Admin: Stvorena nova stranica sa sadržajem: »
17.10.2013
S Nikolinom Majdak razgovarali smo o djelovanju Nezavisnog teatra Barake i počecima kultnog kutinskog alternativnog kluba.

Razgovarala: Matija Mrakovčić

Kada si i na koji način počela sudjelovati na kutinskoj nezavisnoj sceni?

Pred kraj srednje ško...«.

2024-01-30T13:31:46Z

Stvorena nova stranica sa sadržajem: »<div class="usmena-povijest-article"><div class="headingDate">17.10.2013</div><div class="article-lead">S Nikolinom Majdak razgovarali smo o djelovanju Nezavisnog teatra Barake i počecima kultnog kutinskog alternativnog kluba.</div><div class="article-content"> Razgovarala: Matija Mrakovčić Kada si i na koji način počela sudjelovati na kutinskoj nezavisnoj sceni? Pred kraj srednje ško...«.

Nova stranica

<div class="usmena-povijest-article"><div class="headingDate">17.10.2013</div><div class="article-lead">S Nikolinom Majdak razgovarali smo o djelovanju Nezavisnog teatra Barake i počecima kultnog kutinskog alternativnog kluba.</div><div class="article-content">
Razgovarala: Matija Mrakovčić

Kada si i na koji način počela sudjelovati na kutinskoj nezavisnoj sceni?
Pred kraj srednje &scaron;kole, 1996. ili 1997, počela sam aktivnije biti dio DIY scene u Hrvatskoj, uradi-sam-anarho-pank scene, koja se tada ubrzano razvijala. Manje-vi&scaron;e smo komunicirali preko fanzina i pisama. Tada je u Kutini već sviralo nekoliko bendova, od starijih npr. Delirium tremens, Butcher's bill, Rope, izlazio je prvi kutinski fanzin Adijo pamet, a već je bio u nastanku i fanzin Ponos provincije. Povezali smo se s tom ekipom i tada je nastala Baraka, jedna drvena radnička baraka koju smo dobili na kori&scaron;tenje, daleko od centra grada, a blizu tvornice. Tamo smo počeli stvarati neku aktivniju scenu koja je mogla rasti i graditi se - postojao je prostor za probe bendova, prostor za koncerte, te iznad svega za druženje i okupljanje. Počeli smo organizirati koncerte bendova iz drugih gradova i čak drugih zemalja. Nekako se scena zgusnula, vi&scaron;e je ljudi do&scaron;lo u kontakt, stvorili su se neki novi bendovi, neke nove priče, i počeli su jo&scaron; aktivnije izlaziti neki drugi fanzini.
Kako se razvijala priča oko Barake?
Počeli smo organizirati koncerte i kako u to vrijeme u Hrvatskoj nisu postojali prostori poput Barake, kutinska je scena rasla i jačala. Tih godina dogodilo se nekoliko koncerata u Ivanić Gradu u vatrogasnom domu, i to je bilo otprilike to u ovom dijelu Hrvatske. Postojao je Monteparadiso u Puli koji je bio trodnevni ljetni festival, a nisam sigurna &scaron;to se događalo u Dalmaciji jer nam je taj kraj bio tada nepristupačan. Na svaki događaj koji smo organizirali dolazili bi ljudi iz cijele Hrvatske tako da si mogao jednog petka navečer sresti ljude iz Slavonskog broda, ljude iz Rijeke, Pule i naravno iz Zagreba. Bilo je to jako lijepo mjesto za razmjenu čega god ti srce poželi. Baraka je zaista bila jedini takav prostor u ovom dijelu zemlje. Svirali su tu mnogi bendovi koji su kasnije postali dosta poznati u punk krugovima poput divnog koncerta brazilaca Ratos de porao. Od kutinskih bendova tada su svirali Kurac od ovce, Razlog za, Bakanali, Kruz C, 411...
Također, u Kutini smo imali i DIY distribuciju ploča, cd-a, fanzina, bedževa, pri&scaron;ivaka, majica... Sve je zapravo počivalo na principu komunikacije i razmjene, sve smo radili sami, sami smo čistili, opremali, oslikavali Baraku, svirali, učili svirati, učili druge svirati, fotokopirali i dizajnirali fanzine, sve po istoj filozofiji.
Kakav je bio odnos Barake i Kulturnog centra mladih?
Ne znam kako je tekla cijela procedura oko Barake, ali znam da se Kulturni centar mladih puno založio za nas i mnogo nam pomogao, sve je to i&scaron;lo preko Kulturnog centra. KCM je bila udruga koju je vodio Andrija Rudić, tada sam ga zvala mladi entuzijast jer je mnogo toga pokrenuo u Kutini. I prije pokretanja Barake, on se zaista trudio dovesti u Kutinu ne&scaron;to alternativno i kulturno, od bendova nadalje. Na radiju Moslavina vodio je emisiju koja se zvala Nemoj sjesti i koju sam kao klinka rado slu&scaron;ala, a ponekad po prvi puta u njoj čula i neobičnu, dotad neotkrivenu riječ, kao na primjer squat. A mi smo jednostavno bili banda koja je potom do&scaron;la u Baraku i radila svoj program. KCM nije nikada imao upliva u program Barake, nikada se nije mije&scaron;ao u njega. S Andrijom smo se viđali i znali smo ga pitati za pomoć u svakom slučaju, ali on je, čini mi se, vi&scaron;e i&scaron;ao u institucionalnom smjeru. Stvorio je u centru grada, u zgradi Narodnog veleučili&scaron;ta, klub Arkus koji je trebao biti alternativni klub, no koji se nekako brzo ugasio.
Bila si aktivna na fanzinskoj sceni. O kakvom se časopisu radilo?
U to sam doba s prijateljicom Anom Malačić pokrenula fanzin koji je prva dva ili tri broja izlazio na engleskom jeziku. Zvao se Unmasked creeper, a na hrvatskom Raskrinkani dopuz. U to je doba izlazio jo&scaron; i Baja batak, recimo filozofsko-umjetnički orijentiran fanzin.
S obzirom da je na&scaron; fanzin bio na engleskom, slali smo ga po cijelom svijetu, tada smo imali mnogo pen-friendsa, prijatelja s kojima smo se dopisivali, od Novog Zelanda do Brazila, a neki su kontakti ostali aktualni do dana&scaron;njeg dana. Tada nije bilo nevjerovatno otići u Norve&scaron;ku jer tamo poznaje&scaron; nekoga kome si poslao fanzin, a on je tebi poslao svoj, pa ostane&scaron; tjedan-dva i prikupi&scaron; ogromnu količinu informacija, impresija i naravno časopisa.
Osnovna razlika između Unmasked creeper-a i ostalih fanzina bila je prvenstveno u tome &scaron;to se UC nije bazirao ni na čemu posebnom, imale smo teme o svačemu po malo, ali su tekstovi bili nekako osobniji, sadržavali su impresije svega živog - od nekakvih promi&scaron;ljanja o svakodnevnici do putopisa, recenzija događanja, socijalno angažiranih i političkih tekstova. Mnogi su nam ljudi također davali svoje doprinose.
Osim na fanzinskoj sceni, bila si aktivna i u glazbenim vodama, točnije svirala si u jedinom kutinskom ženskom bendu.
Otprilike 1999. nas četiri cure, Marija Tokić, Lana Vučinić, Ana Malačić i ja osnovale smo punk bend koji se zvao La Kurtizana. Učile smo svirati na licu mjesta, ni jedna od nas nije svirala ni jedan instrument prije osnivanja benda. Svaki smo dan učile i kad smo do&scaron;le do određene razine koja nije bila zavidna, ali je bila dovoljna da izrazi tu na&scaron;u energiju i želju da na aktivan način budemo dio scene, počele smo nastupati. U to vrijeme postojao je kao ženski punk bend jo&scaron; samo Schizoid wiklers u Zagrebu. Nažalost, ne postoje ba&scaron; dobre cjelovite snimke La Kurtizane, samo neki [http://www.youtube.com/watch?v=giE8zO7gTK0 iscječci] live nastupa. Dosta smo i putovale, i&scaron;le smo na turneju sa zagrebačkim bendom AK-47 u u Francusku, Njemačku, Belgiju, Nizozemsku, bile smo po Mađarskoj, Srbiji i puno po Hrvatskoj. 
Tu smo ubacile i Nezavisni teatar Barake tako da smo na tu turneju i&scaron;li s njim i dva benda. Dolazili bi u sulude situacije gdje bi npr. u nekom skvotu u Belgiji, pred brdom puno starijih pankera, prvo održali performans pa bi bila svirka. Dosta je to bilo &scaron;okantno, ljudima je to bilo smije&scaron;no i zabavno, no svi su uvijek sudjelovali u performansima, &scaron;to je bilo super. Zamisli, pedesetak pankera puca iz kartonskih pu&scaron;aka, kakav prizor, inscenirali smo nekakvu dječju igru pred pank kocert &scaron;to nije bilo nimalo uobičajeno za takav tip događanja. 
Bend je postojao nekoliko godina, ali smo se razi&scaron;le u tom nekom umjetničkom pogledu, pa smo odlučile i zavr&scaron;iti s bendovskom pričom. No i danas smo dobre prijateljice. Recimo, Lana Vučinić jo&scaron; uvijek svira, uvijek je najvi&scaron;e vježbala od svih nas, a danas je već prava "profesionalka" i svira u nekoliko bendova, donedavno u bendovima Equal i Amok, a sada u Sentence i Ponor.
Kako je do&scaron;lo do osnivanja Nezavisnog teatra Barake? 
Osim koncerata, silom smo htjeli organizirati u Baraci nekakva drugačija događanja, pa smo jo&scaron; prije osnivanja Teatra osmi&scaron;ljavali i organizirali nekakve smije&scaron;ne zabave gdje smo imitirali u to doba popularne glupe bendove, poput onih pet djevojaka iz Velike Britanije, kako li su se zvale... ili na primjer imali izbore za Miss Barake koji su naravno bili živa lakrdija i sprdnja s popularnim promoviranjem ideja "ljepote". Osim toga, organizirali smo (kontra)kulturne večeri gdje smo, između ostalog, radili npr. izložbu kiča odnosno promovirali cijelu tu senzaciju kiča. Na takva je događanja do&scaron;lo dosta ljudi koji nikada nisu bili u Baraci. U sklopu tih događanja, jedne smo večeri odlučili napravili performans i to je bio prvi performans Nezavisnog teatra Barake, kako se teatar kasnije nazvao. Performans se zvao Četiri jahača apokalipse, bio je podosta djetinje naivan, bili smo svi obučeni u crno i bijeli u faci, sada mi je to sve jako smije&scaron;no i slatko. Nakon toga, odlučili smo da se i dalje želimo baviti teatrom i tim načinom izraza. Te smo godine nastupili na FAKI-ju.
Nakon toga, nastavili smo raditi performanse, ali smo se već svi manje-vi&scaron;e preselili pa je baza NTB-a postala Zagreb. U Kutini smo s vremena na vrijeme radili performanse, tamo smo vježbali, uglavnom vikendima, kasnije sve manje. Radili smo ne&scaron;to čega u Kutini sigurno nije bilo, u Kutinu bi u to vrijeme kazali&scaron;na predstava do&scaron;la jednom u tri mjeseca u prostor staroga kina, a ovakva vrsta kazali&scaron;ta se sigurno nije nikada vidjela. Bilo je to kao malo kutinsko čudo.
Imali smo jedan performans na parkingu knjižnice, postavili smo kauče i fotelje tamo i pu&scaron;tali audio zapise nekih ljudi iz Kutine koje smo snimali. Sve je to bilo za Kutinu zaista neobično i mislim da ljudi nisu znali &scaron;to da misle kad su to vidjeli. Inače smo bili stacionirani u Baraci, ali kao kazali&scaron;te nismo napravili puno predstava tamo. Većinom smo ipak radili u Zagrebu i najvi&scaron;e na alternativnim kazali&scaron;nim festivalima, na primjer u Osijeku, Kninu, ne znam ni sama vi&scaron;e gdje. U Kutini su predstave bile dosta posjećene, bile su rijetke pa smo se trudili da kad ne&scaron;to radimo pozovemo &scaron;to vi&scaron;e ljudi, tako to i danas funkcionira, nekog sretne&scaron; na ulici, kaže&scaron; mu daj dođi vidjeti &scaron;to radimo, pa taj zaista dođe i povede jo&scaron; nekoliko prijatelja. 
Kako se mijenjao rad u Nezavisnom teatru Barake, kako se sam teatar mijenjao?
NTB se jako mijenjao, s vremenom je dobio dosta likovnog utjecaja jer je Marko Tokić u to vrijeme bio slikar. Ja sam se vi&scaron;e bavila kazali&scaron;nom vrstom razmi&scaron;ljanja, pa smo to isprepleli, radili smo dosta instalacija u prostoru, performanse likovne naravi, a imali smo i razne filozofske pretenzije. Osim Marka i mene, u kazali&scaron;tu su djelovale i Lana, Ana i Marija, a po potrebi smo dovlačili i ekipu iz bendova i "sa scene". 
Jedno smo vrijeme dosta uplivali u filozofiju, to je bilo Markovo maslo, on je danas doktor filozofije. Sjećam se jedne od predstava kojima smo bili zadovoljniji. Zvala se Zenonova aporija, tematizirala je cijelu priču oko Zenona, kornjače, brzine. Nezavisni teatar Barakebavio se isključivo neverbalnim kazali&scaron;tem, verbalnih dijelova je bilo malo, nekad su to bila čitanja poezije ili nekog teksta, ali rijetko smo imali dijaloge ili konverzacije na sceni.
Jeste li kao stalni članovi Teatra bili kazali&scaron;no obrazovani ili ste svi bili amateri?
Počev&scaron;i se baviti kazali&scaron;tem, svi smo počeli od nule. Nismo bili ni na koji način obavije&scaron;teni ni obrazovani o tome. To je bio početak takav kakav jest i od kojeg smo mi, na kraju krajeva, i napredovali. Kad smo počinjali nismo znali ni&scaron;ta, nismo znali ni pasti na sceni, razbila bih se dvadeset puta dok nisam skužila kako pasti mekano. Drugi su ljudi i&scaron;li na radionice, mi u Kutini nismo imali nikakve prilike za tako ne&scaron;to. Da ne spominjem da nije bilo Interneta (bar ne u na&scaron;em dosegu). Sve smo sami radili, za sve &scaron;to neki ljudi nauče za pet minuta na nekoj radionici, mi smo radili tjednima, a da bismo konačno do&scaron;li do (is)toga. Naprimjer, dugo smo istraživali kako neke stvari izvesti ili napraviti s manje dramatičnosti i teatralnosti. Zato su na&scaron;i prvi nastupi i bili dramatični i teatralni, odnosno pro&scaron;li smo zaista kroz sve faze razvoja nas kao glumaca i izvođača i sve faze teatra od početničkog do onog malo razvijenijeg. Nalazili smo svoj jezik i možda je &scaron;teta &scaron;to smo prestali s radom jer bi možda do danas i ispalo ne&scaron;to čudno dobro iz svega toga.
Kojih se performansa Nezavisnog teatra Barake najbolje sjeća&scaron;?
Sami smo radili kostime, neki put je pravljenje kostima za na&scaron;e predstave bila predstava sama. Sjećam se nastupa u [http://www.mochvara.hr/ Močvari] koji se sastojao samo u tome da se stvara kostim na pozornici. Neko smo se vrijeme bavili shizofrenijom, psihičkom bolesti kao takvom, s tom smo predstavom i&scaron;li na turneju po Belgiji i Francuskoj. Poveznica između kartonskih pi&scaron;tolja i shizofrenije bila je rat, bilo mi je to jako zanimljivo prvenstveno zato jer su ljudi sudjelovali u tome, odrasli su se ljudi igrali kartonima, &scaron;to je bilo neobično jer uglavnom uvijek kad traži&scaron; od ljudi da sudjeluju, osjeti&scaron; taj neki zid. Odjedanput tog zida nema, svi su uključeni. Iako tad jo&scaron; nisam eksperimentirala s uličnim kazali&scaron;tem i interaktivnom publikom, znam da se tada u meni počeo razvijati taj neki osjećaj za direktnu komunikaciju s publikom i zanimanje za takvu vrstu kazali&scaron;nog odnosa, kojom se uostalom bavim i danas.
Žao mi je da nemamo puno zapisa o tim predstavama, imali smo skice i koncepte, ali sve je to bačeno.
Moram spomenuti predstavu koja je bila među posljednjima ili čak posljednja. Zvala se Rana na du&scaron;i i izveli smo ju u Attacku u sklopu jednog FAKI-ja. Napravili smo kazali&scaron;nu instalaciju s tri crne sobe koje smo sami izradili od vreća za smeće i na svakoj je sobi bila jedna rupica. U svakoj je prostoriji bio jedan izvođač koji je bio jedan na jedan s gledateljem koji je gledao kroz rupicu. Svojevrstan peep-show. Taj nam je performans bio dosta značajan jer je bio drugačiji od svega &scaron;to smo radili do tada, a i fizički smo bili odvojeni. Imala sam prostoriju sama za sebe, u drugoj je bio Marko, a u trećoj Sunčica Remenar i Alen Ptičar koji su zajednički radili. To je na neki način bilo odvajanje mene i Marka - da svatko radi samostalno i ima svoju slobodu u svojoj sobici, ali je također postojao i neki strah kako ćemo to izvesti. Ba&scaron; je to put kojim bih ja htjela nastaviti da smo ostali zajedno.
Taj mi je performans izvođački bio jako zanimljiv i uzbudljiv i cijela mi je stvar bila jako značajna. Odgovarala je jednoj rečenici iz Nabokovljeve knjige, "Svakom egzibicionistu odgovara jedan voajer i obrnuto, svakom voajeru odgovara jedan egzibicionist", oko koje je taj performans i nastao. Sjećam se dobro tog osjećaja da netko jest tu, ali ga ti ne vidi&scaron;. Mnogo sam puta morala ponoviti jednu svoju etidu jer je publike bilo mnogo, kao da u jednom danu doživi&scaron; deset izvedbi predstave.
Za&scaron;to je Nezavisni teatar Barake prestao s radom, kad ste izmje&scaron;tanjem iz Kutine i dalje dobro surađivali?
Nismo nastavili rad iz jednostavnog razloga. Svi smo se zainteresirali za neke nove stvari, a vremena za NTB jednostavno je nestalo. U Kutinu smo se prestali vraćati oko 2003, a NTB je nakon toga djelovao jo&scaron; neko vrijeme. Službeno smo do 2004. djelovali. U to smo se vrijeme počeli baviti žongliranjem i cirkuskim vje&scaron;tinama pa smo se odvojili, svatko za svojim interesom, radili smo sve vi&scaron;e cirkuske sva&scaron;tarije tako da jesmo nastavili djelovati, ali u nekom drugom smjeru i ne pod tim imenom.
Kako je funkcionirala kutinska nezavisna scena krajem devedestih i početkom dvijetisućitih? 
Cijela ta scena u Kutini nije i&scaron;la preko udruga nego su ju gurali pojedinci okupljeni u Baraci, glazbeni i kazali&scaron;ni entuzijasti, koji su se povezivali s pojedincima, ali i udrugama izvan Kutine. Baraka je bila specifična kao prostor, bila je otvorena svima, bilo tko je mogao raditi koncert, netko od nas ili netko izvana. Zimi je tamo bilo užasno hladno, ljeti stra&scaron;no vruće, kao i u svim takvim prostorima. Idealan prostor u proljeće i jesen kada ionako nitko ne želi biti unutra u zatvorenom. U srži Barake bilo je nekih dvadesetak ljudi krajem 90-ih, no kroz nekih pet, &scaron;est, sedam godina ljudi koji su u Baraci radili i živjeli prestali su dolaziti u Kutinu. No, onda su neki mlađi ljudi preuzeli inicijativu i Baraka je nastavila živjeti. Ne znam kako je danas tamo, nemam nikakve veze s tim.
Kutina je mali grad i tamo se nema&scaron; gdje sastajati i biti osim u kafićima, i mislim da bi nam život tamo bio pakao da se nije dogodila Baraka. U sivom i zagađenom gradu, pesimističnom nakon rata, odjednom se dogodila cijela ta stvar koja ti je omogućila da bude&scaron; lud, slobodan i glasan. Dok je tu bila Baraka, znala bi doći i &scaron;minkerska ekipa, ljudi iz potpuno druge supkulture, do&scaron;li bi na tvoj koncert da te podrže i vide, ili ne bi ničega bilo u gradu, pa bi cijela ta ekipa do&scaron;la na punk koncert, &scaron;to je bilo sasvim suludo, vidjeti dvije potpuno suprotne grupe ljudi koji se druže i zajedno uživaju.</div></div>

UsmenaPovijest:Malo kutinsko čudo - Povijest promjena