Admin: Stvorena nova stranica sa sadržajem: »
6.9.2011
O nezavisnoj kulturnoj sceni u Rijeci, Opatiji i Ičićima razgovaramo s Igorom Bajokom.

Razgovarala: Dea Vidović

Još od studentskih dana si aktivan na riječkoj civilno-društvenoj, aktivističkoj i izvaninstitucionalnoj kulturnoj sceni. Od druge polovine devedese...«.

2024-01-30T13:31:20Z

Stvorena nova stranica sa sadržajem: »<div class="usmena-povijest-article"><div class="headingDate">6.9.2011</div><div class="article-lead">O nezavisnoj kulturnoj sceni u Rijeci, Opatiji i Ičićima razgovaramo s Igorom Bajokom.</div><div class="article-content"> Razgovarala: Dea Vidović Još od studentskih dana si aktivan na riječkoj civilno-društvenoj, aktivističkoj i izvaninstitucionalnoj kulturnoj sceni. Od druge polovine devedese...«.

Nova stranica
<div class="usmena-povijest-article"><div class="headingDate">6.9.2011</div><div class="article-lead">O nezavisnoj kulturnoj sceni u Rijeci, Opatiji i Ičićima razgovaramo s Igorom Bajokom.</div><div class="article-content">
Razgovarala: Dea Vidović

Jo&scaron; od studentskih dana si aktivan na riječkoj civilno-dru&scaron;tvenoj, aktivističkoj i izvaninstitucionalnoj kulturnoj sceni. Od druge polovine devedesetih djeluje&scaron; u okviru različitih neformalnih inicijativa, organizacija i prostora. Zato nam tvoja svestranost i zainteresiranost za različite aktivnosti i tipove sadržaja može poslužiti i kao vodič kroz riječku kulturnu, aktivističku i civilno-dru&scaron;tvenu scenu. Ako koncentriramo pažnju primarno na djelovanje unutar polja nezavisne kulture koje bi sve angažmane izdvojio? Kako je sve počelo i unutar kojih si sve inicijativa djelovao?
Počinjem se aktivirati 1996, prvotno kroz različite oblike civilno-dru&scaron;tvenog aktivizma. To je bilo vrijeme neposredno nakon rata kada je civilno dru&scaron;tvo zajedno s kulturom i umjetno&scaron;ću bilo prilično zamračeno, to je vrijeme bez demokracije, bez slobodnih medija, vrijeme cenzure, kr&scaron;enja ljudskih prava, zapravo vrijeme za koje bi se kolokvijalno moglo reći da u Rijeci nije bilo nikakvih kulturnih i dru&scaron;tvenih događanja, kao uostalom i u ostatku Hrvatske. Postepeno se počela formirati jedna grupa ljudi koja je prvotno raspravljala po kafićima o tome &scaron;to je dobro, a &scaron;to lo&scaron;e u zajednici i dru&scaron;tvu i &scaron;to bi trebalo promijeniti. S vremenom je napravljen iskorak, tako da se iz tih kavanskih priča, negodovanja i nezadovoljstava krenulo s provođenjem nekih aktivnosti koje su odgovarale barem na neke potrebe, osobne ili su prepoznate kao ne&scaron;to &scaron;ire potrebe u zajednici. Riječ je o angažmanu pojedinaca i pojedinki s Pravnog i Filozofskog fakulteta, nekolicine ljudi iz kluba Palach i ne&scaron;to kasnije Istarskog kluba. No, prije svega to su bile političke i dru&scaron;tvene teme, a ne toliko kulturne i umjetničke. Sve skupa je doprinijelo i podržalo razvoj civilnoga dru&scaron;tva kao preduvjeta za normaliziranje života.
Moja percepcija tog vremena s kraja 1990-ih godina riječke kulturne scene je da ona ne nudi ni&scaron;ta, a posebno ne ni&scaron;ta novo. Jedan od primjera, a koji je pokazao kako male stvari mogu biti odlične, vrlo je banalan. U Istarskom klubu smo kao neformalna skupina studenata Pravnog fakulteta organizirali projekciju filma Paklena naranča Stanleyja Kubricka uz prethodni okrugli stol i kasniju raspravu o filmu. Taj je događaj bio najposjećeniji događaj u klubu – ljudi ne samo da nisu mogli sjediti, nego nisu mogli niti ući u prostor, jer je bilo toliko ljudi koji su pokazali spremnost i želju za bilo kakvim sadržajem koji izlazi iz okvira ničega. U to vrijeme je osnovan i Riječki studentski pokret, registrirali smo udrugu kao pravnu osobu, jer smo se dosta bavili studentskim pitanjima ukazujući na autonomiju fakulteta i sveučili&scaron;ta, a nastojali smo mobilizirati i studente da se uključe u promi&scaron;ljanje drugih dru&scaron;tvenih pitanja i problema. Tada su postojeći Studentski zbor i strukovne studentske organizacije imale tradicionalni pristup koji nas nije mogao zadovoljiti. Jedna od važnijih akcija koju smo pokrenuli nema toliko veze s kulturno-umjetničkim djelovanjem, ali mislim da je iznimno važna i za to polje, tiče se studentske inicijative koja je koordinirala akcije spa&scaron;avanja Odsjeka za filozofiju na Filozofskom fakultetu koji je godinu dana nakon osnivanja političkim dekretom ukinut. Borba je trajala dva mjeseca, a zavr&scaron;ila je uspje&scaron;no - Odsjek za filozofiju nije ukinut.
U ljeto 1997. se u Palachu otvara i regionalni ured GONG-a u Rijeci oko kojega se formira jedna grupa kreativaca. U to vrijeme klub Palach ponovno preuzima fokusnu točku za kulturnu produkciju. Tada se u Rijeku vraćaju koncerti, kojih dugo vremena nije bilo, pa je jedino mjesto koje je imalo kakav-takav kontinuiran koncertni program bio klub HAD na Kantridi. Dvije godine je to mjesto na riječkoj periferiji prema Opatiji održavalo alternativnu glazbenu scenu na životu. Moj angažman se u to vrijeme nastavlja kroz GONG i kroz Palach. Ljudi koji su se kretali u i oko GONG-a imali su puno &scaron;ire interese od onoga čime se GONG u to vrijeme bavio, a to je promatranje izbora. Sudjelovao sam u radu neformalne grupe koja je, zajedno s ekipom iz udruge Otvoreni krug, radila u klubu Palach u koji su ljudi stalno dolazili i odlazili, zadržali bi se godinu dana i odlazili baviti se drugim stvarima, bilo u Rijeci ili izvan nje. To je bilo lo&scaron;e jer ljudi koji su stjecali znanja nisu ostajali već su nastavljali nekim drugim putem.
S obzirom da svoje formativno razdoblje provodi&scaron; u aktivističkim vodama, dobro si upoznat s atmosferom tog vremena, potrebama i problemima lokalne zajednice te temama koje su organizacije civilnoga dru&scaron;tva otvarale u javnosti. Može&scaron; li izdvojiti neke ključne fokuse tih riječkih civilno-dru&scaron;tvenih inicijativa? Na kojem polju je bilo posebno važno raditi u Rijeci tijekom devedesetih?
U to vrijeme su sve vlasti, i lokalne i nacionalne, bile zatvorene prema građanima. Bilo je izuzetno važno otvarati općine, gradove i županije prema građanima. Također je bilo presudno potaknuti i ohrabriti građane da vr&scaron;e pritisak na lokalnu vlast i na javne institucije. To se, između ostaloga, radilo i kroz raznovrsne oblike neposredne komunikacije - okrugle stolove, tribine, radijske emisije itd.
Početkom 2000. većinu vremena provodi&scaron; oko kluba Palach, a u srpnju 2003. sudjeluje&scaron; o organizaciji vi&scaron;ednevne manifestacije Open fest tijekom koje su na nekoliko lokacija &scaron;irom grada, u otvorenim i zatvorenim prostorima, održani mnogobrojni koncerti, kazali&scaron;ne predstave, performansi, radionice itd. Kako i za&scaron;to dolazi do Open festa?
Open fest je, vjerujem, jedna od prvih ako ne i prva vi&scaron;ednevna kulturna, umjetnička i zabavna manifestacija u Rijeci koja je uz glazbeni, ponudila čitav niz drugih sadržaja. Rijeka je bio poznat grad po gitarijadama i rock sceni, ali dugo godina, uz rijetke izuzetke, nije bilo nikakvih značajnijih glazbenih manifestacija. Iako je program Open festa obuhvatio različita područja, ključni naglasak bio je ipak stavljen na glazbeni dio programa. Program se odvijao tijekom četiri dana, u velikoj mjeri na otvorenom, na desetak različitih lokacija u gradu. Sudjelovao sam u onom dijelu programa koji je bio namijenjen otvaranju prostora za rasprave o značajnim, ali zanemarenim temama, kao i za upoznavanje s novim pogledima i vrijednostima u dru&scaron;tvu. Sam program Festa je bio jako dobro osmi&scaron;ljen tako da i danas "drži vodu", dakle gotovo bez ikakvih promjena bi i danas mogao odlično funkcionirati. Ono &scaron;to je bilo važno je da se uspjelo mobilizirati brojne volontere, ljude koji su bili spremni raditi na tom festivalu. To je potpuno grassroots festival. Nije čak zami&scaron;ljen niti kao projekt za koji su osigurana sredstva od različitih donatora, nego su brojni pojedinci svojom energijom, vlastitim novcem, znanjima i iskustvima uspjeli napraviti solidnu manifestaciju. Možda ne toliko uspje&scaron;nu, ali ipak važnu za grad.
Ljeto 2003. godine obilježilo je i prvo izdanje Liburnia film festivala koji pokreće udruga Moji Ičići u malom mjestu Ičići. Kako se rađa inicijativa da Ičići dobiju svoj festival?
[http://www.liburniafilmfestival.com/ Liburnia film festival] se pojavljuje također kao grassroots inicijativa. Ako mogu uzeti onu rečenicu iz impresuma Feral Tribunea, rekao bih da je u ono vrijeme to bio festival u vlasni&scaron;tvu onih koji ga rade i dolaze na njega. Prvo izdanje smo napravili potpuno gerilski, a smjestili smo ga u lučicu u Ičićima, na otvoreni prostor na kojem nema ničega osim mula i betona. U pripremi i organizaciji festivala je sudjelovala grupa ljudi koji su se u to vrijeme stalno negdje muvali, a sreća je bila ta &scaron;to smo tehničku pomoć i organizacijsko okrilje prona&scaron;li u udruzi Moji Ičići. Već prvo izdanje festivala je uspjelo, a nastavio se razvijati i dalje kao nekomercijalni projekt. Na festivalu smo prikazivali dokumentarne filmove koji se nisu drugdje mogli vidjeti. Tada jo&scaron; nije bilo DVD-a, DivX-a, a ni javna televizija nije prikazivala dokumentarne filmove nastale u nezavisnoj produkciji. Dakle, pokretanje festivala je bio direktni odgovor na potrebu, nedostatak prostora za prezentaciju drugačijeg filma. Prikazali smo dokumentarne filmove Lora, svjedočanstva, Paviljon 22 i druge slične filmove. Uz filmske projekcije smo organizirali i popratni glazbeni program koji smo s godinama minimalizirali, jer smo nastojali da film bude u fokusu, a ne taj zabavni, glazbeni dio programa. U to vrijeme kada smo počeli s LFF-om, Marin Lukanović se vraća sa studija iz Italije i pokreće udrugu [https://filmaktiv.org/ Filmaktiv] s kojom smo odmah uspostavili blisku suradnju, tako da je Filmaktiv održavao video radionice u okviru festivala. Bila ja važna i uloga [https://www.kulturpunkt.hr/i/kulturoskop/495/ Fade Ina] s kojim smo u to vrijeme bili jako povezani preko Ive Kraljević i Morane Komljenović.
Mijenja li se s vremenom temeljna ideja Liburnia film festivala?
U međuvremenu zbog novih tehnologija i novih medija sadržaj koji smo prikazivali postaje puno dostupniji, Filmaktiv je sve aktivniji, a kasnije se otvara i Art kino u Rijeci &scaron;to vidim kao jedan veliki civilizacijski doseg za Rijeku. Tako s vremenom ta potreba za mjestom i vremenom u kojima će&scaron; prikazivati filmove koje nema&scaron; gdje drugdje vidjeti donekle nestaje, ali ono &scaron;to ostaje je program najboljih recentnih hrvatskih dokumentarnih filmova i ta, posebna, festivalska atmosfera. Iako su se pojavili neki novi prostori koji promoviraju art film i nezavisnu produkciju, to jo&scaron; uvijek nije dovoljan razlog da festival prestane postojati. Dapače, mislim da sada dolazi vrijeme da se festival unaprijedi i da ide korak dalje. Organizacijski tim se mijenjao, ljudi su dolazili i odlazili, neki su imali veću motivaciju, neki manju. Nismo odustajali od nekomercijalnog karaktera koji smo zacrtali na samom početku, a svake godine smo nastojali ostvariti programske i tehničke pomake. S ove distance mi se čini da je najslađe bilo u prvoj godini kada smo imali najvi&scaron;e energije, radili po svaku cijenu, i&scaron;li grlom u jagode, radili bez novca. Ali onda, iz godine u godinu, dolazili smo do nekog standarda koji smo željeli po&scaron;tovati - unaprijediti i tehničku pripremu i kvalitetu sadržaja u programu. S vremenom je dio ljudi ili izgubio interes ili prona&scaron;ao interes samo u jednom segmentu priče. Mislim da je gotovo nemoguće na nekoj takvoj manifestaciji zauvijek zadržati grassroots priču.
Zanimljivo je da je udruga Moji Ičići koja stoji iza LFF-a bila politički angažirana i to unutar političkog sustava, a ne samo izvan njega kroz aktivistički angažman. Kada ste i za&scaron;to u&scaron;li u politički život Ičića?
Udruga Moji Ičići osnovana je u ljeto 2000. i odmah je započela s različitim aktivnostima u Ičićima, a LFF je danas njena jedina aktivnost. To je organizacija koja je radila "dar-mar" u razdoblju od 2000. do 2005. godine, &scaron;to je bilo moguće jer je postojala grupa od tridesetak ljudi koji su kontinuirano bili dio organizacije, a povremeno se broj i povećao &scaron;to je relativno puno za mjesto od 1000 stanovnika. Bili smo aktivni u osmi&scaron;ljavanju i realiziranju raznih manifestacija, a poku&scaron;avali smo doprinijeti i urbanističkom uređenju mjesta. Međutim, 2003. smo napravili kardinalnu pogre&scaron;ku kada smo iza&scaron;li na izbore za Vijeće mjesnih odbora. Napravili smo nezavisnu listu, pomeli sve političke stranke u Ičićima i preuzeli "vlast". Dobili smo 5 od 7 vijećničkih mjesta. Onda smo umjesto u kreiranje prostora i događanja koja mogu biti zanimljiva &scaron;irokom krugu ljudi, energiju tro&scaron;ili na birokratske i komunalne probleme. Izdržali smo mandat do kraja, ali smo nakon toga digli ruke i od mjesnog odbora, i od udruge, na neki način i od Ičića jer smo bili izrazito nezadovoljni zbog prepreka i nemogućnosti s kojima smo se susretali u na&scaron;em radu. Mislim da je udruga Moji Ičići jedna od prvih organizacija koja je svoje djelovanje usmjerila isključivo na jednu mikrolokaciju, na jedno malo mjesto. Također mislim da smo bili jedna od prvih nezavisnih lista koja je polučila neki značajniji rezultat na izborima, pa makar i onima za vijeće mjesnog odbora. Normalno je da u razvoju neke organizacije postoje usponi i padovi. Nama se prije skoro desetak godina činilo da možemo sve. Čak smo imali i uzrečicu – ne postoji ono &scaron;to ne može&scaron; napraviti, samo se treba&scaron; malo vi&scaron;e potruditi. To je ono &scaron;to je dalo energiju svim okupljenim ljudima. I naravno druženje. Bila je to grupa dosta različitih ljudi, i generacijski i po različitim interesima. Gotovo tri godine smo održavali redovne sastanke svakog četvrtka koji su, naravno, zavr&scaron;avali u jednom kafiću. A usput smo puno toga napravili. No, kardinalna pogre&scaron;ka nam je bila ta &scaron;to smo se izmakli iz pozicije u kojoj može&scaron; kritizirati &scaron;to hoće&scaron;, kad hoće&scaron; i na način na koji to hoće&scaron;, a usput raditi samo ono &scaron;to ti se u tom trenutku čini važnim ili ti je "fora", i tebi i drugima.
Može&scaron; li na temelju va&scaron;eg iskustva pobliže objasniti tu iznesenu tezu da pozicija moći dekonstruira kritičku poziciju?
Ponavljam, kad si izvan pozicije, to je izuzetno komotna pozicija. Ključna je stvar da može&scaron; birati teme kojima se želi&scaron; baviti; znači može&scaron; se baviti temama za koje misli&scaron; da su važne, može&scaron; se baviti temama koje dobro poznaje&scaron;, može&scaron; se baviti temama u vrijeme koje ti odgovara. A kada si na poziciji onda nema&scaron; taj luksuz, nego se mora&scaron; baviti temama koje svi drugi prepoznaju kao problem, &scaron;to se tebi može činiti sasvim nevažno, ili nema&scaron; dovoljno znanja, a mora&scaron; se njima baviti jer si preuzeo i tu ulogu, odnosno obvezu i odgovornost. Ali to je zasebna tema koja se tiče mjesne samouprave u Hrvatskoj. Radi se o nezahvalnoj poziciji u kojoj mora&scaron; biti most i brana između građana – obitelji, susjeda, prijatelja i poznanika, i gradskih vlasti kojih si dio, a prema kojima si često u opoziciji, a nema&scaron; prava i mogućnosti neposredno donositi odluke, rje&scaron;avati probleme za koje misli&scaron; da su važni i slično. Nalazi&scaron; se u zrakopraznom prostoru u kojem nitko nije zadovoljan - nisu zadovoljni građani, ni ljudi u mjesnom odboru, a niti ljudi u gradu i onda je to jedno sveopće nezadovoljstvo. To sigurno može biti i drugačije, ali na&scaron;e iskustvo od 2003. do 2007. je bilo takvo.
Iako je Opatija grad za sebe, ona je na neki način neodvojiva od Rijeke uz koju su građani Opatije vezani obrazovanjem, poslom, izlascima i slično. Ti si bio jedan od organizatora Op. Art. festivala urbane kulture koji je u Opatiji održan prvi puta 2006. godine. Kako dolazi do pokretanja ovog festivala i u kojem smjeru se razvija? 
Te 2006. godine smo dobili informaciju da je Grad Opatija spreman izdvojiti određena sredstva za manifestaciju koja neće biti klasična manifestacija kakve se inače održavaju u Opatiji, znači visoko komercijalne prirode s mainstream programom kakve se u pravilu događaju na ljetnoj pozornici, u umjetničkom paviljonu Juraj &Scaron;porer ili hotelu Adriatic. Tada je krenulo povezivanje velikog broja ljudi iz Opatije i s opatijskog područja i promi&scaron;ljanje toga &scaron;to bi se moglo ponuditi, kome i za&scaron;to u Opatiji. Rezultat tog promi&scaron;ljanja je bio taj da je 2006. u svibnju održan Op.Art. Quisisiana festival u trajanju od deset dana tijekom kojih je realizirano stotinjak različitih događanja. Osnovna ideja je bila da se pozovu svi oni ljudi iz Opatije koji imaju ne&scaron;to za ponuditi, bilo da sami rade ili da su negdje ne&scaron;to vidjeli &scaron;to dalje žele prenijeti. Festivalom se također poku&scaron;ao sru&scaron;iti stereotip grada Opatije kao isključivo turističkog mjesta u kojem veći dio godine žive uglavnom turisti i turistički djelatnici, a kada nisu tamo onda je Opatija zapravo prilično mrtav grad. Okupila se grupa različitih pojedinaca, iz različitih područja – likovne umjetnosti, glazbe, izvedbenih umjetnosti itd. Uglavnom su to ljudi koji su se godinama poznavali i koji su ili ostali živjeti u Opatiji ili su bili negdje izvan Opatije ili u inozemstvu na &scaron;kolovanju ili radu, a koji su se vratili. Htjeli smo da svatko pronađe ne&scaron;to za sebe. Bio je to svojevrsni "va&scaron;ar" kulture i umjetnosti s temama koje su bile za to vrijeme, kako za Opatiju tako i za Rijeku, dosta alternativne.
Druge godine su mnogi odustali od rada na Op. Artu, a dio ljudi je počeo razvijati Liburnikon – festival znanstvene fantastike, naprednih znanosti, povijesti i mitologije. Jedna od ideja Op. Arta je bila da ljudi koji žele ne&scaron;to raditi, a ne znaju kako to predstaviti javnosti da kroz sudjelovanje u svim fazama pripreme i organizacije festivala dobiju znanja i steknu iskustvo koje će onda moći primijeniti na svoje područje interesa. Nakon te druge godine kada se Op. Art. "tražio", u trećoj godini se fokusirao na Volosko, pa je festival dobio svoj kontekst i koncept i od tada je dvodnevna manifestacija. Op. Art je i dalje nekomercijalan, i dalje nudi sadržaje i programe koji nemaju &scaron;iru publiku. Mislim da se ljudi koji ga rade svaki put ispočetka pitaju ima li smisla, posebno kada zna&scaron; da dovodi&scaron; neki kvalitetan bend, dobro izložbu, dobru predstavu, a nema&scaron; velik odaziv. Osobno mislim da je to super priča. Op. Art ima svoju budućnost i treba ga nastaviti razvijati.
Danas je ključno mjerilo uspjeha opstanak na trži&scaron;tu – mjeri se koliki će profit svaki proizvod osigurati. Ta je ekonomska paradigma sve dominantnija i u svijetu kulture i umjetnosti. S kojim argumentima braniti neprofitne kulturne i umjetničke sadržaje u takvom okruženju?
Tu boljku osobno nazivam "projektitisom". To je trend koji je zahvatio i Hrvatsku – promi&scaron;ljaju se načini kako da udruge u kulturi i ustanove u kulturi izađu na trži&scaron;te. To je i dobro i lo&scaron;e. Dobro je da neke mastodontske institucije, posebno one koje su naučene biti na gradskom i državnom proračunu počnu na drugi način promi&scaron;ljati vlastiti rad, i u smislu organizacije i u smislu aktivnosti, a s druge strane neki sadržaji i programi se ne mogu gurati na trži&scaron;te i u komercijalizaciju. Mislim da za pojedine sadržaje ideja broja nije ono po čemu treba procjenjivati uspje&scaron;nost - indikator broja ljudi koji su do&scaron;li na predstavu, izložbu, koncert ili performans, ne mora mnogo toga značiti kada je riječ o sadržajima koje nitko drugi ne nudi, o programima koje nema&scaron; gdje drugdje vidjeti. Znači da ne može&scaron; mjeriti uspjeh nekog performansa činjenicom da je na njemu bilo 27 ili 2000 ljudi ili 270 ljudi. U ovom trendu poticanja poduzetni&scaron;tva i u kulturi i općenito među organizacijama civilnoga dru&scaron;tva tu treba raditi nekakvu distinkciju između onoga &scaron;to jest i &scaron;to može biti komercijalno i gdje je važno da budu stotine ljudi koji će ne&scaron;to čuti ili vidjeti i onih sadržaja koji jednostavno nisu takvi, a važni su da bi građani mogli dalje istraživati, saznati, pratiti neke druge stvari, imati naknadna promi&scaron;ljanja onoga &scaron;to su čuli, prepričavati to dalje i slično
Budući da si već godinama aktivan na civilno-dru&scaron;tvenoj sceni, s izletima u kulturne aktivnosti, &scaron;to misli&scaron; kako kultura može djelovati na dru&scaron;tvo, može li pridonositi nekim pozitivnim pomacima i uvoditi nove vrijednosti u dru&scaron;tvo?
Mogu dati jedan primjer koji je malo pretjeran, ali možda bi mogao biti zanimljiv. Dosta radim na području Ličko-senjske županije, ne u smislu kulturne produkcije, već u okviru razvoja civilnoga dru&scaron;tva. Mislim da nije pogre&scaron;no reći da je Lika veliko područje s malim brojem stanovnika, prometno je lo&scaron;e povezana, i pitanje je u kojoj je mjeri u Lici razvijeno civilno dru&scaron;tvo. No, isto tako je pitanje je li potrebno poticati razvoj civilnoga dru&scaron;tva tamo - da li to Ličani žele, znaju li &scaron;to bi trebalo biti civilno dru&scaron;tvo, &scaron;to ono donosi za razvoj zajednice itd. Ako je odgovor da, onda mislim da je upravo stvaranje sadržaja u kulturi ne&scaron;to &scaron;to će možda vi&scaron;e i prije pomoći razvoju civilnoga dru&scaron;tva, nego sporadične tribine i radionice koje se inače vezuju uz aktivnosti organizacija koje se bave poticanjem razvoja civilnoga dru&scaron;tva. Smatram da je slična priča bila u Rijeci i drugim gradovima, odnosno da su organizacije koje su radile na nezavisnoj kulturnoj sceni bitno utjecale na stvaranje nekakvog zdravog okruženja za život, pa tako i u smislu razvijanja civilnoga dru&scaron;tva. Mislim da su te dvije stvari potpuno povezane, čak bih rekao da je dobro da kulturne aktivnosti prethode razvoju civilnoga dru&scaron;tva, odnosno da su svakako neizostavni dio te priče.</div></div>

UsmenaPovijest:Kultura pomaže razvoju civilnoga društva - Povijest promjena