Admin u (test) 08:35, 1. veljače 2024.

2024-02-01T08:35:44Z

Admin: Stvorena nova stranica sa sadržajem: »
14.11.2023
O implementaciji suvremenih tehnoloških rješenja i utjecaju umjetne inteligencije na arhive i arhivske prakse razgovaramo sa Željkom Trbušićem.
Razgovara: Marina Mlakar

Rapidni tehnološki napredak i pojava novih formata za čuvanje gradiva u...«.

2024-02-01T08:18:14Z

Stvorena nova stranica sa sadržajem: »<div class="usmena-povijest-article"><div class="headingDate"><p>14.11.2023</p></div><div class="article-lead"><p>O implementaciji suvremenih tehnoloških rješenja i utjecaju umjetne inteligencije na arhive i arhivske prakse razgovaramo sa Željkom Trbušićem. </p></div><div class="article-content"><p>Razgovara: Marina Mlakar</p><div class="text"> <p>Rapidni tehnološki napredak i pojava novih formata za čuvanje gradiva u...«.

Nova stranica

<div class="usmena-povijest-article"><div class="headingDate"><p>14.11.2023</p></div><div class="article-lead"><p>O implementaciji suvremenih tehnoloških rješenja i utjecaju umjetne inteligencije na arhive i arhivske prakse razgovaramo sa Željkom Trbušićem. </p></div><div class="article-content"><p>Razgovara: Marina Mlakar</p><div class="text">
<p>Rapidni tehnološki napredak i pojava novih formata za čuvanje gradiva u posljednjih nekoliko
desetljeća otvaraju pitanje kako će izgledati budućnost arhivistike. Ne postoji format koji
bi zauvijek sačuvao vrijednu građu koja svjedoči o razvoju zajednica i društva općenito. To
se posebno odnosi na gradivo koje prikupljaju, sistematiziraju i digitaliziraju organizacije
civilnog društva, već potkapacitirane za provedbu tih aktivnosti, ali i na gradivo javnih
tijela i ustanova koje se prikuplja u institucionalnim arhivima. O novim tehnologijama u
arhivima, vrednovanju gradiva i suradnji nezavisnih i državnih arhiva razgovaramo s dr. sc.
<strong>Željkom Trbušićem</strong>, asistentom na Odsjeku za informacijske i komunikacijske
znanosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, aktivnim članom udruge ICARUS i
Hrvatskog arhivističkog društva te članom upravnog odbora inicijative za arhivsko
obrazovanje i istraživanje AERI. </p>

<p><strong>Kad govorimo o izvaninstitucionalnim arhivima, neizostavno se otvara i tema
ograničenih resursa i uopće institucionalne prepoznatosti. Kakva je situacija s državnim
arhivima? S kakvim se oni preprekama susreću i kako rad udruge ICARUS i Hrvatskog
arhivističkog društva utječe na njihov rad?</strong></p>
<p>O problemima rada državnih arhiva bi svakako bolje bilo razgovarati s nekim od ravnatelja ili
voditelja službi u našim područnim arhivima, no, iz mojeg iskustva suradnje s državnih
arhivima svakako bi mogao istaknuti nedostatak ljudskih resursa i financija u implementaciji
suvremenih tehnoloških rješenja za arhiviranje gradiva. Arhivi danas istovremeno moraju
obavljati tradicionalne poslove brige o analognom arhivskom gradivu, a istovremeno biti u
tijeku s novim tehnologijama i elektroničkim gradivom kojega je sve više i čije arhiviranje
će u budućnosti biti primarni zadatak svakog arhiva. Nalazimo se, dakle, u svojevrsnom
tranzicijskom periodu, a takva razdoblja su uvijek zahtjevna, pogotovo za državne
institucije koje nisu sklone naglim promjenama – što zbog zakonodavnih okvira, ali i zbog
odgovornosti koju imaju prema društvenom okruženju u kojem djeluju. Arhivi moraju biti
sigurni da su adekvatno sačuvali svu dokumentaciju koja će u budućnosti biti potrebna zbog
ostvarivanja građanskih prava ili koja dokumentira određenu djelatnost. Vrednovanje gradiva
je izrazito složen zadatak, vjerojatno najsloženiji s kojim se arhivisti susreću. On je
primarno filozofske-teoretske naravi i podložan je promjenama s obzirom na razvoj društvenih
okolnosti.</p>
<p>Rad udruga poput [https://www.had-info.hr Hrvatskog arhivističkog društva] (koja je temeljna strukovna udruga
koja okuplja arhivske djelatnike u Republici Hrvatskoj) i udruge [https://www.icarushrvatska.hr/icarushr ICARUS] ključan je za komunikaciju arhivskih profesionalaca, razmjenu
znanja o novim strujanjima u arhivistici, ali i za poboljšanje odnosa s javnošću.
Ovogodišnje 54. savjetovanje hrvatskih arhivista u Vodicama službeno je otvorila ministrica
Ministarstva kulture i medija dr. sc. <strong>Nina Obuljen Koržinek</strong>, a taj događaj
je, naravno, bio i medijski popraćen što je nama arhivistima od velikog značaja. Arhivi su
često van pozornosti javnosti, a arhivistički rad u sjeni nekih drugih disciplina. Rad ove
udruge, ali i udruga kao sto su ICARUS Hrvatska, podižu svijest javnosti o važnosti ovog
posla.</p>
<p><strong>Papir koji propada, PDF ili JPG dokumenti nisu dovoljni za čuvanje povijesti. Kako je
tehnološki napredak u posljednjih nekoliko godina utjecao na formate građe u
arhivima?</strong></p>
<p>Za papirnato gradivo se može, barem okvirno, računati da će stotinu godina od nastanka i
dalje biti čitljivo. Čitljivost formata zapisa elektroničkog gradiva mora se redovitije
provjeravati i za to arhivi razvijaju posebne mehanizme. Nije problem ni samo format već i
medij zapisa. Trenutno smo svjedoci situacije da mediji kao što su CD i DVD, na kojima je
zapisano mnogo podataka iz 90-ih godina prošlog stoljeća, često više nisu uopće ili su samo
djelomično čitljivi. Do sad se metoda migracije zapisa (ili s medija na medij ili iz formata
u format) pokazala jedinim rješenjem za takve probleme. Drugi problem predstavlja
elektroničko gradivo koje je potpisano nekom vrstom elektroničkog potpisa. Takvo gradivo
nakon isteka certifikata (u načelu je to pet godina) više nije pravno valjano i mora se
ponovno potpisati. Za arhive, koji čuvaju gradivo desetljećima, ovo predstavlja novi niz
izazova. Trenutno su u razvoju rješenja koja koriste tehnologiju ulančanih blokova (engl.
<em>blockchain</em>) kojom bi se trebala omogućiti provjera vjerodostojnosti digitalno
potpisanih dokumenata na neograničen rok bez potrebe za kontinuiranim provjeravanjem. No, za
ostvarenje toga potrebna su dodatna ulaganja u infrastrukturu, ali i stručni kadar koji će
znati upravljati takvim gradivom i koji će biti upoznat s ovom tehnologijom, barem na
osnovnoj razini. Vjerujem da će prije ili kasnije i ovaj problem biti riješen, no za to je
potrebno još nekoliko godina temeljnih istraživanja i stvaranja novih sustava koji to
omogućuju.</p>
<p><strong>Koja je uloga umjetne inteligencije u budućnosti arhiviranja? Koje su mogućnosti, a
koje moguće opasnosti? Veliki je jaz između brzine stvaranja novih tehnologija i njihove
primjene u digitalizaciji. Ulaze li promjene u arhivističku praksu presporo i kako se na
to može utjecati?</strong></p>
<p>Potencijal umjetne inteligencije je velik. S obzirom da se radi o inteligentnim računalnim
sustavima koji bi trebali biti u mogućnosti obavljati iste misaone procese kao i čovjek,
njihova primjena nema granica u bilo kojoj sferi arhivistike, ali i ljudskog djelovanja
općenito. Trenutno smo svjedoci pojave iznimno usavršenih velikih jezičnih modela poput
ChatGPT-a koji su sposobni pružiti kreativna rješenja za velik broj upita. Glavna opasnost
je svakako tehnološka pristranost umjetne inteligencije koja ovisi isključivo o podacima na
kojima je trenirana, pa se tako već javljaju problemi kada AI marginalizira određene
društvene skupine, rase ili rodove.</p>
<p>U arhivističku praksu, kao što sam već i napomenuo, promjene ulaze dosta sporo, barem u
segmentu prakse koja se obavlja u državnim institucijama. Tvrtke ili udruge tu imaju
svojevrsnu prednost jer mogu puno brže i temeljitije primijeniti neka nova rješenja koja će
im olakšati posao. Znanstveni segment arhivistike je ovdje od ključne važnosti, jer znanost
ima priliku testirati, proučavati i donositi teorije koje oblikuju budućnost. Često praksa
pruža određeni otpor prema novitetima, ali promjena i razvoj su uvijek neminovni i potrebno
je kontinuirano biti otvorenog duha, napredovati i usavršavati se. Upravo u tom pogledu
trenutno je u provedbi međunarodni interdisciplinarni projekt [https://interparestrustai.org/ InterPARES Trust AI] koji se bavi dizajnom i razvojem teorije,
sustava i koncepata umjetne inteligencije u području arhivistike. Propitujemo sve načine, od
etičkih do tehnoloških, na koji AI može utjecati na arhive i arhivsko gradivo.</p>
<p><strong>Spomenuli ste vrednovanje gradiva i složenost tog zadatka. Tko i kako odlučuje koje
je gradivo dovoljno važno da bi se čuvalo u državnom arhivu? Primjećujete li
podzastupljenost nekih društvenih skupina ili procesa u odabranoj građi?</strong></p>
<p>Odluka je prije svega produkt teoretskih postavki koje je iznjedrila znanost. Prije nekoliko
desetljeća, a pogotovo ranije, državnim arhivima nije bilo svojstveno razmišljati o
arhiviranju gradiva udruga, raznih manjinskih skupina ili bilo čega što je bilo izvan dosega
državnog aparata. Danas je situacija drugačija, u svijetu se puno raspravlja (barem u
znanstvenom smislu) o zastupljenosti takvih skupina u arhivima i o načinima očuvanja
njihovoga gradiva. Čak i retroaktivno, kada su u pitanju zajednice koje su možda
desetljećima ili stoljećima bile marginalizirane, danas se njihovo gradivo pokušava
vrednovati, uključiti u arhive i sačuvati. Dakle, tu je napravljen svojevrstan pomak u
odnosu na tradicionalnu arhivistiku. S druge strane, kada je riječ o praksi, često arhivi
nemaju dovoljno resursa baviti se tim pitanjima jer im je i dalje, s pravom, u fokusu
arhiviranje gradiva državnih institucija.</p>
<p>Teško je reći postoje li neke skupine koje su manje zastupljene u procesu arhiviranja, ali
siguran sam da je, pogotovo u RH, najveći dio posla usmjeren u institucije države. Za ostale
nema dovoljno kapaciteta, što je šteta jer i njihovo gradivo je od ključne važnosti za
društvenu memoriju. Odluka je u načelu čisti pragmatizam, prvo se čuva ono što je važno za
ostvarivanje građanskih prava i kontinuiteta državno-pravnog sustava, nakon toga tek slijedi
sve ostalo kao što je npr. privatno osobno gradivo, gradivo komercijalnih subjekata, udruga
ili nekih drugih društvenih skupina. Odluka o tome ne leži u nekom pojedincu ili službi, već
je takav način razmišljanja baština svih tzv. zapadnih civilizacija.</p>
<p><strong>Koliko je taj proces otvoren za neprofesionalne arhivistice i arhiviste ili
izvaninstitucionalne arhive?</strong></p>
<p>O vrednovanju gradiva svatko može učiti, neovisno o kvalifikacijama i opredijeljenosti. No,
vrednovati mogu samo za to stručno osposobljene osobe, koje su iskustvom i obrazovanjem
stekle kvalifikacije potrebne za taj posao. Ukoliko bi se izvaninstitucionalni arhivi
željeli uključiti u ovaj proces, svakako bi preporučio da za to kontaktiraju nadležna
arhivska tijela (puno toga je dostupno i putem interneta, pa bi to svakako bi prvi korak),
da se uključe u rad strukovnih udruga, ali na kraju i da se obrazuju kroz studij arhivistike
koji izvodimo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Projekt koji provodite, „Arhivi odozdo“,
iznimno je vrijedan doprinos ne samo pokušajima očuvanja gradiva izvan institucija, već i
arhivistici općenito. Siguran sam da bi predstavljanje projekta i teme bilo dobro prihvaćeno
u stručnim krugovima, pogotovo putem izlaganja na skupovima i pisanjem radova za stručne
časopise.</p>
<p><strong>Kakve mogućnosti suradnje između državnih i nazavisnih arhiva
prepoznajete?</strong><strong> Jesu li državni arhivi otvoreni prema razmjeni znanja i
vještina i obrnuto?</strong></p>
<p>Državni arhivi su u načelu otvoreni prema razmjeni znanja i vještina, ali u kojoj mjeri ovisi
o njihovim raspoloživim kapacitetima. Uvijek postoje pojedinci koji svojim zalaganjem i
dodatnim radom pokreću ovakav diskurs, ali najčešće je teško se probiti u institucionalne
okvire. To ne bi trebalo biti tako jer ne samo da arhivisti mogu naučiti nešto o
djelatnostima koje im nisu od primarnog interesa i time obogatiti svoju percepciju
vrednovanja gradiva, nego i nezavisni arhivi, arhivi udruga ili arhivi zajednica mogu na taj
način dobiti nezamjenjivo znanje koje će im pomoći da svoj sadašnji rad sačuvaju za buduće
generacije. U svakom slučaju, potrebno je unaprijediti komunikaciju, ali, kao što sam već i
naveo, situacija je danas puno bolja nego li je to bila u prošlosti.</p>
<p><strong>Radite kao asistent na nekoliko arhivističkih kolegija na Filozofskom fakultetu u
Zagrebu. Smatrate li da su teme nezavisnih arhiva, arhiva zajednice i arhivističkog
aktivizma dovoljno zastupljene na studiju? Pokazuju li studentice i studenti arhivistike
interes za izvaninstitucionalne oblike arhiva?</strong></p>
<p>Navedene teme su dovoljno zastupljene na studiju. Na kolegiju Vrednovanje arhivskog gradiva
one se obrađuju kroz nekoliko predavanja čime studenti dobivaju temeljno znanje o ovoj
problematici. Naravno, nije moguće u detalje obraditi sve segmente jer se za to, uz ostalo
potrebno gradivo koje želimo prenijeti studentima, jednostavno nema vremena. Ako netko
pokaže interes za ovu problematiku to svakako podržavamo i pomažemo u daljnjem istraživanju.
Generalno, kada se raspravlja o temama izvaninstitucionalnih oblika arhiviranja, studenti
prate sa zanimanjem, a ponekad su i iznenađeni problematikom o kojoj se u suvremenoj
arhivistici razmišlja. Sve se, na kraju, svodi na koncept vrijednosti, no, za razliku od
imanentne vrijednosti koju je lako percipirati (npr. novac), vrijednost u arhivistici se
mora (ili se barem pokušava) predvidjeti, što je iznimno teško. Upravo tu leži bit studija
arhivistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje studente učimo da razmišljaju, a ne da
postupaju mehanički. Pokušavamo ih uključiti u sve suvremene arhivističke tokove te ih na
taj način oblikujemo u profesionalce koji će jednoga dana imati potrebna znanja i vještine i
za uključivanje izvaninstitucionalnih arhiva u svoj rad, ako se za time ukaže potreba.</p>
<p class="has-cyan-bluish-gray-color has-text-color">Intervju je nastao u
sklopu istraživanja neformalne inicijative nezavisnih arhiva i knjižnica (Centar za
dokumentiranje nezavisne kulture – Kulturtreger i Kurziv, Multimedijalni institut, Kuća
ljudskih prava, Documenta, Savez udruga Klubtura, Arhiv Srba u Hrvatskoj, Centar za dramske
umjetnosti, Udruženje za razvoj kulture URK) za bolji položaj izvaninstitucionalnih arhiva.
</p>
<p class="has-cyan-bluish-gray-color has-text-color">Istraživanje se
provodi u sklopu projekta “Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti
civilnog društva” podržanog kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda,
Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova.</p>

</div></div></div>

UsmenaPovijest:Budućnost čuvanja prošlosti - Povijest promjena

Admin u (test) 08:35, 1. veljače 2024.