Admin: Stvorena nova stranica sa sadržajem: »
20.1.2010
Igor Grubić počinje djelovati upravo u trenutku političke i društvene urgentnosti, u trenutku kada društvo treba u najmanju ruku ogledalo koje će razotkriti njegove "crne mrlje".

Pišu: Ivana Bago i Antonia Majača

Dotjerajte se. Ostavite lažno ime. Budite legendarni....«.

2024-01-30T13:31:56Z

Stvorena nova stranica sa sadržajem: »<div class="usmena-povijest-article"><div class="headingDate">20.1.2010</div><div class="article-lead">Igor Grubić počinje djelovati upravo u trenutku političke i društvene urgentnosti, u trenutku kada društvo treba u najmanju ruku ogledalo koje će razotkriti njegove "crne mrlje".</div><div class="article-content"> Pišu: Ivana Bago i Antonia Majača Dotjerajte se. Ostavite lažno ime. Budite legendarni....«.

Nova stranica
<div class="usmena-povijest-article"><div class="headingDate">20.1.2010</div><div class="article-lead">Igor Grubić počinje djelovati upravo u trenutku političke i društvene urgentnosti, u trenutku kada društvo treba u najmanju ruku ogledalo koje će razotkriti njegove "crne mrlje".</div><div class="article-content">
Pi&scaron;u: Ivana Bago i Antonia Majača

Dotjerajte se. Ostavite lažno ime. Budite legendarni. Najbolji poetički terorizam je protuzakonit, ali ne dozvolite da vas uhvate na djelu. Umjetnost kao zločin; zločin kao umjetnost.
Hakim Bey: Poetic Terrorism 

U pro&scaron;losti, Igor Grubić imao je svojih 15 minuta anonimnosti. Pozivanjem na Banskyjevu ironičnu parafrazu slavnog proročanstva Andyja Warhola mogao bi, dakako, započeti tekst o bilo kojem umjetniku, no čini se da je isticanje anonimnosti u Grubićevom slučaju osobito opravdano s obzirom da se on na hrvatskoj umjetničkoj sceni, koncem 90-ih, pojavljuje kao autonoman, samo-kreirani protagonist, bez legitimacije akademskog zaleđa i sigurnosti - ali često i unificiranosti i sljedbeni&scaron;tva, koju ono podrazumijeva.
Crni peristil
O radikalnosti otklona od onodobnih institucionalno podržavanih umjetničkih praksi svjedoči snažan medijski odjek i recepcija jednog od njegovih prvih radova, akcije Crni Peristil koja je, svojom kritičkom izravno&scaron;ću, javnost zatekla (manje ili vi&scaron;e) nespremnom. Indikativna je i činjenica da je taj rad – koji predstavlja nezaobilazno mjesto u povijesti recentne hrvatske suvremene umjetnosti - u povijest istočno-europske umjetnosti u&scaron;ao pod imenom "anonimnog umjetnika i njegovog menadžera", unatoč činjenici da je Grubićevo autorstvo nedugo nakon izvedbe akcije bilo opće poznato. Premda itekako problematičan kao povjesničarsko-umjetnički postupak, činjenica da na taj način Igor Grubić ulazi u pisanu povijest umjetnosti - ako projekt i internacionalnu reputaciju publikacje East Art Map-a i&scaron;čitamo kao svojevrstan "Novi Zavjet" istočnoeuropske umjetnosti - nije nezanimljiva. Prije vi&scaron;e od deset godina on je, tim projektom, na scenu suvremene umjetnosti doista stupio kao anonimni umjetnik, potom kao predstavnik fiktivne grupe umjetnika te, na posljetku, kao umjetnik s afirmiranim imenom na domaćoj i međunarodnoj umjetničkoj sceni.
Crni Peristil u svakom je smislu dakle izlazak, coming out - istupanje iz pojedinačnog u opće, iz nevidljivog građanina u političkog - govorećeg i djelujućeg subjekta, iz sfere privatnosti u sferu javnog i to kroz javni prostor kao fizičku, dru&scaron;tvenu i političku činjenicu kasnih devedesetih godina u Hrvatskoj. U čast akciji Crveni Peristil, kojom je antički splitski trg Peristil u siječnju 1968. osvanuo obojen u crveno, istog datuma 1998., Grubić boji trg u crno, odnosno oslikava crni kružni oblik čija simbolika, u poruci koju je ostavio na trgu, "poput čarobnog ogledala odražava stanje dru&scaron;tvene svijesti". Iako se u to vrijeme već bliži kraj dugogodi&scaron;njoj vladavini HDZ-a (tijekom koje je, između ostalog, javni i medijski prostor gotovo potpuno homogeniziran, kontroliran i kontaminiran nerijetko ekstremnim nacionalističkim zanosom i privatizacijsko-korupcijskim mrakom) u tom je trenutku jo&scaron; uvijek daleko period koji je uslijedio tek nakon izbora 2000. kada na hrvatskoj kulturnoj i političkoj sceni dolazi do određene pluralizacije u javnoj sferi te značajnijeg zamaha civilnog dru&scaron;tva, nezavisne, alternativne, kulturne i dru&scaron;tvene scene. Iako se radi o posveti akciji Crveni Peristil i grupi umjetnika koja ju je izvela, simptomatično je da akciju Crni Peristil u Splitu, ovoga puta izvodi Igor Grubić - pojedinac. U tom smislu, njegova radikalna gesta nije nagovje&scaron;taj perioda grupnih dinamika nove kreativne scene koji će uslijediti koncem devedesetih i početkom dvijetisućitih i koji će se, jednim dijelom, nadovezati i premostiti prekinute veze s konceptualističkim praksama iz povijesti jugoslavenske umjetnosti a za koju su upravo kolektivnost i grupni identitet nerijetko bili jedna od temeljnih karakteristika. Premda u samom početku fingira postojanje grupe, kroz javne i medijske istupe ubrzo postaje jasno da Grubić iza sebe nema skupni program, manifest, ili "partnera u zločinu" i da se ne može sakriti iza krinke kolektivne odgovornosti. On u ostvarenje ove snažne citatne akcije koja evocira i reinterpretira akciju bojanja trga u crveno revolucionarne 1968., ide posve sam, trideset godina kasnije, kada je njegova generacija, umjesto snivanja mladalačkog sna o boem&scaron;tini i disidentstvu, bila suočena s preuzimanjem ili uloge ratnika ili subjekta dru&scaron;tva koje se raspalo a zatim iznova sastavljalo. Svoj glas kao glas subjekta takvog dru&scaron;tva, čiji moral i savjest Crnim Peristilom dijagnosticira kroz veliku "crnu mrlju" , izriče kao sam-svoj-umjetnik i znakovito – sam-svoj-menadžer. Iako se ovakav narativ može činiti suvi&scaron;e mitologizirajućim i romantiziranim, iz dana&scaron;nje se perspektive ovakav podvig ukazuje kao jedinstveni istup anonimnog, nezadovoljnog građanina-umjetnika koji se koristi jezikom vizualne umjetnosti u javnom prostoru i koji se takvom metodom - bliskom upravo onome &scaron;to Hakim Bey naziva poetskim terorizmom - suprotstavlja mraku statusa quo onodobnog jednodimenzionalnog dru&scaron;tva, zakoračiv&scaron;i tako ujedno na nepoznati put dru&scaron;tvenog i umjetničkog imenovanja.
Knjiga i dru&scaron;tvo te ostale akcije 
Zanimljivo je da je upravo sljedeći projekt koji je Grubić izveo, akcija Knjiga i dru&scaron;tvo - 22%, imala naoko potpuno suprotnu formu: postav&scaron;i dijelom svijeta umjetnosti, Grubić ne nastavlja svoju karijeru jo&scaron; jednim samostalnim istupom umjetnika-menadžera, nego svoje menadžerske sposobnosti koristi za pokretanje skupine umjetnika u zajedničku akciju, kojoj je cilj ovoga puta bio protestirati protiv novo uvedenog dodanog poreza na knjige. Na neki način, ovakvom grupnom akcijom, Grubić "umnaža" sebe - pojedinca, odnosno testira zakon velikih brojeva – ima li umnažanje gesti neposluha i otpora nužno i veći transformativni potencijal? Snaga jedinstvene akcije Crnog Peristila koja je medije i javnost ostavila zatečenima, u akciji Knjiga i dru&scaron;tvo konstruira se drukčijom vrstom vidljivosti, kao snažan skup "manjih", molekularnih umjetničkih gesti koje se akumuliraju oko zajedničkog cilja - čija je srž opet neposluh, beskompromisnost i otvareno suprotstavljanje hegemonijskoj, jednosmjernoj artikulaciji dru&scaron;tvenog prostora. Druge akcije koje Grubić izvodi u istom periodu također se kreiraju kroz oblike agitacije i infiltracije u javni prostor, poput primjerice akcije No-ki-teka ili akcije Poziv za smjenu uprave SC-a. Oba projekta uključuju distribuiranje letaka s porukama koje, za razliku od općenite poruke Crnog Peristila, "crnu mrlju" lociraju unutar specifičnih kulturnih institucija grada Zagreba: Kinoteke i Studentskog centra, koji su nekoć bili među sredi&scaron;tima alternativne kulture, da bi zatim postale potpuno pasivne ili, u slučaju SC-a, institucije koje cenzuriraju i gu&scaron;e već postojeće, kao i svaki nagovje&scaron;taj novih, kritičkih kulturnih projekata i ideja. Grubićevi letci koji pozivaju na smjenu uprave SC-a iniciraju promjenu, ili barem ideju o promjeni, ali istovremeno sadrže i važan autorefleksivni element – poput anketnog listića, "da, ne i možda" ponuđeni su kao odgovori na pitanje može li ovakva akcija utjecati na bilo kakvu promjenu. Osim &scaron;to preispituje vlastitu umjetničku gestu i sam transformativni potencijal umjetnosti, "anketni listić" je i sredstvo preispitivanja indiferentnosti i neaktivnosti novih generacija studenata koji, za razliku od generacije kasnih &scaron;ezdesetih i ranih sedamdesetih (kada je žari&scaron;te studentskih rasprava i protesta bio upravo SC), ne samo da ne vjeruju u mogućnost promjene, nego su je možda zaboravili i priželjkivati. Upravo ovakav pristup, kroz upitnik kao sastavni dio agitacije koja poziva na smjenu uprave jedne institucije (neposredno povezane s vladajućim političkim strukturama), onemogućuje pasivnoj, "postpolitičnoj" mladeži da olako odbace letak kao tek jo&scaron; jedan zalutali fosil obmanjujuće i anakrone vjere u dru&scaron;tvenu promjenu već ih neposredno suočava s preispitivanjem vlastitih uvjerenja i vlastite (ne)odgovornosti kao subjekata dru&scaron;tva.
Bilo da ostavlja "crnu mrlju" u reprezentativnom javnom prostoru kao prijeteći trag nevidljivog počinitelja/terorista, okuplja zajednicu u kolektivnu akciju ili se pak, putem dijeljenja letaka, obraća svakom građaninu/građanki pojedinačno, Grubić je uvijek u funkciji onoga koji donosi jasno oblikovanu i dru&scaron;tveno relevantnu poruku; njegovo djelovanje je na neki način mesijansko: on "propovijeda" (kao umjetnik) simbolima i gestama te navje&scaron;ćuje novo vrijeme ili potrebu za njim. Osim toga, ove su umjetničke geste gotovo &scaron;amanske, iscjeljiteljske: ritualno upisivanje "crne mrlje" u javni prostor, "umnožavanje" umjetničkih iskaza nezadovoljstva, distribucija letaka - ne samo da ukazuju na problem, već nastoje biti barem dijelom njegova rje&scaron;enja, odnosno njegov prvi korak: ukazivanje na mogućnost ali i nužnost promjene.
Serije fotografija
Ritualistički i "iscjeljiteljski" pristup (koji proizlazi kako iz umjetnikovog osobnog interesa za psihologiju i duhovnost kao i iz referiranja na njihovu relevantnost u radovima i manifestima ključnih umjetničkih ličnosti 20. stoljeća – Malevicha, Duchampa, Kleina, Beuysa, itd.) prisutan je i u Grubićevim fotografskim radovima. Riječ je redovito o serijama fotografija koje nikad nisu samo dokument, već su uvijek i integralni dio same "akcije" ili rituala kojemu su pridružene. Jednako tako, one uvijek imaju funkciju povezivanja ili premo&scaron;ćivanja raskinutih ili proizvodnju novih veza, kao &scaron;to je eksplicitno primjerice u naslovu jedne od Grubićevih prvih serija fotografija Premo&scaron;ćivanje međuprostora. U njoj umjetnik snima praznu roditeljsku spavaću sobu, pri čemu način kadriranja i rasvjeta stvaraju nelagodnu atmosferu koja ne samo da evocira raskinute veze između roditelja, nego i potrebu za vraćanjem na vlastite početke ali i neuhvatljivost veza s vlastitim djetinjstvom.
Ovaj proces prizivanja (izgubljenih) ideala djetinjstva doslovno je proveden u seriji fotografija Velvet Underground čiji protagonist vi&scaron;e nije on sam, već nekolicina zatvorenika zatvora Lepoglava. U razgovoru sa zatvorenicima umjetnik (ponovno kroz paradigmu umjetnosti kao iscjeljenja) sakuplja priče o njihovu djetinjstvu, o vizijama budućnosti koje su priželjkivali kao djeca kao i o junacima iz svijeta popularne kulture kojima su se divili. Sakupljene iskaze povezuje s fotografijama u kojima sam pozira unutar i ispred zatvorskih ćelija odjeven u kostime likova iz animiranih filmova. Ovdje uloga glasnika, umjetnika koji donosi poruku, svoga recipijenta ne nalazi u zami&scaron;ljenom općem dru&scaron;tvenom i javnom tijelu kao u ranijim akcijama u javnom prostoru (u kojima su javni mediji iskori&scaron;teni kao nesvjesni sudionici u prono&scaron;enju poruke) već u tijelu pojedinačne ljudske sudbine, koja je, na koncu, jednako tako prefiguracija mogućeg scenarija svakog od nas i odraz "crnih mrlja" samoga dru&scaron;tva.
Vrhunac ove taktike Grubić ostvaruje u seriji fotografija i videu Anđeli garavog lica, kada se umjetnik- iscjelitelj doslovno pojavljuje u liku anđela, koji, "naoružan" srebrenim krilima dolazi među rudare rudnika Kolubara u Srbiji da bi, kasnije i njih same portretirao kao anđele, ispred pozadine na kojoj su kredom iscrtana krila. Ovakav scenarij rad je opet zadobio kroz razgovore sa samim rudarima, u kojima se kao jedna od tema na&scaron;ao film Wima Wendersa Nebo nad Berlinom, koji je umjetniku poslužio kao snažna referenca za ulogu koju su kolubarski rudari odigrali u ru&scaron;enju Milo&scaron;evićeva režima u Srbiji, kada su 2000. organizirali masovni &scaron;trajk. Kao i pli&scaron;ane igračke, krila su ovdje "rekvizit", znak koji upućuje na nevinost, odnosno duhovnu snagu naoko minornih pojedinaca na dnu dru&scaron;tvene ljestvice naspram korumpiranosti vladajućih elita i opresivnih dru&scaron;tvenih režima koje opslužuju.
Neposlu&scaron;an
U 2008. Igor Grubić načinio tri znaka na vlastitom tijelu: izbrijao oblik zvijezde na glavi, tetovirao riječ "neposlu&scaron;an" na rame te urezao žiletom oblik srca na prsima. Ne radi se, naravno, o radikalnom zaokretu prema ekstravagantnom body art-u čije se akcije ispunjavaju u samom činu tjelesne intervencije, vizualnoj gesti ili postizanju &scaron;oka. Upravo suprotno - Grubićeve intervencije na tijelu (izvedene kao privatni rituali, promatračima dostupni tek kao gotov čin, u vidu insceniranih fotografija) ritualne su akcije proči&scaron;ćenja, markiranja samog sebe kao onog koji ne pristaje na kompromise, na dru&scaron;tvenu i političku pasivizaciju. Riječ je o fragmentima cjelogodi&scaron;nje mantre koju Igor Grubić upućuje svom unutarnjem poetičnom teroristu koji se s jedne strane bori protiv vlastite letargije a time i protiv letargije dru&scaron;tva u kojem živi. Neposlu&scaron;ni umjetnik/glasnik/iscjelitelj tako se - nakon desetogodi&scaron;njeg neposrednog obraćanja javnosti (na ulici, kroz medije) ili rada s pojedincima unutar specifičnog konteksta – okreće ovdje samome sebi, surečući se prije svega, sa vlastitim demonima. Ovo suočavanje odvija se kroz propitivanjem vlastite ideolo&scaron;ke podloge kroz vraćanje na vlastita benigna kriva i&scaron;čitavanja u mladosti (kao mladić umjetnik je kometu koju je Marcel Duchamp izbrijao na glavi i&scaron;čitao kao komunističku zvijezdu petokraku), priznavanje vlastite sentimentalnosti i potrebe za odmakom od svake intelektualizacije (urezivanjem srca) te konačno - provodeći legitimaciju na prvoj razini, vlastitim imenovanjem kroz samo-atribuiranje u gesti svjesne srednjo&scaron;kolske naivnosti - deklaracije vjere u vlastitu dru&scaron;tvenu neposlu&scaron;nost. Gotovo da bi oko trojstva ovih inkrustracija na vlastitom tijelu mogli ispreplesti cjelokupni iskaz o ovom umjetniku koji se kroz svoj projekt 366 rituala oslobađanja (a čiji su navedene akcije sastavni dio), upustio u radikalno suočavanje i obračunavanje sa samim sobom a time i dru&scaron;tvenim bolestima oko sebe.
366 rituala oslobađanja 
Projekt obuhvaća seriju "mantri" oslobađanja, mikro-političkih akcija i intervencija koje Grubić učestalo provodi tijekom godine dana i koje, na vi&scaron;e razina objedinjavaju sve taktike kori&scaron;tene u njegovim ranijim projektima: citatnost, utjecaj pop kulture, bliskost sentimentu historijske konceptuale, &scaron;amanistički pristup umjetnosti, gerilske/ilegalne akcije, izravnost susreta s ulicom, performativnost, građanski neposluh, poetski terorizam. Rituali, kako ih naziva, u javnosti djeluju kao skup opozicijskih signala i usko su povezani u svom poku&scaron;aju da isprovociraju i konfrontiraju suvremeno neutralizirano dru&scaron;tveno i političko stanje građanske (i umjetničke) pasivnosti, infiltracijom virusa u postojeći poredak stvari. Grubić u njima, ba&scaron; kao i u "inicijacijskoj" akciji Crnog Peristila, preuzima ulogu "usamljenog revolucionara" koji se, u prvom redu, bori protiv svog vlastitog potencijalnog uti&scaron;avanja i defetizma i stoga samog sebe tetovažom podsjeća da je on taj, izabrani - neposlu&scaron;an, ali i onaj koji je opet, umjetno&scaron;ću kao stalnim vježbanjem neposlu&scaron;nosti, nositelj poruke i za druge. Riječ je o borbi protiv sebe i za sebe: krenuv&scaron;i od sebe Grubić ulazi u bojno polje na kojem se, oboružan vjerom u transformativni potencijal umjetnosti, bori protiv letargije, političke pasivizacije kasnog kapitalizma, konzumerističkih strasti i drugih stanja sada&scaron;njosti. Odlučiv&scaron;i, nakon razdoblja kada se iz egzistencijalnih razloga posvetio materijalno isplativijim načinima djelovanja, najmanje godinu dana posvetiti intenzivnom, ritualnom i za &scaron;iru javnost često nevidljivom bavljenju umjetno&scaron;ću, Grubić, paradoksalno, svojim akcijama izlazi iz povla&scaron;tenog svijeta umjetnosti i ulazi u sferu javnog i političkog. Uz već spomenute, "nevidljive" akcije kojima osnažuje prije svega svoj poriv za neposluhom, 366 rituala oslobađanja obuhvaćaju raspon od malih, nepretencioznih intervencija u javnom prostoru poput: "korigiranja" uličnih grafita s fa&scaron;ističkim i nacionalističkim elementima, lijepljenja naljepnica s agitacijskim sadržajima na tramvajske stanice i druge javne prostore, postavljanja crvene zvijezde petokrake na odbačene borove nakon božićnih blagdana kojim nostalgično priziva ikonografiju socijalizma, ritualnim ispisivanjem rečenice "Odupiri se epidemiji pohlepe" na novčanice i njihovim oda&scaron;iljanjem u sustav cirkulacije novca do mnogo vidljivijih, konfrontirajućih, ilegalnih akcija poput postavljanja transparenata političko-poetičnog sadržaja na spomenike u javnom prostoru, preljepljivanja reklamnih jumbo plakata, bojanja u crveno vode u fontani pred Hrvatskom narodnom bankom u kontekstu ekstremnih mjera sigurnosti nametnutih građanima tijekom posjeta Georgea Busha Zagrebu. Ovakvom praksom malih gesti, svakodnevnih rituala oslobađanja, Grubić skreće pažnju na različite aspekte dru&scaron;tvnih i političkih pitanja, kao &scaron;to su korumpirani privatizacijski proces ili sudbina radničke klase nakon pada socijalizma, prozivajući istovremeno stanje građanske pasivnosti u odnosu na dru&scaron;tvene probleme ili pak nagovje&scaron;ćujući globalno relevantne političke procese koji utječu na sve nas.
Glasnik, prosvjetitlje, iscijelitelj, guru
U ovim akcijama, često odjeven u prepoznatljivo plavo radničko odijelo, umjetnik sije klice dijaloga poput proroka iz sjene koji upozorava na uvijete određene urgentnosti. Upravo stoga Grubić je Crnim Peristilom i postao umjetnik: on počinje djelovati upravo u trenutku političke i dru&scaron;tvene urgentnosti, u trenutku kada dru&scaron;tvo treba u najmanju ruku ogledalo koje će razotkriti njegove "crne mrlje". Grubić tako djeluje kao glasnik, prosvjetitelj, ukazatelj, ali i kao iscijeljitelj, guru - netko tko, kako je sam to formulirao u obrazloženju akcije Crni Peristil, unosi određenu mantru u sistem s nakanom da ona &scaron;to duže ostane u opticaju i tako uđe u svijest dru&scaron;tva mijenjajući individualno i kolektivno psiholo&scaron;ko stanje. Interpretacije Grubićeva rada koje redovito (i s pravom) naglasak stavljaju na njegov dru&scaron;tveni angažman često zapostavljaju upravo ovaj element psihologije, tj. umjetnosti kao svojevrsne kolektivne ili individualne psihoterapije, koja je zapravo srž njegova djelovanja - on dijagnosticira i upućuje na dru&scaron;tvene bolesti vjerujući u osobnu evoluciju i u postavku da je jedina revolucija duhovna evolucija. U tom smislu, kada radi s određenim dru&scaron;tvenim skupinama, kao &scaron;to su zatvorenici ili rudari, on ne koristi strategije (česte u sličnim participatornim projektima i umjetnosti u zajednici) udruživanja s tim skupinama s ciljem unaprjeđenja njihovih socijalnih prava ili egzistencije, već s ciljem unaprjeđenja njihove svijesti i vjere u vlastitu vrijednost i mogućnost duhovne revolucije. &Scaron;to je međutim potrebno da bi se vjerovalo? Za 366 rituala oslobađanja Grubić se svjesno promeće u figuru "jurodivog" – onog koji odbacuje sve norme i pretvara se svjesno u ludu, ponekad i naivnu, donkihotovsku figuru posvećenu isključivo umjetnosti, i to onoj koja ne donosi financijsku dobit već ukazuje na probleme dru&scaron;tva. U ovakvom individualnom otporu revolucionarno-romantični subjekt mora vjerovati, mora biti otporan na kritiku, prihvatiti vlastitu poetičnost i li&scaron;iti se i najmanje natruhe cinizma. Radi se na neki način o testiranju stvarnosti u kojoj akter postaje svjestan i samog sebe i svijeta oko sebe. U tom dijalogu između umjetnosti i 'stvarnosti' - života, reflektira sam o sebi, konfrontira se s vlastitim mogućnostima, strahovima, traumama.
Riječ je o procesu katarze u kojima "rituali oslobađanja" oslobađaju, između ostalog, i naučenu ili prihvatljivu koncepciju o sebi kao umjetničkom subjektu, kao i oslobađanju od modela umjetnosti blagoslovljenih dominantnim kritičkim diskursima. Pozivanje na crvenu zvijezdu petokraku i biv&scaron;i socijalistički režim lako bi se moglo osuditi kao nekritičko i nostalgično, urezivanje srca kao djetinje i naivno, možda čak i patetično. Grubić je potpuno svjestan mogućnosti takve recepcije i upravo zbog toga &scaron;to je toga svjestan, nije ga briga, uostalom - jedan od ciljeva rituala je oslobađanje od te "brige", od očekivanja, od nametnutih diktata koji se često svode na traženje okrilja u ironiji i cinizmu, uslijed nedostatka vjere u vlastitu umjetničku snagu, odnosno – snagu same umjetnosti.
Poetski terorizam
Ako bismo, na trenutak, skrenuli pozornost od "dijagnosticiranja" stanja dru&scaron;tva na dijagnosticiranje stanja same umjetnosti, jednakim – oslobođenim stilom, mogli bismo zaključiti da je suvremena umjetnost vrlo često u stanju duboke "iskompleksiranosti", nelagode oko vlastitog značaja, mogućnosti, misije i određenja. Nemali broj kritičkih tekstova započinje ili u nekom trenutku postavlja pitanje koje čitatelje stavlja u poziciju da se odluče jesu li "vjernici" ili "nevjernici", postavljajući dilemu o tome može li suvremena umjetnost danas imati transformativni dru&scaron;tveni učinak ili se topi, zajedno s ostalim "smrtnicima" u loncu globaliziranog marketinga, kapitala, spektakla itd. Takva pitanja jo&scaron; su jedna sigurnosna mreža od nesigurnosti ali i način da se preduhitre i nadmudre oni koji bi nas mogli osuditi da smo naivni, nerealni i "zabludjeli". Kroz 366 rituala oslobađanja, pored samog umjetnika i svijet umjetnosti se (činom 'legitimacije' njegovog projekta) oslobađa od cinizma. Iako, dakle, nema potrebu postavljati pitanje o relevantnosti umjetničkog djelovanja, akcijama i gestama (koje se vrlo često pozivaju na umjetničke strategije &scaron;ezdesetih i sedamdesetih), Grubić ipak daje odgovor: umjetnost ima nadu u povratku u (vlastito) djetinjstvo, u vrijeme povjerenja u vlastite mogućnosti u smislu preobrazbe individualnog i kolektivnog imaginarnog te konačno- u vrijeme preuzimanja rizika. Može li se na trenutak učiniti mogućim da upravo ovim, malim koracima, možda krećemo u smjeru poticanja kritike statusa quo, bez obzira koliko obespravljene? Poetski terorizam Igora Grubića proizlazi iz doba post-kritike i vraća se poetičnom jeziku konceptualne umjetnosti.
Kako nas upućuje Julija Kristeva, poetski jezik uznemiruje, frakturira značenja i time prekida inerciju (jezičnih) navika. Poezija je kritika jezika, svojevrsni zločin u odnosu na postavljene jezične norme, jednako kao &scaron;to je poetični terorizam intervencija u status quo - oblik djelovanja svjestan transgresije postojećih konvencija. Međutim, &scaron;to se događa kada takva transgresija – umjetnost kao zločin, zločin kao umjetnost - ne prođe, kao &scaron;to Hakim Bey savjetuje na početku ovog teksta, nekažnjeno? Grubić se nekoliko puta, tijekom svog djelovanja, na&scaron;ao u sukobu s policijom, a u slučaju Crnog Peristila upravo na Odjelu za terorizam. Uz pomoć intervencije i podr&scaron;ke od strane stručne javnosti nije osuđen, te je policija uvidjela da je navodni terorizam, ustvari, tek poetski terorizam, odnosno - umjetnost.
Upravo je ova mogućnost umjetnosti da poetizira dru&scaron;tveno sankcionirani čin istovremeno njezina najjača i najslabija točka. Umjetnost je mjesto u kojemu su, inače manje ili vi&scaron;e neprihvatljive, pa čak i ilegalne, stvari dozvoljene i opravdane te joj upravo ta pozicija &scaron;ekspirijanske lude nerijetko omogućuje da kritizira autoritete i postojeće stanje. Istovremeno, upravo taj "alibi lude" ubada u bolno mjesto u kojemu se umjetnost sama progla&scaron;ava nedužnom, odnosno benignom i beznačajnom. Međutim, u opresivnom svijetu u kojemu su mogućnosti opozicijskog djelovanja sve suženije i u kojemu paranoični sigurnosni režimi terorizam vide i sankcioniraju gdje i kako požele, pozivanje na nedužnost umjetnosti je laž čije izricanje ne mora značiti slabost, već upravo jo&scaron; jednu opozicijsku taktiku koja čuva i nadgrađuje, tijekom povijesti umjetnosti stvarani, skup osnažujućih strategija za one koji vjeruju u njezinu važnost i transformativni potencijal, a među kojima je Igor Grubić bez sumnje nepokolebljiv. ***
 Objavljeno u publikaciji Igor Grubic: 366 rituala oslobadjanja, Institut za trajanje, mjesto i varijable (DeLVe), Zagreb, 2009
Zahvaljujemo autoricama na ustupanju teksta za objavu.</div></div>

UsmenaPovijest:Jedina revolucija je duhovna evolucija - Povijest promjena