Aktivnosti:Titranje protiv zaborava - Povijest promjena

Andrijana u (test) 21:09, 12. siječnja 2024.

2024-01-12T21:09:27Z

←Starija inačica		Inačica od 12. siječnja 2024. u 23:09
Redak 10:		Redak 10:
	<p>Smje&scaron;tanje ovakve vrste građe, proiza&scaron;le iz djelovanja umjetničkih organizacija, organizacija civilnog dru&scaron;tva i ostalih aktera nezavisne (izvedbene) scene, u Muzej suvremene umjetnosti Metelkova i Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci nije slučajnost već, kao &scaron;to ističe <strong>Bojana Kunst</strong> u [https://d2tv32fgpo1xal.cloudfront.net/files/performing_collections_epub.pdf razgovoru] s <strong>Joannom Zielinskom</strong>, izraz zajedničkog političkog interesa za emancipatornu i živu politiku sjećanja, koja djeluje unutar mreža genealogija i saveza, poput spomenute Nomadske plesne akademije. To je ujedno pozicija koju većina institucija nije spremna zauzeti.</p>		<p>Smje&scaron;tanje ovakve vrste građe, proiza&scaron;le iz djelovanja umjetničkih organizacija, organizacija civilnog dru&scaron;tva i ostalih aktera nezavisne (izvedbene) scene, u Muzej suvremene umjetnosti Metelkova i Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci nije slučajnost već, kao &scaron;to ističe <strong>Bojana Kunst</strong> u [https://d2tv32fgpo1xal.cloudfront.net/files/performing_collections_epub.pdf razgovoru] s <strong>Joannom Zielinskom</strong>, izraz zajedničkog političkog interesa za emancipatornu i živu politiku sjećanja, koja djeluje unutar mreža genealogija i saveza, poput spomenute Nomadske plesne akademije. To je ujedno pozicija koju većina institucija nije spremna zauzeti.</p>
	<p>Oba priložena primjera – prvi u kojem pojedinac provodi historiziranje velikog dijela slovenske plesne scene ili drugi u kojem izvedbeni kolektiv provodi samo-arhiviranje – pretpostavljaju stvaranje konteksta za vlastito djelovanje i preuzimanje odgovornosti za samo-historiziranje koje je u konačnici uspjelo biti institucionalno podržano. Sadržaji arhiva tim su činom dobili na većoj vidljivosti i simboličkom kapitalu, a predstavljaju važan korak za vi&scaron;e dru&scaron;tvenih skupina – za plesnu scenu u kojoj su aktivno zaboravljanje i dehistorizacija česta pojava, te za ostale pojedince, umjetničke organizacije i organizacije civilnog dru&scaron;tva za koje je stvorena klima unutar koje je moguće misliti arhive na uključiv i sustavan način. Trajektorija koju su TSDA i BADco. arhivi pro&scaron;li mogu biti primjer dobrih praksi onima koji zagovaraju razvoj i održivost (nezavisnih) arhiva, a metodologije koje su razvili mogu poslužiti za postavljanje prijemčivih arhivskih standarda za one koji se nužno ne nalaze u sustavu institucija. Broj privatnih, nezavisnih, digitalnih, umjetničkih i ostalih vrsta arhiva kontinuirano raste, a konsenzus oko njihove važnosti postoji. Građa koju čuvaju predstavlja ishodi&scaron;te za nova promi&scaron;ljanja i (re)interpretaciju na&scaron;e dru&scaron;tveno-kulturne stvarnosti. Za ispunjavanje tog emancipatornog potencijala ključna je suradnja s muzejskom i arhivističkom strukom koja bi revidirala pravilnike o arhiviranju u svrhu suradničkog i zagovaračkog djelovanja prema njihovom otvaranju ostalim neformalnim stvarateljima gradiva.</p>		<p>Oba priložena primjera – prvi u kojem pojedinac provodi historiziranje velikog dijela slovenske plesne scene ili drugi u kojem izvedbeni kolektiv provodi samo-arhiviranje – pretpostavljaju stvaranje konteksta za vlastito djelovanje i preuzimanje odgovornosti za samo-historiziranje koje je u konačnici uspjelo biti institucionalno podržano. Sadržaji arhiva tim su činom dobili na većoj vidljivosti i simboličkom kapitalu, a predstavljaju važan korak za vi&scaron;e dru&scaron;tvenih skupina – za plesnu scenu u kojoj su aktivno zaboravljanje i dehistorizacija česta pojava, te za ostale pojedince, umjetničke organizacije i organizacije civilnog dru&scaron;tva za koje je stvorena klima unutar koje je moguće misliti arhive na uključiv i sustavan način. Trajektorija koju su TSDA i BADco. arhivi pro&scaron;li mogu biti primjer dobrih praksi onima koji zagovaraju razvoj i održivost (nezavisnih) arhiva, a metodologije koje su razvili mogu poslužiti za postavljanje prijemčivih arhivskih standarda za one koji se nužno ne nalaze u sustavu institucija. Broj privatnih, nezavisnih, digitalnih, umjetničkih i ostalih vrsta arhiva kontinuirano raste, a konsenzus oko njihove važnosti postoji. Građa koju čuvaju predstavlja ishodi&scaron;te za nova promi&scaron;ljanja i (re)interpretaciju na&scaron;e dru&scaron;tveno-kulturne stvarnosti. Za ispunjavanje tog emancipatornog potencijala ključna je suradnja s muzejskom i arhivističkom strukom koja bi revidirala pravilnike o arhiviranju u svrhu suradničkog i zagovaračkog djelovanja prema njihovom otvaranju ostalim neformalnim stvarateljima gradiva.</p>
	<p>Tekst je dio istraživanja neformalne inicijative nezavisnih arhiva i knjižnica (Centar za dokumentiranje nezavisne kulture - Kulturtreger i Kurziv, Multimedijalni institut, Kuća ljudskih prava, Documenta, Savez udruga Klubtura, Arhiv Srba u Hrvatskoj, Centar za dramske umjetnosti, Udruženje za razvoj kulture URK) za bolji položaj izvaninstoitucionalnih arhiva.</p>		<p><small><em>Tekst je dio istraživanja neformalne inicijative nezavisnih arhiva i knjižnica (Centar za dokumentiranje nezavisne kulture - Kulturtreger i Kurziv, Multimedijalni institut, Kuća ljudskih prava, Documenta, Savez udruga Klubtura, Arhiv Srba u Hrvatskoj, Centar za dramske umjetnosti, Udruženje za razvoj kulture URK) za bolji položaj izvaninstoitucionalnih arhiva.</p></em></small>
	<p>Istraživanje se provodi u sklopu projekta “Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog dru&scaron;tva” podržanog kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihten&scaron;tajna i Norve&scaron;ke u okviru EGP grantova. </p>		<p><small><em>Istraživanje se provodi u sklopu projekta “Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog dru&scaron;tva” podržanog kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihten&scaron;tajna i Norve&scaron;ke u okviru EGP grantova. </p></em></small>
	<p><div class="imgc imgc-fluid text-center mb-3">~~https~~:~~//kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2021/09/~~Active-citizens-~~fund_4x~~-~~1_0~~.png</div~~></p~~>		<div class="imgc imgc-fluid text-center mb-3">[[Datoteka:Active-citizens-fund-400.png]]</div>
	~~<p> </p>~~</div></div></div></div></div>		</div></div></div></div></div>

Admin u (test) 11:38, 8. studenoga 2023.

2023-11-08T11:38:40Z

←Starija inačica		Inačica od 8. studenoga 2023. u 13:38
Redak 1:		Redak 1:
	<div class="article-image"><div class="imgc imgc-fluid imgc-w-100">[[File:Large vevar tsda-1200x800.jpeg]]</div></div><div class="row activity"><div class="col-12 offset-sm-1 col-sm-10"><div class="row"><div class="col-12 col-sm-5"><div class="contentHeader"><h1 class="firstHeading">{{PAGENAME}}</h1></div><p>15.7.2023</p></div><div class="col-12 col-sm-7"><div class="article-lead"><p>Tea Kantoci piše o arhivima izvedbenih umjetnosti koji su svoje mjesto našli unutar muzejskih institucija.</p></div><div class="article-content"><p>Pojam arhiv unazad nekoliko godina uživa popularnost u kontekstima koji nadilaze okvire ba&scaron;tinskih institucija. U njima je godinama egzistirao na brizi i usluzi stručnom osoblju i namjernicima u potrazi za specifičnim informacijama koje skladi&scaron;ti. Pojam se pojavljuje i titra na svim razinama kulturne proizvodnje: u projektnim propozicijama, natječajima lokalnih i europskih fondova, umjetničkim projektima i istraživanjima, novim djelatnostima organizacija civilnog dru&scaron;tva; preuzeli su ga i razvijali u raznim smjerovima brojni pojedinci i kolektivi na nezavisnoj sceni. Pojačani interes kulturnih radnika_ca spram arhiva i srodnih mu, pro&scaron;irenih pojmova poput bilježenja, mapiranja, dokumentiranja i muzealiziranja obilježio je kulturno-umjetnički krajolik recentnih godina. Unutar toga pojavile su se inicijative različitih dosega i ambicija – arhivirali su se kvartovi, umjetničke prakse, organizacije, dekade, koreografije, dizajn, itd., a bez obzira na objekt arhiviranja, često im je zajednički <em>bottom-up </em>pristup arhiviranju ili samo-arhiviranje. Pojmovi se odnose na prakse pojedinaca ili grupe ljudi, neformalnih stvaratelja gradiva, koji preuzimaju odgovornost za prikupljanje, arhiviranje i očuvanje materijala poput dokumenata, fotografija, digitalnih datoteka i drugih materijala koji imaju osobni ili profesionalni značaj. Radi se o praksi nastaloj uslijed manjka interesa, resursa, prostornih i ostalih kapaciteta obližnjih institucija, a iz potrebe za historiziranjem, reprezentacijom i valorizacijom vlastitog rada i znanja u polju u kojem se djeluje.</p>		<div class="article-image"><div class="imgc imgc-fluid imgc-w-100">[[File:Large vevar tsda-1200x800.jpeg]]</div></div><div class="row activity"><div class="col-12 offset-sm-1 col-sm-10"><div class="row"><div class="col-12 col-sm-4"><div class="contentHeader"><h1 class="firstHeading">{{PAGENAME}}</h1></div><div class="headingDate"><p>15.7.2023</p></div></div><div class="col-12 col-sm-8"><div class="article-lead"><p>Tea Kantoci piše o arhivima izvedbenih umjetnosti koji su svoje mjesto našli unutar muzejskih institucija.</p></div><div class="article-content"><p>Pojam arhiv unazad nekoliko godina uživa popularnost u kontekstima koji nadilaze okvire ba&scaron;tinskih institucija. U njima je godinama egzistirao na brizi i usluzi stručnom osoblju i namjernicima u potrazi za specifičnim informacijama koje skladi&scaron;ti. Pojam se pojavljuje i titra na svim razinama kulturne proizvodnje: u projektnim propozicijama, natječajima lokalnih i europskih fondova, umjetničkim projektima i istraživanjima, novim djelatnostima organizacija civilnog dru&scaron;tva; preuzeli su ga i razvijali u raznim smjerovima brojni pojedinci i kolektivi na nezavisnoj sceni. Pojačani interes kulturnih radnika_ca spram arhiva i srodnih mu, pro&scaron;irenih pojmova poput bilježenja, mapiranja, dokumentiranja i muzealiziranja obilježio je kulturno-umjetnički krajolik recentnih godina. Unutar toga pojavile su se inicijative različitih dosega i ambicija – arhivirali su se kvartovi, umjetničke prakse, organizacije, dekade, koreografije, dizajn, itd., a bez obzira na objekt arhiviranja, često im je zajednički <em>bottom-up </em>pristup arhiviranju ili samo-arhiviranje. Pojmovi se odnose na prakse pojedinaca ili grupe ljudi, neformalnih stvaratelja gradiva, koji preuzimaju odgovornost za prikupljanje, arhiviranje i očuvanje materijala poput dokumenata, fotografija, digitalnih datoteka i drugih materijala koji imaju osobni ili profesionalni značaj. Radi se o praksi nastaloj uslijed manjka interesa, resursa, prostornih i ostalih kapaciteta obližnjih institucija, a iz potrebe za historiziranjem, reprezentacijom i valorizacijom vlastitog rada i znanja u polju u kojem se djeluje.</p>
	<p>Iz sličnog impulsa proiza&scaron;ao je jedan od istaknutijih arhivističkih poduhvata na ovim prostorima, Temporary Slovene Dance Archive/Začasni Slovenski Plesni Arhiv ([https://www.facebook.com/The-Temporary-Slovene-Dance-Archives-110092360503412/?paipv=0&eav=AfZykCTgtif5OI3uiMIYq1jbZXYSMCIxQRRJf-AAnvU9tcOiASwX1RUUxNhvVhlI3L8&_rdr TSDA]) koji je 2011./2012. osnovao slovenski publicist, istraživač, povjesničar plesa i arhivist <strong>Rok Vevar</strong>. Arhiv nastaje u okolnostima izostanka mjesta za sistematično sabiranje i čuvanje građe povezane s izvedbenim praksama, napose plesom, u Sloveniji. U prvim godinama svog postojanja, arhiv je bio smje&scaron;ten u Vevarovu stanu u Ljubljani koji se dva puta tjedno ili po dogovoru otvarao korisnicima u istraživačke, nekomercijalne svrhe, a umjesto plaćanja naknade korisnici su se obvezali skenirati željene materijale u skladu s arhivskim standardima. Poluprivatni princip djelovanja obilježili su skroman start i prekarni uvjeti rada, unatoč kojima je Vevar formirao smjernice za arhiviranje i akumulirao građu koja prema&scaron;uje kapacitete privatnog stana. Arhiv je tako funkcionirao sve do preseljenja u Muzej suvremene umjetnosti Metelkova na poziv tada&scaron;nje ravnateljice <strong>Zdenke Badovinac</strong>. Vevar je na kori&scaron;tenje dobio prostor za čuvanje građe i za rad koji je godinama nakon toga obavljao kao suradnik muzeja. Ovaj konkretan primjer prijelaza iz poluprivatne u javnu sferu slovenski istraživač i sociolog <strong>Aldo Milohnić</strong> u svom [https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2023/07/Artist-Activist-Archivist_On_Multiple_Dimensions_Milohnic.pdf tekstu] <em>Artist–Activist–Archivist</em> naziva “historiografska empatija”, koju opisuje kao stav istraživača (koji je ujedno i umjetnik, aktivist i arhivist) posvećenog očuvanju različitih dokumenata povijesti plesa i njihovom otvaranju drugim istraživačima zainteresiranim za to područje.</p>		<p>Iz sličnog impulsa proiza&scaron;ao je jedan od istaknutijih arhivističkih poduhvata na ovim prostorima, Temporary Slovene Dance Archive/Začasni Slovenski Plesni Arhiv ([https://www.facebook.com/The-Temporary-Slovene-Dance-Archives-110092360503412/?paipv=0&eav=AfZykCTgtif5OI3uiMIYq1jbZXYSMCIxQRRJf-AAnvU9tcOiASwX1RUUxNhvVhlI3L8&_rdr TSDA]) koji je 2011./2012. osnovao slovenski publicist, istraživač, povjesničar plesa i arhivist <strong>Rok Vevar</strong>. Arhiv nastaje u okolnostima izostanka mjesta za sistematično sabiranje i čuvanje građe povezane s izvedbenim praksama, napose plesom, u Sloveniji. U prvim godinama svog postojanja, arhiv je bio smje&scaron;ten u Vevarovu stanu u Ljubljani koji se dva puta tjedno ili po dogovoru otvarao korisnicima u istraživačke, nekomercijalne svrhe, a umjesto plaćanja naknade korisnici su se obvezali skenirati željene materijale u skladu s arhivskim standardima. Poluprivatni princip djelovanja obilježili su skroman start i prekarni uvjeti rada, unatoč kojima je Vevar formirao smjernice za arhiviranje i akumulirao građu koja prema&scaron;uje kapacitete privatnog stana. Arhiv je tako funkcionirao sve do preseljenja u Muzej suvremene umjetnosti Metelkova na poziv tada&scaron;nje ravnateljice <strong>Zdenke Badovinac</strong>. Vevar je na kori&scaron;tenje dobio prostor za čuvanje građe i za rad koji je godinama nakon toga obavljao kao suradnik muzeja. Ovaj konkretan primjer prijelaza iz poluprivatne u javnu sferu slovenski istraživač i sociolog <strong>Aldo Milohnić</strong> u svom [https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2023/07/Artist-Activist-Archivist_On_Multiple_Dimensions_Milohnic.pdf tekstu] <em>Artist–Activist–Archivist</em> naziva “historiografska empatija”, koju opisuje kao stav istraživača (koji je ujedno i umjetnik, aktivist i arhivist) posvećenog očuvanju različitih dokumenata povijesti plesa i njihovom otvaranju drugim istraživačima zainteresiranim za to područje.</p>
	<p>Od smje&scaron;tanja u muzej, arhiv je aktiviran kroz predavanja, vodstva, prezentacije, mentoriranje, publiciranje, okupljanje kolega i suradnika oko građe, te arhiviranja uživo koje izvodi sam Vevar čime je arhiv poprimio performativnu dimenziju. Materijali u njegovoj arhivi uglavnom su donacije kazali&scaron;nih institucija, umjetničkih organizacija, nevladinih organizacija, umjetnika i ostalih pojedinaca, a uključuju poveću zbirku novinskih isječaka, deplijana, kataloga festivala i drugih tiskanih materijala, zatim korespondenciju, fotografije, plesne filmove, snimke performansa, dokumentarne filmove i razne predmete vezane uz stanovite umjetničke prakse. </p>		<p>Od smje&scaron;tanja u muzej, arhiv je aktiviran kroz predavanja, vodstva, prezentacije, mentoriranje, publiciranje, okupljanje kolega i suradnika oko građe, te arhiviranja uživo koje izvodi sam Vevar čime je arhiv poprimio performativnu dimenziju. Materijali u njegovoj arhivi uglavnom su donacije kazali&scaron;nih institucija, umjetničkih organizacija, nevladinih organizacija, umjetnika i ostalih pojedinaca, a uključuju poveću zbirku novinskih isječaka, deplijana, kataloga festivala i drugih tiskanih materijala, zatim korespondenciju, fotografije, plesne filmove, snimke performansa, dokumentarne filmove i razne predmete vezane uz stanovite umjetničke prakse. </p>

Admin u (test) 09:18, 20. listopada 2023.

2023-10-20T09:18:55Z

Nova stranica

<div class="article-image"><div class="imgc imgc-fluid imgc-w-100">[[File:Large vevar tsda-1200x800.jpeg]]</div></div><div class="row activity"><div class="col-12 offset-sm-1 col-sm-10"><div class="row"><div class="col-12 col-sm-5"><div class="contentHeader"><h1 class="firstHeading">{{PAGENAME}}</h1></div><p>15.7.2023</p></div><div class="col-12 col-sm-7"><div class="article-lead"><p>Tea Kantoci piše o arhivima izvedbenih umjetnosti koji su svoje mjesto našli unutar muzejskih institucija.</p></div><div class="article-content"><p>Pojam arhiv unazad nekoliko godina uživa popularnost u kontekstima koji nadilaze okvire ba&scaron;tinskih institucija. U njima je godinama egzistirao na brizi i usluzi stručnom osoblju i namjernicima u potrazi za specifičnim informacijama koje skladi&scaron;ti. Pojam se pojavljuje i titra na svim razinama kulturne proizvodnje: u projektnim propozicijama, natječajima lokalnih i europskih fondova, umjetničkim projektima i istraživanjima, novim djelatnostima organizacija civilnog dru&scaron;tva; preuzeli su ga i razvijali u raznim smjerovima brojni pojedinci i kolektivi na nezavisnoj sceni. Pojačani interes kulturnih radnika_ca spram arhiva i srodnih mu, pro&scaron;irenih pojmova poput bilježenja, mapiranja, dokumentiranja i muzealiziranja obilježio je kulturno-umjetnički krajolik recentnih godina. Unutar toga pojavile su se inicijative različitih dosega i ambicija – arhivirali su se kvartovi, umjetničke prakse, organizacije, dekade, koreografije, dizajn, itd., a bez obzira na objekt arhiviranja, često im je zajednički <em>bottom-up </em>pristup arhiviranju ili samo-arhiviranje. Pojmovi se odnose na prakse pojedinaca ili grupe ljudi, neformalnih stvaratelja gradiva, koji preuzimaju odgovornost za prikupljanje, arhiviranje i očuvanje materijala poput dokumenata, fotografija, digitalnih datoteka i drugih materijala koji imaju osobni ili profesionalni značaj. Radi se o praksi nastaloj uslijed manjka interesa, resursa, prostornih i ostalih kapaciteta obližnjih institucija, a iz potrebe za historiziranjem, reprezentacijom i valorizacijom vlastitog rada i znanja u polju u kojem se djeluje.</p>
<p>Iz sličnog impulsa proiza&scaron;ao je jedan od istaknutijih arhivističkih poduhvata na ovim prostorima, Temporary Slovene Dance Archive/Začasni Slovenski Plesni Arhiv ([https://www.facebook.com/The-Temporary-Slovene-Dance-Archives-110092360503412/?paipv=0&eav=AfZykCTgtif5OI3uiMIYq1jbZXYSMCIxQRRJf-AAnvU9tcOiASwX1RUUxNhvVhlI3L8&_rdr TSDA]) koji je 2011./2012. osnovao slovenski publicist, istraživač, povjesničar plesa i arhivist <strong>Rok Vevar</strong>. Arhiv nastaje u okolnostima izostanka mjesta za sistematično sabiranje i čuvanje građe povezane s izvedbenim praksama, napose plesom, u Sloveniji. U prvim godinama svog postojanja, arhiv je bio smje&scaron;ten u Vevarovu stanu u Ljubljani koji se dva puta tjedno ili po dogovoru otvarao korisnicima u istraživačke, nekomercijalne svrhe, a umjesto plaćanja naknade korisnici su se obvezali skenirati željene materijale u skladu s arhivskim standardima. Poluprivatni princip djelovanja obilježili su skroman start i prekarni uvjeti rada, unatoč kojima je Vevar formirao smjernice za arhiviranje i akumulirao građu koja prema&scaron;uje kapacitete privatnog stana. Arhiv je tako funkcionirao sve do preseljenja u Muzej suvremene umjetnosti Metelkova na poziv tada&scaron;nje ravnateljice <strong>Zdenke Badovinac</strong>. Vevar je na kori&scaron;tenje dobio prostor za čuvanje građe i za rad koji je godinama nakon toga obavljao kao suradnik muzeja. Ovaj konkretan primjer prijelaza iz poluprivatne u javnu sferu slovenski istraživač i sociolog <strong>Aldo Milohnić</strong> u svom [https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2023/07/Artist-Activist-Archivist_On_Multiple_Dimensions_Milohnic.pdf tekstu] <em>Artist–Activist–Archivist</em> naziva “historiografska empatija”, koju opisuje kao stav istraživača (koji je ujedno i umjetnik, aktivist i arhivist) posvećenog očuvanju različitih dokumenata povijesti plesa i njihovom otvaranju drugim istraživačima zainteresiranim za to područje.</p>
<p>Od smje&scaron;tanja u muzej, arhiv je aktiviran kroz predavanja, vodstva, prezentacije, mentoriranje, publiciranje, okupljanje kolega i suradnika oko građe, te arhiviranja uživo koje izvodi sam Vevar čime je arhiv poprimio performativnu dimenziju. Materijali u njegovoj arhivi uglavnom su donacije kazali&scaron;nih institucija, umjetničkih organizacija, nevladinih organizacija, umjetnika i ostalih pojedinaca, a uključuju poveću zbirku novinskih isječaka, deplijana, kataloga festivala i drugih tiskanih materijala, zatim korespondenciju, fotografije, plesne filmove, snimke performansa, dokumentarne filmove i razne predmete vezane uz stanovite umjetničke prakse. </p>
<p>Kao &scaron;to ističe Milohnić, TSDA služi kao platforma za dokumentiranje i historiziranje modernog i suvremenog plesa u Sloveniji, odnosno praksi koje su usko povezane s modernizmom, povijesnim avangardama, neoavangardama, retrogardama i suvremenom umjetno&scaron;ću. Radi se o umjetničkim praksama koje su djelovale uglavnom izvan institucionalnih okvira te su posljedično izostale iz dokumenata i zbirki lokalnih i/ili nacionalnih ba&scaron;tinskih institucija. Vevar u svojoj umjetničko-aktivistički [http://www.mg-lj.si/en/exhibitions/2288/zspa/ izjavi] objavljenoj na stranici muzeja obja&scaron;njava želju da marginalne ili ignorirane prakse učini vidljivima, te dostupnima teoretičarima, umjetnicima, povjesničarima i ostaloj zainteresiranoj stručnoj javnosti. Aktivističku poziciju koju ovdje artikulira, a koja je motivirana osobnom potrebom za historizacijom i razumijevanjem recentnih dinamika unutar polja, Badovinac [https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2023/07/Self-Historicization_Artist-Archives-in-Eastern-Europe_Badovinac.pdf naziva] samo-historizacija.</p>
<p>Samo-historizacija je u srži i drugih Vevarovih projekata iz kojih je vidljivo da arhivske prakse misli pro&scaron;ireno i međusobno povezano. Djeluje unutar [https://nomaddanceacademy.org/ Nomadske plesne akademije], balkanske mreže suvremenog plesa koja je aktivna u području plesne edukacije, umjetničkog stvarala&scaron;tva, produkcije, promocije, kao i zagovaranja adekvatnih kulturnih politika za ples. Mreža je osnovana 2005. godine i s njom je TSDA povezan gotovo od samih početaka kroz projekte <em>Archiving Choreographic Practices in the Balkans</em> i <em>(Non)Aligned Movements</em>. U sklopu potonjeg razvija se otvorena digitalna baza podataka izvedbenih umjetnosti u regiji koja bi u budućnosti mogla funkcionirati kao platforma za samoarhiviranje. Radnog naziva <em>NADA – (Non)Aligned Dance Archive</em>, online arhiv trebao bi postati dostupan iduće godine kao prvi online arhiv te vrste na području Zapadnog Balkana.</p>
<p>Prva se institucionalizacija nezavisnog arhiva u Hrvatskoj dogodila početkom 2023. godine kada je Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci trajno udomio arhiv kolaborativne izvedbene skupine [http://www.badco.hr/hr/home/ BADco]. osnovane 2000. godine. <strong>Josefine Wikström</strong> rad grupe [https://www.afterall.org/article/artists-at-work-bad-co. definira] kao kolektivni radni proces reflektiran u njihovim izrazito interdisciplinarnim izvedbama koje postoje na razmeđi kazali&scaron;ta, performansa, instalacije i arhitekture. Kolektiv su do njegova prestanka s radom 2020. godine činili dramaturginja <strong>Ivana Ivković</strong>, koreografkinja/plesačica <strong>Ana Kreitmeyer</strong>, istraživač i umjetnik <strong>Tomislav Medak</strong>, dramaturg <strong>Goran Sergej Prista&scaron;</strong>, koreografkinja/plesačica <strong>Nikolina Prista&scaron;</strong> i koreografkinja/plesačica <strong>Zrinka Užbinec</strong>.</p>
<p>Goran Sergej Prista&scaron; opisuje kako je proces traženja partnerskog muzeja gdje bi smjestili fizički i digitalni materijal skupljen tijekom 20 godina rada započeo jo&scaron; prije nekoliko godina. Za zagrebački kolektiv se Muzej suvremene umjetnosti u tom trenutku nije činio kao dobra opcija, no Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci ([https://mmsu.hr/ MMSU]) s tada&scaron;njim ravnateljem <strong>Slavenom Toljem</strong> pozitivno je reagirao na njihovu inicijativu koju je kasnije prihvatila i sada&scaron;nja ravnateljica <strong>Branka Benčić</strong>. Po izvođenju svoje zadnje predstave <em>Rad panike</em> u Rijeci 2020., kolektiv je krenuo s prikupljanjem, popisivanjem i katalogiziranjem građe te dogovaranjem njenog transfera u Muzej. Na evidentiranju i sređivanju zbirke prema muzeolo&scaron;kim standardima radile su studentica<strong> Iva Brižan</strong> i kustosica <strong>Sabina Salamon</strong> koja danas brine o građi. Premje&scaron;tanje arhiva u muzej formalizirano je kao trajna donacija koja je u statusu studijske zbirke, &scaron;to znači da joj se moguće približiti, dirati je i koristiti unutar muzejskih prostornih gabarita, a u svrhu (umjetničkih) istraživanja.</p>
<p>Arhiv je smje&scaron;ten u tri prostorije na drugom katu MMSU-a i u njemu se nalazi nekoliko stotina objekata, publikacija, dokumenata, kostima, itd. Čine ga cjeline koje su koncipirane kao čuvaonica i <em>showroom</em>. U jednoj prostoriji smje&scaron;teni su kostimi koje je u većini slučajeva izrađivao bliski suradnik kolektiva, modni dizajner i vizualni umjetnik <strong>Silvio Vujičić</strong>. U drugoj prostoriji grupirana je ostala materijalna ostav&scaron;tina poput scenografije i rekvizita, dokumenata, promotivnih materijala (plakata i letaka), te publikacija u kojima se mogu pronaći tekstovi o kolektivu (<em>Maska</em>, <em>Frakcija</em>, <em>Teorija koja hoda</em>) ili referentne publikacije važne za rad kolektiva. Treća prostorija ima radni karakter, opremljena je računalom i namijenjena onima koje žele provesti neko vrijeme radeći blizu arhiva. Na računalu se može pristupiti digitaliziranoj građi na platformama [https://www.flickr.com/photos/international-festival/sets/72157594370088037/ Flickr] i [https://vimeo.com/user2238756 Vimeo] (audio-vizualna građa) te [https://badco.memoryoftheworld.org/ Memory of the World] (tekstovi, knjige, najave, isječci iz medija, itd.). Platforme se kontinuirano pune digitaliziranim materijalima kojima je moguće pristupiti i iz vlastitog doma.</p>
<p>Arhiv je zasad predstavljen kroz prezentacijske i radioničke formate. Prva aktivnost bila je [https://kulturpunkt.hr/tema/arhiva-kao-refleksija-stvaranja-i-polaziste-novih-citanja/ razgovor] u kojem su sudjelovali kustosica muzeja Sabina Salamon, kazali&scaron;ni redatelj i teoretičar <strong>Bojan Đorđev</strong>, potom Rok Vevar, članovi kolektiva Goran Sergej Prista&scaron;, Nikolina Prista&scaron;, Ana Kreitmeyer te Tomislav Medak kao moderator. Održana je i radionica u kojoj su sudjelovali studenti_ce Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci s profesoricama <strong>Larom Badurinom</strong> i <strong>Nata&scaron;om Antulovom</strong> te Bojanom Đorđevom, Rokom Vevarom i Aldom Milohnićem kao mentorima. U sklopu <em>Zoom festivala 2023.</em> u Rijeci je održan razgovor <em>Kostim 1/1</em> koji su vodili Silvio Vujičić i Goran Sergej Prista&scaron;. Programom oko arhiva otvaraju se pitanja kako arhiv održati živim, na koje načine aktivirati građu i koje su konceptualne implikacije arhiviranja izvedbenih umjetnosti. Naime, u odnosu na druge oblike umjetnosti, ples tijekom trajanja ne ostavlja <em>objekte plesa</em> na sceni koji bi se mogli sačuvati te je arhiviranje plesa u tom smislu uvijek medijski ograničavajuće dokumentiranje. Slijedi im razdoblje povezivanja arhiva s lokalnim programima i formuliranja rezidencijalnog programa koji bi podržao boravak korisnika u arhivu. Projekcije budućnosti sad postaju donekle lak&scaron;e jer je unutar institucije na raspolaganju infrastrukturna podr&scaron;ka i stručno osoblje koje sustavno brine o građi prema kojoj muzej ima interes.</p>
<p>Smje&scaron;tanje ovakve vrste građe, proiza&scaron;le iz djelovanja umjetničkih organizacija, organizacija civilnog dru&scaron;tva i ostalih aktera nezavisne (izvedbene) scene, u Muzej suvremene umjetnosti Metelkova i Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci nije slučajnost već, kao &scaron;to ističe <strong>Bojana Kunst</strong> u [https://d2tv32fgpo1xal.cloudfront.net/files/performing_collections_epub.pdf razgovoru] s <strong>Joannom Zielinskom</strong>, izraz zajedničkog političkog interesa za emancipatornu i živu politiku sjećanja, koja djeluje unutar mreža genealogija i saveza, poput spomenute Nomadske plesne akademije. To je ujedno pozicija koju većina institucija nije spremna zauzeti.</p>
<p>Oba priložena primjera – prvi u kojem pojedinac provodi historiziranje velikog dijela slovenske plesne scene ili drugi u kojem izvedbeni kolektiv provodi samo-arhiviranje – pretpostavljaju stvaranje konteksta za vlastito djelovanje i preuzimanje odgovornosti za samo-historiziranje koje je u konačnici uspjelo biti institucionalno podržano. Sadržaji arhiva tim su činom dobili na većoj vidljivosti i simboličkom kapitalu, a predstavljaju važan korak za vi&scaron;e dru&scaron;tvenih skupina – za plesnu scenu u kojoj su aktivno zaboravljanje i dehistorizacija česta pojava, te za ostale pojedince, umjetničke organizacije i organizacije civilnog dru&scaron;tva za koje je stvorena klima unutar koje je moguće misliti arhive na uključiv i sustavan način. Trajektorija koju su TSDA i BADco. arhivi pro&scaron;li mogu biti primjer dobrih praksi onima koji zagovaraju razvoj i održivost (nezavisnih) arhiva, a metodologije koje su razvili mogu poslužiti za postavljanje prijemčivih arhivskih standarda za one koji se nužno ne nalaze u sustavu institucija. Broj privatnih, nezavisnih, digitalnih, umjetničkih i ostalih vrsta arhiva kontinuirano raste, a konsenzus oko njihove važnosti postoji. Građa koju čuvaju predstavlja ishodi&scaron;te za nova promi&scaron;ljanja i (re)interpretaciju na&scaron;e dru&scaron;tveno-kulturne stvarnosti. Za ispunjavanje tog emancipatornog potencijala ključna je suradnja s muzejskom i arhivističkom strukom koja bi revidirala pravilnike o arhiviranju u svrhu suradničkog i zagovaračkog djelovanja prema njihovom otvaranju ostalim neformalnim stvarateljima gradiva.</p>
<p>Tekst je dio istraživanja neformalne inicijative nezavisnih arhiva i knjižnica (Centar za dokumentiranje nezavisne kulture - Kulturtreger i Kurziv, Multimedijalni institut, Kuća ljudskih prava, Documenta, Savez udruga Klubtura, Arhiv Srba u Hrvatskoj, Centar za dramske umjetnosti, Udruženje za razvoj kulture URK) za bolji položaj izvaninstoitucionalnih arhiva.</p>
<p>Istraživanje se provodi u sklopu projekta “Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog dru&scaron;tva” podržanog kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihten&scaron;tajna i Norve&scaron;ke u okviru EGP grantova. </p>
<p><div class="imgc imgc-fluid text-center mb-3">https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2021/09/Active-citizens-fund_4x-1_0.png</div></p>
<p> </p></div></div></div></div></div>