Admin: Stvorena nova stranica sa sadržajem: »
9.3.2010
Kustoski kolektiv Što, kako i za koga - WHW već više od 10 godina kritički propituje situacije društva, politike, kulture i umjetnosti.

Razgovarala: Una Bauer

Četiri kustosice, Ana Dević, Ivet Ćurlin, Nataša Ilić i Sabina Sabolovi...«.

2024-01-30T13:31:12Z

Stvorena nova stranica sa sadržajem: »<div class="usmena-povijest-article"><div class="headingDate">9.3.2010</div><div class="article-lead">Kustoski kolektiv Što, kako i za koga - WHW već više od 10 godina kritički propituje situacije društva, politike, kulture i umjetnosti.</div><div class="article-content"> Razgovarala: Una Bauer Četiri kustosice, Ana Dević, Ivet Ćurlin, Nataša Ilić i Sabina Sabolovi...«.

Nova stranica
<div class="usmena-povijest-article"><div class="headingDate">9.3.2010</div><div class="article-lead">Kustoski kolektiv Što, kako i za koga - WHW već više od 10 godina kritički propituje situacije društva, politike, kulture i umjetnosti.</div><div class="article-content">
Razgovarala: Una Bauer

Četiri kustosice, Ana Dević, Ivet Ćurlin, Nata&scaron;a Ilić i Sabina Sabolović, čine kolektiv &Scaron;to, kako i za koga - WHW. S njima redovito surađuje njihov "kućni" dizajner i teoretičar Dejan Kr&scaron;ić, kao pridruženi član kolektiva. Formaliziranju udruge WHW prethodila je istoimena izložba &Scaron;to, kako i za koga na kojoj su započele raditi krajem devedesetih godina, i to upravo na poziv Dejana Kr&scaron;ića. Od tada je pro&scaron;lo vi&scaron;e od deset godina, kolektiv je nanizao međunarodne uspjehe, te se lokalno, nacionalno i regionalno pozicionirao kao jedan od najvažnijih kustoskih kolektiva na ovim prostorima. Kako bi se sumiralo postignuto i &scaron;to preciznije zabilježile promjene u vremenu i prostoru, odlučile smo se za ovaj dubinski i op&scaron;iran razgovor. Podijeljen je u nekoliko poglavlja, a svako od njih funkcionira i kao samostalna cjelina, koja vam može dati svojevrsni uvid u prakse kolektiva WHW, ali i iscrtati kontekst posljednjih desetak godina, posebice onaj vezan uz kulturu i umjetnost. 
Prije nego &scaron;to počnemo, samo da razjasnimo da mi ne dajemo individualne glasove, nego sve potpisujemo kao WHW, kao kolektiv. S time smo se do sada svojski namučile. Kada su nas, primjerice, iz New York Timesa intervjuirali u vezi s Istanbulskim bijenalom rekli su nam prilično decidirano da: "New York Times ne razgovara s neidentificiranim osobama".
Koji je bio impetus za osnivanje WHW-a? &Scaron;to, za&scaron;to i za koga?
Okupile smo se 1999. godine na poziv pop-političkog magazina Arkzin koji je bio jedan od rijetkih kritičkih glasova tijekom '90-ih. Ne samo da se borio protiv &scaron;ovinizma, nacionalizma, antikomunizma i slično, već je i otvarao prostor za progresivnu kulturnu praksu i kritičko mi&scaron;ljenje. Arkzin je 1998. reizdao Komunistički manifest s predgovorom Slavoja Žižeka. Iako je on već tada bio teorijska zvijezda i &scaron;iroko poznat, knjiga je pro&scaron;la potpuno nezamijećeno. Prijedlog je bio da se poku&scaron;a vidjeti može li se kulturnom manifestacijom izazvati neka vrsta reakcije, ili, barem, to reizdanje napraviti glasnijim, uopće, staviti Komunistički manifest kao ideju, kao knjigu, kao nekakav artefakt u javnost. Pripreme su trajale dugo, počele smo raditi 1999., a izložba je otvorena u lipnju 2000., i to je, dakle, bila na&scaron;a prva izložba: &Scaron;to, kako i za koga? posvećena 152. obljetnici Komunističkog manifesta. Sviđalo nam se ovo ka&scaron;njenje od dvije godine.
Glavni razlog za&scaron;to smo se time odlučile baviti, bio je poku&scaron;aj da se intervenira u javnu sferu polazeći od vlastitog stava i vlastite potrebe. U sadržajnom smislu taj je poku&scaron;aj bio fokusiran na dru&scaron;tveni i politički kontekst; radilo se o intervenciji u jedno zaista homogeno tkivo čije su opsesije bile nacionalizam, ksenofobija i antikomunizam. Prostor da razgovaramo o tome &scaron;to je Komunistički manifest i &scaron;to je komunizam zatvorio se 1990. a nama se činilo da, generacijski, imamo pravo na na&scaron;u perspektivu. Koje su bile vrijednosti, principi, ideje koje smo i tada smatrale relevantnima, koje je trebalo oživjeti i na njih misliti?
Nažalost, veliki dio tada&scaron;nje kulturne produkcije bio je slijep prema kontekstu u kojem je nastajao. Željele smo strukturalno osmisliti i problematizirati stvari koje su nama nedostajale: napraviti veliku međunarodnu izložbu, dovesti u Zagreb umjetničke radove za koje si tada morao putovati izvan zemlje. Tada su čak i Slovenci prvi puta izlagali u Zagrebu nakon 1990., a da ne govorimo o umjetnicima iz Bosne ili Srbije. Željele smo svemu tome dati i teorijski kontekst. Također, važno je bilo naglasiti dijalog između različitih generacija hrvatskih umjetnika, jer nam se činilo da je umjetnička scena patila od rascjepa i svojevrsnog gubitka kontinuiteta. Radeći na&scaron;u prvu izložbu u vidu smo imale strukturalne potrebe scene, ali i na&scaron;e generacijske potrebe i pitanja koja su nam se nametala, i po tome smo slagale kockice.
Kada ste osnovali udrugu?
Tek nekoliko godina kasnije, 2002. Tada je postalo relativno lako osnovati udrugu, &scaron;to nije bio slučaj kada smo počeli raditi krajem '90-ih. Bili smo jedni od mnogih koji su se ba&scaron; tih godina službeno udružili. Razvoj civilnog dru&scaron;tva u Hrvatskoj usporila je činjenica da je tek 1997. prihvaćen Zakon o udrugama, a restrikcije izvornog zakona revidirane su 2001., kada manje birokratizirane zakonske odredbe o udruživanju potiču osnivanje brojnih nevladinih organizacija. Odabrali smo tri pitanja s na&scaron;e prve izložbe – &scaron;to, kako i za koga? za ime kolektiva, i to je rezultiralo time da se na&scaron;a udruga hibridno zove po engleskim inicijalima WHW: What, How and for Whom, ali se izgovara "po Vuku", kao VHV. To je ime od samog početka bilo s nama, i možemo reći da su ta tri ključna pitanja, koja smo postavili kada smo radili izložbu koja je bila posvećena Komunističkom manifestu, stavljena u dijalog sa čitavim nizom povezanih problema na lokalnoj sceni, ne samo umjetničkih, nego i &scaron;ire, političkih i ekonomskih.
Koje bi bile va&scaron;e ključne kuratorske ideje ili odluke?
Uvijek poku&scaron;avamo krenuti iz neke situacije koja nas okružuje, raditi stvari koje nas se tiču, koje se tiču sada&scaron;njosti u dru&scaron;tvenom i političkom smislu. Svi na&scaron;i projekti temelje se na uvjerenju i želji da umjetnost može i treba misliti svijet i odnose u njemu na drugačiji način, da treba promi&scaron;ljati sustave koji se čine nepromjenjivima, vrijednosti koje su prividno nestale. Te su ideje crvena nit koja se provlači kroz sve &scaron;to radimo. Zanima nas ono &scaron;to ostaje na margini, stvari koje ostaju ispod tepiha, koje su zaboravljene, za koje se smatra da su apsolvirane i da im se ne treba vraćati. Poku&scaron;avamo nuditi drugačiji pogled. Drago nam je &scaron;to smo se odlučile za ‘&scaron;to, kako i za koga’ u naslovu jer se zaista radi o tome da različite teme i različite povijesne i suvremene eksperimente, uvijek iznova poku&scaron;avamo pročitati. Na ta pitanja, naravno, ne postoji stalan odgovor nego se stvari mijenjaju, potrebno je preispitivati svoju poziciju i okolnosti u kojima radi&scaron;, produkciju s kojom si u komunikaciji. Uvijek težimo da u na&scaron;e projekte uključimo različite partnere, sama činjenica da smo kolektiv rezultirala je praksom &scaron;irih partnerstava. Već je na&scaron; prvi projekt bio realiziran u suradnji s [https://mi2.hr/ Multimedijalnim institutom] (mi2), Arkzinom, ali i sa jednom tradicionalnom institucijom poput [https://www.hdlu.hr/ Hrvatskog dru&scaron;tva hrvatskih likovnih umjetnika]. Nevena Tudor, koja je tada bila na čelu izložbenog programa HDLU-a izravno je produkcijski i partnerski poduprla na&scaron; projekt.
Kakva je bila situacija na NGO sceni i kakva je va&scaron;a percepcija političkog života u vrijeme kada je WHW započeo sa svojim djelovanjem?
Stvari su tada bile drastično drugačije. &Scaron;to se tiče same kulturne produkcije možemo reći da se, od tada, zaista povećao i profilirao broj ljudi koji se vrlo fokusirano i dosljedno bavi izabranim pitanjima, koji ima interes za određene segmente kulturnog polja, za pojedine discipline. Tada stvarno nije bilo tako, bilo je puno manje aktivnih incijativa. S [https://www.kulturpunkt.hr/i/kulturoskop/397/ Multimedijalnim institutom] (mi2) u kontaktu smo od početka, za na&scaron; je rad to partnerstvo bilo neizmjerno važno. Nije riječ isključivo o tome da su oni prije desetak godina gotovo jedini na izvaninstitucionalnoj sceni imali prostor, pa je ono &scaron;to je tamo bilo prezentirano dobivalo na vidljivosti, već su nam općenito bili važni u komunikaciji i realizaciji na&scaron;ih nastojanja.
&Scaron;to se tiče znanja o tome kako bi stvari trebalo realizirati, važna su bila praktična znanja sa civilne scene koja nisu isključivo vezana za kulturnu produkciju. Sredinom devedesetih osnivaju se nove organizacije čije se aktivnosti iz dana&scaron;nje perspektive istodobno očitavaju kao preteče recentne mreže organizacija, te kao svojevrsno uspostavljanje kontinuiteta alternativne kulture, no u znatno izmijenjenom socijalnom kontekstu i području djelovanja. Ključni utjecaj izvr&scaron;ile su, primjerice, inicijative poput Antiratne kampanje Hrvatske, Arkzina, Autonomne tvornice kulture - ATTACK te niza drugih organizacija feminističkog, ekolo&scaron;kog i anarho usmjerenja.
Trenutak u kojem smo počele raditi bio je negdje između. Ne trebamo se zavaravati, da se 2000. nije promijenila vlast, stvari ne bi bile iste čak ni u smislu realizacije na&scaron;ih projekata. Kada se promijenila vlast čak su i Ministarstvo i Grad odlučili investirati novac u na&scaron; prvi projekt posvećen Komunističkom manifestu, iako je prvotno bio odbijen na natječaju godinu dana ranije. Nije slučajno da se projekt desio ba&scaron; u lipnju 2000. i te&scaron;ko je procijeniti kako bi on izgledao i bi li ga uopće bilo 1998. 2000. je postojala želja da se otvore vrata i prozori, možda vi&scaron;e na povr&scaron;inskoj razini, no ipak je vladala takva atmosfera. Prije toga možemo nabrojati i ukazati na mali broj projekata, osobito iz kulturnog miljea, koji su se bavili kritički i politički osvije&scaron;tenim temama. Če&scaron;će su to bili pojedinci, poput, primjerice, Sanje Iveković koja je devedesetih dosljedno proizvodila radove koji su se na najdirektniji mogući, kritički način odnosili prema tada&scaron;njoj stvarnosti. Od mlađih ljudi, tada na sličan način aktivnih umjetnika, možemo spomenuti projekte Igora Grubića krajem 90-ih, primjerice izložbu 22%.
Upravo tada, krajem devedesetih i početkom 2000., do&scaron;lo je do ponovog osvajanja kontinuiteta koji je brutalno prekinut 90-ima. Radilo se o političkom i kulturnom prostoru biv&scaron;e Jugoslavije, ali jednako tako i o &scaron;irem, internacionalnom prostoru. Postojala je težnja da se Zagreb iznova stavi na međunarodnu mapu, da postane jedan živi centar u koji će ljudi dolaziti i raditi ne&scaron;to zajedno.
Kakav je bio va&scaron; odnos prema sceni vizualnih umjetnosti koja je ipak va&scaron; logični kontekst?
Činilo nam se da se ta institucionalna praksa, kako izložbena tako i edukativna, suočava s čitavim nizom problema, da joj puno nedostaje. Mi smo tu krenule generacijski, iz neke na&scaron;e potrebe. Dakle, budući da na studiju povijesti umjetnosti nije bilo, a stvarno nije bilo, nikakvog doticaja sa suvremenom kustoskom praksom ili suvremenom teorijom, smatrale smo da tu treba odreagirati i tako smo već 2000. započele sa serijom predavanja različitih kustosa i kritičara. Primjerice, od 90-ih, kada je dostupnost važnih tekstova i teorijskih perspektiva bila problematična, do danas, situacija se znatno pobolj&scaron;ala.
U smislu izložbene prakse, činilo nam se da neke stvari kronično nedostaju u izložbenom pejzažu i prvenstveno smo reagirale na zagrebačku situaciju. Tu se situacija također promijenila, ali u to je vrijeme bila važna komunikacija s generacijama, neko novo i drugačije čitanje povijesnih eksperimenata, &scaron;to jača komunikacija regionalno, da se ne zanemaruje prostor zajedničke pro&scaron;losti, i produkcija dijaloga koji su bili intenzivni i neprekinuti. Bio nam je važan i međunarodni kontekst koji nije isključivo eurocentričan, koji nije opsjednut Zapadom i kanonom i nije u stalnoj utrci dokazivanja "evropske vrijednosti" ili čega već. Te smo pojave poku&scaron;ale sagledati iz druge perspektive, u dijalogu s nekim drugim geo-političkim smjerovima.
Kada smo počele raditi, kao i mnogi mladi ljudi tada, djelovali smo u manjku permanentne institucionalne potpore, te smo poku&scaron;ale zajedno stvoriti vlastitu radnu platformu, otvorenu suradnjama. Slobodnije smo se osjećale izvan granica vlastite "struke", istomo&scaron;ljenike smo pronalazili u različitim područjima izvaninstitucionalne kulture. Partnerstva koja su obilježila neke na&scaron;e značajnije produkcije tijekom 2000-ih godina iznikla su iz te vrste srodnosti (primjerice mi2, [https://www.kulturpunkt.hr/i/kulturoskop/410/ CDU], platforma 9.81), dolaze iz novih medija, izvedbenih umjetnosti, arhitekture i urbanizma. Nasuprot poimanju kulture kao sredstva nacionalne kohezije ili građenja identiteta podjednako ustrojenih "evropskim vrijednostima" ili stvaranjem nacionalnih mitova, poveznica izvaninstitucionalne scene bilo je srodno poimanje uloge kulture kao područja problematizacije upravo onoga &scaron;to u dominantnim narativima biva izostavljeno ili potisnuto.
Kako biste rezimirale dosada&scaron;nji rad Galerije Nova i WHW-a?
Princip rada u galeriji jest takav da smo poku&scaron;avale provlačiti neke teme kroz dulji vremenski period, primjerice tema normalizacije se nije događala samo kroz projekt o Nikoli Tesli već kroz čitav niz predavanja, diskusija, manjih izložbi. Kada smo bile uključene u suradničke projekte, nekoliko smo se godina bavile temom kolektiva, kolaboracije, umjetničkih grupa, ponovo i ponovno, kroz neke različite formate. Uvijek bismo poku&scaron;ale teme kojima smo se bavile vezati sa svojim međunarodnim projektima. Tako smo, na primjer, izložbu u Kunsthalle Fridericianum u Kasselu 2005., koja je bila velika izložba umjetničkih grupa, napravili kao neku vrstu rezultata cijelog procesa, istraživanja koje se događalo u Zagrebu (u sklopu projekta Zagreb – Kulturni Kapital 3000). Uvijek kada smo radili neke manje izložbe, povezivali bi ih s drugim projektima: uz projekt Normalizacije bila je povezana izložba Nuspojave koju smo radili u Beogradu u Salonu Muzeja savremene umetnosti. I stvari koje radimo međunarodno, i program galerije, i diskurzivni program, izdavanje, sve se te aktivnosti reflektiraju jedna na drugu i poku&scaron;avaju biti dio cjeline.
U nekim ste intervjuima spomenule da se borite protiv konformizma u kustoskoj praksi. Kako biste ga definirale? 
Poku&scaron;avamo sve uzuse same izlagačke prakse koja je nužno, bez obzira koliko je progresivna, vezana uz jedan patrijarhalni, reprezentativni, konzervativni prostor i modus izlaganja, vrlo često muzejske bijele kocke, promisliti iznova. Ne radi se samo o transformaciji tog prostora, već i o rekonfigiraciji socijalnih relacija koje se odvijaju unutar njega. Da se vratimo na odgovor na pitanje s početka, o karakteristikama na&scaron;eg rada, mi poku&scaron;avamo prostor umjetnosti otvarati kao prostor za diskusiju i kao prostor za različita promi&scaron;ljanja, ne isključivo umjetnosti, nego i socijalnih relacija. Ali postoji taj paradoks da svaka kritička aktivnost, određena socijalna praksa koja neke kanone želi poljuljati, zamijeniti ih nečim drugim, u jednom trenutku upada u neku vrstu samorepetitivnosti ili "manirističnosti" određene geste, i mi poku&scaron;avamo te geste i metode ne uzimati zdravo za gotovo i ne ponavljati ih do besvijesti. S druge strane, taj prostor, kako smo ga opisale ranije, poku&scaron;avamo otvoriti kao prostor samoreprezentacije budući da smo kustoski kolektiv i da na&scaron;a kustoska pozicija nameće jednu vrlo dominantnu, često političku kontekstualizaciju čitanja određenih pojava. No, važno je ostaviti prostor umjetničkim djelma da govore i svoje zasebne priče, o nekim drugim stvarima koje nisu nužno u fokusu kustoskog pogleda. Osobito je to bila praksa kada smo to radili sa kolektivima na izložbi Kolektivna kreativnost ali i &scaron;ire, to je postao princip na&scaron;eg rada – afirmacija umjetničkog prava samoreprezentacije.
*** 
Pročitajte također i sljedeća poglavlja razgovora s kustoskim kolektivom WHW:
[https://www.kulturpunkt.hr/content/va%C5%BEniji-momenti Važniji momenti] - WHW je u prvih 10 godina svoga rada realizirao niz važnih izložbi i projekata, među kojima svakako treba izdvojiti one inspirirane Nikolom Teslom i Vojinom Bakićem.
[https://www.kulturpunkt.hr/content/metode-rada Metode rada] - Suradničke prakse, kao i pripadnost nezavisnoj kulturnoj sceni, u samom su temelju praksi kolektiva WHW i snažno određuju njihov način rada. 
[https://www.kulturpunkt.hr/content/osvrt-na-11-istanbulski-bijenale Osvrt na 11. Istanbulski bijenale] - Zasigurno najveći uspjeh u svom dosada&scaron;njem radu kustoski kolektiv WHW je postigao kuriranjem 11. Istanbulskog bijenala.</div></div>

UsmenaPovijest:Crvene niti kontinuiteta i kolaboracije - Povijest promjena