednu točku iz koje je nastalo jezgro koje će se kasnije pretvoriti u Rubikon. Dru&scaron;tveno okruženje je bilo drugačije. Televizijski program je bio potpuno drugačiji, nije bilo filmova, serija, zabave u &scaron;irem smislu te riječi, niti bilo čega sličnog dana&scaron;njoj raznobojnosti i &scaron;arenilu. Važno je istaknuti da u to vrijeme prve polovine '90-ih nije bilo mnogo kazali&scaron;nih grupa. Mnoge amaterske grupe, koje su radile prije rata, su se u međuvremenu raspale i ugasile, jako malo ih je preživjelo. U gradu nije bilo događanja, a Korzo je već u 8 sati navečer bio potpuno prazan. U gradu je bilo tek nekoliko živahnih punktova. To je vrijeme vježbanja života, vrijeme kada su u nacionalnim kazali&scaron;tima igrane predstave nacionalnog naboja.
Početkom '90-ih sam bio student. Na tada&scaron;njem Pedago&scaron;kom (dana&scaron;njem Filozofskom) fakultetu na psihologiji te hrvatskom jeziku i književnosti stvarala se grupica ljudi koja je predstavljala kritičnu masu &scaron;to se tiče promi&scaron;ljanja svijeta oko sebe. Mladi ljudi od 18, 19 godina imali su iskustvo socijalizma, pionira, omladinaca, nismo bili skroz imuni i vidjeli smo da se ne&scaron;to mijenja. Ono &scaron;to je mene zanimalo u kazali&scaron;tu i umjetnosti nisam mogao naći na oskudnoj sceni tog vremena. No, kako sam studirao fiziku i matematiku jasno je da je moj način razmi&scaron;ljanja i promi&scaron;ljanja oblikovan na jedan drugačiji način koji možda i nije umjetnički. Mislio sam da su moja razmi&scaron;ljanja nemoguća i nestvarna. Onda se dogodila predstava Karmen u režiji Tomaža Pandura, odnosno gostovanje Slovenskog narodnog gledali&scaron;ča iz Maribora, u kojoj sam na sceni vidio 90% onih stvari koje sam zami&scaron;ljao - drugačija vizualizacija, estetika, jednostavno drugačije mogućnosti. Tada sam shvatio da je ipak moguće. I to je bio triger.
Unutar amaterske kazali&scaron;ne grupe Viktor Car Emin, inače najstarijeg amaterskog kazali&scaron;ta u Rijeci, razvijale su se različite skupine – čakavska scena, scena za mlade, klasična scena itd. Upravo se oko te scene klasičnog teatra okupljala jedna grupa studenata - radili smo u razdoblju od '92. do '94. i tijekom te 2-3 godine se formirala jedna grupacija koja je počela kritički promi&scaron;ljati, a potom i stvarati. Zajednički smo napravili predstavu Rubikon u kojoj je sudjelovalo 18 ljudi, a koja je tada bila ne&scaron;to sasvim novo i drugačije u kazali&scaron;nom životu grada Rijeke. Predstavu smo izvodili u Filodramatici dva-tri dana za redom, pred punim gledali&scaron;tem. Predstavu smo zapravo napravili bez neke velike promi&scaron;ljenosti i konceptualiziranja. Jednostavno je iza&scaron;la iz svih nas. Kasnije su se iz te okupljene grupe oko predstave Rubikon izdvojile i druge grupe koje su počele djelovati na riječkoj sceni. Tako smo počeli. Kontekst je bio dru&scaron;tveni, nužno politički. Bilo je prisutno ogromno nezadovoljstvo i potreba za drugačijim umjetničkim izričajem.
Nakon prve predstave po kojoj je Teatar Rubikon kasnije dobio i ime jo&scaron; neko vrijeme djelujete unutar Cara Emina. Na čemu ste sve radili do 1998. godine kada formalizirate svoje djelovanje kao samostalan subjekt?
Iako je formalno registriran 1998. godine produkcije Teatara Rubikon su krenule jo&scaron; 1994. unutar Cara Emina. S obzirom da nam je ta prva predstava pokazala da je moguće drugačije izražavanje, na&scaron;a je potreba za drugačijim izrazom postala jo&scaron; snažnija. U to vrijeme se događaju jo&scaron; neke važne stvari koje će itekako utjecati na na&scaron; kasniji rad. [http://www.lae.hr/ Labin Art Express] dovodi [http://www.mapa.nl/ Moving Academy for Performing Arts (MAPA)] čiju audiciju slučajno prolazim &scaron;to mi omogućava sudjelovanje na njihovoj radionici u Labinu i rad s autorima koje sam do tada samo gledao na sceni ili o njima slu&scaron;ao. S tom edukacijom kroz koju sam tamo pro&scaron;ao započinje moje obrazovanje u području izvedbenih umjetnosti, ali i prijenos stečenih znanja i informacija na druge u grupi koje su prenosili i svi drugi koji su oti&scaron;li na &scaron;kolovanje u inozemstvo ili su sudjelovali u nekim tipovima edukacijskih programa u polju izvedbene umjetnosti. Taj je prijenos znanja bio vrlo važan, jer u to vrijeme u Hrvatskoj nije bilo nikakve &scaron;kole za izvedbene umjetnosti. Nismo bili opterećeni teorijom, točnije nismo je niti poznavali, kao ni povijest umjetnosti, nego su jednostavno iz nas te stvari izlazile. Kao da smo ih ponovno otkrivali - ne kažem da smo ih mi otkrili jer su bile otkrivene već prije 20, 30 godina, ali su za nas bile otkriće jer smo do njih do&scaron;li samostalno. Nakon toga napravili smo predstavu Nova koju smo radili prema Verdijevom Nabuccou. Treća predstava Nula, bila je svojevrsna prekretnica. Ona je bila promi&scaron;ljenija od prethodnog rada, a s njom smo sudjelovali na Bijenalu mladih Europe i Mediterana u Rimu. U to vrijeme smo radili mnogo, agresivno, mladenački, nabijeno, bila je to sirova snaga. Danas vi&scaron;e promi&scaron;ljamo, teoretiziramo, pričamo, nemamo vi&scaron;e onu nekada&scaron;nju energiju i žar. Nakon toga smo radili druge predstave, na toj istoj liniji kazali&scaron;ta pokreta i eksperimentalnog kazali&scaron;ta s istom mladenačkom i impulzivnom energijom, a s tim predstavama smo gostovali na mnogim festivalima. 
S obzirom da ste vrlo dobro funkcionirali unutar Viktora Cara Emina za&scaron;to ste se ipak odlučili za odvajanje i formaliziranje svog djelovanja kao samostalnog subjekta?
Praktični razlozi su bili presudni. Formaliziranje djelovanja nam nije bilo važno sve dok u svom razvoju nismo do&scaron;li do onoga trenutka kada je bilo potrebno osigurati sredstva za gostovanja, scenografiju, najam tehnike i slično. Jedan račun nije bio dovoljan, jer je Car Emin producirao i druge predstave. Da nije bilo tih potreba ne znam da li bi se formalizirali. Mislim da smo zato tako dugo i čekali, pa smo sve do 1998. djelovali unutar institucije Cara Emina. Da su postojali neki drugi razlozi vjerojatno bismo odmah formalizirali djelovanje kroz samostalni subjekt.
Je li u to vrijeme Teatar Rubikon bio financijski podržan?
U to vrijeme je bio podržan jako dobro, pogotovo od Grada Rijeke. Rubikon je bio prepoznat kao okupljali&scaron;te mladih, kao subjekt koji gradu donosi ne&scaron;to drugo. S tim da tada nije ni bilo previ&scaron;e udruga koje su djelovale unutar izvedbenih umjetnosti. [https://www.opensocietyfoundations.org/ Soros fondacija] nam je također pomagala u produkcijama. No, već na samim počecima se nismo oslanjali samo na gradski proračun i fondacije. Poku&scaron;avali smo podr&scaron;ku dobiti i od poduzeća i privatnih tvrtki. Nismo htjeli ovisiti ni o kome, pa smo se otvorili, &scaron;to se kasnije pokazalo jako dobrim. U svakom slučaju, već na počecima rada počeli smo učiti i drugu stranu priče koja prati kreativno stvaranje, a tiče se same produkcije – osiguravanja sredstava i vođenja organizacije.
Teatar Rubikon je, kao i mnoge druge organizacije i skupine, prolazio kroz različite faze razvoja. Kako zavr&scaron;ava va&scaron;a prva faza?
U samim počecima sam se jedini brinuo za te organizacijske stvari &scaron;to se pokazalo kao problem kada je Rubikon isproducirao brojne predstave i kada su se zaredali brojni festivali - sve to vi&scaron;e nije moglo biti samo na jednoj osobi. O tome nismo razmi&scaron;ljali ranije, jer smo energiju usredotočili na stvaranje. Svakodnevno smo bili na probama po 5, 6 sati. Radili smo u jednom napu&scaron;tenom prostoru, bez grijanja, grijali se uz čaj i stvarali predstave na toj zimi. Dakle, stvaranje i promi&scaron;ljanje je bilo primarno, a sve drugo posve sekundarno, ne&scaron;to &scaron;to smo rje&scaron;avali u hodu - trebamo autobus, iznajmiti tehniku, dvoranu i slično, sve se podrazumijevalo da će netko napraviti. No, tada je sve to zahtijevalo puno manje administracije i moglo se sve lak&scaron;e dogovoriti. Uglavnom taj problem osvje&scaron;tavamo kada Rubikon zavr&scaron;ava svoju prvu fazu rada koja se poklapa i s činjenicom da većina nas zavr&scaron;ava studij i grupa se počinje rasipati, ljudi počinju birati neke druge putove koji su naravno bili povezani i s njihovim osobnim egzistencijama. Iz ove perspektive mi se čini da nam je nedostajala jo&scaron; godina ili dvije, pa da i Rubikon izbori svoj prostor unutar kojeg bi ljudi mogli kroz djelovanje u grupi osiguravati svoju egzistenciju. Osim toga, kada je riječ o grupi koja okuplja 40-ak ljudi posve je logično da se pojedini žele osamostaliti i krenuti svojim putem, ne zaboravimo da se i Rubikon osamostalio od Cara Emina. Zbog tog rasipanja ljudi vi&scaron;e nismo mogli izvoditi predstave, niti putovati po festivalima. Tako zavr&scaron;ava prva, studentska faza Rubikona.
Jeste li pored produkcija predstava nastojali i na neke druge načine doprinositi riječkoj kulturnoj sceni, primarno u području izvedbenih umjetnosti?
U to vrijeme zavr&scaron;etka prve faze započeli smo suradnju s Gradskim uredom za kulturu na realizaciji manifestacije koju smo organizirali u prosincu svake godine s ciljem da riječkoj publici predstavimo izvaninstitucionalne grupe koje su djelovale diljem Hrvatske, a koje su istraživale u polju kazali&scaron;ta pokreta te eksperimentalnog i avangardnog kazali&scaron;ta. Kroz tu manifestaciju Prikaz su predstavljeni Kazali&scaron;te Dr. Inat, Daska, Lero, Pinklec i druge grupe koje su djelovale u to vrijeme. Vjerujem da smo i na taj način utjecali na riječku scenu izvedbenih umjetnosti, &scaron;to je sigurno uz druge pojedince i grupe doprinijelo da se u Rijeci razviju i druge grupe koje su usmjerene na istraživanje u polju plesa i pokreta.
Kada Teatar Rubikon ulazi u drugu fazu svoga razvoja, odnosno postoji li neko prijelazno razdoblje između te dvije faze?
I ja zavr&scaron;avam studij, a prije tog finala na 4. godini slu&scaron;am kvantnu fiziku kod profesora Zdravka Lenca, &scaron;to će kasnije odigrati važnu ulogu u budućim usmjerenjima i istraživanjima Rubikona. Također počinjem raditi na [http://svid.blog.hr/ Radio Svidu], prvoj privatnoj radijskoj postaji u Rijeci. Radio Svid mijenja medijski radijski prostor tijekom svoga djelovanja. Počela je emitirati samo glazbu i to jako dobru. Mladi su se zakačili za to. U međuvremenu osobno počinjem surađivati s Katjom Restović koja je radila Fashion news, pa i Rubikon preko mene dolazi u kontakt s modom. Tako smo nastupali na festivalu mode koji je tada bio najjači festival u ovom polju. Igrali smo predstavu InterNetWork u kojoj je jedna scena u kojoj izvođači obučeni u bezlična odijela s kapicama i maskama jedni drugima udaraju &scaron;amare, ispucali smo nekih 300 &scaron;amara. Ta je scena &scaron;okirala publiku na otvorenju Fashion newsa. Taman kad su se oporavili od tog &scaron;oka, slijedila je druga scena koja se zvala licemjerje – ljudi se prvotno vesele jedni drugima i grle, a onda povraćaju jedni drugima iza leđa. Potom se to grljenje, a zatim povraćanje sele u publiku, u prve redove. Tako smo ostvarivali određene utjecaje i na druge umjetnosti. Osim toga, kada sam igrom slučaja postao glavni urednik Svid radija, neke ideje Rubikona selim i u radijski prostor. Na radiju nastojim, kao i u svim drugim područjima svoga djelovanja, razbijati formalizam i potaknuti ljude da misle svoje glavom, konstruktivistički, ali na način da sami mijenjaju svoje koncepte i predkoncepte. Uglavnom, napravili smo nekoliko suvremenih radio drama po uzoru na Orsona Wellesa. Iako smo prije svakoga javljanja isticali da ono &scaron;to će slu&scaron;atelji čuti nije istina, ipak su mnogi povjerovali na&scaron;oj izmi&scaron;ljenoj priči. Ukratko, prenijeli smo vijest da avioni koji su bacali bombe na Beograd na povratku u baze izbacuju neupotrjebljene bombe u Jadransko more koje su podigle veliki val koji sada ide prema Rijeci i prijeti sve potopi. Nastala je opća panika na Krku i u gradu, a nas su sljedeći dan priveli u policiju i od tada smo sve scenarije morali prije emitiranja predati policiji. Dakle, u tom nekom prijelaznom razdoblju Rubikon je imao izlet u druga područja – modu, medije, pa čak i glazbu jer smo u nekoliko navrata radili spotove za tada&scaron;nje pop glazbenike. U to vrijeme mene počinje zanimati spajanje fizike i kazali&scaron;ta. Uočio sam neke fizikalne oblike koji su se već i ranije dogodili u unutarnjem svojstvu Rubikona, a kojih ja nisam bio svjestan. 
Spomenuo si da je jedan od ključnih razloga zavr&scaron;etka prve faze rada Rubikona posljedica rasipanja članova. Jeste li već tada razmi&scaron;ljali o tom problemu i koje su se sve ideje na&scaron;le pred vama? U kojem smjeru Rubikon ide u svojoj drugoj fazi?
Uvidjeli smo da će opet doći novi ljudi koji će opet otići i da će zbog toga Rubikon uvijek dolaziti do jedne razine koju neću moći preći. Da bismo pre&scaron;li tu razinu bilo je nužno profesionalizirati rad Rubikona i početi se baviti profesionalnim produkcijama. Profesionalizacija je značila honorirati sve za njihov rad. Uvođenje honorara, dnevnica i drugih tro&scaron;kova značilo je da je bilo potrebno osigurati puno veće budžete nego &scaron;to su oni bili u prvoj fazi rada Rubikona. Međutim, nikako nismo željeli napustiti edukacijsku komponentu, pa tijekom svake godine 10 mjeseci imamo tjedne kontinuirane radionice kroz koje se rade produkcije, a organiziramo i tzv. instat radionice na koje dovodimo umjetnike iz svijeta koji onda drže trodnevne ili petodnevne radionice. Nastojali smo da edukacija bude stručna i profesionalna i to ne samo u umjetničkom smislu, već i pedago&scaron;kom. Dakle, tijekom druge faze nastojali smo raditi u ta dva polja – profesionalizirati produkcije i nastaviti s edukacijom mladih.
Početkom 2000. počinjemo raditi i fraktalne predstave. Tada prenosim znanstvene elemente u umjetničko područje i istražujem u tom polju. Teorija determinističkog kaosa obja&scaron;njava svaku nelinearnu pojavu u svijetu, točnije obja&scaron;njava sličnosti na raznim razinama. Recimo, formiranje pahuljice se pona&scaron;a isto kao formiranje cijena rajčica na tržnici danas ili cijena pamuka prije 100 godina u SAD-u. Teorija kaosa uspijeva teorijom univerzalnosti pokazati da svi ti procesi imaju u sebi jednu determiniranost, jednu određenost, u smislu kaotičnog pona&scaron;anja. Moja ideja je da i stvaranje umjetničkih djela mora imati isti taj ustroj u sebi, &scaron;to onda dovodi u pitanje kreativnost. I upravo na tim načelima počinjemo raditi fraktalne predstave. Tako ponovno obnavljamo predstavu Nula koju smo sa studentima radili 1996. godine, ali sada je radimo s baletnim umjetnicima, profesionalcima, ljudima koji nisu niti znali da Rubikon postoji. Tada prvi put Teatar Rubikon surađuje s institucijom na način da baletni ansambl [https://hnk-zajc.hr/ HNK Ivan Pl. Zajc] radi na Rubikonovoj predstavi. Fascinantno je da je čak 90% proizvedenog materijala bilo isto kao i onaj materijal koji je nastao nekoliko godina ranije, na samim počecima Rubikona. Tako je publika koja je gledala raniju Nulu mislila da smo preuzeli koreografiju iz te ranije, prve verzije predstave. Jedna druga predstava koja je nastala u to vrijeme InterNetWork kasnije je 2008. dobila nagradu za inovativnost, dakle jedanaest godina kasnije. Tijekom te druge faze smo radili i s umirovljenicima. Uvijek smo nastojali raditi neke iskorake.
Ima li Rubikon svoju stalnu postavu? S kim sve surađujete i na koji način uspostavljate suradnje? Koliko su suradnje važne za va&scaron; rad?
Autorska ekipa Rubikona radi otpočetka. Uvijek smo glazbu, kostime, koreografiju itd. radili autorski. Ivan &Scaron;arar je bio autor glazbe do 2010, Kristina Nefat je otpočetka zadužena za kostimografiju, dizajn i vizualni identitet, Ksenija Nakić Alfirević za styling izvođača, Ivana Peranić je stalna točka kao izvođačica, Vesna Rožma se bavi identitetom, Dalibor Fugu&scaron;ić light dizajnom itd. Činjenica da je ova autorska ekipa stalna, omogućila nam je potpuno drugačiji rad nego &scaron;to bi on bio moguć da se svi stalno izmjenjujemo. Ovako svi znamo kako tko misli, navikli smo surađivati i raditi jedni s drugima. Zajedničko autorsko promi&scaron;ljanje nam je omogućilo dubinski način stvaranja koji se ne može odmah shvatiti jer kad netko prvi put dođe mora se naučiti na tvoj način rada. U Rubikonu se stvari mijenjaju - kada se stvara jedno djelo riječ je o neprestanoj promjeni. Na kraju je sve striktno i egzaktno, ali dok se stvara nije tako. Rubikon se stalno otvara prema novim autorima, tako da stalno uspostavljamo neke nove suradnje, pa smo nedavno surađivali s Ouasarrom, a Filip Frank je napravio izvrsnu glazbu za na&scaron;u zadnju predstavu Koji K? rađenu prema djelima Kamova, Krleže i Kafke. Od 2002. godine za svaku profesionalnu produkciju angažiramo umjetnike, a kada radimo sa studentima, onda je po dvije-tri godine ista skupina na okupu. Nakon toga dolazi opet do smjene generacija, dakle ponavlja se ista matrica s tim &scaron;to smo sada nje svjesni, pripremljeni smo i mi ju očekujemo.
Na koji način Rubikon funkcionira danas? Smjernice koje su otvorene u prvoj i drugoj fazi, edukacija mladih i profesionalne produkcije su i dalje prisutne. Jeste li otvorili neke nove smjernice i nadodali ih ovim postojećima?
Sada smo u trećoj fazi, mada ne bih rekao da smo napustili drugu, jer smo, kako si i naglasila, nastavili i s edukacijom i s profesionalnim produkcijama. Do&scaron;li su novi ljudi koji se bave produkcijom i organizacijom, pa sam se ja mogao posvetiti nekim drugim stvarima. Sada surađujemo s umjetnicima iz &Scaron;panjolske, Austrije, Velike Britanije, Rumunjske, Rusije, Japana, Slovenije, Srbije - to su umjetnici različitih umjetničkih backgrounda i formi izraza. Od 2005. do danas smo isproducirali preko 15 produkcija, Rubikon je sa svojim predstavama sudjelovao na 40-ak festivala, dobili smo 10-ak nagrada, 200 ljudi je sudjelovalo u produkcijama, a jo&scaron; vi&scaron;e u edukacijskom dijelu.
Osobno sam intenzivirao rad na tzv. fraktalnim predstavama. Istraživali smo fraktale u vremenu, a potom i u prostoru, pa smo istu predstavu radili u Rijeci i u Beogradu u isto vrijeme, ovdje s profesionalnim izvođačima, a tamo s mladima. I dogodili su se isti koreografski elementi, u isto vrijeme, samo u dva različita prostora. Potom spajamo ta dva ansambla i vidimo te sličnosti ili čak i istovjetnosti u vremenskom postavljanju materijala. Dakle, ne samo da je isti materijal koncipiran nego je postavljen u gotovo istu sekundu u koreografskoj sekvenci. Naravno, postavljam pitanje gdje je tu kreativnost kada znanstvenu dimenziju primijenimo na umjetnost? Također istražujem i &scaron;to se događa kada dvije predstave dekomponiram, rastavim na osnovne elemente koje potom preslagujem i spajam u jednu predstavu u kojoj se ti elementi izvode istovremeno. Tada nastaju nova značenja i potpuno se mijenja percepcija originalnih predstava. Zadnja razina do koje sam do&scaron;ao je fuzija 6 predstava koje rastavljam i spajam u jedno. Nastaju tako posve drugačije konstelacije, bri&scaron;u se originali i dobiva novo umjetničko djelo – od potpuno istoga materijala.
Treća faza dakle započinje spajanjem triju punktova koje vučem već 15 godina, a to su umjetnost, znanost i obrazovanje. Danas u znanosti ljudi rade eksperimente mjesec, dva, tri, a Rubikon je eksperiment koji traje 15 godina. Sve te fraktalne i sinergijske predstave treba čekati preko 11 godina da bi se napravile.
Kako vidi&scaron; dana&scaron;nju poziciju Rubikona na izvaninstitucionalnoj kulturnoj sceni? Kakva je njegova perspektiva?
Rubikon je sigurno u kontekstu izvaninstitucionalne kulture. Međutim, Rubikon ima osjećaj da je izvaninstitucionalan i u odnosu na izvaninstitucionalnu kulturnu scenu, jer nas ni izvaninstitucionalna scena ne percipira kao takvu. Ljudi se boje nečega novoga. Kao da se boje prepoznati to &scaron;to mi radimo. Rubikon je međunarodno puno priznatiji, nego u lokalnoj sredini. U svijetu se vi&scaron;e zna za nas, gostujemo na mnogim festivalima i danas na mnoge od njih možemo doći s bilo kojom predstavom, dakle bez selekcije, jer očito vjeruju u na&scaron; rad. Osim toga, većina festivala nas zove dva-tri puta ne bi li obuhvatili cjelinu koju Rubikon radi, jer iz jedne predstave ne može&scaron; saznati &scaron;to Rubikon radi. Na&scaron;e predstave nisu reprezentativne. Sinergiju koju proizvodimo je moguće shvatiti tek ako se gledaju dvije-tri predstave. Kada tamo dođu nagrade žirija ili publike, onda nam te potvrde znače, jer nam daju jednu potpuno drugu dimenziju nego &scaron;to je ovdje dobivamo.
Rubikon je dakle izvaninstitucionalan i beskompromisan. Problem je &scaron;to je Rijeka mala i &scaron;to su se neki akteri iz izvansinsitucionalne kulturne scene implementirali i u odlučivanje političkih struktura &scaron;to se vidi na rezultatima javnih potreba. Ne dobivamo dovoljno sredstava za na&scaron;e tehnički zahtjevne produkcije - mi za razliku od mnogih drugih koji rade uglavnom sola ili duete, radimo produkcije s mnogo izvođača. Također za pripremu takve jedne složene i zahtjevne predstave dobijemo prostor samo na jedan dan, &scaron;to je premalo za na&scaron;e predstave. Neki drugi imaju čitače probe i po dva – tri tjedna. Tu prepoznajem razlike. Rubikon progovara o svakodnevnici, pa tako i politici. Propitujemo i kritiziramo svijet oko sebe. Jednom smo na scenu pustili &scaron;takore kojima smo dali imena i prezimena - glumili su na sceni po Stanislavskom, najprirodnije &scaron;to je moguće. Dakle, na različite načine izražavamo na&scaron; stav. Nekad je to dobro, nekada nije. Zapravo, uvijek je dobro.</div></div>

UsmenaPovijest:Neprekinuti eksperiment - Povijest promjena