Admin: Stvorena nova stranica sa sadržajem: »
18.10.2010
Fade In, jedan od projekata proizašlih iz Attacka, izrastao je u jednu od najozbiljnijih i najznačajnijih organizacija posvećenih aktivističkom videu i dokumentarizmu.

Razgovarali: Vatroslav Miloš i Antonija Letinić

Kroz Direkt i reportaže u HTV-ovoj em...«.

2024-01-30T13:30:58Z

Stvorena nova stranica sa sadržajem: »<div class="usmena-povijest-article"><div class="headingDate">18.10.2010</div><div class="article-lead">Fade In, jedan od projekata proizašlih iz Attacka, izrastao je u jednu od najozbiljnijih i najznačajnijih organizacija posvećenih aktivističkom videu i dokumentarizmu.</div><div class="article-content"> Razgovarali: Vatroslav Miloš i Antonija Letinić Kroz Direkt i reportaže u HTV-ovoj em...«.

Nova stranica

<div class="usmena-povijest-article"><div class="headingDate">18.10.2010</div><div class="article-lead">Fade In, jedan od projekata proizašlih iz Attacka, izrastao je u jednu od najozbiljnijih i najznačajnijih organizacija posvećenih aktivističkom videu i dokumentarizmu.</div><div class="article-content">
Razgovarali: Vatroslav Milo&scaron; i Antonija Letinić

Kroz Direkt i reportaže u HTV-ovoj emisiji Dobro jutro, Hrvatska, ova mala nezavisna produkcijska kuća profilirala se kao jedna od najznačajnijih organizacija za dokumentarnu i reportažnu produkciju. Kroz vi&scaron;e od deset godina postojanja iz nje je proiza&scaron;ao čitav niz radova potvrđenih brojnim nagradama, a kao i organizacija ATTACK, iz koje je proiza&scaron;ao Fade In, i sam će generirati brojne projekte i ponuditi platformu mnogim autorima i entuzijastima. O desetljeću djelovanja ove organizacije govori Hrvoje Mabić, jedan od osnivača. 
Fade In skraćeni je naziv organizacije punog imena Fantastično dobra institucija koja je usmjerena na filmsku produkciju, primarno dokumentarne i angažirane radove. Kako i kada nastaje Fade In?
Fade In je nastao 1999. u okviru Autonomne tvornice kulture – ATTACK, kao jedan od ogranaka, odnosno jedna od inicijativa unutar njega. Kako smo vrlo brzo počeli rasti, razvijati se i na neki način smo prerasli ono &scaron;to je bilo moguće raditi kroz ATTACK, te počeli i kolidirati pri apliciranjima, pokazalo se najboljim rje&scaron;enjem da se izdvojimo i osamostalimo u zasebnu organizaciju. ATTACK je, uostalom, i bio platforma koja je služila razvijanju i generiranju projekata, okupljanju novih ljudi. Fade In je u početku primijenio takav model funkcioniranja, pa čak i danas ga nastoji održavati. Dakle ideja za pokretanjem produkcijske platforme koja bi se bavila filmom nastala je u proljeće 1999, a inicirali smo ju Marko Zdravković i ja. Počinjemo osmi&scaron;ljavati prve projekte, a ujesen počinjemo već aktivno djelovati i imamo svoj prostor. Prvi projekt nam je bila trodjelna tv serija Treći sektor, koja je emitirana na desetak tada&scaron;njih lokalnih tv stanica. Emisija je tematizirala scenu civilnog dru&scaron;tva, urbanu kulturu i parlamentarne izbore, odnosno aktivnosti Glasa 99. Cilj je bio doprijeti do &scaron;to &scaron;ireg auditorijuma, Fade In-u je to bila jedna od glavnih misija. U Zagrebu smo pro&scaron;li neslavno. Tada&scaron;nji urednik OTV-a nas je morao pustiti u eter jer je dobio neke donacije koje su ga obavezivale na &scaron;ire informiranje, ali mu na&scaron; sadržaj i nije bio predrag pa nas je pustio 1, 2. i 3. siječnja 2000. u 8 ujutro. Neke druge televizije, npr. istarske lokalne tv postaje su nas pu&scaron;tale i po vi&scaron;e puta i u super terminima. Meni je u svemu tome bilo bitno da imamo proizvod, koji sam lijepo upakirao i krenuo s njim obilaziti urednike na HTV-u gdje sam nas primarno i vidio. Vrlo brzo nam se priključila Tatjana Božić koja i režira prve projekte.
Spomenuo si da ste preuzeli model funkcioniranja od ATTACKA. Po kojem modelu organizacija funkcionira danas, koliko se on razlikuje od onog koji je uspostavljen na početku?
Fade In smo zamislili na zasadama Attacka, a to znači kao platformu otvorenu mladim ljudima koji će dolaziti i razvijati svoje projekte. Zanimao nas je angažirani video, i umjetnički radovi različitih profila – animacija, eksperimentalni video, dokumentarni film. Organizacija je od početka uspostavljena na principu uključivosti, otvorenosti za ljude koji dolaze i rade svoje projekte. Velik broj ljudi je etablirao svoje projekte kroz Fade In, kao &scaron;to je uostalom i Attack generirao mnogo stvari. Odlučivanje po principu konsenzusa i ujednačene naknade za rad stavljale su opću ideju iznad pojedinačnih interesa. Ključno razmimoilaženje s Attackom se de&scaron;ava u profesioanlizaciji. Dok je Attack bio vježbali&scaron;te za mno&scaron;tvo mladih u raznim područjima interesa, mi smo se ograničili na jedan cilj i htjeli u tome biti maksimalno profesionalni.
U samom početku, organizacija je usmjerena na specifičan tip produkcije – angažiranog videa. Iz čega, odnosno otkuda nastaje ideja za pokretanjem takve platforme?
Iz frustracije. Nastajemo u vrijeme Tuđmanove ere, a svi znamo &scaron;ta se sa slobodom govora tada de&scaron;avalo i na koji je način stigmatizirano sve &scaron;to se smatralo protuhrvatskim, ili nedoličnim hrvatskom probuktalom katoličkom čudoređu, a zapavo je spadalo u razne domene civilnih i građanskih inicijativa. Od ljudskih prava do banalnijih, ali nama bitnih stvari kao &scaron;to su urbana kultura ili jednostavno alternativni klubovi. U Attack-u je vladala izrazito agilna i vesela atmosfera. Nije se puno komentiralo represiju tada&scaron;nje vlasti, sva energija je i&scaron;la u akciju. Ne&scaron;to bi danas bilo u novinama, mi bi za par dana bili na cesti. S druge strane sve građanske inicijative su medijski bile katastrofalno praćene. Ili su ignorirane ili su tumačene sa polovnim razumijevanjem, bez preno&scaron;enja biti stvari, koja je novinarima bila nepoznata ili je bilo bolje da je ne čačkaju. Tu mi nastajemo kao netko tko je imao namjeru svu tu živost i idealizam prenijeti van, znači &scaron;to većem broju ljudi. Mi počinjemo raditi jeftinim videom koji se tada pojavljuje i ulazimo u priče aktivistički. Bavimo se pričama civilnog dru&scaron;tva, radimo problematske reportaže na teme ljudskih prava, ekologije, urbane kulture kao insideri. Rekao bih da radimo ne&scaron;to između istraživačkog novinarstva i aktivističkog filma, subjektivno, onoliko koliko je aktivistički film subjektivan. Osobno sam u&scaron;ao u to svjestan ograničenja i slabosti aktivističkog filma koji meni zapravo nikada nije bio prioritet, a ni po senzibilitetu prvotan. No, u situaciji cenzure koja je vladala u to vrijeme sam ga smatrao legitimnim i iz nekog revolta jedinim ispravnim.
Va&scaron;i prvi radovi vezani su uz Glas 99. Kako ste se uključili u tu priču?
Inicijativa Glasa 99 je imala jednu finu dozu poleta, energije, a s druge je strane Marku i meni to iskustvo pokazalo i smjer u kojem se kasnije želimo kretati jer smo na samom početku Fade In-a shvatli koliko su stvari koje želimo raditi limitirane financijskim sredstvima. Glas 99 smo vidjeli kao priliku, jer se slilo dosta novaca u tu inicijativu, i vidjeli smo mogućnost da se postavi studio, realiziraju prvi projekti i izvidi kako stvari funkcioniraju. Mi smo od početka bili jednom nogom u Glasu, a drugom vani, jer smo željeli ostati nezavisni. Glavni razlog je bila indicija, ali u koju smo čvsto vjerovali, da inicijativa nije grass roots, a mi nismo htjeli biti promotori ničije politike, pa makar se poklapali u ciljevima. Na&scaron;e uvjerenje se pokazalo točnim. U drugom krugu predsjedničkih izbora, koalicija je već bila na vlasti, nitko nije konzultirao forum udruga koje su imale svoje predstavnike u Glasu 99, a osvanuli su plakati Knock out u drugoj rundi &scaron;to je kvalificiralo cijelu kampanju kao stranačku, direktno usmjerenu na ru&scaron;enje jedne vlasti i postavljanje druge. To vi&scaron;e nije bio Glas 99, to se već zvalo Glas 2000. S druge strane naučili smo pone&scaron;to vi&scaron;e o financiranju. Simptomatična mi je bila situacija sa [https://zelena-akcija.hr/ Zelenom akcijom] koja je tada radila akciju protiv genetski modificirane hrane i američki financijeri su im postavili ultimatum da taj problem ne diraju ili će se dovesti u pitanje njihovo financiranje. Amerika je tada jo&scaron; vidjela interes u plasiranju GM proizvoda, a mislim da su imali i GM usjeve u Hrvatskoj. Tako smo brzo naučili relativnost grass-root principa i principa financiranja, relativnost politika koje daju novce i za &scaron;to daju novce. Tu mi je i sazrela ideja da treba poku&scaron;ati biti samoodrživ koliko je god moguće.
Postoje li jo&scaron; neke inicijative i organizacije koje se bave video aktivizmom i dokumentarnom produkcijom u vrijeme kada vi počinjete djelovati? S obzirom na svojstva tog tipa produkcije, kako ste vidjeli svoju održivost?
Kad se pojavljujemo ne postoji ni&scaron;ta slično nama, ali nam je sigurno najbliskiji [http://factum.com.hr/ Factum], koji je već zahuktao svoju dokumentarnu produkciju i bio nam je uzor svakako. U to je vrijeme jo&scaron; dobar dio ljudi zazirao od digitalne tehnologije, a mi smo je prigrlili svesrdno. Ja sam bio pozitivno &scaron;okiran kad sam shvatio da mala digitalna kamera, koja je ko&scaron;tala tada&scaron;njih 4 000 DM-a, zadovoljava tehničke preduvjete za emitiranje na nacionalnoj televiziji. Bili smo svjesni slabosti ove tehnologije, ali smo i nalazili prednosti. Prije svega u jakom sadržaju, ali smo i tražili načine kako izgraditi vizualni stil.
HTV je zbog svega &scaron;to sam ranije rekao bio na&scaron; cilj. Ugovor sa HTV-om je značio da ćemo velik dio produkcije moći financirati od njih, a s druge strane ovaj utjecaj, dakle prostor na nacionalnoj televiziji će privući i donatore. Nakon tri emisije Trećeg sektora, krenuo smo tražiti po televiziji gdje bismo, &scaron;to i kako mogli napraviti. Vi&scaron;e urednika je bilo zainteresirano, ali htjeli su na&scaron; stil, a ne sadržaj. Brzo smo dobili i ponudu od Silvija Huma da radimo emisiju u dokumentarno-informativnom programu HRT-a, ali s njim kao urednikom. Svima se sviđao na&scaron; stil, neposrednost, moderno im je to izgledalo, ali je bilo i straha od politike kojom se bavimo, pa su nas htjeli pod svoju urednički kapu. Ono &scaron;to je nama bilo bitno jest da očuvamo nezavisnost sadržaja, a Tanja &Scaron;imić nam je to omogućila. Sklopili smo ugovor s emisijom Dobro jutro, Hrvatska i mnogo ljepih i radikalnih priloga smo tamo emitirali. Kad danas gledam te reportaže s distance moram reći da sam ponosan na njih. Na stotine malih priča bavile su se raznim temama i pristupima. Od fenomenolo&scaron;kih reportaža o globalizaciji, kozumerizmu, novim medijima i alternativnim izvorima informiranja do aktivističkih reportaža koje su pratile borbe za prostore mladih diljem Hrvatske, razotkrivale licemjerje političkih struktura, ekolo&scaron;ke i ljudskoprava&scaron;ke inicijative, radnička prava i jo&scaron; dosta toga. Sve sa super dozom angažiranog elana.
Jedan od va&scaron;ih najpoznatijih proizvoda je emisija Direkt. Možda bi se moglo reći da je poznatija od same organizacije. Je li ona logičan nastavak suradnje s emisijom Dobro jutro?
Direkt je na neki način bio nastavak te politike, i to je jo&scaron; jedan projekt koji je self-sustainable. On nije nužno logičan nastavak suradnje s Dobro jutrom, ali dolazi iz prepoznavanja Stane Jeličić koja je vidjela na&scaron; rad u toj emisiji, a s njom radi i Martina Globočnik, na&scaron;a suradnica, i one žele novu emisiju raditi u koprodukciji s Fade In-om. Stana Jeličić igra bitnu ulogu jer nam daje povjerenje da radimo polusatni dokumentarni program i dala nam je potpunu slobodu. Direkt je u početku trebao biti HRT-ova produkcija, a samo trećinu te emisije je trebao radit Fade In. Međutim, Neboj&scaron;a Slijepčević i ja osmi&scaron;ljavamo emisiju i pri konceptualizaciji postaje nam jasno da način na koji je želimo raditi nije moguć sa HTV-ovim ekipama. Veliki birokratski sustav u kojem se termini snimanja moraju najavljivati dva tjedna unaprijed, prevelike ekipe od pet ljudi na terenu koji rade po sindikalnim normama satnica i mali broj termina montaže onemogućavao je ono &scaron;to smo htjeli. Na&scaron;a je namjera bila snimati intimističke priče, a pet ljudi sa kamerom te&scaron;kom 20 kila i tonom kablova ti to onemogućava. Zatim kamera nam je morala biti dostupna uvijek, a rad s digitalnom kamerom i njena lakoća je omogućavala snimanje iz ruke, kao i brze promjene lokacija i mogućnost da se snima na čamcu u rijeci, u autu ili na ringi&scaron;pilu. Nove DV kamere su uz to omogućavale i da snima&scaron; noću bez dodatne rasvjete, a bežični mokrofoni da snima&scaron; ljude tonski sa velike udaljenosti. Sve te tehničke novotarije smo inkorporirali u stil. Srećom je Dogma tada bila in, pa smo 'čistuncima' s HTV-a imali kako tumačiti da to sve nije bez veze. Druga sreća je da je urednik u programu za mlade tada, Zoran Margetić koji sve shvaća, jer je i sam redatelj. Prepoznao je &scaron;to hoćemo raditi i dozvolio nam da radimo emisiju u vlastitoj produkciji, ne mije&scaron;ajući se urednički u sadržaj. Zgodna je priča da smo Neboj&scaron;a i ja prije toga dvije godine radili reportažice za Dobro jutro, koje su nam bile vježbali&scaron;te za ono &scaron;to ćemo kasnije primjeniti u Direktu, ali za koje smo rijetko dobivali feedback. Kad smo dobili ugovor za Direkt, na sedam epizoda, mislili smo da ćemo napraviti ne&scaron;to fora, ali da će to opet biti ne&scaron;to &scaron;to će nas zabaviti, ali i proći neprimijećeno. Nikako nismo razmi&scaron;ljali o drugoj sezoni, a kamoli da ćemo ići godinama. Nismo razmi&scaron;ljali o publici, napravili smo ne&scaron;to &scaron;to smo radili prije u puno kraćoj formi. Prvi napisi u medijima su bili "Mala revolucija na HRT-u", pa je progla&scaron;ena emisijom godine po većini relevantnih magazina. Samo su nas taj kredibilitet i nagrade održle 7 godina. Osobno, na&scaron;im uspjehom smatram da smo uspjeli stvoriti tv format koji je publika zaista zavoljela i koji ima vrlo dobru gledanost, a paralelno smo s Direktom ulazili na festivale dokumentarnog filma i u tom kontekstu bili prepoznati, pa i nagrađivani. U jesen 2010. smo uga&scaron;eni. Jedino neslužbeno obrazloženje koje sam čuo jest da ja HTV na natječaju uzeo projekt koji im je bio jeftiniji i vi&scaron;e populistički. 
Direkt je emisija koja donosi novi pristup dokumentarnom radu s obzirom na sve &scaron;to je postojalo na HRT-u do tada. Neposrednost i čistoća, odsutnost naratora i redatelja...
Mislim da je prva ključna stvar Direkta &scaron;to je kompletna produkcija u na&scaron;im rukama. To je značilo slobodu da se snima i montira koliko smo htjeli, a da ti nitko ne visi nad vratom i gleda koliko si potro&scaron;io. Možemo si dozvoliti da snimimo priču i ako nam se ne sviđa bacimo je van. Zapravo je Direkt u svakom smislu zami&scaron;ljen i rađen kako se radi dokumentarni film, a ne tv emisija. Veliko istraživanje, temeljita priprema s likovima, puno termina snimanja i montaže. Druga bitna stvar je odnos koji postižemo sa sugovornicima. Velika razina povjerenja i temeljita priprema donjela nam je veliku dozu intimizma koju smo postigli kod likova. Nikad likove nismo tretirali novinarski, nekako je stvorena atmosfera da mi i oni zajedno ne&scaron;to gradimo. Nebrojeno puta sam od na&scaron;ih protagonista čuo istu priču: 'Zna&scaron;, ja nikad sa svojom pričom ne bi i&scaron;ao na tv, ali vama hoću'. Vizualni i montažni stil smo pažljivo oblikovali i mislim da smo uspjeli izgradi svojevrsnu specifičnu poetiku. Hrvoje Turković pi&scaron;e da smo u produkcijskom smislu napravili iskorak. U niskoj produkciji nametnuli smo visoke standarde svima ostalima. Sadržajno se nismo dali ograničavati i na početku je bilo u serijalu mnogo toga &scaron;to nije bilo uobičajeno vidjeti na HTV-u. Govorilo se uličnim jezikom, pu&scaron;ila trava, bilo je golotinje i eksplicitne priče o seksu, kao i provokativnih političkih stajali&scaron;ta. Zanimljivo je međutim da nikad nismo bili cenzurirani. Nekako se desilo, bar tako ja mislim, da je opći humanizam, koji je uvijek bio imanentan serijalu, u drugi plan bacio niz HTV-u nesvojstvenih pona&scaron;anja.
Pojavom niza realityja i raznih emisija koje eksploatiraju ljudsku intimu, gubimo prvotni plamsaj koji je iznenadio publiku kad smo se pojavili, ali mislim da bar ostaje putokaz kako se ne&scaron;to može bazirati na intimizmu, a ostati van granica eksplatacije.
Postoje li jo&scaron; neki projekti koji su se održali toliko dugo? Dugogodi&scaron;nji suradnici Fade In-a su bili Igor Grubić i Oliver Sertić. Iva Kraljević i Martina Globočnik su jo&scaron; uvijek dio organizacije.
Kroz Fade In je u 10 godina pro&scaron;ao velik broj ljudi i spomenut je samo dio ljudi koji su ga gradili. Tatjana Božić je bila bitan kreator načina kako pričamo priče i vizualnog oblikovanja. Igor Grubić je u Fade In-u skoro od početka. Radio je na nizu projekata, od dokumentarnih i promotivnih filmova do animacije. U osam godina realizirao je velik broj projekata, ali njegova je uloga i veća time &scaron;to je stalno dovodio nove ljude, razvijao koprodukcije, npr. sa Zagreb filmom, i generirao nove kontekste. Zapravo sam se ja, kada počinje Direkt, počeo lagano povlačio s upravljačkih funkcija, a Igor Grubić, Oliver Sertić, Sandra Ražnjatović, Magdalena Petrović i Vanja Andrijević su preuzimali taj dio. Igor paralelno osniva Kreativni sindikat, koji surađuje s Fade In-om, a i danas se uspje&scaron;no bavi animacijom. Sertić je razvio projekt edukacije iz video aktivizma i krenuo na&scaron;a iskustva prenositi mladim ljudima diljem Hrvatske. Kasnije je stvari koje je radio u Fade In-u preselio na Restart, koji je uspje&scaron;no pokrenuo Dokukino, bavi se distribucijom i produkcijom filmova, a nastavili su i s edukacijom. Branko Vilus unutar Fade In-a radi Fade in Green koji je posvećen ekologiji i također se odvaja od Fade In-a. Tu dolazimo do stvari koje se lagano generiraju iz Fade In-a, kao &scaron;to smo se mi izdvojili iz Attack-a.
Martina Globočnik je bitna osovina Direkta, kao scenaristica, a kasnije realizira i vlastite dokumentarne filmove. Morana Komljenović, koja je godinama realizirala projekt reportaža za HRT, koje se sada emitiraju i na [https://h-alter.org/ h-alteru], a i ona trenutno realizira svoj film kao autorica.
Spomenuo si u jednom trenutku da se Fade In nalazi u novoj fazi, i da ti se čini da sada postaje ono &scaron;to je od početka htio biti. &Scaron;to je Fade In danas?
Fade In bi bio ono &scaron;to sam ja htio da su svi projekti koji su iz njega generirani ostali unutra i da je niz kvalitetnih pojedinaca ostao, a uz to i da se bitno pomlađujemo. Da, to bi bila jedna prilično masivna organizacija. Te&scaron;ko je to napraviti s financiranjima koja su kod nas kakva jesu, a i problem je Fade In-a &scaron;to su mu lideri bili uvijek ljudi koji su i sami autori, a ne bazično producenti. Ti su ljudi dakle uvijek, osim u Fade In-u, bili angažirani na vlastitim projektima, pa se dakle nitko nije sustavno bavio isključivo razvojem Fade In-a. Zapravo je super da je nova glavna producentica Fade In-a, Maja Vukić, ostavila kreativni poziv za koji se &scaron;kolovala, filmsku montažu i posvetila se kompletno produkciji, koja je i mora također biti kreativan poziv. Istina je da se meni sviđa dana&scaron;ni smjer Fade In-a jer je dobrim djelom orijentiran ozbiljnoj produkciji dugometražnih dokumentaraca. Trenutno ih se radi &scaron;est. Otvaramo se i radimo prve korake ka inozemnom trži&scaron;tu i koprodukcijma. Mislim da smo, s druge strane izgubili o&scaron;tricu, nismo već neko vrijeme ozbiljna provokacija. Ali mislim da se i to može promjeniti. Nekako smo odrasli i vjerujem da se traži novi zamah u ozbiljnijim formama, kao &scaron;to je dokumentarni film. Uvjeren sam da su iznenađenja jo&scaron; moguća.</div></div>

UsmenaPovijest:Iznenađenja su još moguća - Povijest promjena