abcDNK - Doprinosi [hr]

Aktivnosti:Okrugli stol Arhivi odozdo: Organizacijsko pamćenje u Osijeku

2024-04-25T14:12:08Z

Andrijana:

<div class="article-image"><div class="imgc imgc-fluid imgc-w-100">[[File:Okrugli-stol-osijek.jpeg]]</div></div><div class="row activity"><div class="col-12 offset-sm-1 col-sm-10"><div class="row"><div class="col-12 col-sm-4"><div class="contentHeader"><h1 class="firstHeading">{{PAGENAME}}</h1></div><div class="headingDate"><p>21.6.2023.</p></div></div><div class="col-12 col-sm-8"><div class="article-lead"><p>O potrebama i resursima organizacija civilnog društva za očuvanje organizacijskog pamćenja razgovarat ćemo s Natalijom Havelka iz Centra za mir, nenasilje i ljudska prava i Sarom Muharemi iz Plesnog studija Shine.</p></div>
<div class="article-content">
U utorak, '''27. lipnja 2023. u 17 sati u Društvenom ateljeu (Županijska 11, Osijek)''' održava se javni razgovor o dokumentiranju, prikupljanju, čuvanju, digitaliziranju i korištenju arhivske građe o djelovanju civilnog društva te razvojnim perspektivama i održivosti ovih praksi.

'''Natalija Havelka''' (Centar za mir, nenasilje i ljudska prava) i '''Sara Muharemi''' (Plesni studio Shine), uz moderaciju '''Matije Mrakovčić''' (Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva, Centar za dokumentiranje nezavisne kulture) govore o potrebama i resursima organizacija civilnog društva u području prikupljanja, bilježenja, dokumentiranja i arhiviranja svog rada i materijala od društvenog značaja, kao i njihove digitalizacije.

Cilj je okruglog stola ovu temu, kojom se sve organizacije civilnog društva bave, no o kojoj rijetko govore, otvoriti u javnom forumu kako bi se dokumentacijski rad usustavio i prepoznao kao ključan dio aktivnosti organiziranog civilnog društva.

{{Island-Lihtenštajn-Norveška}}

</div></div></div></div></div>

Aktivnosti:Okrugli stol Arhivi odozdo: Organizacijsko pamćenje u Puli

2024-04-25T12:41:16Z

Andrijana:

<div class="article-image"><div class="imgc imgc-fluid imgc-w-100">

[[File:Okrugli-stol-pula.jpeg]]

</div></div><div class="row activity"><div class="col-12 offset-sm-1 col-sm-10"><div class="row"><div class="col-12 col-sm-4"><div class="contentHeader"><h1 class="firstHeading">{{PAGENAME}}</h1></div><div class="headingDate"><p>

27.10.2023.

</p></div></div><div class="col-12 col-sm-8"><div class="article-lead"><p>

O potrebama i resursima organizacija civilnog društva za očuvanje organizacijskog pamćenja ragovarat ćemo s Zuzanom Hoti-Radolović (Društvo osoba s tjelesnim invaliditetom južne Istre) i Marinom Jurcanom (Metamedij - Udruga za razvoj audio-vizualne umjetnosti).

</p></div>
<div class="article-content">
<p><strong>


</strong></p>

U petak, '''3. studenog 2023., s početkom u 12 sati u Dnevnom boravku Društvenog centra Rojc''' održat će se okrugli stol Arhivi odozdo: Organizacijsko pamćenje u Puli. Ovaj javni forum dio je šireg projekta, Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog društva.

S moderatoricom '''Matijom Mrakovčić''' razgovarat će '''Zuzana Hoti-Radolović''' iz '''Društva osoba s tjelesnim invaliditetom južne Istre''' i '''Marino Jurcan''' iz '''Udruge za razvoj audio-vizualne umjetnosti-Metamedij''', uz pozvane predstavnike organizacija civilnog društva, ustanova i institucija, Državnog arhiva i Grada Pule.

Posljednjih godina organizirano civilno društvo u Hrvatskoj prepoznaje potrebu za očuvanjem organizacijskog pamćenja i sistematiziranjem znanja. Riječ je o kvalitativno novoj potrebi nastaloj tridesetogodišnjim djelovanjem organiziranog civilnog društva. Potreba za sustavnim dokumentiranjem, prikupljanjem, čuvanjem, digitaliziranjem i korištenjem arhivske građe o djelovanju civilnog društva, međutim, nije prepoznata ni u pravno-institucionalnom okviru arhivske djelatnosti niti u pravno-institucionalnom okviru razvoja civilnog društva.

Organizacijsko pamćenje odnosi se na materijalno i nematerijalno gradivo koju određena organizacija civilnog društva prikuplja tijekom svog rada, ne kao zakonsku obvezu (administrativna i financijska dokumentacija), već kao dokaz njenog rada te posljedično utjecaja na razvoj različitih zajednica iz područja njihova djelovanja. Radi se o arhiviranju praksi i znanja akumuliranih tijekom godina djelovanja, reprezentiranih u različitim formatima te tijekom aktivnosti proizvedenih materijala koji odgovaraju na potrebe zajednice koja je često sudjelovala u njihovoj izradi.

Okrugli stol u Puli ujedno je dio nastojanja neformalne platforme nezavisnih arhiva i knjižnica za promjenom položaja nezavisnih, izvaninstitucionalnih, organizacijskih arhiva. Platformu za sada čine Centar za dokumentiranje nezavisne kulture, Documenta, Centar za dramsku umjetnost, Kuća ljudskih prava, Savez udruga Clubture, Arhiv Srba u Hrvatskoj, Udruženje za razvoj kulture URK te Multimedijalni institut.



{{Island-Lihtenštajn-Norveška}}


</div></div></div></div></div>

Predložak:Island-Lihtenštajn-Norveška

2024-04-25T12:39:52Z

Andrijana: boilerplate - Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova

<p><small><em>Okrugli stol se održava u sklopu projekta “Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog društva” koji provode organizacije koje vode community arhiv Centar za dokumentiranje nezavisne kulture, udruge Kulturtreger i Kurziv.</em></small></p>

<p><small><em>Projekt je podržan kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova.</em></small></p>

<div class="imgc imgc-fluid text-center mb-3">[[Datoteka:Active-citizens-fund-400.png]]</div>

Aktivnosti:Okrugli stol Arhivi odozdo: Organizacijsko pamćenje u Puli

2024-04-25T12:31:47Z

Andrijana:

<div class="article-image"><div class="imgc imgc-fluid imgc-w-100">

[[File:Okrugli-stol-pula.jpeg]]

</div></div><div class="row activity"><div class="col-12 offset-sm-1 col-sm-10"><div class="row"><div class="col-12 col-sm-4"><div class="contentHeader"><h1 class="firstHeading">{{PAGENAME}}</h1></div><div class="headingDate"><p>

27.10.2023.

</p></div></div><div class="col-12 col-sm-8"><div class="article-lead"><p>

O potrebama i resursima organizacija civilnog društva za očuvanje organizacijskog pamćenja ragovarat ćemo s Zuzanom Hoti-Radolović (Društvo osoba s tjelesnim invaliditetom južne Istre) i Marinom Jurcanom (Metamedij - Udruga za razvoj audio-vizualne umjetnosti).

</p></div>
<div class="article-content">
<p><strong>


</strong></p>

U petak, '''3. studenog 2023., s početkom u 12 sati u Dnevnom boravku Društvenog centra Rojc''' održat će se okrugli stol Arhivi odozdo: Organizacijsko pamćenje u Puli. Ovaj javni forum dio je šireg projekta, Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog društva.

S moderatoricom '''Matijom Mrakovčić''' razgovarat će '''Zuzana Hoti-Radolović''' iz '''Društva osoba s tjelesnim invaliditetom južne Istre''' i '''Marino Jurcan''' iz '''Udruge za razvoj audio-vizualne umjetnosti-Metamedij''', uz pozvane predstavnike organizacija civilnog društva, ustanova i institucija, Državnog arhiva i Grada Pule.

Posljednjih godina organizirano civilno društvo u Hrvatskoj prepoznaje potrebu za očuvanjem organizacijskog pamćenja i sistematiziranjem znanja. Riječ je o kvalitativno novoj potrebi nastaloj tridesetogodišnjim djelovanjem organiziranog civilnog društva. Potreba za sustavnim dokumentiranjem, prikupljanjem, čuvanjem, digitaliziranjem i korištenjem arhivske građe o djelovanju civilnog društva, međutim, nije prepoznata ni u pravno-institucionalnom okviru arhivske djelatnosti niti u pravno-institucionalnom okviru razvoja civilnog društva.

Organizacijsko pamćenje odnosi se na materijalno i nematerijalno gradivo koju određena organizacija civilnog društva prikuplja tijekom svog rada, ne kao zakonsku obvezu (administrativna i financijska dokumentacija), već kao dokaz njenog rada te posljedično utjecaja na razvoj različitih zajednica iz područja njihova djelovanja. Radi se o arhiviranju praksi i znanja akumuliranih tijekom godina djelovanja, reprezentiranih u različitim formatima te tijekom aktivnosti proizvedenih materijala koji odgovaraju na potrebe zajednice koja je često sudjelovala u njihovoj izradi.

Okrugli stol u Puli ujedno je dio nastojanja neformalne platforme nezavisnih arhiva i knjižnica za promjenom položaja nezavisnih, izvaninstitucionalnih, organizacijskih arhiva. Platformu za sada čine Centar za dokumentiranje nezavisne kulture, Documenta, Centar za dramsku umjetnost, Kuća ljudskih prava, Savez udruga Clubture, Arhiv Srba u Hrvatskoj, Udruženje za razvoj kulture URK te Multimedijalni institut.


<p><small><em>Okrugli stol se održava u sklopu projekta “Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog društva” koji provode organizacije koje vode community arhiv Centar za dokumentiranje nezavisne kulture, udruge Kulturtreger i Kurziv.</em></small></p>

<p><small><em>Projekt je podržan kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova.</em></small></p>

<div class="imgc imgc-fluid text-center mb-3">[[Datoteka:Active-citizens-fund-400.png]]</div>

</div></div></div></div></div>

Aktivnosti:Okrugli stol Arhivi odozdo: Organizacijsko pamćenje u Puli

2024-04-25T12:22:40Z

Andrijana: dodani komentari kao upute suradnicima

<div class="article-image"><div class="imgc imgc-fluid imgc-w-100">

[[File:Okrugli-stol-pula.jpeg]]

</div></div><div class="row activity"><div class="col-12 offset-sm-1 col-sm-10"><div class="row"><div class="col-12 col-sm-4"><div class="contentHeader"><h1 class="firstHeading">{{PAGENAME}}</h1></div><div class="headingDate"><p>

27.10.2023.

</p></div></div><div class="col-12 col-sm-8"><div class="article-lead"><p>

O potrebama i resursima organizacija civilnog društva za očuvanje organizacijskog pamćenja ragovarat ćemo s Zuzanom Hoti-Radolović (Društvo osoba s tjelesnim invaliditetom južne Istre) i Marinom Jurcanom (Metamedij - Udruga za razvoj audio-vizualne umjetnosti).

</p></div>
<div class="article-content">



U petak, '''3. studenog 2023., s početkom u 12 sati u Dnevnom boravku Društvenog centra Rojc''' održat će se okrugli stol Arhivi odozdo: Organizacijsko pamćenje u Puli. Ovaj javni forum dio je šireg projekta, Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog društva.

S moderatoricom '''Matijom Mrakovčić''' razgovarat će '''Zuzana Hoti-Radolović''' iz '''Društva osoba s tjelesnim invaliditetom južne Istre''' i '''Marino Jurcan''' iz '''Udruge za razvoj audio-vizualne umjetnosti-Metamedij''', uz pozvane predstavnike organizacija civilnog društva, ustanova i institucija, Državnog arhiva i Grada Pule.

Posljednjih godina organizirano civilno društvo u Hrvatskoj prepoznaje potrebu za očuvanjem organizacijskog pamćenja i sistematiziranjem znanja. Riječ je o kvalitativno novoj potrebi nastaloj tridesetogodišnjim djelovanjem organiziranog civilnog društva. Potreba za sustavnim dokumentiranjem, prikupljanjem, čuvanjem, digitaliziranjem i korištenjem arhivske građe o djelovanju civilnog društva, međutim, nije prepoznata ni u pravno-institucionalnom okviru arhivske djelatnosti niti u pravno-institucionalnom okviru razvoja civilnog društva.

Organizacijsko pamćenje odnosi se na materijalno i nematerijalno gradivo koju određena organizacija civilnog društva prikuplja tijekom svog rada, ne kao zakonsku obvezu (administrativna i financijska dokumentacija), već kao dokaz njenog rada te posljedično utjecaja na razvoj različitih zajednica iz područja njihova djelovanja. Radi se o arhiviranju praksi i znanja akumuliranih tijekom godina djelovanja, reprezentiranih u različitim formatima te tijekom aktivnosti proizvedenih materijala koji odgovaraju na potrebe zajednice koja je često sudjelovala u njihovoj izradi.

Okrugli stol u Puli ujedno je dio nastojanja neformalne platforme nezavisnih arhiva i knjižnica za promjenom položaja nezavisnih, izvaninstitucionalnih, organizacijskih arhiva. Platformu za sada čine Centar za dokumentiranje nezavisne kulture, Documenta, Centar za dramsku umjetnost, Kuća ljudskih prava, Savez udruga Clubture, Arhiv Srba u Hrvatskoj, Udruženje za razvoj kulture URK te Multimedijalni institut.


<p><small><em>Okrugli stol se održava u sklopu projekta “Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog društva” koji provode organizacije koje vode community arhiv Centar za dokumentiranje nezavisne kulture, udruge Kulturtreger i Kurziv.</em></small></p>

<p><small><em>Projekt je podržan kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova.</em></small></p>

<div class="imgc imgc-fluid text-center mb-3">[[Datoteka:Active-citizens-fund-400.png]]</div>

</div></div></div></div></div>

Datoteka:Abcdnk 1.png

2024-04-24T09:57:22Z

Andrijana:

Abcdnk 1

Aktivnosti:Okrugli stol Arhivi odozdo: Organizacijsko pamćenje u Osijeku

2024-01-14T22:11:41Z

Andrijana:

<div class="article-image"><div class="imgc imgc-fluid imgc-w-100">[[File:Okrugli-stol-osijek.jpeg]]</div></div><div class="row activity"><div class="col-12 offset-sm-1 col-sm-10"><div class="row"><div class="col-12 col-sm-4"><div class="contentHeader"><h1 class="firstHeading">{{PAGENAME}}</h1></div><div class="headingDate"><p>21.6.2023.</p></div></div><div class="col-12 col-sm-8"><div class="article-lead"><p>O potrebama i resursima organizacija civilnog društva za očuvanje organizacijskog pamćenja razgovarat ćemo s Natalijom Havelka iz Centra za mir, nenasilje i ljudska prava i Sarom Muharemi iz Plesnog studija Shine.</p></div>
<div class="article-content">
U utorak, '''27. lipnja 2023. u 17 sati u Društvenom ateljeu (Županijska 11, Osijek)''' održava se javni razgovor o dokumentiranju, prikupljanju, čuvanju, digitaliziranju i korištenju arhivske građe o djelovanju civilnog društva te razvojnim perspektivama i održivosti ovih praksi.

'''Natalija Havelka''' (Centar za mir, nenasilje i ljudska prava) i '''Sara Muharemi''' (Plesni studio Shine), uz moderaciju '''Matije Mrakovčić''' (Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva, Centar za dokumentiranje nezavisne kulture) govore o potrebama i resursima organizacija civilnog društva u području prikupljanja, bilježenja, dokumentiranja i arhiviranja svog rada i materijala od društvenog značaja, kao i njihove digitalizacije.

Cilj je okruglog stola ovu temu, kojom se sve organizacije civilnog društva bave, no o kojoj rijetko govore, otvoriti u javnom forumu kako bi se dokumentacijski rad usustavio i prepoznao kao ključan dio aktivnosti organiziranog civilnog društva.

<p><small><em>Okrugli stol se održava u sklopu projekta “Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog društva” koji provode organizacije koje vode community arhiv Centar za dokumentiranje nezavisne kulture, udruge Kulturtreger i Kurziv.</em></small></p>

<p><small><em>Projekt je podržan kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova.</em></small></p>

<div class="imgc imgc-fluid text-center mb-3">[[Datoteka:Active-citizens-fund-400.png]]</div>

</div></div></div></div></div>

Aktivnosti:Okrugli stol Arhivi odozdo: Organizacijsko pamćenje u Puli

2024-01-14T22:11:09Z

Andrijana:

<div class="article-image"><div class="imgc imgc-fluid imgc-w-100">[[File:Okrugli-stol-pula.jpeg]]</div></div><div class="row activity"><div class="col-12 offset-sm-1 col-sm-10"><div class="row"><div class="col-12 col-sm-4"><div class="contentHeader"><h1 class="firstHeading">{{PAGENAME}}</h1></div><div class="headingDate"><p>27.10.2023.</p></div></div><div class="col-12 col-sm-8"><div class="article-lead"><p>O potrebama i resursima organizacija civilnog društva za očuvanje organizacijskog pamćenja ragovarat ćemo s Zuzanom Hoti-Radolović (Društvo osoba s tjelesnim invaliditetom južne Istre) i Marinom Jurcanom (Metamedij - Udruga za razvoj audio-vizualne umjetnosti).</p></div>
<div class="article-content">
U petak, '''3. studenog 2023., s početkom u 12 sati u Dnevnom boravku Društvenog centra Rojc''' održat će se okrugli stol Arhivi odozdo: Organizacijsko pamćenje u Puli. Ovaj javni forum dio je šireg projekta, Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog društva.

S moderatoricom '''Matijom Mrakovčić''' razgovarat će '''Zuzana Hoti-Radolović''' iz '''Društva osoba s tjelesnim invaliditetom južne Istre''' i '''Marino Jurcan''' iz '''Udruge za razvoj audio-vizualne umjetnosti-Metamedij''', uz pozvane predstavnike organizacija civilnog društva, ustanova i institucija, Državnog arhiva i Grada Pule.

Posljednjih godina organizirano civilno društvo u Hrvatskoj prepoznaje potrebu za očuvanjem organizacijskog pamćenja i sistematiziranjem znanja. Riječ je o kvalitativno novoj potrebi nastaloj tridesetogodišnjim djelovanjem organiziranog civilnog društva. Potreba za sustavnim dokumentiranjem, prikupljanjem, čuvanjem, digitaliziranjem i korištenjem arhivske građe o djelovanju civilnog društva, međutim, nije prepoznata ni u pravno-institucionalnom okviru arhivske djelatnosti niti u pravno-institucionalnom okviru razvoja civilnog društva.

Organizacijsko pamćenje odnosi se na materijalno i nematerijalno gradivo koju određena organizacija civilnog društva prikuplja tijekom svog rada, ne kao zakonsku obvezu (administrativna i financijska dokumentacija), već kao dokaz njenog rada te posljedično utjecaja na razvoj različitih zajednica iz područja njihova djelovanja. Radi se o arhiviranju praksi i znanja akumuliranih tijekom godina djelovanja, reprezentiranih u različitim formatima te tijekom aktivnosti proizvedenih materijala koji odgovaraju na potrebe zajednice koja je često sudjelovala u njihovoj izradi.

Okrugli stol u Puli ujedno je dio nastojanja neformalne platforme nezavisnih arhiva i knjižnica za promjenom položaja nezavisnih, izvaninstitucionalnih, organizacijskih arhiva. Platformu za sada čine Centar za dokumentiranje nezavisne kulture, Documenta, Centar za dramsku umjetnost, Kuća ljudskih prava, Savez udruga Clubture, Arhiv Srba u Hrvatskoj, Udruženje za razvoj kulture URK te Multimedijalni institut.

<p><small><em>Okrugli stol se održava u sklopu projekta “Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog društva” koji provode organizacije koje vode community arhiv Centar za dokumentiranje nezavisne kulture, udruge Kulturtreger i Kurziv.</em></small></p>

<p><small><em>Projekt je podržan kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova.</em></small></p>

<div class="imgc imgc-fluid text-center mb-3">[[Datoteka:Active-citizens-fund-400.png]]</div>

</div></div></div></div></div>

Datoteka:Okrugli-stol-osijek.jpeg

2024-01-14T22:09:23Z

Andrijana: Andrijana vratila je Datoteka:Okrugli-stol-osijek.jpeg na stariju inačicu

Datoteka:Okrugli-stol-pula.jpeg

2024-01-14T22:08:49Z

Andrijana: Okrugli-stol-pula

== Sažetak ==
Okrugli-stol-pula

Datoteka:Okrugli-stol-osijek.jpeg

2024-01-14T22:07:40Z

Andrijana: Andrijana postavlja novu inačicu Datoteka:Okrugli-stol-osijek.jpeg

Datoteka:Okrugli-stol-osijek.jpeg

2024-01-14T22:06:38Z

Andrijana: Andrijana postavlja novu inačicu Datoteka:Okrugli-stol-osijek.jpeg

Datoteka:Okrugli-stol-osijek.jpeg

2024-01-14T22:02:41Z

Andrijana:

Aktivnosti:Okrugli stol Arhivi odozdo: Organizacijsko pamćenje u Osijeku

2024-01-14T22:00:07Z

Andrijana:

Aktivnosti:Okrugli stol Arhivi odozdo: Organizacijsko pamćenje u Puli

2024-01-14T21:58:58Z

Andrijana: Stvorena nova stranica sa sadržajem: »<div class="article-image"><div class="imgc imgc-fluid imgc-w-100">File:Large arhiva odozdo fb page cover.png</div></div><div class="row activity"><div class="col-12 offset-sm-1 col-sm-10"><div class="row"><div class="col-12 col-sm-4"><div class="contentHeader"><h1 class="firstHeading">{{PAGENAME}}</h1></div><div class="headingDate"><p>27.10.2023.</p></div></div><div class="col-12 col-sm-8"><div class="article-lead"><p>O potrebama i resursima o...«.

Aktivnosti:Okrugli stol Arhivi odozdo: Organizacijsko pamćenje u Osijeku

2024-01-14T21:55:22Z

Andrijana:

Aktivnosti:Okrugli stol Arhivi odozdo: Organizacijsko pamćenje u Osijeku

2024-01-14T21:54:47Z

Andrijana:

Aktivnosti:Okrugli stol Arhivi odozdo: Organizacijsko pamćenje u Osijeku

2024-01-14T21:53:51Z

Andrijana: Stvorena nova stranica sa sadržajem: »<div class="article-image"><div class="imgc imgc-fluid imgc-w-100">File:Large arhiva odozdo fb page cover.png</div></div><div class="row activity"><div class="col-12 offset-sm-1 col-sm-10"><div class="row"><div class="col-12 col-sm-4"><div class="contentHeader"><h1 class="firstHeading">{{PAGENAME}}</h1></div><div class="headingDate"><p>21.6.2023.</p></div></div><div class="col-12 col-sm-8"><div class="article-lead"><p>O potrebama i resursima or...«.

Aktivnosti:Slušanje, čitanje i gledanje arhiva

2024-01-14T19:28:30Z

Andrijana:

<div class="article-image"><div class="imgc imgc-fluid imgc-w-100">
[[Datoteka:Slusanje-citanje-i-gledanje-arhiva.jpg|alt=Slušanje, čitanje i gledanje arhiva]]
</div></div><div class="row activity"><div class="col-12 offset-sm-1 col-sm-10"><div class="row"><div class="col-12 col-sm-4"><div class="contentHeader"><h1 class="firstHeading">{{PAGENAME}}</h1></div><div class="headingDate"><p>29.11.2023.</p></div></div><div class="col-12 col-sm-8"><div class="article-lead"><p>Potrebu za prikupljanjem i čuvanjem arhivskih materijala udruga Free Dance pretvorila je u jedno od sredstava razvoja publike, razvijajući koncepte koji osiguravaju vidljivost i pristupačnost karlovačke suvremene plesne scene.</p></div><div class="article-content">
<p><strong>Autor: Ivana Francišković Olrom</strong></p>
<p>U Karlovcu je od proljeća srušeno 17 zgrada. Puno je to odlazaka. Većina njih nalazila se u povijesnim dijelovima grada i svaka od njih svjedok je vremena i života u Karlovcu. Teško da će se neko od tih svjedočanstava naći u arhivu. Tamo će stajati da se kuća ta i ta nalazila na katastarskoj čestici <em>toj i toj</em>, služila u <em>te i te</em> svrhe, izgrađena, zatim srušena <em>te i te</em> godine. </p> <p>Srećom, jedna je kuća još na svom mjestu. U središtu grada, malena i stara tristotinjak godina, ugostila je brojne sudionike <em>Karlovac Dance Festivala</em> ([https://www.facebook.com/karlovac.dance.festival/?locale=hr_HR KDF]) koje je sve redom dočekala i ispratila <strong>Marija Spahić</strong>. Teško da će se ovaj podatak naći u arhivu. Tamo će stajati da je <em>Karlovac Dance Festival</em> 2011. godine pokrenula udruga [https://freedance.hr Free Dance] na inicijativu plesačice, koreografkinje i plesne pedagoginje Melite Spahić Bezjak. Udruga je svoje djelovanje započela upravo u središtu grada otvaranjem Info pointa u gore spomenutoj kući, u Križanićevoj ulici, čime se započelo formiranje plesne medijateke i biblioteke. U početku ga je činio materijal koji je Melita skupila tijekom godina studiranja i rada – prvenstveno literatura o plesnoj umjetnosti, te snimke brojnih predstava. Sve je to javnosti brzo postalo dostupno kao neformalna biblioteka, a u prostoru Info pointa održavale su se i projekcije plesnih predstava. </p>
<div class="imgc imgc-fluid text-center mb-3">[[Datoteka:Krizaniceva-13-klc-scaled.jpeg|alt=Kuća u Križanićevoj ulici]]</div>
<p><small>Kuća u Križanićevoj ulici</small></p>
<p>Ubrzo se arhiv nastavio puniti slijedom aktivnosti udruge. U prostoru su se održavala predavanja, razgovori, projekcije i promišljanja plesa. Edukativne aktivnosti održavane su u klubu Promenada, nakon toga u dvorani Plesnog kluba Dinamic, pa u dvorani Glazbene škole Karlovac. Vrlo kratko satovi plesa i probe održavane su u novootvorenom prostoru Male scene Hrvatskog doma. Udruga je dugo tražila adekvatan prostor, a polovično rješenje nađeno je 2015. godine na karlovačkom Korzu, u nekadašnjoj prodavaonici cipela u prizemlju stare zgrade, s vrlo lošom izolacijom i stropom nedostatne visine za plesnu dvoranu. Otvaranjem prostora koji će dobiti naziv Atelje suvremenog plesa, udruga Free Dance djeluje na dvije lokacije: nekadašnji Info point postaje ured, a novootvoreni Atelje biblioteka i prostor za održavanje aktivnosti – satovi plesa, izložbe, projekcije, radionice, sastanci.</p> <p>U veljači 2009. Melitina posljednja predstava u Londonu, <em>Duet#1</em>, premijerno je izvedena u Robin Howard Dance Theatreu. Produkcijske aktivnosti udruge započinju krajem 2009. godine predstavom <em>Trapped</em> u klubu Promenada, u koprodukcijii s UPPU ‘’PULS’’. Predstava <em>Duet#1 </em>oživljena je i rekonstruirana u Hrvatskoj na prvom <em>Karlovac Dance Festivalu</em> 2011. godine. Pokrenuti i održati festival suvremene plesne umjetnosti u jednom Karlovcu je nemala stvar. Prvih godina festival se održavao isključivo entuzijazmom. Nakon godina boravka u Londonu, Melita je odlučila djelić međunarodne plesne scene dovesti u Karlovac. Umjetnici su najčešće dolazili o svom trošku, uključivali se ne samo kao izvođači, već i kao voditelji radionica i sudionici plesnih projekata koji su nastajali u trenutku zbivanja festivala. Danas festival uživa relativno zadovoljavajuću, ali nestabilnu potporu lokalnih proračuna i Ministarstva, odvija se u nekoliko godišnjih izdanja, a u izboru programa nastoji se dati jednako prostora i međunarodnom i domaćem suvremenom plesnom stvaralaštvu. Publiku se razvija dosljedno i ovo je jedan od rijetkih festivala suvremenog plesa koji se kontinuirano obraća i najmlađima. Treba spomenuti i inkluzivne radionice i predstave, kao i to da festival od prvog dana njeguje multidisciplinarnost. </p>
<div class="imgc imgc-fluid text-center mb-3">[[Datoteka:Plantin-memories_-ANA-MARIA-PODREBARAC_2012.jpeg|alt=Plantin Memories, 2012.]]</div>
<p><small>Plantin Memories, 2012.</small></p>
<p>Organizacija festivala i dalje se velikim dijelom provodi volonterski. Mnogo je dobrih ljudi, od kojih velika većina veze sa suvremenim plesom nema, pomoglo u nabavi, nošenju, čišćenju, prijevozu,  svim onim važnima stvarima koje uvijek ostanu – izvan arhiva. No, potreba za prikupljanjem i čuvanjem arhivskih materijala, tonskih, fotografskih, video zapisa, scenografija, medijateke, kostima, objekata – postojala je od početka rada udruge, a kroz godine je postala i jedno od sredstava razvoja publike. Povodom 15 godina djelovanja Free Dancea, u suradnji s umjetnicom <strong>Nives Sertić</strong> otvorena je [https://kulturpunkt.hr/kritika/ples-za-pamcenje/ izložba] <em>15 godina plesa za budućnost – Izvedba arhiva</em>. Koncept “izvedbe arhiva” nastao je na temelju istraživanja arhiva udruge. Plesne izvedbene umjetnosti su žive i u nekom smislu nematerijalne, pa se kroz multimedijski postav problematizirao izazov zapisivanja izvedbe. Na izložbi je osnovna faktografija i kronologija Free Dancea izložena u  obliku instalacije kontinuirano praćene zvukovima plesnih predstava. Objekti iz nekolicine plesnih produkcija postavljeni su u prostor kao interaktivna scenografija tj. platforma za “izvedbu arhiva”. Tijekom izložbe, u odnosu s posjetiteljima događala se interakcija i interpretacija, temelj budućeg arhivskog materijala. Tako je ono neuhvatljivo u plesnoj umjetnosti postalo mjesto inspiracije za inovativne prakse arhiviranja. </p> <p>Ono što do sad nije aktivirano i otvoreno javnosti je veliki broj istraživačkog tekstualnog bilježenja plesa, pisanih materijala s proba i iz istraživačkog procesa. Namjera je udruge javno objaviti sve tonske i pisane materijale kako bi publici predstavili stvaralački proces, a umjetnicima postali izvorište novih projekata i suradnji. Stoga slušanje, čitanje i gledanje budućeg arhiva – nosi svoju posebnu vrijednost kao zasebni projekt Free Dancea. </p>
<div class="imgc imgc-fluid text-center mb-3">[[Datoteka:NEVIDLJIVI-PLES-at-KDF013_foto-Denis-Stosic.jpeg|alt=Nevidljivi ples, Karlovac Dance Festival 013]]</div>
<small>Nevidljivi ples, Karlovac Dance Festival 013</small></p>
<p>U Karlovcu je od proljeća srušeno 17 zgrada. U Gradu Karlovcu to s ponosom ističu. Razumljivo, zgrade su bile trošne, neugledne i prijetnja sigurnosti. No, pljeskati odlasku dijela povijesti i vizure grada ipak se čini nekako neprimjereno. To je kao da plješćemo vlastitoj nevolji i nemoći da za baštinu učinimo nešto prije nego joj istekne rok trajanja. </p> <p>Izvan arhiva Free Dancea nikako ne bi trebale ostati sve lokacije na kojima se <em>Karlovac Dance festival</em> održavao i održava. Jedan od temeljnih ciljeva festivala bilo je skretanje pažnje na nedostatak izvedbenih prostora u gradu s naglaskom na zanemaren potencijal brojnih lokacija. Ovakvim zagovaranjem, ne samo za bolje uvjete rada već i spašavanje baštine od propadanja, KDF je postao jedan od važnijih aktera na lokalnoj nezavisnoj sceni. Već je prva festivalska godina iznjedrila video performans snimljen u ruševinama tadašnjeg Hotela Korana, a sljedeća izdanja festivala događala su se najmanje u kazalištu, najviše na alternativnim lokacijama – od Male scene i ruševne velike dvorane Hrvatskog doma, atrija austrougarske kasarne, prostora nekadašnje vojne bašte, danas atriju Veleučilišta, preko zidina Starog grada Dubovca, teniskog balona, dvorišta, parkova do rijeke Korane. </p> <p>Adekvatnog izvedbenog prostora za suvremeni ples u Karlovcu nema. Ove se godine festival održavao na Korani, šetalištu Velike Promenade, u kazalištu i novouređenom kinu Edison. Kad govorimo o zatvorenim prostorima, i kazalište i kino su gradske ustanove u kojima je zbog drugih i redovnih programa moguće održati samo jednu probu prije izvedbe, što je daleko ispod stvarnih festivalskih potreba, naročito kad u to vrijeme moramo nekako uglaviti i postavljanje plesnog poda i tehničku probu. Izazov djelovanja i stvaranja bez plesne dvorane još se više odražava u radu udruge Free Dance koja sve svoje redovne aktivnosti provodi u skromnim uvjetima Ateljea suvremenog plesa. Isti prostor, smješten u samom centru grada, odavno je prerastao aktivnosti, programe prošlih i budućih izvedbenih arhiva.</p>
<div class="imgc imgc-fluid text-center mb-3">[[Datoteka:Nomadska-plesna-akademija-HR_kdf2020_foto-natasa-tvrdinic-scaled.jpeg|alt=Nomadska plesna akademija, KDF 2020. / FOTO: Nataša Tvrdinić]]</div>
<small>Nomadska plesna akademija, KDF 2020. / FOTO: Nataša Tvrdinić</small>
<p>U Karlovcu je od proljeća srušeno 17 zgrada. Taj čin zauvijek mijenja dosadašnju vizuru grada. Sve ono što je ta vizura nosila sa sobom i u sebi ostat će izvan arhiva. Srećom, zgrade u kojima se nalaze i nastaju arhivi Free Dancea i Karlovac Dance Festivala još su na svom mjestu. Ne isključivo, ali dijelom zbog trošnosti i neadekvatnosti prostora u kojima se ovi arhivi nalaze, u nastajanju je i virtualni arhiv Free Dancea. Koncept “virtualnog arhiva” temelji se na nematerijalnosti plesnih/izvedbenih medija i krhkosti, odnosno (ne)mogućnosti njihovog zapisivanja te načina na koji se znanje i informacije unutar izvedbenih medija prenose. Virtualni arhiv zamišljen je kao mjesto žive izvedbe, interakcije, interpretacije i edukacije, za razliku od očekivane reprezentacije povijesnih materijala. Svrha virtualnog arhiva je doprinos profesionalizaciji plesne scene u Karlovcu i u Hrvatskoj. Vidljivost plesne umjetnosti i pristupačnost istoj izuzetno su važne. Internet kao moćan medij zasigurno može biti mjesto popularizacije suvremenog plesa, a ovakav način publiciranja arhivske građe uveliko doprinosi prezentaciji arhiva i suvremene plesne umjetnosti. Krajnji korisnici virtualnog arhiva članovi su udruge i publika: djeca, mladi, šira javnost, a posebno umjetnici koji djeluju u području suvremene umjetnosti i koji će očekivano biti najvjerniji posjetitelji budućeg virtualnog arhiva. Potpuna realizacija ovog koncepta ovisit će, naravno, o raspoloživim ljudskim, financijskim i tehničkim uvjetima. </p> <p>Stoga se, razumno, postavlja pitanje – kako arhivirati upornost, taj glavni element koji održava Free Dance i KDF? Teško, no vrijedilo bi jednom pokušati staviti u arhiv sve one priče, događaje i ljude koji čine da se ta upornost unatoč svemu održava.</p>

<small><em>
Istraživanje je dio nastojanja neformalne inicijative nezavisnih arhiva i knjižnica (Centar za dokumentiranje nezavisne kulture – Kulturtreger i Kurziv, Multimedijalni institut, Kuća ljudskih prava, Documenta, Savez udruga Klubtura, Arhiv Srba u Hrvatskoj, Centar za dramske umjetnosti, Udruženje za razvoj kulture URK) za osiguranje boljeg položaja izvaninstitucionalnih arhiva.

Istraživanje je provedeno u sklopu projekta “Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog društva” podržanog kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova.</em></small>
<div class="imgc imgc-fluid text-center mb-3">[[Datoteka:Active-citizens-fund-400.png]]</div>

</div></div></div></div></div>

Aktivnosti:Titranje protiv zaborava

2024-01-12T21:09:27Z

Andrijana:

<div class="article-image"><div class="imgc imgc-fluid imgc-w-100">[[File:Large vevar tsda-1200x800.jpeg]]</div></div><div class="row activity"><div class="col-12 offset-sm-1 col-sm-10"><div class="row"><div class="col-12 col-sm-4"><div class="contentHeader"><h1 class="firstHeading">{{PAGENAME}}</h1></div><div class="headingDate"><p>15.7.2023</p></div></div><div class="col-12 col-sm-8"><div class="article-lead"><p>Tea Kantoci piše o arhivima izvedbenih umjetnosti koji su svoje mjesto našli unutar muzejskih institucija.</p></div><div class="article-content"><p>Pojam arhiv unazad nekoliko godina uživa popularnost u kontekstima koji nadilaze okvire ba&scaron;tinskih institucija. U njima je godinama egzistirao na brizi i usluzi stručnom osoblju i namjernicima u potrazi za specifičnim informacijama koje skladi&scaron;ti. Pojam se pojavljuje i titra na svim razinama kulturne proizvodnje: u projektnim propozicijama, natječajima lokalnih i europskih fondova, umjetničkim projektima i istraživanjima, novim djelatnostima organizacija civilnog dru&scaron;tva; preuzeli su ga i razvijali u raznim smjerovima brojni pojedinci i kolektivi na nezavisnoj sceni. Pojačani interes kulturnih radnika_ca spram arhiva i srodnih mu, pro&scaron;irenih pojmova poput bilježenja, mapiranja, dokumentiranja i muzealiziranja obilježio je kulturno-umjetnički krajolik recentnih godina. Unutar toga pojavile su se inicijative različitih dosega i ambicija – arhivirali su se kvartovi, umjetničke prakse, organizacije, dekade, koreografije, dizajn, itd., a bez obzira na objekt arhiviranja, često im je zajednički <em>bottom-up </em>pristup arhiviranju ili samo-arhiviranje. Pojmovi se odnose na prakse pojedinaca ili grupe ljudi, neformalnih stvaratelja gradiva, koji preuzimaju odgovornost za prikupljanje, arhiviranje i očuvanje materijala poput dokumenata, fotografija, digitalnih datoteka i drugih materijala koji imaju osobni ili profesionalni značaj. Radi se o praksi nastaloj uslijed manjka interesa, resursa, prostornih i ostalih kapaciteta obližnjih institucija, a iz potrebe za historiziranjem, reprezentacijom i valorizacijom vlastitog rada i znanja u polju u kojem se djeluje.</p>
<p>Iz sličnog impulsa proiza&scaron;ao je jedan od istaknutijih arhivističkih poduhvata na ovim prostorima, Temporary Slovene Dance Archive/Začasni Slovenski Plesni Arhiv ([https://www.facebook.com/The-Temporary-Slovene-Dance-Archives-110092360503412/?paipv=0&eav=AfZykCTgtif5OI3uiMIYq1jbZXYSMCIxQRRJf-AAnvU9tcOiASwX1RUUxNhvVhlI3L8&_rdr TSDA]) koji je 2011./2012. osnovao slovenski publicist, istraživač, povjesničar plesa i arhivist <strong>Rok Vevar</strong>. Arhiv nastaje u okolnostima izostanka mjesta za sistematično sabiranje i čuvanje građe povezane s izvedbenim praksama, napose plesom, u Sloveniji. U prvim godinama svog postojanja, arhiv je bio smje&scaron;ten u Vevarovu stanu u Ljubljani koji se dva puta tjedno ili po dogovoru otvarao korisnicima u istraživačke, nekomercijalne svrhe, a umjesto plaćanja naknade korisnici su se obvezali skenirati željene materijale u skladu s arhivskim standardima. Poluprivatni princip djelovanja obilježili su skroman start i prekarni uvjeti rada, unatoč kojima je Vevar formirao smjernice za arhiviranje i akumulirao građu koja prema&scaron;uje kapacitete privatnog stana. Arhiv je tako funkcionirao sve do preseljenja u Muzej suvremene umjetnosti Metelkova na poziv tada&scaron;nje ravnateljice <strong>Zdenke Badovinac</strong>. Vevar je na kori&scaron;tenje dobio prostor za čuvanje građe i za rad koji je godinama nakon toga obavljao kao suradnik muzeja. Ovaj konkretan primjer prijelaza iz poluprivatne u javnu sferu slovenski istraživač i sociolog <strong>Aldo Milohnić</strong> u svom [https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2023/07/Artist-Activist-Archivist_On_Multiple_Dimensions_Milohnic.pdf tekstu] <em>Artist–Activist–Archivist</em> naziva “historiografska empatija”, koju opisuje kao stav istraživača (koji je ujedno i umjetnik, aktivist i arhivist) posvećenog očuvanju različitih dokumenata povijesti plesa i njihovom otvaranju drugim istraživačima zainteresiranim za to područje.</p>
<p>Od smje&scaron;tanja u muzej, arhiv je aktiviran kroz predavanja, vodstva, prezentacije, mentoriranje, publiciranje, okupljanje kolega i suradnika oko građe, te arhiviranja uživo koje izvodi sam Vevar čime je arhiv poprimio performativnu dimenziju. Materijali u njegovoj arhivi uglavnom su donacije kazali&scaron;nih institucija, umjetničkih organizacija, nevladinih organizacija, umjetnika i ostalih pojedinaca, a uključuju poveću zbirku novinskih isječaka, deplijana, kataloga festivala i drugih tiskanih materijala, zatim korespondenciju, fotografije, plesne filmove, snimke performansa, dokumentarne filmove i razne predmete vezane uz stanovite umjetničke prakse. </p>
<p>Kao &scaron;to ističe Milohnić, TSDA služi kao platforma za dokumentiranje i historiziranje modernog i suvremenog plesa u Sloveniji, odnosno praksi koje su usko povezane s modernizmom, povijesnim avangardama, neoavangardama, retrogardama i suvremenom umjetno&scaron;ću. Radi se o umjetničkim praksama koje su djelovale uglavnom izvan institucionalnih okvira te su posljedično izostale iz dokumenata i zbirki lokalnih i/ili nacionalnih ba&scaron;tinskih institucija. Vevar u svojoj umjetničko-aktivistički [http://www.mg-lj.si/en/exhibitions/2288/zspa/ izjavi] objavljenoj na stranici muzeja obja&scaron;njava želju da marginalne ili ignorirane prakse učini vidljivima, te dostupnima teoretičarima, umjetnicima, povjesničarima i ostaloj zainteresiranoj stručnoj javnosti. Aktivističku poziciju koju ovdje artikulira, a koja je motivirana osobnom potrebom za historizacijom i razumijevanjem recentnih dinamika unutar polja, Badovinac [https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2023/07/Self-Historicization_Artist-Archives-in-Eastern-Europe_Badovinac.pdf naziva] samo-historizacija.</p>
<p>Samo-historizacija je u srži i drugih Vevarovih projekata iz kojih je vidljivo da arhivske prakse misli pro&scaron;ireno i međusobno povezano. Djeluje unutar [https://nomaddanceacademy.org/ Nomadske plesne akademije], balkanske mreže suvremenog plesa koja je aktivna u području plesne edukacije, umjetničkog stvarala&scaron;tva, produkcije, promocije, kao i zagovaranja adekvatnih kulturnih politika za ples. Mreža je osnovana 2005. godine i s njom je TSDA povezan gotovo od samih početaka kroz projekte <em>Archiving Choreographic Practices in the Balkans</em> i <em>(Non)Aligned Movements</em>. U sklopu potonjeg razvija se otvorena digitalna baza podataka izvedbenih umjetnosti u regiji koja bi u budućnosti mogla funkcionirati kao platforma za samoarhiviranje. Radnog naziva <em>NADA – (Non)Aligned Dance Archive</em>, online arhiv trebao bi postati dostupan iduće godine kao prvi online arhiv te vrste na području Zapadnog Balkana.</p>
<p>Prva se institucionalizacija nezavisnog arhiva u Hrvatskoj dogodila početkom 2023. godine kada je Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci trajno udomio arhiv kolaborativne izvedbene skupine [http://www.badco.hr/hr/home/ BADco]. osnovane 2000. godine. <strong>Josefine Wikström</strong> rad grupe [https://www.afterall.org/article/artists-at-work-bad-co. definira] kao kolektivni radni proces reflektiran u njihovim izrazito interdisciplinarnim izvedbama koje postoje na razmeđi kazali&scaron;ta, performansa, instalacije i arhitekture. Kolektiv su do njegova prestanka s radom 2020. godine činili dramaturginja <strong>Ivana Ivković</strong>, koreografkinja/plesačica <strong>Ana Kreitmeyer</strong>, istraživač i umjetnik <strong>Tomislav Medak</strong>, dramaturg <strong>Goran Sergej Prista&scaron;</strong>, koreografkinja/plesačica <strong>Nikolina Prista&scaron;</strong> i koreografkinja/plesačica <strong>Zrinka Užbinec</strong>.</p>
<p>Goran Sergej Prista&scaron; opisuje kako je proces traženja partnerskog muzeja gdje bi smjestili fizički i digitalni materijal skupljen tijekom 20 godina rada započeo jo&scaron; prije nekoliko godina. Za zagrebački kolektiv se Muzej suvremene umjetnosti u tom trenutku nije činio kao dobra opcija, no Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci ([https://mmsu.hr/ MMSU]) s tada&scaron;njim ravnateljem <strong>Slavenom Toljem</strong> pozitivno je reagirao na njihovu inicijativu koju je kasnije prihvatila i sada&scaron;nja ravnateljica <strong>Branka Benčić</strong>. Po izvođenju svoje zadnje predstave <em>Rad panike</em> u Rijeci 2020., kolektiv je krenuo s prikupljanjem, popisivanjem i katalogiziranjem građe te dogovaranjem njenog transfera u Muzej. Na evidentiranju i sređivanju zbirke prema muzeolo&scaron;kim standardima radile su studentica<strong> Iva Brižan</strong> i kustosica <strong>Sabina Salamon</strong> koja danas brine o građi. Premje&scaron;tanje arhiva u muzej formalizirano je kao trajna donacija koja je u statusu studijske zbirke, &scaron;to znači da joj se moguće približiti, dirati je i koristiti unutar muzejskih prostornih gabarita, a u svrhu (umjetničkih) istraživanja.</p>
<p>Arhiv je smje&scaron;ten u tri prostorije na drugom katu MMSU-a i u njemu se nalazi nekoliko stotina objekata, publikacija, dokumenata, kostima, itd. Čine ga cjeline koje su koncipirane kao čuvaonica i <em>showroom</em>. U jednoj prostoriji smje&scaron;teni su kostimi koje je u većini slučajeva izrađivao bliski suradnik kolektiva, modni dizajner i vizualni umjetnik <strong>Silvio Vujičić</strong>. U drugoj prostoriji grupirana je ostala materijalna ostav&scaron;tina poput scenografije i rekvizita, dokumenata, promotivnih materijala (plakata i letaka), te publikacija u kojima se mogu pronaći tekstovi o kolektivu (<em>Maska</em>, <em>Frakcija</em>, <em>Teorija koja hoda</em>) ili referentne publikacije važne za rad kolektiva. Treća prostorija ima radni karakter, opremljena je računalom i namijenjena onima koje žele provesti neko vrijeme radeći blizu arhiva. Na računalu se može pristupiti digitaliziranoj građi na platformama [https://www.flickr.com/photos/international-festival/sets/72157594370088037/ Flickr] i [https://vimeo.com/user2238756 Vimeo] (audio-vizualna građa) te [https://badco.memoryoftheworld.org/ Memory of the World] (tekstovi, knjige, najave, isječci iz medija, itd.). Platforme se kontinuirano pune digitaliziranim materijalima kojima je moguće pristupiti i iz vlastitog doma.</p>
<p>Arhiv je zasad predstavljen kroz prezentacijske i radioničke formate. Prva aktivnost bila je [https://kulturpunkt.hr/tema/arhiva-kao-refleksija-stvaranja-i-polaziste-novih-citanja/ razgovor] u kojem su sudjelovali kustosica muzeja Sabina Salamon, kazali&scaron;ni redatelj i teoretičar <strong>Bojan Đorđev</strong>, potom Rok Vevar, članovi kolektiva Goran Sergej Prista&scaron;, Nikolina Prista&scaron;, Ana Kreitmeyer te Tomislav Medak kao moderator. Održana je i radionica u kojoj su sudjelovali studenti_ce Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci s profesoricama <strong>Larom Badurinom</strong> i <strong>Nata&scaron;om Antulovom</strong> te Bojanom Đorđevom, Rokom Vevarom i Aldom Milohnićem kao mentorima. U sklopu <em>Zoom festivala 2023.</em> u Rijeci je održan razgovor <em>Kostim 1/1</em> koji su vodili Silvio Vujičić i Goran Sergej Prista&scaron;. Programom oko arhiva otvaraju se pitanja kako arhiv održati živim, na koje načine aktivirati građu i koje su konceptualne implikacije arhiviranja izvedbenih umjetnosti. Naime, u odnosu na druge oblike umjetnosti, ples tijekom trajanja ne ostavlja <em>objekte plesa</em> na sceni koji bi se mogli sačuvati te je arhiviranje plesa u tom smislu uvijek medijski ograničavajuće dokumentiranje. Slijedi im razdoblje povezivanja arhiva s lokalnim programima i formuliranja rezidencijalnog programa koji bi podržao boravak korisnika u arhivu. Projekcije budućnosti sad postaju donekle lak&scaron;e jer je unutar institucije na raspolaganju infrastrukturna podr&scaron;ka i stručno osoblje koje sustavno brine o građi prema kojoj muzej ima interes.</p>
<p>Smje&scaron;tanje ovakve vrste građe, proiza&scaron;le iz djelovanja umjetničkih organizacija, organizacija civilnog dru&scaron;tva i ostalih aktera nezavisne (izvedbene) scene, u Muzej suvremene umjetnosti Metelkova i Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci nije slučajnost već, kao &scaron;to ističe <strong>Bojana Kunst</strong> u [https://d2tv32fgpo1xal.cloudfront.net/files/performing_collections_epub.pdf razgovoru] s <strong>Joannom Zielinskom</strong>, izraz zajedničkog političkog interesa za emancipatornu i živu politiku sjećanja, koja djeluje unutar mreža genealogija i saveza, poput spomenute Nomadske plesne akademije. To je ujedno pozicija koju većina institucija nije spremna zauzeti.</p>
<p>Oba priložena primjera – prvi u kojem pojedinac provodi historiziranje velikog dijela slovenske plesne scene ili drugi u kojem izvedbeni kolektiv provodi samo-arhiviranje – pretpostavljaju stvaranje konteksta za vlastito djelovanje i preuzimanje odgovornosti za samo-historiziranje koje je u konačnici uspjelo biti institucionalno podržano. Sadržaji arhiva tim su činom dobili na većoj vidljivosti i simboličkom kapitalu, a predstavljaju važan korak za vi&scaron;e dru&scaron;tvenih skupina – za plesnu scenu u kojoj su aktivno zaboravljanje i dehistorizacija česta pojava, te za ostale pojedince, umjetničke organizacije i organizacije civilnog dru&scaron;tva za koje je stvorena klima unutar koje je moguće misliti arhive na uključiv i sustavan način. Trajektorija koju su TSDA i BADco. arhivi pro&scaron;li mogu biti primjer dobrih praksi onima koji zagovaraju razvoj i održivost (nezavisnih) arhiva, a metodologije koje su razvili mogu poslužiti za postavljanje prijemčivih arhivskih standarda za one koji se nužno ne nalaze u sustavu institucija. Broj privatnih, nezavisnih, digitalnih, umjetničkih i ostalih vrsta arhiva kontinuirano raste, a konsenzus oko njihove važnosti postoji. Građa koju čuvaju predstavlja ishodi&scaron;te za nova promi&scaron;ljanja i (re)interpretaciju na&scaron;e dru&scaron;tveno-kulturne stvarnosti. Za ispunjavanje tog emancipatornog potencijala ključna je suradnja s muzejskom i arhivističkom strukom koja bi revidirala pravilnike o arhiviranju u svrhu suradničkog i zagovaračkog djelovanja prema njihovom otvaranju ostalim neformalnim stvarateljima gradiva.</p>
<p><small><em>Tekst je dio istraživanja neformalne inicijative nezavisnih arhiva i knjižnica (Centar za dokumentiranje nezavisne kulture - Kulturtreger i Kurziv, Multimedijalni institut, Kuća ljudskih prava, Documenta, Savez udruga Klubtura, Arhiv Srba u Hrvatskoj, Centar za dramske umjetnosti, Udruženje za razvoj kulture URK) za bolji položaj izvaninstoitucionalnih arhiva.</p></em></small>
<p><small><em>Istraživanje se provodi u sklopu projekta “Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog dru&scaron;tva” podržanog kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihten&scaron;tajna i Norve&scaron;ke u okviru EGP grantova. </p></em></small>
<div class="imgc imgc-fluid text-center mb-3">[[Datoteka:Active-citizens-fund-400.png]]</div>
</div></div></div></div></div>

Aktivnosti:Tragovima pulsirajuće kulture devedesetih

2024-01-12T21:06:46Z

Andrijana:

<div class="article-image"><div class="imgc imgc-fluid imgc-w-100">[[File:Large NO COMMENT 1994 ARHIVA BENDA AUTOR NEPOZNAT.jpg]]</div></div><div class="row activity"><div class="col-12 offset-sm-1 col-sm-10"><div class="row"><div class="col-12 col-sm-4"><div class="contentHeader"><h1 class="firstHeading">{{PAGENAME}}</h1></div><div class="headingDate"><p>24.7.2023</p></div></div><div class="col-12 col-sm-8"><div class="article-lead"><p>O medijsko-arhivskom projektu "Tajni Split" koji dokumentira pojedinosti iz splitske nezavisne kulturne povijesti, piše njegov idejni začetnik i voditelj Igor Mihovilović. </p></div><div class="article-content"><p>Arhiv danas poznat pod nazivom <em>Tajni Split</em> nastajao je spontano od 1995. godine otkako sam, isprva kao konzument lokalne nezavisne muzičke scene, a kasnije i njen aktivni stvaratelj, prikupljao i pospremao materijale za koje sam smatrao kako ne smiju biti izgubljeni zbog protoka vremena.  </p>
<p> </p>
<p>Odrastajući sredinom devedesetih i ulazeći u formativne godine s jakim interesom za već spomenuti glazbeni <em>underground</em>, grad u kojem sam stasao mnogo toga je nudio mladim ljudima. Buntovni <em>mindset</em> devedesetih je globalno bio jo&scaron; veoma vidljiv u samom <em>mainstreamu</em>, bilo da govorimo o rock derivatima ili ostalim žanrovima muzike koji su tada bili trži&scaron;no dominantni, &scaron;to se nesumnjivo reflektiralo na kulturu i kulture mladih koje su nastajale i pulsirale u Splitu. U tom periodu bilo je aktivno doslovno na desetke bendova od kojih su neki i s minimalnim budžetom i u gerilskim, ratnim uvjetima uspjevali dobaciti ne samo van grada, nego nerijetko i van državnih granica, a u rijetkim slučajevima i do MTV-a, &scaron;to je tada bilo itekako relevantno i kulturolo&scaron;ki bitno. Nemam dovoljno mjesta za nabrajanje konkretnih imena, njih je ionako lako naći na webu, a ne bih nikoga volio izostaviti jer to nitko nije zaslužio. </p>
<p> </p>
<p>Ideja stvaranja arhiva razvila se unutar posljednjih desetak godina, najvi&scaron;e kao spontana reakcija na činjenicu kako su neki od meni dražih, intrigantnijih i interesantnijih projekata i inicijativa u Splitu doživjeli potpuni zaborav ili su nas, &scaron;to je također često bio slučaj, njihovi autori (prerano) napustili. Djelomice je na ideju zaokruživanja ove splitske priče utjecala i činjenica kako sam, poput mnogih prije i nakon mene, prije deset godina odselio u Zagreb s jednosmjernom kartom u džepu. Dodatno me motiviralo i to &scaron;to se ukus koji njegujem u muzici i nezavisnoj umjetnosti često može opisati i kao “<em>underground undergrounda</em>” jer me osobno zanima drugačiji zvuk, drugačiji odnos prema izvođenju, drugačija reakcija na okolinu, opskurno, zaboravljeno, zapostavljeno, ono &scaron;to nerijetko i sami akteri nekog vremena ili prostora zaborave ili sami smatraju irelevantnim u &scaron;iroj slici. Imao sam i sreću da sam za diplomski rad na Filozofskom fakultetu u Splitu 2014. mogao odabrati temu koja je također usko vezana uz navedeno područje, odnosno historijat [http://www.fraktalfalusteatar.com/ Fraktal Falus Teatra] kao prvog splitskog nezavisnog kazali&scaron;nog kolektiva. </p>
<p>Za uspje&scaron;nu realizaciju zami&scaron;ljenog medijsko-arhivskog projekta bilo je nužno prikupiti određena materijalna sredstva. S obzirom na povezanost udruge s povije&scaron;ću zgrade Doma omladine odnosno njenim prvim “zauzimanjem” 1994. godine, projekt smo kao [https://pdm.hr/uzgon/ KUU Uzgon] prijavili 2017. za financijsku potporu Zaklade “Kultura nova” kroz podr&scaron;ku za organizacijsko i umjetničko pamćenje, za 20. godina arhiva te inicijative (udruga je službeno osnovana tek 1998. nakon dono&scaron;enja prvog Zakona o udrugama). Po&scaron;to sam kao član udruge od kraja devedesetih prikupio mnogo arhivskog materijala vezanog uz njihov rad (Fraktal Falus Teatar,<strong> Zidar Betonsky</strong>, <strong>The Karmakumulator</strong>, <strong>Festivali Buke</strong>, itd.), takva prijava u tom trenutku djelovala mi je logično. Te godine nismo dobili financiranje projekta. </p>
<p>Iduće godine odlučili smo prijaviti projekt istog koncepta samo izmijenjenog naziva i uz službenu prijavu [http://pdm.hr/ Platforme Doma mladih]. Kroz projekt <em>25 godina nezavisnog umjetničkog aktivizma u Domu mladih</em> u partnerstvu Platforme Doma mladih, [https://kinoklubsplit.hr/ Kino kluba Split] i KUU Uzgon, započeo je rad na izložbi, podcastu i arhivskoj web stranici. Prvo je objavljena serija pisanih intervjua na najpoznatijem hrvatskom blogu za arhiviranje nezavisne muzike na Balkanu – [http://strazarni-lopov.blogspot.com/ <em>Stražarni Lopov</em>]. Tijekom ljeta snimljen je prvi dio [https://vimeo.com/showcase/6556492?fbclid=IwAR1SzDIm3F7ZqRWjk7YqVlcqNGJrAncMCwTa6HhX11EBTMpK9q4kM0CBCvo podcast serijala]. Tijekom desetak sati rada snimljeni su video intervjui s pet aktera splitske nezavisne scene: <strong>Nikolom Radmanom</strong>, <strong>Ivanom Svagu&scaron;om</strong>, <strong>Marinkom Bi&scaron;kićem</strong>, <strong>Sa&scaron;om Jimijem Kesićem</strong> i <strong>Hrvojem Cokarićem</strong>. Podcast epizode snimala je i montirala <strong>Sunčica Fradelić </strong>u ljeto i jesen 2019. u Kino klubu Split, koji se pokazao kao odličan partner na projektu. Da nije bilo njenog nesebičnog i predanog rada i entuzijazma, upitno je kako bi se projekt uopće realizirao. U njihovom smo prostoru <strong>Petar Pečur</strong> i ja iste jeseni organizirali i radionicu digitalnog arhiviranja te je dio arhivske izložbene građe trajno pohranjen kod njih nakon same izložbe. </p>
<p><span>[https://pdm.hr/izlozba-tajni-split/ Izložba]</span> je otvorena u prosincu 2019. na katu Galerije Multimedijalnog kulturnog centra, u sklopu festivala <em>Platformat</em>. Sadržaj izložbe mikroskopski je nasumično poredan izbor iz postojećih materijala o nezavisnoj kulturnoj sceni grada Splita za koji kao autor smatram kako je potentan za daljnje razmatranje, istraživanje i općenito uključivanje zainteresiranih pojedinaca i javnosti. Nažalost, izložba je realizirana u te&scaron;kim uvjetima. U Platformi Doma mladih, kao i u mnogim drugim sličnim organizacijama, manjak svakojakih resursa utjecao je na to da su u velikoj zgradi Doma mladih njihove potrebe, kao i potrebe njihovih korisnika, često potpuno zanemarene, a “socijalistička” stihija i neorganiziranost nekako su ostale u zidovima zgrade, poput duha davne pro&scaron;losti. Primjera radi, termin i prostor same izložbe dogovoren je pola godine unaprijed. U trenutku kada smo izložbu postavili i svugdje najavili, od tjedan dana koje imamo na raspolaganju u Galeriji MKC-a gubimo tri dana jer padaju na božićne praznike, a tada nikoga iz institucije nema da nam otvori prostor, upali svijetla i zatvori za nama. Takva situacija ne bi bila moguća sredinom devedesetih u toku naj-underground skvoterskih dana Doma mladih. </p>
<p>Sama izložba kao i sadržaj web stranice podijeljeni su u 25 tematskih cjelina koje na jednostavan i informativan način pričaju o vremenu i kontekstu koje projekt tematizira. Naravno, projekt nije zami&scaron;ljen kao akademski i ne komunicira hermetičnim jezikom već poku&scaron;ava i nekim drugim generacijama prenijeti agende tog vremena i ra&scaron;članiti neke elementarne pote&scaron;koće, rizike i izazove koji su postojali u realizaciji programa nezavisne kulturne scene u navedenom periodu. </p>
<p>Osobno sam mnoge materijale prona&scaron;ao tijekom dva i pol desetljeća “gnjavljenja” ljudi. Ponekad su krucijalni arhivski dokumenti bili neobilježeni (poput stare VHS kazete koja nakon tri sata filmova sadrži vrijednu video emisiju povijesnog značaja za navedenu scenu), ponekad je u smeću bio dio materijala za koji nikad ne biste pomislili da tamo treba biti. Razlozi zbog kojih sam se počeo baviti ovakvim projektom sigurno su osobne prirode, &scaron;to su istraživački studij sociologije i iskustvo na navedenoj sceni samo dodatno produbili i izo&scaron;trili. <em>Tajni Split</em> ne pretendira biti sveobuhvatan niti akademski koncipiran projekt i u njemu su efemerne pojedinosti iz splitske nezavisne kulturne povijesti podjednako bitne i apostrofirane kao i pojedini projekti koji su stekli &scaron;iru afirmaciju ili bili dugovječniji ili poznatiji u bilo kojem smislu. Cilj je arhiva također i trajna otvorenost i suradnja sa svima koji smatraju kako imaju bilo kakve materijale vrijedne čuvanja i spa&scaron;avanja od zaborava i propadanja. </p>
<p>S obzirom na opseg ove teme, moguće je razvijati <em>Tajni Split</em> u mnogim smjerovima. Ime arhiva, koje je naravno djelomični <em>hommage</em> osamdesetima i grupi <strong>Haustor</strong>, funkcionira i kao potencijalni istraživački alat za mnoge druge sfere uz one koje je do sada pokrio, poput <em>queera</em> ili feminizma kroz desetljeća, ili pak kori&scaron;tenja dosad prikupljene arhivske građe za stvaranje dokumentarca o sceni koje se mnogi sjećaju s nostalgijom i užitkom. Također, svoj rad vidim i kao nužno ljepilo koje bi spojilo dosad napisane knjige na temu nezavisnog i glazbenog Splita, a koje su se redom pojavljivale u proteklom desetljeću, autora <strong>Vinka Barića</strong>, <strong>Borisa Hrepića</strong>, <strong>Nikole Čelana</strong> i <strong>Zlatka Galla</strong>. </p>
<p>Kada bih se u potpunosti kao autor mogao posvetiti daljnjem radu na ovako obimnom i specifičnom projektu, bilo bi mi potrebno minimalno pet uzastopnih godina financiranja kakvo smo imali u 2019. godini, uz sav volonterski rad i asistenciju koja bi mi također trebala u daljnjem radu na materiji. Projekt nije ispunio svoju svrhu dok jo&scaron; barem 20 ljudi ne ispriča svoju priču u formi podcasta kakvu smo realizirali, uz potencijalni daljnji arhivski materijal koji možda jo&scaron; negdje postoji. </p>
<p>Nakon zatvaranja izložbe i pravdanja svih tro&scaron;kova donatoru do&scaron;la je 2020. godina, potpuno promijeniv&scaron;i živote, putanje, fokus i odnose mnogima od nas. Projekt je nastavio svoj život u digitalnoj sferi, najvi&scaron;e preko web stranice i [https://www.youtube.com/@guranjeslitice/videos YouTube kanala] na kojem redovito objavljujem  materijale. Osim već navedenih Sunčice Fradelić i Kino kluba Split, osjećam veliku zahvalnost prema Petru Pečuru, <strong>Tonču Kranjčeviću Bataliću</strong>, Hrvoju Cokariću, Ivanu Svagu&scaron;i, <strong>Maku Jovanoviću</strong> i <strong>Dubravku Jagatiću</strong> za svu pomoć koju su mi pružili u pripremi, realizaciji i promociji <em>Tajnog Splita</em>. Već spomenuti partner u projektu Kino klub Split brine i o materijalima koji se nalaze na eksternom disku, a oni su sve &scaron;to je prikupljeno i digitalizirano, uključujući sate arhivskog audio i video materijala. Svatko kome navedeni materijali trebaju, od studenata, zainteresirane javnosti i drugih dionika, može im pristupiti kontaktiranjem i fizičkim dolaskom u Kino klub. </p>
<p>Kvalitetnim radom na  vrednovanju pro&scaron;losti pomažemo boljem razumijevanju sada&scaron;njosti i  oblikovanju življe i aktivnije budućnosti nezavisne kulturne scene. Priča se nastavlja u nekoj formi, nekad i negdje…</p>

<p><small><em>Tekst je dio istraživanja neformalne inicijative nezavisnih arhiva i knjižnica (Centar za dokumentiranje nezavisne kulture – Kulturtreger i Kurziv, Multimedijalni institut, Kuća ljudskih prava, Documenta, Savez udruga Klubtura, Arhiv Srba u Hrvatskoj, Centar za dramske umjetnosti, Udruženje za razvoj kulture URK) za bolji položaj izvaninstitucionalnih arhiva.</p></em></small>
<p><small><em>Istraživanje se provodi u sklopu projekta “Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog dru&scaron;tva” podržanog kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihten&scaron;tajna i Norve&scaron;ke u okviru EGP grantova.</p></em></small>
<p><div class="imgc imgc-fluid text-center mb-3">[[Datoteka:Active-citizens-fund-400.png]]</div></p></div></div></div></div></div>

Aktivnosti:Virtualna baština i živa zajednica

2024-01-12T21:05:11Z

Andrijana:

<div class="article-image"><div class="imgc imgc-fluid imgc-w-100">[[File:Large prikupljanje fundusa 2022 b foto Luka Pe un.jpg]]</div></div><div class="row activity"><div class="col-12 offset-sm-1 col-sm-10"><div class="row"><div class="col-12 col-sm-4"><div class="contentHeader"><h1 class="firstHeading">{{PAGENAME}}</h1></div><div class="headingDate"><p>31.7.2023</p></div></div><div class="col-12 col-sm-8"><div class="article-lead"><p>Ana Kutleša i Dunja Kučinac pišu o Muzej susjedstva Trešnjevka i materijalnim uvjetima koji su bili potrebni da ovaj virtualni fundus ne samo zaživi, nego i preživi i nastavi se razvijati.</p></div><div class="article-content"><p>Muzej susjedstva Tre&scaron;njevka započet je 2018. godine uz podnaslov “izgradnja odozdo”, kao projekt odabran za financiranje (za vaninstitucionalno kulturno polje pozama&scaron;nim sredstvima Europskog socijalnog fonda) na pozivu “Kultura u centru”, a u partnerstvu s Tehničkim muzejem Nikola Tesla te udrugama [https://voxfeminae.net/udruga-k-zona/ K-zona], [https://kulturpunkt.hr/tema/virtualna-bastina-i-ziva-povijest/ius%20%E2%80%93%20zanimljive%20neispri%C4%8Dane%20pri%C4%8De%20(sfius.org) SF:ius] i [https://www.cms.hr/hr Centar za mirovne studije]. Iako vrlo kritične prema privatnim, komercijalnim inicijativama koje rezultiraju muzejima koječega, te nezadovoljne načinom tretiranja ba&scaron;tine lokalnih muzejskih institucija (istovremeno snažno zagovarajući njihov opstanak kao javnog dobra), izabrale smo upravo taj, nimalo “nevin” pojam muzeja. I danas, pet godina kasnije, preispitivanje tog pojma koje se događa i na svjetskog muzeolo&scaron;koj, pa i aktivističkoj sceni, važan je segment na&scaron;eg rada na Muzeju susjedstva Tre&scaron;njevka. </p>
<p>Upravo ove zadnje dvije riječi, “susjedstvo” i “Tre&scaron;njevka” ono su &scaron;to na&scaron; muzej već kroz naslov izmje&scaron;ta iz klasičnih, konzervativnih muzejskih, ali i komercijalno-turističkih postavki. Muzeji susjedstva ili zajednice mogu se naći u radničkim, siroma&scaron;nim četvrtima diljem svijeta, a cilj im je, slično kao i muzejima radničke povijesti, čuvati, afirmirati i interpretirati ba&scaron;tinu zajednica koje klasična muzeologija izostavlja, koja je često i ideolo&scaron;ki u sukobu s dominantnim kolonijalnim, nacionalističkim, kapitalističkim sustavima vrijednosti. Upravo je o ideologiji riječ kada govorimo o tre&scaron;njevačkoj ba&scaron;tini – ba&scaron;tina je to kvarta koji stasa kao radnički <em>slam</em>, isprva na rubovima jednog carstva koji prema svojoj periferiji ima kolonijalni odnos, potom u industrijskom centru stasajuće kapitalističke privrede međuratnog perioda, kvarta koji logično postaje kolijevka Komunističke partije, radničkog i antifa&scaron;ističkog pokreta. U zemlji koja je svoje socijalističko nasljeđe pretvorila u “betonske spavače”, u kojoj se muzeolo&scaron;ki narativi često [https://www.bilten.org/?p=7239 i dalje vrte] oko gotovo infantilnog veličanja plemićkih persona, jasno je za&scaron;to muzej tre&scaron;njevačke ba&scaron;tine mora biti mjesto na kojem se sama ideja muzeja promi&scaron;lja i izvodi sasvim drugačije.</p>
<p>Svojevrsna kičma Muzeja susjedstva Tre&scaron;njevka je njegov [https://muzejsusjedstvatresnjevka.org/fundus virtualni fundus] – online zbirka predmeta vezanih uz povijest Tre&scaron;njevke. Njegova je specifičnost to da je izgrađen “odozdo”, prilozima susjeda, tre&scaron;njevačkih biv&scaron;ih i sada&scaron;njih radnika, sporta&scaron;ica, učenica, njihovih obitelji i prijatelja. Tijekom četiri godine izgradnje fundusa, sam proces prikupljanja građe imao je različit ritam i tempo. Prvi javni poziv upućen susjedima u jesen 2019. rezultirao je tek nekolicinom predmeta koje su donijeli uglavnom poznanici, izvučenih iz obiteljskih fotoalbuma i garaža. Javna prikupljanja, redovna komunikacija sa susjedima putem svih raspoloživih kanala (uživo, telefonski, online), plakati i leci po tre&scaron;njevačkim knjižnicama, kafićima, oglasnim pločama i domovima zdravlja, kao i kontinuirana prisutnost na dru&scaron;tvenim mrežama i u medijima – od dnevnog tiska do lokalnih radijskih i televizijskih postaja – do danas su rezultirali repozitorijem koji u lipnju ove godine broji preko 440 obrađenih i objavljenih artefakata te raste iz mjeseca u mjesec. </p>
<p>Iako je jedan od glavnih razloga odluke za virtualni muzejski fundus umjesto onog fizičkog ležao u izostanku prostornih i drugih materijalnih kapaciteta te realne perspektive da se oni u bližoj budućnosti ne mogu osigurati, online format fundusa pokazao se taktički dobrom odlukom. Osim &scaron;to smo ga uspijevali graditi i tijekom pandemije, činjenica da se nitko od susjeda nije morao trajno odreći svojih uspomena nego ih samo nakratko posuditi radi profesionalnog fotografiranja ili skeniranja, zasigurno je jedan od razloga za&scaron;to fundus nesmetano raste. </p>
<p>Na prikupljanju i obradi građe do danas je s nama iz BLOK-a, uz fotografe <strong>Damira Žižića</strong>, <strong>Vanju Babića</strong>, <strong>Matiju Kralja</strong>, <strong>Tja&scaron;u Kalkan</strong> i <strong>Luku Pe&scaron;una</strong>, radio niz vanjskih stručnih suradnika: komparatistica književnosti i kustosica <strong>Barbara Gregov</strong>, povjesničar <strong>Kre&scaron;imir Zovak</strong>, povjesničarka umjetnosti <strong>Josipa Lulić</strong>, etnolog <strong>Tomislav Augustinčić</strong> te, posljednje dvije godine, komparatistica književnosti i članica BLOK-a <strong>Andreja Gregorina</strong> i muzeologinja <strong>Petra Matić</strong>. Na&scaron;a je uloga bila i ostala ta da usmenu povijest prikupljenu kroz intervjue s vlasnicima predmeta pretvorimo u muzeolo&scaron;ke jedinice odnosno metapodatke i narative koji će im – nekad detaljnije, nekad tek ugrubo – iscrtati &scaron;iri kontekst. Proces obrade građe utoliko najče&scaron;će podrazumijeva pretraživanje online izvora, knjiga, monografija, &scaron;tampe i zbornika, a često i daljnju komunikaciju s osobom koja ju je donirala kako bi se po potrebi dodatno razjasnile faktografija i privatne okolnosti. </p>
<p>Ujedno, taj je proces, suradnja BLOK-a, struke i zajednice, ono &scaron;to na&scaron; virtualni fundus, umjesto u kolekciju pojedinačnih predmeta koje smo mehanički skupili na jedno mjesto i divimo im se kao individualnim artefaktima, pretvara u cjelinu. Ta cjelina pripovijeda određen narativ o povijesti kvarta, a upravo se u njemu ogledaju i vrijednosti koje su utkane u srž samog Muzeja susjedstva od početka: solidarnost, antifa&scaron;izam, feminizam, zalaganje za jednakost i javno dobro naspram privatnih interesa. Upravo one iscrtavaju prirodu participativnosti ovog projekta – umjesto lažne neutralnosti i bilo kakve participacije susjeda – kroz Muzej susjedstva Tre&scaron;njevka i njegov fundus njegujemo ideju zajednice koju ne spajaju samo geografske koordinate i trenutak u vremenu nego i dijeljene vrijednosti. Stoga tu zajednicu istovremeno i okupljamo i stvaramo.</p>
<p>Interpretativan pristup građi jasan je već iz generalne organizacije fundusa u zbirke koje su, umjesto formalistički prema medijima, podijeljene prema temama. Njih smo oblikovale nakon otprilike godinu dana prikupljanja materijala, u ljeto i jesen 2020. godine, kada smo pred sobom imale prvih dvjestotinjak predmeta i zadatak da ih muzeolo&scaron;ki organiziramo i predstavimo javnosti do – kako to obično biva – projektnog roka. &Scaron;est zbirki-tema koje smo tada detektirale kao osnovne okosnice razvoja i života kvartai danas, nakon tri godine, jo&scaron; uvijek pokazuju svoju funkcionalnost.</p>
<p>“Crvena Tre&scaron;njevka” okuplja fotografije, medalje, značke, dokumente i druge materijale koji čuvaju sjećanje na borbenu antifa&scaron;ističku i komunističku povijest ovog kvarta. Zbirka “Kultura”, shvaćena u &scaron;irokom smislu, obuhvaća artefakte kulturnih ustanova, amaterskih, &scaron;kolskih i radničkih kulturno-umjetničkih dru&scaron;tava i sekcija, religijskih običaja, kao i popularne kulture i subkulture s tre&scaron;njevačkih ulica i iz koncertnih dvorana, sve do svakodnevne socijalizacije i kućnih proslava u dru&scaron;tvu prvih susjeda. “Urbanizacija” kroz planove grada, crteže slikara <strong>Matije Pokrivke</strong> ili pak fotografije tre&scaron;njevačkih ulica, zelenih povr&scaron;ina, gradili&scaron;ta i prometne infrastrukture bilježi urbani razvoj i transformaciju kvarta. Zbirka “Povijest rada” čuva radničke iskaznice, predmete i ambalažu iz tre&scaron;njevačkih dućana i kafića, odjeću proizvedenu u tekstilnim tvornicama, kao i fotografije iz Tesle, domova zdravlja, Hotela Laguna, bilježeći na taj način povijest tre&scaron;njevačke industrije, obrtni&scaron;tva, ali i javnog sektora. “Sport” kroz fotografije, dresove, medalje, monografije i ulaznice od zaborava spa&scaron;ava tre&scaron;njevačke utakmice i treninge, nogometa&scaron;e, rukometa&scaron;ice, plivačice, hokeja&scaron;e, ko&scaron;arka&scaron;ice, kako profesionalce tako i amatere i rekreativce. Naposljetku, zbirka “Odgoj i obrazovanje” okuplja tre&scaron;njevačke &scaron;kolske i vrtićke uspomene, od razrednih fotografija preko &scaron;kolskih listova i pohvalnica najboljim đacima, sve do modernističkog inventara IX. gimnazije u Dobojskoj ulici. </p>
<p>Zbirke se neizbježno na puno mjesta preklapaju, a kretanje kroz fundus, osim klasičnih metapodataka koji funkcioniraju kao poveznice odnosno linkovi, olak&scaron;avaju i potiču <em>tagovi </em>koje pridružujemo svakom predmetu. Oni, između ostaloga, apostrofiraju teme koje smatramo važnima pa se tako među njima mogu naći i sljedeći: ženska povijest, amaterska kultura, radnička kultura, kultura djece i mladih, socijalizacija, svakodnevica itd. Fundus je, pritom, vremenski ograničen na dvadeseto stoljeće – osim potrebnog povijesnog odmaka, to nam uvelike pomaže u izbjegavanju problema s vlasni&scaron;tvom i privatno&scaron;ću, kao i zamke slučajnog “reklamiranja” tre&scaron;njevačkih biznisa koji trenutno posluju. </p>
<p>Dio predmeta u fundusu ima nepobitnu umjetničku vrijednost, poput [https://muzejsusjedstvatresnjevka.org/pretraga?autor=Matija+Pokrivka crteža] umjetnika Matije Pokrivke, [https://muzejsusjedstvatresnjevka.org/pretraga?autor=Bogdan+%C5%A0tefani%C4%87 fotografija] fotoamatera <strong>Bogdana &Scaron;tefanića</strong> i [https://muzejsusjedstvatresnjevka.org/pretraga?autor=Bernardo+Bernardi namje&scaron;taja] u IX. gimnaziji koji je dizajnirao <strong>Bernardo Bernardi</strong>, ili im na važnosti daje njihova raritetnost i očuvanost, poput pojedinih odjevnih komada iz [https://muzejsusjedstvatresnjevka.org/pretraga?lokacija=Tvornica+Vesna Vesne] i [https://muzejsusjedstvatresnjevka.org/fundus/haljina-iz-tvornice-vesna Savremene žene] ili [https://muzejsusjedstvatresnjevka.org/fundus/spomen-ploca-josipu-brozu-titu spomen ploče] koja komemorira boravak i ilegalni rad <strong>Josipa Broza Tita</strong> u jednoj privatnoj kući u Podgorskoj ulici. Međutim, u fundusu umjesto njihove umjetničke ili povijesne jedinstvenosti nastojimo dodatno istaknuti priču koju iz njih možemo i&scaron;čitati o &scaron;irim dru&scaron;tvenim procesima koji su ih oblikovali – Pokrivkini crteži prikazuju sudar tre&scaron;njevačkih starih radničkih potleu&scaron;ica i novih zgrada koje niču tijekom perioda intenzivne izgradnje i modernizacije, dok nas kaputi iz Vesne podsjećaju na intenzivnu devastaciju industrije tijekom čitavih devedesetih. Slične priče mogu nam ispričati i na prvi pogled manje “atraktivni” predmeti, primjerice fotografije [https://muzejsusjedstvatresnjevka.org/fundus/fotografije-djece-kod-doma-joze-vlahovica tre&scaron;njevačkog djetinjstva] ili [https://muzejsusjedstvatresnjevka.org/fundus/fotografija-gradnje-kuce-na-tresnjevci-f58ac4d4-3dd6-453c-80cc-4eded0c177f6 stanovanja] iz privatnih obiteljskih albuma. </p>
<p>No, umjesto da prepričavamo dijelove tre&scaron;njevačke povijesti prikupljene u fundusu, pozvat ćemo čitatelje da ih sami istraže, a ovdje ćemo radije odgovoriti na pitanje koji su materijalni uvjeti bili potrebni da virtualni fundus Muzej susjedstva Tre&scaron;njevka ne samo zaživi, nego i preživi i nastavi se razvijati. Kao &scaron;to je u uvodu rečeno, prva faza projekta od 2018. do 2020. godine bila je financirana sredstvima iz Europskog socijalnog fonda. Bez tih, za udruge u kulturi značajnih sredstava, vjerojatno ne bi bilo moguće provesti opsežna inicijalna istraživanja ne samo povijesti kvarta nego i raznih primjera i modela funkcioniranja sličnih muzejskih institucija, niti izraditi novu i relativno složenu web stranicu. S obzirom na to da, mada najavljen, nastavak “Kulture u centru” nikada nije bio raspisan, Muzej susjedstva nastavili smo prijavljivati na znatno oskudnije nacionalne i lokalne javne natječaje. U 2021. godini prikupljanje i obradu fundusa provodili smo u okviru &scaron;ireg kulturno-umjetničkog programa <em>Muzej susjedstva Tre&scaron;njevka: živa ba&scaron;tina</em>, da bismo od 2022. nadalje uspjeli osigurati sredstva na muzejskoj djelatnosti u okviru javnih potreba u kulturi Grada Zagreba. </p>
<p>Prepoznavanje prikupljanja, digitalizacije, obrade, kuriranja i prezentacije građe kao zasebne, složene i zahtjevne aktivnosti koja iziskuje financijska sredstva i ne može se obavljati samo usput ili u pozadini kulturno-umjetničke produkcije zasigurno je presudilo obimu i vidljivosti koju fundus trenutno ima. Iza &scaron;est zbirki i četiristotinjak artefakata stoji, naime, puno na van nevidljivog, ali nužnog cjelogodi&scaron;njeg rada, kontinuirane komunikacije sa susjedima koja obuhvaća kako uvijek otvorena vrata Baze, tako i brojne nesnimljene i nezabilježene razgovore, telefonske pozive, mailove, komentare na dru&scaron;tvenim mrežama i izlaske na teren, “u izvidnicu” (jednom u Dom zdravlja, drugi put gimnaziju, treći put nečiju obiteljsku kuću, jednom čak i na “garažnu rasprodaju” unuke umirovljenog radnika Tesle). Materijalni uvjeti u kojima se fundus u različitim fazama gradio, od honorara za suradnike do na&scaron;e tehničke opremljenosti, odrazili su se i na samom fundusu, kvaliteti snimki i &scaron;irini opisa predmeta, pa je i u tom smislu, uz sam rast broja predmeta, virtualni fundus MST-a stalni <em>work in progress</em>. </p>
<p>Važno je napomenuti da u izgradnji samog fundusa važnu ulogu ima i drugi ključan segment Muzeja susjedstva Tre&scaron;njevka, već spomenuti kulturno-umjetnički program koji nazivamo “živom ba&scaron;tinom” i koji produciramo u kvartu i za kvart. On se sastoji od izložbi (primjerice, izložbe <strong>Božene Končić Badurine</strong> [http://blok.hr/hr/muzej-susjedstva-tresnjevka/jadrankin-prvi-zivot-izlozba-bozene-koncic-badurina <em>Jadrankin prvi život</em>] inspirirane životom Tre&scaron;njevčanke <strong>Jadranke Klekar</strong>, borkinje za radnička i ženska prava, ali i jedne od prvih donatorica predmeta u na&scaron;em fundusu), tematskih istraživanja i urbanih tura kvartom. Tako su nas u travnju ove godine novinarka <strong>Ivana Perić</strong> i <strong>Vanja Radovanović</strong> iz Mapiranja Tre&scaron;njevke poveli [https://muzejsusjedstvatresnjevka.org/program/nevidljive-igracice-zenski-sport-na-tresnjevci stopama tre&scaron;njevačkih sporta&scaron;ica], a u okviru istoga projekta, izrađene su i umjetničke intervencije u javnom prostoru: umjetnica <strong>Ena Jurov</strong> izradila je dva feministička murala posvećena ko&scaron;arka&scaron;icama, rukometa&scaron;icama i drugim sporta&scaron;icama i sportskim radnicama. Dok pi&scaron;emo ovaj tekst, u punom su jeku pripreme za osmo izdanje besplatnog ljetnog kina na Tre&scaron;njevačkom placu, a kao kontinuirani program polako zaživljava [http://blok.hr/hr/muzej-susjedstva-tresnjevka/papir-koji-lijeci-kolazi-i-rijeci književno-likovna radionica] koja među stanovnicima i korisnicama kvarta oživljava demokratizacijsku ideju umjetnosti kao alata dostupnog svima, koji ima socijalizacijske i terapeutske učinke. </p>
<p>Osim &scaron;to, svaki na svoj način, polaze upravo od virtualnog fundusa i na taj ga način u punom smislu riječi oživljavaju, aktualiziraju i daju mu novi sloj interpretacije, ovi programi ohrabruju i motiviraju lokalnu zajednicu da ga nastavi dalje graditi vlastitim prilozima. Konačno, upravo ti programi podcrtavaju i zaokružuju ideju <em>muzeja zajednice</em> koju njegujemo – ne kao mjesta koje će tu zajednicu samo <em>zabilježiti</em> ili okupiti na jednom mjestu, nego aktivno stvarati i mijenjati.</p>
<p> </p>
<p><small><em>Tekst je dio istraživanja neformalne inicijative nezavisnih arhiva i knjižnica (Centar za dokumentiranje nezavisne kulture – Kulturtreger i Kurziv, Multimedijalni institut, Kuća ljudskih prava, Documenta, Savez udruga Klubtura, Arhiv Srba u Hrvatskoj, Centar za dramske umjetnosti, Udruženje za razvoj kulture URK) za bolji položaj izvaninstitucionalnih arhiva.</em></small></p>
<p><small><em>Istraživanje se provodi u sklopu projekta “Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog dru&scaron;tva” podržanog kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihten&scaron;tajna i Norve&scaron;ke u okviru EGP grantova.</em></small></p>
<div class="imgc imgc-fluid text-center mb-3">[[Datoteka:Active-citizens-fund-400.png]]</div>
</div></div></div></div></div>

Aktivnosti:Izazovi arhiviranja net arta

2024-01-12T21:00:32Z

Andrijana:

<div class="article-image"><div class="imgc imgc-fluid imgc-w-100">
[[Datoteka:Izazovi-arhiviranja-net-arta.jpg|alt=Izazovi arhiviranja net arta]]
<small>  Vuk Ćosić: ASCII History of Moving Images</small>
</div></div><div class="row activity"><div class="col-12 offset-sm-1 col-sm-10"><div class="row"><div class="col-12 col-sm-4"><div class="contentHeader"><h1 class="firstHeading">{{PAGENAME}}</h1></div><div class="headingDate"><p>22.11.2023.</p></div></div><div class="col-12 col-sm-8"><div class="article-lead"><p>S obzirom na razvoj novih tehnologija lako je pomisliti da je digitalni arhiv jednostavno rješenje za pohranu internetske umjetnosti. Ipak, za njeno cjelovito očuvanje potrebno je puno pažnje, znanja i sustavne podrške.</p></div><div class="article-content">
<p><strong>Autor: Irena Borić i Renata Šparada</strong></p>
<p>Koliko je internetska umjetnost efemerna ponajbolje se vidi u trenutku kada je pokušamo konzervirati za neku bližu ili dalju budućnost. Uostalom, što točno čuvamo kad čuvamo internetsku umjetnost? Kako se prepliću postupci dokumentacije i arhiviranja, kako se suočiti s varijabilnošću medija? Je li za<em> </em>net art<em> </em>važnija funkcija i estetika interneta u trenutku izvedbe rada ili njegovo tehničko funkcioniranje u novim okolnostima? Pitamo se također tko bi trebao preuzeti odgovornost arhiviranja internetske umjetnosti – institucije, samoorganizirani umjetnici_e, neprofitne organizacije poput [https://archive.org/ The Internet Archivea] ili netko treći? O problemu izgubljenih internetskih radova zajedno smo s<strong> Martinom Kontošić</strong> pisale u tekstu <em>Online/Offline-historizacija internetske umjetnosti na primjeru online projekata Galerije Miroslav Kraljević</em>, a upravo je ta krhkost okosnica ovog teksta.</p> <p>Da bismo razumjeli kompleksnost očuvanja internetskog rada, vrijedi povući nekoliko paralela između arhiviranja net arta i arhiviranja weba. Oboje imaju značajne izazove koje treba savladati – brzo mijenjanje tehnologija za stvaranje i reprodukciju, poput novih verzija HTML-a i CSS-a, programskih jezika <em>backenda</em>, internetskih protokola, funkcionalnosti web preglednika, kao i programa i alata koji se koriste za izradu djela. Profesor<strong> Niels Brügger</strong> u knjizi <em>The Archived Web: Doing History in the Digital Age </em>izdvaja nekoliko različitih načina arhiviranja weba poput stvaranja slike, <em>screenshota</em> ili filma, preuzimanja individualnih dokumenata, <em>web crawlinga</em> (sustavnog i automatiziranog prikupljanja datoteka pogodnog za arhiviranje velikog dijela weba), prikupljanja web materijala iz baza podataka dostupnih putem API-ja (aplikacijskog programskog sučelja), ali i prikupljanja i čuvanja nepromijenjenih materijala skinutih s mreže ili prikazanih u drugim medijima. </p> <p>Međutim, postoje i razlike između arhiviranja internetske umjetnosti i arhiviranja weba pa tako potonje često obuhvaća veliki dio, ili pak cijeli web, za razliku od arhiva poput [https://artbase.rhizome.org/wiki/Main_Page Rhizome ArtBasea] koji su fokusirani na izabrani umjetnički sadržaj, što uključuje web, ali i druge internetske tehnologije. S obzirom na to da umjetnički sadržaj zahtjeva prikupljanje i funkcioniranje svih dijelova rada, takvo arhiviranje zahtjeva resurse u vidu alata i stručnosti, kao i kombinaciju različitih načina arhiviranja. Iako neke značajke takvih tipova arhiviranja podsjećaju na muzejsku dokumentaciju, zapravo su puno sličniji depoima muzeja, u kojima se čuvaju i restauriraju originalni radovi. </p>

<div class="imgc imgc-fluid text-center mb-3">[[Datoteka:Izazovi-arhiviranja-net-arta-1.png|alt=Claude Closky: Do You Want Love or Lust, 1997. / FOTO: Rhizome ArtBase]]</div>
<small>Claude Closky: Do You Want Love or Lust, 1997. / FOTO: Rhizome ArtBase</small>

<p><strong>Izgubljeni internet i metode zaštite</strong></p> <p>Umjetnički rad koji u isto vrijeme tematizira arhiv i sam ga zahtijeva je [https://oneterabyteofkilobyteage.tumblr.com/ One Terabyte of Kilobyte Age] medijskog umjetnika <strong>Dragana Espenschieda</strong> i net art pionirke <strong>Olie Lialine</strong>. Preuzevši ulogu arhivista, pozabavili su se očuvanjem i restauracijom web stranica GeoCitiesa, svojevrsnog javnog prostora amaterskih internetskih izričaja. GeoCities pripada povijesti ranog interneta, osnovan je 1994. i korisnicima je besplatno nudio uslugu hostanja njihovih web stranica. Platformu je 1999. kupio Yahoo!, a podaci su gotovo izgubljeni njezinim zatvaranjem 2009. godine. Volonterska ekipa digitalnih arhivista [https://wiki.archiveteam.org/ Archive Team] uspjela je spasiti gotovo terabajt stranica GeoCitiesa prije gašenja, da bi ga potom preuzeli Lialina i Espenschied. Polazeći od interesa za povijest rane, premda ismijavane, internetske kulture, razvili su metodologiju njenog očuvanja, interpretacije i reprezentacije. Rezultate desetogodišnjeg istraživanja predstavili su u vidu [https://blog.geocities.institute/ bloga], galerija i [https://blog.geocities.institute/wp-content/uploads/popularity-2019-03-29.html screenshotova]. Osim angažmana oko iscrpnog razgovora s autorima kako bi kontekstualizirali same stranice, odlučili su restaurirati najpopularnije stranice (“[http://geocities.contemporary-home-computing.org/www.geocities.com/Tokyo/3269/ I have a website]”, “[http://geocities.contemporary-home-computing.org/www.geocities.com/Hollywood/Theater/1048/ Cute boy site]” i “[http://geocities.contemporary-home-computing.org/www.geocities.com/Paris/7172/ Divorced Dads Page]” ) čime su arhivirali fragment estetike ranog weba.</p> <p>Iako rad <em>One Terabyte of Kilobyte Age </em>funkcionira kao arhiv izgubljenog interneta, i sam će se, kao umjetnički internetski rad, neizbježno suočiti s raspršenošću, zastarjelosti podataka i fizičkom degradacijom opreme koja rad podržava. Dok se raspršenost odnosi na radove čiji se podaci ne nalaze unutar jednog jednostavnog objekta, već su dislocirani na više lokacija i platformi, zastarjelost tehnologije zahvaća sve digitalne i varijabilne medije zbog čega su umjetnici ograničeni izgrađenom infrastrukturom. Upravo je korištena infrastruktura predmet arhiviranja internetske umjetnosti jer je neodvojiva od samog rada.</p> <p>Za arhiviranje internetske umjetnosti se najčešće koriste metode emulacije, migracije, pohrane i reinterpretacije. U [https://hrcak.srce.hr/file/318982 članku] <em>Metode zaštite internetske umjetnosti</em> kustos <strong>Ante Orlović</strong> ističe da su metode emulacije i migracije najučinkovitije. Emulacija, proces tijekom kojeg se jedan uređaj ili program “ponaša” kao drugi, omogućuje da se zastarjeli programi pokrenu na novijim hardverima čime se čuva format na kojem se nalazi sadržaj djela, dok migracija kopira digitalne informacije iz zastarjelih medija na nove, ažurirane medije i formate. Pritom se podaci konstantno osvježavaju što osigurava da sadržaj ostane čitljiv postojećim softverima i hardverima. Metoda pohrane je problematična zbog vijeka hardvera čije bi propadanje utjecalo i na propadanje softvera na kojem se nalazi rad. S druge strane, problem reinterpretacije, pisanja rada u drugom jeziku kad originalni jezik zastari, leži u mogućnosti da se stvori potpuno novo djelo umjesto nove verzije originala.</p>

<div class="imgc imgc-fluid text-center mb-3">[[Datoteka:Izazovi-arhiviranja-net-arta-2.png|alt=FOTO: One Terabyte of Kilobyte Age]]</div>
<small>FOTO: One Terabyte of Kilobyte Age</small>

<p><strong>Entuzijastične inicijative i sustavni pristupi</strong></p> <p>Postoji veći broj institucionalnih i samoorganiziranih inicijativa arhiviranja rane internetske umjetnosti, no njihov pristup je, unatoč entuzijazmu, fragmentaran. Možemo istaknuti online prostor Galerije 9 (Gallery 9) koja je u razdoblju od 1997. do 2003. predstavila radove više od 100 umjetnika_ca, a trenutno je dostupna u [http://gallery9.walkerart.org/ digitalnom arhivu] Walker Art Centra. Tu je i intermedijski [https://www.tate.org.uk/intermediaart/archive/ arhiv] Tate Moderna u kojem se nalaze net art radovi prikupljeni u razdoblju od 2000. do 2010. godine. Baza latinskoameričkih net umjetnika_ca je pokušaj bilježenja stvarnosti [href="http://netart.org.uy/ latinskoameričke net.art] produkcije od 2000. do 2005. godine, a nastala je zahvaljujući entuzijazmu i ustrajnosti urugvajskog digitalnog umjetnika <strong>Briana Mackerna</strong>. Od recentnijih inicijativa vrijedi spomenuti [https://garage.digital/en/projects Garage Digital], online program za očuvanje digitalnih radova nastao u suradnji s Muzejem suvremene umjetnosti Garage iz Moskve.</p> <p>Ipak, kada govorimo o arhiviranju net arta, najsvjetliji primjer daje neprofitna organizacija posvećena novim medijima [https://rhizome.org/ Rhizome], zahvaljujući svom inovativnom i sustavnom pristupu arhiviranju, prezentaciji i interpretaciji radova, kao i doprinosu u razvoju digitalnih alata koji imaju puno šire područje primjene. U sklopu njegovog djelovanja 1999. godine nastala je online arhiva novomedijske umjetnosti [https://artbase.rhizome.org/wiki/Main_Page the Rhizome ArtBase]. Arhiv sadrži preko 2200 radova nastalih u razdoblju od 1983. do danas. Iako neke radove održavaju sami umjetnici, postoje i arhivirane kopije i njihova dokumentacija koju Rhizome čuva na vlastitim serverima. Tijekom godina mijenjala se i akvizicijska politika arhiva, od početnog otvorenog pristupa, preko veće selekcije radova, do arhiviranja isključivo pozvanih umjetnika. Zanimljivo je da se o očuvanju dijela komuniciralo s umjetnikom_com kako bi se potvrdila autentičnost djela.</p> <p>Kako bi se optimiziralo arhiviranje, Rhizome je sudjelovao u izradi različitih digitalnih alata otvorenog koda koji nadopunjavaju neke već postojeće tehnologije pa je tako u 2014. arhiviranje web stranica nadopunjeno alatom za arhiviranje društvenih mreža <em>Colloq</em>, koji se u 2015. pretvorio u [https://webrecorder.net/ Webrecorder], koji je pak 2020. postao [https://conifer.rhizome.org/ Conifer]. Za razliku od statičnog arhiviranja (koje je često karakteristika web arhiva poput [https://web.archive.org/ Wayback Machinea]), ovi alati arhiviraju i video i interaktivne sadržaje. Unutar projekta [https://oldweb.today/#19960101/http://geocities.com/ oldweb.today] razvijeni su alati za emulaciju starijih web preglednika koji omogućuju otvaranje sadržaja u originalnoj digitalnoj okolini. Upravo zahvaljujući razvoju brojnih alata i sustavnom arhiviranju te kontekstualiziranju specifičnih problema arhiviranja internetske umjetnosti, Rhizome može poslužiti kao model/uzor drugim arhivističkim inicijativama bez obzira na to dolaze li od institucija ili samoorganiziranih umjetnika_ca. </p> <p><strong>Arhivi u nastanku</strong></p> <p>U lokalnom je kontekstu zamjetan manjak sustavnijeg bavljenja arhiviranjem internetske umjetnosti. Postojale su različite inicijative izlaganja i prezentiranja takvih radova u sklopu ranog online djelovanja Galerije Miroslav Kraljević dvijetisućitih, [https://www.netdotcube.org/ net.cube] kojeg smo pokrenule 2015. u suradnji s Martinom Kontošić ili projekta [https://formatc.hr/pivilion/ Pivilion] koji je 2015. koncipirao [https://formatc.hr Format C] (<strong>Dina</strong> i <strong>Vedran Gligo</strong>). Međutim, nedostajalo je sustavnije promišljanje budućnosti izloženih internetskih radova.  Neki od net art radova završili su u zbirkama muzeja, poput rada <em>Zatvorena zbilja – embrio</em> <strong>Andreje Kulunčić</strong> koji se nalazi u Zbirci medijske umjetnosti Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu. Unatoč takvim naporima, ipak se može uočiti nedostatak šire institucionalne podrške i značajnih nezavisnih projekata, pa je arhiviranje radova često prepušteno samim umjetnicima, kao što ilustrira slučaj umjetničke prakse <strong>Darka Fritza</strong>. </p>
<div class="imgc imgc-fluid text-center mb-3">[[Datoteka:Izazovi-arhiviranja-net-arta-3.jpeg|alt=Andreja Kulunčić: Zatvorena zbilja – Embrio / FOTO: GMK]]</div>
<small>Andreja Kulunčić: <em>Zatvorena zbilja – Embrio</em> / FOTO: GMK</small>

<p>Znakovito je da Fritzovi najraniji internetski radovi, poput [https://darkofritz.net/projects/ktfc/ktfc.html Keep the Frequency Clear] iz 1994. nisu sačuvani, dok kasnije radove samoarhivira u sklopu vlastitog projekta <em>Archives in Progress</em>, “u kojem se kroz razne medije arhiviraju višegodišnji projekti, i u njima ostvareni umjetnički objekti i instalacije, nestabilni mediji i procesi, te se obrađuju u medijima videa, tiskanih publikacija i na internetu” (Darko Fritz, e-pošta Ireni Borić i Renati Šparadi, 25. listopada 2023). Kako u e-mail korespondenciji ističe sam umjetnik, u arhiviranju vlastitog rada kombinira kopiranje digitalnih podataka (koje barem svakih pet godina pohranjuje na nove digitalne formate) i izradu dokumentacije u obliku snimanja online radova u video formatu. Tako je za izvedbu online segmenta rada <em>time=money=time= </em>(2000.) korišten swf format koji računala više ne podržavaju te je [https://vimeo.com/259492726 video] postao ključna dokumentacija i za taj segment rada. Arhivska praksa Darka Fritza svakako je zanimljiva zbog kombiniranja različitih medija koji na neki način omogućavaju prevladavanje zastarjelosti tehnologije. Za rad<em> illegal immigrant dis.information</em> iz 2001. koristi različite metode arhiviranja – od kopiranja samih web stranica na vlastiti server do stvaranja dokumentacije u obliku videa i <em>screenshota</em>.</p> <p>Upravo je zato važan osvrt na međunarodne inicijative arhiviranja, posebno one fokusirane na novomedijsku umjetnost. Primjer arhiva ArtBase također ukazuje na slojeviti i interdisciplinarni pristup arhiviranju internetskih umjetničkih radova, premda ta kompleksnost često prolazi nezapaženo. Budući da živimo u trenutku kad razvoj digitalnih tehnologija utječe na popularizaciju i dostupnost različitih arhiva, te omogućava eksperimentiranje s njihovim sadržajima i strukturama, lako je pomisliti da je digitalni arhiv jednostavno i učinkovito rješenje. U kontekstu umjetničkih radova koji ovise o parametrima tehnologije u određenom trenutku, nije dovoljno samo automatsko arhiviranje weba putem servisa poput Wayback Machinea. Potrebne su dodatne strategije jer umjetnički radovi koji nastaju na internetu zahtijevaju pažnju, znanje i sustavnu podršku kako bi (p)ostali nešto više od puke dokumentacije ili tekstualnog opisa.</p>

<small><em>Tekst je nastao u sklopu istraživanja neformalne inicijative nezavisnih arhiva i knjižnica (Centar za dokumentiranje nezavisne kulture – Kulturtreger i Kurziv, Multimedijalni institut, Kuća ljudskih prava, Documenta, Savez udruga Klubtura, Arhiv Srba u Hrvatskoj, Centar za dramske umjetnosti, Udruženje za razvoj kulture URK) za bolji položaj izvaninstitucionalnih arhiva.</em></small>

<small><em>Istraživanje se provodi u sklopu projekta “Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog društva” podržanog kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova.</em></small>

<div class="imgc imgc-fluid text-center mb-3">[[Datoteka:Active-citizens-fund-400.png]]</div>

</div></div></div></div></div>

Aktivnosti:Izazovi arhiviranja net arta

2024-01-12T20:59:32Z

Andrijana:

<div class="article-image"><div class="imgc imgc-fluid imgc-w-100">
[[Datoteka:Izazovi-arhiviranja-net-arta.jpg|alt=Izazovi arhiviranja net arta]]
<small>Vuk Ćosić: ASCII History of Moving Images</small>
</div></div><div class="row activity"><div class="col-12 offset-sm-1 col-sm-10"><div class="row"><div class="col-12 col-sm-4"><div class="contentHeader"><h1 class="firstHeading">{{PAGENAME}}</h1></div><div class="headingDate"><p>22.11.2023.</p></div></div><div class="col-12 col-sm-8"><div class="article-lead"><p>S obzirom na razvoj novih tehnologija lako je pomisliti da je digitalni arhiv jednostavno rješenje za pohranu internetske umjetnosti. Ipak, za njeno cjelovito očuvanje potrebno je puno pažnje, znanja i sustavne podrške.</p></div><div class="article-content">
<p><strong>Autor: Irena Borić i Renata Šparada</strong></p>
<p>Koliko je internetska umjetnost efemerna ponajbolje se vidi u trenutku kada je pokušamo konzervirati za neku bližu ili dalju budućnost. Uostalom, što točno čuvamo kad čuvamo internetsku umjetnost? Kako se prepliću postupci dokumentacije i arhiviranja, kako se suočiti s varijabilnošću medija? Je li za<em> </em>net art<em> </em>važnija funkcija i estetika interneta u trenutku izvedbe rada ili njegovo tehničko funkcioniranje u novim okolnostima? Pitamo se također tko bi trebao preuzeti odgovornost arhiviranja internetske umjetnosti – institucije, samoorganizirani umjetnici_e, neprofitne organizacije poput [https://archive.org/ The Internet Archivea] ili netko treći? O problemu izgubljenih internetskih radova zajedno smo s<strong> Martinom Kontošić</strong> pisale u tekstu <em>Online/Offline-historizacija internetske umjetnosti na primjeru online projekata Galerije Miroslav Kraljević</em>, a upravo je ta krhkost okosnica ovog teksta.</p> <p>Da bismo razumjeli kompleksnost očuvanja internetskog rada, vrijedi povući nekoliko paralela između arhiviranja net arta i arhiviranja weba. Oboje imaju značajne izazove koje treba savladati – brzo mijenjanje tehnologija za stvaranje i reprodukciju, poput novih verzija HTML-a i CSS-a, programskih jezika <em>backenda</em>, internetskih protokola, funkcionalnosti web preglednika, kao i programa i alata koji se koriste za izradu djela. Profesor<strong> Niels Brügger</strong> u knjizi <em>The Archived Web: Doing History in the Digital Age </em>izdvaja nekoliko različitih načina arhiviranja weba poput stvaranja slike, <em>screenshota</em> ili filma, preuzimanja individualnih dokumenata, <em>web crawlinga</em> (sustavnog i automatiziranog prikupljanja datoteka pogodnog za arhiviranje velikog dijela weba), prikupljanja web materijala iz baza podataka dostupnih putem API-ja (aplikacijskog programskog sučelja), ali i prikupljanja i čuvanja nepromijenjenih materijala skinutih s mreže ili prikazanih u drugim medijima. </p> <p>Međutim, postoje i razlike između arhiviranja internetske umjetnosti i arhiviranja weba pa tako potonje često obuhvaća veliki dio, ili pak cijeli web, za razliku od arhiva poput [https://artbase.rhizome.org/wiki/Main_Page Rhizome ArtBasea] koji su fokusirani na izabrani umjetnički sadržaj, što uključuje web, ali i druge internetske tehnologije. S obzirom na to da umjetnički sadržaj zahtjeva prikupljanje i funkcioniranje svih dijelova rada, takvo arhiviranje zahtjeva resurse u vidu alata i stručnosti, kao i kombinaciju različitih načina arhiviranja. Iako neke značajke takvih tipova arhiviranja podsjećaju na muzejsku dokumentaciju, zapravo su puno sličniji depoima muzeja, u kojima se čuvaju i restauriraju originalni radovi. </p>

<div class="imgc imgc-fluid text-center mb-3">[[Datoteka:Izazovi-arhiviranja-net-arta-1.png|alt=Claude Closky: Do You Want Love or Lust, 1997. / FOTO: Rhizome ArtBase]]</div>
<small>Claude Closky: Do You Want Love or Lust, 1997. / FOTO: Rhizome ArtBase</small>

<p><strong>Izgubljeni internet i metode zaštite</strong></p> <p>Umjetnički rad koji u isto vrijeme tematizira arhiv i sam ga zahtijeva je [https://oneterabyteofkilobyteage.tumblr.com/ One Terabyte of Kilobyte Age] medijskog umjetnika <strong>Dragana Espenschieda</strong> i net art pionirke <strong>Olie Lialine</strong>. Preuzevši ulogu arhivista, pozabavili su se očuvanjem i restauracijom web stranica GeoCitiesa, svojevrsnog javnog prostora amaterskih internetskih izričaja. GeoCities pripada povijesti ranog interneta, osnovan je 1994. i korisnicima je besplatno nudio uslugu hostanja njihovih web stranica. Platformu je 1999. kupio Yahoo!, a podaci su gotovo izgubljeni njezinim zatvaranjem 2009. godine. Volonterska ekipa digitalnih arhivista [https://wiki.archiveteam.org/ Archive Team] uspjela je spasiti gotovo terabajt stranica GeoCitiesa prije gašenja, da bi ga potom preuzeli Lialina i Espenschied. Polazeći od interesa za povijest rane, premda ismijavane, internetske kulture, razvili su metodologiju njenog očuvanja, interpretacije i reprezentacije. Rezultate desetogodišnjeg istraživanja predstavili su u vidu [https://blog.geocities.institute/ bloga], galerija i [https://blog.geocities.institute/wp-content/uploads/popularity-2019-03-29.html screenshotova]. Osim angažmana oko iscrpnog razgovora s autorima kako bi kontekstualizirali same stranice, odlučili su restaurirati najpopularnije stranice (“[http://geocities.contemporary-home-computing.org/www.geocities.com/Tokyo/3269/ I have a website]”, “[http://geocities.contemporary-home-computing.org/www.geocities.com/Hollywood/Theater/1048/ Cute boy site]” i “[http://geocities.contemporary-home-computing.org/www.geocities.com/Paris/7172/ Divorced Dads Page]” ) čime su arhivirali fragment estetike ranog weba.</p> <p>Iako rad <em>One Terabyte of Kilobyte Age </em>funkcionira kao arhiv izgubljenog interneta, i sam će se, kao umjetnički internetski rad, neizbježno suočiti s raspršenošću, zastarjelosti podataka i fizičkom degradacijom opreme koja rad podržava. Dok se raspršenost odnosi na radove čiji se podaci ne nalaze unutar jednog jednostavnog objekta, već su dislocirani na više lokacija i platformi, zastarjelost tehnologije zahvaća sve digitalne i varijabilne medije zbog čega su umjetnici ograničeni izgrađenom infrastrukturom. Upravo je korištena infrastruktura predmet arhiviranja internetske umjetnosti jer je neodvojiva od samog rada.</p> <p>Za arhiviranje internetske umjetnosti se najčešće koriste metode emulacije, migracije, pohrane i reinterpretacije. U [https://hrcak.srce.hr/file/318982 članku] <em>Metode zaštite internetske umjetnosti</em> kustos <strong>Ante Orlović</strong> ističe da su metode emulacije i migracije najučinkovitije. Emulacija, proces tijekom kojeg se jedan uređaj ili program “ponaša” kao drugi, omogućuje da se zastarjeli programi pokrenu na novijim hardverima čime se čuva format na kojem se nalazi sadržaj djela, dok migracija kopira digitalne informacije iz zastarjelih medija na nove, ažurirane medije i formate. Pritom se podaci konstantno osvježavaju što osigurava da sadržaj ostane čitljiv postojećim softverima i hardverima. Metoda pohrane je problematična zbog vijeka hardvera čije bi propadanje utjecalo i na propadanje softvera na kojem se nalazi rad. S druge strane, problem reinterpretacije, pisanja rada u drugom jeziku kad originalni jezik zastari, leži u mogućnosti da se stvori potpuno novo djelo umjesto nove verzije originala.</p>

<div class="imgc imgc-fluid text-center mb-3">[[Datoteka:Izazovi-arhiviranja-net-arta-2.png|alt=FOTO: One Terabyte of Kilobyte Age]]</div>
<small>FOTO: One Terabyte of Kilobyte Age</small>

<p><strong>Entuzijastične inicijative i sustavni pristupi</strong></p> <p>Postoji veći broj institucionalnih i samoorganiziranih inicijativa arhiviranja rane internetske umjetnosti, no njihov pristup je, unatoč entuzijazmu, fragmentaran. Možemo istaknuti online prostor Galerije 9 (Gallery 9) koja je u razdoblju od 1997. do 2003. predstavila radove više od 100 umjetnika_ca, a trenutno je dostupna u [http://gallery9.walkerart.org/ digitalnom arhivu] Walker Art Centra. Tu je i intermedijski [https://www.tate.org.uk/intermediaart/archive/ arhiv] Tate Moderna u kojem se nalaze net art radovi prikupljeni u razdoblju od 2000. do 2010. godine. Baza latinskoameričkih net umjetnika_ca je pokušaj bilježenja stvarnosti [href="http://netart.org.uy/ latinskoameričke net.art] produkcije od 2000. do 2005. godine, a nastala je zahvaljujući entuzijazmu i ustrajnosti urugvajskog digitalnog umjetnika <strong>Briana Mackerna</strong>. Od recentnijih inicijativa vrijedi spomenuti [https://garage.digital/en/projects Garage Digital], online program za očuvanje digitalnih radova nastao u suradnji s Muzejem suvremene umjetnosti Garage iz Moskve.</p> <p>Ipak, kada govorimo o arhiviranju net arta, najsvjetliji primjer daje neprofitna organizacija posvećena novim medijima [https://rhizome.org/ Rhizome], zahvaljujući svom inovativnom i sustavnom pristupu arhiviranju, prezentaciji i interpretaciji radova, kao i doprinosu u razvoju digitalnih alata koji imaju puno šire područje primjene. U sklopu njegovog djelovanja 1999. godine nastala je online arhiva novomedijske umjetnosti [https://artbase.rhizome.org/wiki/Main_Page the Rhizome ArtBase]. Arhiv sadrži preko 2200 radova nastalih u razdoblju od 1983. do danas. Iako neke radove održavaju sami umjetnici, postoje i arhivirane kopije i njihova dokumentacija koju Rhizome čuva na vlastitim serverima. Tijekom godina mijenjala se i akvizicijska politika arhiva, od početnog otvorenog pristupa, preko veće selekcije radova, do arhiviranja isključivo pozvanih umjetnika. Zanimljivo je da se o očuvanju dijela komuniciralo s umjetnikom_com kako bi se potvrdila autentičnost djela.</p> <p>Kako bi se optimiziralo arhiviranje, Rhizome je sudjelovao u izradi različitih digitalnih alata otvorenog koda koji nadopunjavaju neke već postojeće tehnologije pa je tako u 2014. arhiviranje web stranica nadopunjeno alatom za arhiviranje društvenih mreža <em>Colloq</em>, koji se u 2015. pretvorio u [https://webrecorder.net/ Webrecorder], koji je pak 2020. postao [https://conifer.rhizome.org/ Conifer]. Za razliku od statičnog arhiviranja (koje je često karakteristika web arhiva poput [https://web.archive.org/ Wayback Machinea]), ovi alati arhiviraju i video i interaktivne sadržaje. Unutar projekta [https://oldweb.today/#19960101/http://geocities.com/ oldweb.today] razvijeni su alati za emulaciju starijih web preglednika koji omogućuju otvaranje sadržaja u originalnoj digitalnoj okolini. Upravo zahvaljujući razvoju brojnih alata i sustavnom arhiviranju te kontekstualiziranju specifičnih problema arhiviranja internetske umjetnosti, Rhizome može poslužiti kao model/uzor drugim arhivističkim inicijativama bez obzira na to dolaze li od institucija ili samoorganiziranih umjetnika_ca. </p> <p><strong>Arhivi u nastanku</strong></p> <p>U lokalnom je kontekstu zamjetan manjak sustavnijeg bavljenja arhiviranjem internetske umjetnosti. Postojale su različite inicijative izlaganja i prezentiranja takvih radova u sklopu ranog online djelovanja Galerije Miroslav Kraljević dvijetisućitih, [https://www.netdotcube.org/ net.cube] kojeg smo pokrenule 2015. u suradnji s Martinom Kontošić ili projekta [https://formatc.hr/pivilion/ Pivilion] koji je 2015. koncipirao [https://formatc.hr Format C] (<strong>Dina</strong> i <strong>Vedran Gligo</strong>). Međutim, nedostajalo je sustavnije promišljanje budućnosti izloženih internetskih radova.  Neki od net art radova završili su u zbirkama muzeja, poput rada <em>Zatvorena zbilja – embrio</em> <strong>Andreje Kulunčić</strong> koji se nalazi u Zbirci medijske umjetnosti Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu. Unatoč takvim naporima, ipak se može uočiti nedostatak šire institucionalne podrške i značajnih nezavisnih projekata, pa je arhiviranje radova često prepušteno samim umjetnicima, kao što ilustrira slučaj umjetničke prakse <strong>Darka Fritza</strong>. </p>
<div class="imgc imgc-fluid text-center mb-3">[[Datoteka:Izazovi-arhiviranja-net-arta-3.jpeg|alt=Andreja Kulunčić: Zatvorena zbilja – Embrio / FOTO: GMK]]</div>
<small>Andreja Kulunčić: <em>Zatvorena zbilja – Embrio</em> / FOTO: GMK</small>

<p>Znakovito je da Fritzovi najraniji internetski radovi, poput [https://darkofritz.net/projects/ktfc/ktfc.html Keep the Frequency Clear] iz 1994. nisu sačuvani, dok kasnije radove samoarhivira u sklopu vlastitog projekta <em>Archives in Progress</em>, “u kojem se kroz razne medije arhiviraju višegodišnji projekti, i u njima ostvareni umjetnički objekti i instalacije, nestabilni mediji i procesi, te se obrađuju u medijima videa, tiskanih publikacija i na internetu” (Darko Fritz, e-pošta Ireni Borić i Renati Šparadi, 25. listopada 2023). Kako u e-mail korespondenciji ističe sam umjetnik, u arhiviranju vlastitog rada kombinira kopiranje digitalnih podataka (koje barem svakih pet godina pohranjuje na nove digitalne formate) i izradu dokumentacije u obliku snimanja online radova u video formatu. Tako je za izvedbu online segmenta rada <em>time=money=time= </em>(2000.) korišten swf format koji računala više ne podržavaju te je [https://vimeo.com/259492726 video] postao ključna dokumentacija i za taj segment rada. Arhivska praksa Darka Fritza svakako je zanimljiva zbog kombiniranja različitih medija koji na neki način omogućavaju prevladavanje zastarjelosti tehnologije. Za rad<em> illegal immigrant dis.information</em> iz 2001. koristi različite metode arhiviranja – od kopiranja samih web stranica na vlastiti server do stvaranja dokumentacije u obliku videa i <em>screenshota</em>.</p> <p>Upravo je zato važan osvrt na međunarodne inicijative arhiviranja, posebno one fokusirane na novomedijsku umjetnost. Primjer arhiva ArtBase također ukazuje na slojeviti i interdisciplinarni pristup arhiviranju internetskih umjetničkih radova, premda ta kompleksnost često prolazi nezapaženo. Budući da živimo u trenutku kad razvoj digitalnih tehnologija utječe na popularizaciju i dostupnost različitih arhiva, te omogućava eksperimentiranje s njihovim sadržajima i strukturama, lako je pomisliti da je digitalni arhiv jednostavno i učinkovito rješenje. U kontekstu umjetničkih radova koji ovise o parametrima tehnologije u određenom trenutku, nije dovoljno samo automatsko arhiviranje weba putem servisa poput Wayback Machinea. Potrebne su dodatne strategije jer umjetnički radovi koji nastaju na internetu zahtijevaju pažnju, znanje i sustavnu podršku kako bi (p)ostali nešto više od puke dokumentacije ili tekstualnog opisa.</p>

<small><em>Tekst je nastao u sklopu istraživanja neformalne inicijative nezavisnih arhiva i knjižnica (Centar za dokumentiranje nezavisne kulture – Kulturtreger i Kurziv, Multimedijalni institut, Kuća ljudskih prava, Documenta, Savez udruga Klubtura, Arhiv Srba u Hrvatskoj, Centar za dramske umjetnosti, Udruženje za razvoj kulture URK) za bolji položaj izvaninstitucionalnih arhiva.</em></small>

<small><em>Istraživanje se provodi u sklopu projekta “Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog društva” podržanog kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova.</em></small>

<div class="imgc imgc-fluid text-center mb-3">[[Datoteka:Active-citizens-fund-400.png]]</div>

</div></div></div></div></div>

Aktivnosti:Održan okrugli stol o arhiviranju rada civilnog društva u Dubrovniku

2024-01-12T20:55:07Z

Andrijana:

Aktivnosti:Održan okrugli stol o arhiviranju rada civilnog društva u Osijeku

2024-01-12T20:54:13Z

Andrijana:

<div class="article-image"><div class="imgc imgc-fluid imgc-w-100">[[File:Large arhiva odozdo fb page cover.png]]</div></div><div class="row activity"><div class="col-12 offset-sm-1 col-sm-10"><div class="row"><div class="col-12 col-sm-4"><div class="contentHeader"><h1 class="firstHeading">{{PAGENAME}}</h1></div><div class="headingDate"><p>28.6.2023.</p></div></div><div class="col-12 col-sm-8"><div class="article-lead"><p>O potrebama i resursima organizacija civilnog društva za očuvanje organizacijskog pamćenja razgovarali smo s Natalijom Havelka iz Centra za mir, nenasilje i ljudska prava i Sarom Muharemi iz Plesnog studija Shine.</p></div>
<div class="article-content">

Organizacije civilnog društva razvijaju različite modele sistematizacije, katalogizacije i digitalizacije građe koja se odnosi na same organizacije, specifične zajednice ili šira područja civilnodruštvenog djelovanja izvan fokusa javnih institucija te je čine javno dostupnom. Ovi pokušaji, sve češći i organiziraniji, za sad se događaju na povremenoj volonterskoj osnovi ili projektnoj razini jer ograničeno financiranje rada organizacija civilnog društva onemogućava sustavno ulaganje u institucionaliziranje ovih praksi.

Nestajanjem pojedinačnih organizacija i odlaskom starijih generacija aktivista, građa i sjećanja vezana uz procese razvoja civilnog društva te utjecaj na razvoj društva u cjelini prijete padanjem u zaborav. Potreba za sustavnim dokumentiranjem, prikupljanjem, čuvanjem, digitaliziranjem i korištenjem arhivske građe o djelovanju civilnog društva, međutim, nije prepoznata niti u pravno-institucionalnom okviru arhivske djelatnosti niti u pravno-institucionalnom okviru razvoja civilnog društva. Nacionalni okvir arhiva, knjižnica i muzeja kao prioritet ima državnu upravu i javne ustanove te gotovo u pravilu ne prepoznaje polje civilnog društva kao područje posebnog interesa niti sustavno brine za one prakse, znanja i materijale koji su nastali djelovanjem organizacija u tom polju. Iako Zakon o arhivima predviđa kategorizaciju vrijedne građe privatnih stvaratelja i imatelja, metodologija i kriteriji nisu dovoljno jasni u primjeni na civilno društvo, tim više što je često riječ o građi od šireg političkog i kulturnog značaja. S druge strane, samo polje civilnog društva je vrlo heterogeno, kako vrijednosno tako i organizacijski, te se na njega ne može primijeniti jedinstven kriterij niti pristup organizaciji pamćenja.

Zbog marginalnog položaja organizacija civilnog društva u ukupnom sustavu te posljedično njihovih ograničenih kapaciteta, većina organizacija nema ustanovljene održive i trajne prakse očuvanja svog organizacijskog pamćenja niti znanje potrebno za taj specifični rad. Time se vrijedan segment razvoja društva, posebno onog koji se odnosi na specifičnosti civilnog društva, zauvijek gubi. Stoga je u Osijeku, 27. lipnja 2023. u Društvenom ateljeu, održan javni razgovor o organizacijskom pamćenju na kojem su svoja iskustva s prikupljanjem, dokumentiranjem, organiziranjem materijala i njihovim arhiviranjem predstavile Natalija Havelka iz Centra za mir, nenasilje i ljudska prava te Sara Muharemi iz Plesnog studija Shine. Razgovor je moderirala Matija Mrakovčić iz udruge Kurziv odnosno Centra za dokumentiranje nezavisne kulture, jedinog community arhiva koji od 2011. sustavno prikuplja materijale proizvedene na izvaninstitucionalnoj kulturnoj sceni u Republici Hrvatskoj.

Centar za mir, nenasilje i ljudska prava je započeo sa sređivanjem i evidentiranjem svoje i arhivske građe drugih lokalnih organizacija koje dokumentiraju doprinos civilnih inicijativa mirovnom procesu u istočnoj Hrvatskoj tijekom 1990-ih. Havelka je istaknula da su ih na poduhvat sređivanja arhivskog gradiva potaknuli mirovni aktivisti, studenti političkih znanosti te istraživači koji su dolazili i još uvijek dolaze, kako bi učili iz iskustva mirnog završetka rata i građenja mira, odnosno potrebe vjerodostojnog, a javno dostupnog dokumentiranja. Centar raspolaže arhivskim fondom s preko 67 metara arhivske građe, a za nastavak tog rada potrebni su im dodatni ljudski, tehnički i prostorni resursi.

Plesni studio Shine djeluje više od 15 godina i okuplja više od 300 članova - djece i mladih, rekreativnih, početnih i naprednih plesača. Producirao je više od tisuću plesnih predstava, za koje su neki materijali potpuno izgubljeni, neki su trenutno u procesu pronalaska, dok su neki, noviji, pohranjeni na sigurno odnosno digitalizirani. Osim snimki produkcija, Muharemi je istaknula i fizički arhiv koji broji nekoliko stotina kostima i veliki broj komada scenografije koji nisu adekvatno skladišteni zbog nedostatka prostora. Aktivnost dokumentiranja i arhiviranja potpuno je volonterska i povremena, a poseban izazov predstavlja i prolaznost medija u kojem rade. Razgovoru nažalost nije mogao prisustvovati nitko iz Državnog arhiva u Osijeku, a Grad Osijek se nije odazvao. Imajući u vidu nestabilne uvjete rada u kojima djeluju organizacije civilnog društva i u kojem provode svoje arhivske djelatnosti, veliki izazov predstavlja razvojna perspektiva i održivost ovih praksi. U tom je smislu pitanje suradnje između javnog i civilnog sektora ključno. Kao ključni problemi u razgovoru su prepoznati nedostatak stručnog znanja i procesa u pogledu očuvanja građe organizacija civilnog društva, te nepostojanje potrebnih materijalnih resursa da bi organizacije sustavno i adekvatno provodile ove aktivnosti. Suradnja s javnim ustanovama uprkos njihovoj načelnoj otvorenosti rijetko doživljava konkretnu realizaciju zbog institucionalnih prioriteta i česte podkapacitiranosti kako javnih institucija, tako i organizacija civilnog društva. Potonja ujedno otežava i unutarsektorsku suradnju koja bi mogla povoljno utjecati na dijeljenje resursa, znanja i praksi dostupnih unutar pojedinih organizacija.

<p><small><em>Okrugli stol u Osijeku dio je nastojanja neformalne platforme nezavisnih arhiva i knjižnica za promjenom položaja nezavisnih, izvaninstitucionalnih, organizacijskih arhiva. Inicijativu čine Centar za dokumentiranje nezavisne kulture, Documenta, Centar za dramsku umjetnost, Kuća ljudskih prava, Savez udruga Clubture, Arhiv Srba u Hrvatskoj, Udruženje za razvoj kulture URK te Multimedijalni institut.</em></small></p>

<p><small><em>Okrugli stol održao se u sklopu projekta "Arhivi odozdo - organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog društva" koji provode organizacije koje vode community arhiv Centar za dokumentiranje nezavisne kulture, udruge Kulturtreger i Kurziv. Projekt je podržan kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova.</em></small></p>

<div class="imgc imgc-fluid text-center mb-3">[[Datoteka:Active-citizens-fund-400.png]]</div>

</div></div></div></div></div>

Aktivnosti:Održan okrugli stol o arhiviranju rada civilnog društva u Puli

2024-01-12T20:53:24Z

Andrijana:

<div class="article-image"><div class="imgc imgc-fluid imgc-w-100">[[File:Large arhiva odozdo fb page cover.png]]</div></div><div class="row activity"><div class="col-12 offset-sm-1 col-sm-10"><div class="row"><div class="col-12 col-sm-4"><div class="contentHeader"><h1 class="firstHeading">{{PAGENAME}}</h1></div><div class="headingDate"><p>4.11.2023.</p></div></div><div class="col-12 col-sm-8"><div class="article-lead"><p>O potrebama i resursima organizacija civilnog društva za očuvanje organizacijskog pamćenja razgovarali smo s Zuzanom Hoti-Radolović (Društvo osoba s tjelesnim invaliditetom južne Istre) i Marinom Jurcanom (Metamedij - Udruga za razvoj audio-vizualne umjetnosti)</p></div>
<div class="article-content">
U petak, 3. studenog 2023. u Dnevnom boravku Društvenog centra Rojc održan je javni razgovor o potrebama i resursima organizacija civilnog društva za očuvanje organizacijskog pamćenja. U razgovoru u kojem su sudjelovale predstavnice i predstavnici pulskih organizacija iz različitih područja djelovanja zaključeno je da organizacije same moraju osvijestiti potrebu usustavljivanja i otvaranja svojih arhiva široj javnosti te da s praksama prikupljanja, bilježenja i dokumentiranja njihova rada treba započeti što prije, dok su sjećanja i i materijali od društvenog značaja još uvijek dostupni.

Zbog marginaliziranog položaja organizacija civilnog društva te ograničenih kapaciteta u pogledu ljudskih resursa, prostornih i tehničkih uvjeta, većina organizacija nema usustavljene održive i trajne prakse očuvanja svog organizacijskog pamćenja niti znanje potrebno za taj specifičan rad. Time se vrijedan segment razvoja civilnog društva zauvijek gubi, a poseban izazov predstavlja “pomlađivanje” organizacije gdje novi ljudi nemaju odakle krenuti u potrazi sa povijesti djelovanja organizacije te se često nađu u situaciji da nanovo osmišljavaju već isprobane metode rada. Unatoč navedenim preprekama, organizacije civilnog društva ipak razvijaju različite modele sistematizacije, katalogizacije i digitalizacije građe koja se odnosi na same organizacije, specifične zajednice ili šira područja civilnodruštvenog djelovanja izvan fokusa javnih institucija te je čine javno dostupnom.

O svojim praksama čuvanja i aktiviranja gradiva govorile su Zuzana Hoti-Radolović (Društvo osoba s tjelesnim invaliditetom južne Istre) i Marino Jurcan (Metamedij - Udruga za razvoj audio-vizualne umjetnosti). Društvo osoba s tjelesnim invaliditetom južne Istre djeluje od 1982. godine te je do danas proizvela i sačuvala veliku količinu dokumentarnih materijala o svom radu i zajednici s kojom radi. Hoti-Radolović je primijetila da se upravo iz arhiviranih materijala udruge primijećuje kako se aktivnosti zagovaranja za bolji položaj osoba s invaliditetom s oštećenjem lokomotornog sustava, zbog čega je organizacija i osnovana, smanjuju tijekom 1990-ih jer se udruga sve više bavi pružanjem socijalnih usluga u zajednici, s obzirom da se država sve više povlači iz tog područja.

Prisjetila se i nabave tehnike povodom 25 godina postojanja udruge koja im je omogućila digitalizaciju mikrofilmova i VHS kazeta, kao i ideje izrade monografije koja zbog pretrpanog rasporeda nikako da dođe na red, bez obzira na obilje sačuvanih vizualnih materijala. Udruga Metamedij osnovana je 2001. godine kao mjesto razvoja interesa i edukacije mladih na polju novomedijske umjetnosti. Osim produkcije festivala i brojnih kulturno-umjetničkih programa, udruga izdaje i publikacije, među kojima se posebno ističe Izmisliti prostor, objavljena 2021. godine.

Publikacija istražuje umjetničke pozicije, projekte i manifestacije suvremenih umjetničkih praksi u Istri od 2000. godine. Jurcan je istaknuo kako se radi o pojavama koje su nedovoljno dokumentirane ili možda manje poznate jer se događaju izvan umjetničkog središta te stoga predstavlja arhiv u nastajanju šire kulturno-umjetničke zajednice. Ministarstvo kulture i medija, Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva, Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske te drugi dionici u ovom polju, poput lokalnih i regionalnih samouprava, trebali bi prepoznati nastojanja civilnog društva da sačuvaju i aktiviraju gradivo koje proizvode i koje oslikava povijest razvoja društva na lokalnim razinama i na nacionalnom planu, te ih podržati kroz specifične mehanizme koji će osigurati održivost tih praksi.

Razgovor je moderirala Matija Mrakovčić iz udruge Kurziv odnosno Centra za dokumentiranje nezavisne kulture, jedinog community arhiva koji od 2011. sustavno prikuplja materijale proizvedene na izvaninstitucionalnoj kulturnoj sceni u Republici Hrvatskoj.

<p><small><em>Okrugli stol u Puli ujedno je dio nastojanja neformalne platforme nezavisnih arhiva i knjižnica za promjenom položaja nezavisnih, izvaninstitucionalnih, organizacijskih arhiva. Platformu za sada čine Centar za dokumentiranje nezavisne kulture, Documenta, Centar za dramsku umjetnost, Kuća ljudskih prava, Savez udruga Clubture, Arhiv Srba u Hrvatskoj, Udruženje za razvoj kulture URK te Multimedijalni institut.</em></small></p>

<p><small><em>Okrugli stol održao se u sklopu projekta "Arhivi odozdo - organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog društva" koji provode organizacije koje vode community arhiv Centar za dokumentiranje nezavisne kulture, udruge Kulturtreger i Kurziv. Projekt je podržan kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova.</em></small></p>

<div class="imgc imgc-fluid text-center mb-3">[[Datoteka:Active-citizens-fund-400.png]]</div>

</div></div></div></div></div>

Aktivnosti:Medijska kampanja

2024-01-12T20:50:40Z

Andrijana:

Aktivnosti:Medijska kampanja

2024-01-12T20:49:37Z

Andrijana:

Aktivnosti:Medijska kampanja

2024-01-12T20:49:03Z

Andrijana:

Aktivnosti:Medijska kampanja

2024-01-12T20:48:14Z

Andrijana:

Aktivnosti:Medijska kampanja

2024-01-12T20:47:27Z

Andrijana:

Aktivnosti:Medijska kampanja

2024-01-12T20:46:01Z

Andrijana:

Aktivnosti:Slušanje, čitanje i gledanje arhiva

2024-01-12T20:44:02Z

Andrijana:

<div class="article-image"><div class="imgc imgc-fluid imgc-w-100">
[[Datoteka:Slusanje-citanje-i-gledanje-arhiva.jpg|alt=Slušanje, čitanje i gledanje arhiva]]
</div></div><div class="row activity"><div class="col-12 offset-sm-1 col-sm-10"><div class="row"><div class="col-12 col-sm-4"><div class="contentHeader"><h1 class="firstHeading">{{PAGENAME}}</h1></div><div class="headingDate"><p>7.8.2023.</p></div></div><div class="col-12 col-sm-8"><div class="article-lead"><p>Potrebu za prikupljanjem i čuvanjem arhivskih materijala udruga Free Dance pretvorila je u jedno od sredstava razvoja publike, razvijajući koncepte koji osiguravaju vidljivost i pristupačnost karlovačke suvremene plesne scene.</p></div><div class="article-content">
<p><strong>Autor: Ivana Francišković Olrom</strong></p>
<p>U Karlovcu je od proljeća srušeno 17 zgrada. Puno je to odlazaka. Većina njih nalazila se u povijesnim dijelovima grada i svaka od njih svjedok je vremena i života u Karlovcu. Teško da će se neko od tih svjedočanstava naći u arhivu. Tamo će stajati da se kuća ta i ta nalazila na katastarskoj čestici <em>toj i toj</em>, služila u <em>te i te</em> svrhe, izgrađena, zatim srušena <em>te i te</em> godine. </p> <p>Srećom, jedna je kuća još na svom mjestu. U središtu grada, malena i stara tristotinjak godina, ugostila je brojne sudionike <em>Karlovac Dance Festivala</em> ([https://www.facebook.com/karlovac.dance.festival/?locale=hr_HR KDF]) koje je sve redom dočekala i ispratila <strong>Marija Spahić</strong>. Teško da će se ovaj podatak naći u arhivu. Tamo će stajati da je <em>Karlovac Dance Festival</em> 2011. godine pokrenula udruga [https://freedance.hr Free Dance] na inicijativu plesačice, koreografkinje i plesne pedagoginje Melite Spahić Bezjak. Udruga je svoje djelovanje započela upravo u središtu grada otvaranjem Info pointa u gore spomenutoj kući, u Križanićevoj ulici, čime se započelo formiranje plesne medijateke i biblioteke. U početku ga je činio materijal koji je Melita skupila tijekom godina studiranja i rada – prvenstveno literatura o plesnoj umjetnosti, te snimke brojnih predstava. Sve je to javnosti brzo postalo dostupno kao neformalna biblioteka, a u prostoru Info pointa održavale su se i projekcije plesnih predstava. </p>
<div class="imgc imgc-fluid text-center mb-3">[[Datoteka:Krizaniceva-13-klc-scaled.jpeg|alt=Kuća u Križanićevoj ulici]]</div>
<p><small>Kuća u Križanićevoj ulici</small></p>
<p>Ubrzo se arhiv nastavio puniti slijedom aktivnosti udruge. U prostoru su se održavala predavanja, razgovori, projekcije i promišljanja plesa. Edukativne aktivnosti održavane su u klubu Promenada, nakon toga u dvorani Plesnog kluba Dinamic, pa u dvorani Glazbene škole Karlovac. Vrlo kratko satovi plesa i probe održavane su u novootvorenom prostoru Male scene Hrvatskog doma. Udruga je dugo tražila adekvatan prostor, a polovično rješenje nađeno je 2015. godine na karlovačkom Korzu, u nekadašnjoj prodavaonici cipela u prizemlju stare zgrade, s vrlo lošom izolacijom i stropom nedostatne visine za plesnu dvoranu. Otvaranjem prostora koji će dobiti naziv Atelje suvremenog plesa, udruga Free Dance djeluje na dvije lokacije: nekadašnji Info point postaje ured, a novootvoreni Atelje biblioteka i prostor za održavanje aktivnosti – satovi plesa, izložbe, projekcije, radionice, sastanci.</p> <p>U veljači 2009. Melitina posljednja predstava u Londonu, <em>Duet#1</em>, premijerno je izvedena u Robin Howard Dance Theatreu. Produkcijske aktivnosti udruge započinju krajem 2009. godine predstavom <em>Trapped</em> u klubu Promenada, u koprodukcijii s UPPU ‘’PULS’’. Predstava <em>Duet#1 </em>oživljena je i rekonstruirana u Hrvatskoj na prvom <em>Karlovac Dance Festivalu</em> 2011. godine. Pokrenuti i održati festival suvremene plesne umjetnosti u jednom Karlovcu je nemala stvar. Prvih godina festival se održavao isključivo entuzijazmom. Nakon godina boravka u Londonu, Melita je odlučila djelić međunarodne plesne scene dovesti u Karlovac. Umjetnici su najčešće dolazili o svom trošku, uključivali se ne samo kao izvođači, već i kao voditelji radionica i sudionici plesnih projekata koji su nastajali u trenutku zbivanja festivala. Danas festival uživa relativno zadovoljavajuću, ali nestabilnu potporu lokalnih proračuna i Ministarstva, odvija se u nekoliko godišnjih izdanja, a u izboru programa nastoji se dati jednako prostora i međunarodnom i domaćem suvremenom plesnom stvaralaštvu. Publiku se razvija dosljedno i ovo je jedan od rijetkih festivala suvremenog plesa koji se kontinuirano obraća i najmlađima. Treba spomenuti i inkluzivne radionice i predstave, kao i to da festival od prvog dana njeguje multidisciplinarnost. </p>
<div class="imgc imgc-fluid text-center mb-3">[[Datoteka:Plantin-memories_-ANA-MARIA-PODREBARAC_2012.jpeg|alt=Plantin Memories, 2012.]]</div>
<p><small>Plantin Memories, 2012.</small></p>
<p>Organizacija festivala i dalje se velikim dijelom provodi volonterski. Mnogo je dobrih ljudi, od kojih velika većina veze sa suvremenim plesom nema, pomoglo u nabavi, nošenju, čišćenju, prijevozu,  svim onim važnima stvarima koje uvijek ostanu – izvan arhiva. No, potreba za prikupljanjem i čuvanjem arhivskih materijala, tonskih, fotografskih, video zapisa, scenografija, medijateke, kostima, objekata – postojala je od početka rada udruge, a kroz godine je postala i jedno od sredstava razvoja publike. Povodom 15 godina djelovanja Free Dancea, u suradnji s umjetnicom <strong>Nives Sertić</strong> otvorena je [https://kulturpunkt.hr/kritika/ples-za-pamcenje/ izložba] <em>15 godina plesa za budućnost – Izvedba arhiva</em>. Koncept “izvedbe arhiva” nastao je na temelju istraživanja arhiva udruge. Plesne izvedbene umjetnosti su žive i u nekom smislu nematerijalne, pa se kroz multimedijski postav problematizirao izazov zapisivanja izvedbe. Na izložbi je osnovna faktografija i kronologija Free Dancea izložena u  obliku instalacije kontinuirano praćene zvukovima plesnih predstava. Objekti iz nekolicine plesnih produkcija postavljeni su u prostor kao interaktivna scenografija tj. platforma za “izvedbu arhiva”. Tijekom izložbe, u odnosu s posjetiteljima događala se interakcija i interpretacija, temelj budućeg arhivskog materijala. Tako je ono neuhvatljivo u plesnoj umjetnosti postalo mjesto inspiracije za inovativne prakse arhiviranja. </p> <p>Ono što do sad nije aktivirano i otvoreno javnosti je veliki broj istraživačkog tekstualnog bilježenja plesa, pisanih materijala s proba i iz istraživačkog procesa. Namjera je udruge javno objaviti sve tonske i pisane materijale kako bi publici predstavili stvaralački proces, a umjetnicima postali izvorište novih projekata i suradnji. Stoga slušanje, čitanje i gledanje budućeg arhiva – nosi svoju posebnu vrijednost kao zasebni projekt Free Dancea. </p>
<div class="imgc imgc-fluid text-center mb-3">[[Datoteka:NEVIDLJIVI-PLES-at-KDF013_foto-Denis-Stosic.jpeg|alt=Nevidljivi ples, Karlovac Dance Festival 013]]</div>
<small>Nevidljivi ples, Karlovac Dance Festival 013</small></p>
<p>U Karlovcu je od proljeća srušeno 17 zgrada. U Gradu Karlovcu to s ponosom ističu. Razumljivo, zgrade su bile trošne, neugledne i prijetnja sigurnosti. No, pljeskati odlasku dijela povijesti i vizure grada ipak se čini nekako neprimjereno. To je kao da plješćemo vlastitoj nevolji i nemoći da za baštinu učinimo nešto prije nego joj istekne rok trajanja. </p> <p>Izvan arhiva Free Dancea nikako ne bi trebale ostati sve lokacije na kojima se <em>Karlovac Dance festival</em> održavao i održava. Jedan od temeljnih ciljeva festivala bilo je skretanje pažnje na nedostatak izvedbenih prostora u gradu s naglaskom na zanemaren potencijal brojnih lokacija. Ovakvim zagovaranjem, ne samo za bolje uvjete rada već i spašavanje baštine od propadanja, KDF je postao jedan od važnijih aktera na lokalnoj nezavisnoj sceni. Već je prva festivalska godina iznjedrila video performans snimljen u ruševinama tadašnjeg Hotela Korana, a sljedeća izdanja festivala događala su se najmanje u kazalištu, najviše na alternativnim lokacijama – od Male scene i ruševne velike dvorane Hrvatskog doma, atrija austrougarske kasarne, prostora nekadašnje vojne bašte, danas atriju Veleučilišta, preko zidina Starog grada Dubovca, teniskog balona, dvorišta, parkova do rijeke Korane. </p> <p>Adekvatnog izvedbenog prostora za suvremeni ples u Karlovcu nema. Ove se godine festival održavao na Korani, šetalištu Velike Promenade, u kazalištu i novouređenom kinu Edison. Kad govorimo o zatvorenim prostorima, i kazalište i kino su gradske ustanove u kojima je zbog drugih i redovnih programa moguće održati samo jednu probu prije izvedbe, što je daleko ispod stvarnih festivalskih potreba, naročito kad u to vrijeme moramo nekako uglaviti i postavljanje plesnog poda i tehničku probu. Izazov djelovanja i stvaranja bez plesne dvorane još se više odražava u radu udruge Free Dance koja sve svoje redovne aktivnosti provodi u skromnim uvjetima Ateljea suvremenog plesa. Isti prostor, smješten u samom centru grada, odavno je prerastao aktivnosti, programe prošlih i budućih izvedbenih arhiva.</p>
<div class="imgc imgc-fluid text-center mb-3">[[Datoteka:Nomadska-plesna-akademija-HR_kdf2020_foto-natasa-tvrdinic-scaled.jpeg|alt=Nomadska plesna akademija, KDF 2020. / FOTO: Nataša Tvrdinić]]</div>
<small>Nomadska plesna akademija, KDF 2020. / FOTO: Nataša Tvrdinić</small>
<p>U Karlovcu je od proljeća srušeno 17 zgrada. Taj čin zauvijek mijenja dosadašnju vizuru grada. Sve ono što je ta vizura nosila sa sobom i u sebi ostat će izvan arhiva. Srećom, zgrade u kojima se nalaze i nastaju arhivi Free Dancea i Karlovac Dance Festivala još su na svom mjestu. Ne isključivo, ali dijelom zbog trošnosti i neadekvatnosti prostora u kojima se ovi arhivi nalaze, u nastajanju je i virtualni arhiv Free Dancea. Koncept “virtualnog arhiva” temelji se na nematerijalnosti plesnih/izvedbenih medija i krhkosti, odnosno (ne)mogućnosti njihovog zapisivanja te načina na koji se znanje i informacije unutar izvedbenih medija prenose. Virtualni arhiv zamišljen je kao mjesto žive izvedbe, interakcije, interpretacije i edukacije, za razliku od očekivane reprezentacije povijesnih materijala. Svrha virtualnog arhiva je doprinos profesionalizaciji plesne scene u Karlovcu i u Hrvatskoj. Vidljivost plesne umjetnosti i pristupačnost istoj izuzetno su važne. Internet kao moćan medij zasigurno može biti mjesto popularizacije suvremenog plesa, a ovakav način publiciranja arhivske građe uveliko doprinosi prezentaciji arhiva i suvremene plesne umjetnosti. Krajnji korisnici virtualnog arhiva članovi su udruge i publika: djeca, mladi, šira javnost, a posebno umjetnici koji djeluju u području suvremene umjetnosti i koji će očekivano biti najvjerniji posjetitelji budućeg virtualnog arhiva. Potpuna realizacija ovog koncepta ovisit će, naravno, o raspoloživim ljudskim, financijskim i tehničkim uvjetima. </p> <p>Stoga se, razumno, postavlja pitanje – kako arhivirati upornost, taj glavni element koji održava Free Dance i KDF? Teško, no vrijedilo bi jednom pokušati staviti u arhiv sve one priče, događaje i ljude koji čine da se ta upornost unatoč svemu održava.</p>

<small><em>
Istraživanje je dio nastojanja neformalne inicijative nezavisnih arhiva i knjižnica (Centar za dokumentiranje nezavisne kulture – Kulturtreger i Kurziv, Multimedijalni institut, Kuća ljudskih prava, Documenta, Savez udruga Klubtura, Arhiv Srba u Hrvatskoj, Centar za dramske umjetnosti, Udruženje za razvoj kulture URK) za osiguranje boljeg položaja izvaninstitucionalnih arhiva.

Istraživanje je provedeno u sklopu projekta “Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog društva” podržanog kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova.</em></small>
<div class="imgc imgc-fluid text-center mb-3">[[Datoteka:Active-citizens-fund-400.png]]</div>

</div></div></div></div></div>

Aktivnosti:Slušanje, čitanje i gledanje arhiva

2024-01-12T20:41:38Z

Andrijana:

<div class="article-image"><div class="imgc imgc-fluid imgc-w-100">
[[Datoteka:Slusanje-citanje-i-gledanje-arhiva.jpg|alt=Slušanje, čitanje i gledanje arhiva]]
</div></div><div class="row activity"><div class="col-12 offset-sm-1 col-sm-10"><div class="row"><div class="col-12 col-sm-4"><div class="contentHeader"><h1 class="firstHeading">{{PAGENAME}}</h1></div><div class="headingDate"><p>7.8.2023.</p></div></div><div class="col-12 col-sm-8"><div class="article-lead"><p>Potrebu za prikupljanjem i čuvanjem arhivskih materijala udruga Free Dance pretvorila je u jedno od sredstava razvoja publike, razvijajući koncepte koji osiguravaju vidljivost i pristupačnost karlovačke suvremene plesne scene.</p></div><div class="article-content">
<p><strong>Autor: Ivana Francišković Olrom</strong></p>
<p>U Karlovcu je od proljeća srušeno 17 zgrada. Puno je to odlazaka. Većina njih nalazila se u povijesnim dijelovima grada i svaka od njih svjedok je vremena i života u Karlovcu. Teško da će se neko od tih svjedočanstava naći u arhivu. Tamo će stajati da se kuća ta i ta nalazila na katastarskoj čestici <em>toj i toj</em>, služila u <em>te i te</em> svrhe, izgrađena, zatim srušena <em>te i te</em> godine. </p> <p>Srećom, jedna je kuća još na svom mjestu. U središtu grada, malena i stara tristotinjak godina, ugostila je brojne sudionike <em>Karlovac Dance Festivala</em> ([https://www.facebook.com/karlovac.dance.festival/?locale=hr_HR KDF]) koje je sve redom dočekala i ispratila <strong>Marija Spahić</strong>. Teško da će se ovaj podatak naći u arhivu. Tamo će stajati da je <em>Karlovac Dance Festival</em> 2011. godine pokrenula udruga [https://freedance.hr Free Dance] na inicijativu plesačice, koreografkinje i plesne pedagoginje Melite Spahić Bezjak. Udruga je svoje djelovanje započela upravo u središtu grada otvaranjem Info pointa u gore spomenutoj kući, u Križanićevoj ulici, čime se započelo formiranje plesne medijateke i biblioteke. U početku ga je činio materijal koji je Melita skupila tijekom godina studiranja i rada – prvenstveno literatura o plesnoj umjetnosti, te snimke brojnih predstava. Sve je to javnosti brzo postalo dostupno kao neformalna biblioteka, a u prostoru Info pointa održavale su se i projekcije plesnih predstava. </p>
<p>[[Datoteka:Krizaniceva-13-klc-scaled.jpeg|900px|alt=Kuća u Križanićevoj ulici]]</p>
<p><small>Kuća u Križanićevoj ulici</small></p>
<p>Ubrzo se arhiv nastavio puniti slijedom aktivnosti udruge. U prostoru su se održavala predavanja, razgovori, projekcije i promišljanja plesa. Edukativne aktivnosti održavane su u klubu Promenada, nakon toga u dvorani Plesnog kluba Dinamic, pa u dvorani Glazbene škole Karlovac. Vrlo kratko satovi plesa i probe održavane su u novootvorenom prostoru Male scene Hrvatskog doma. Udruga je dugo tražila adekvatan prostor, a polovično rješenje nađeno je 2015. godine na karlovačkom Korzu, u nekadašnjoj prodavaonici cipela u prizemlju stare zgrade, s vrlo lošom izolacijom i stropom nedostatne visine za plesnu dvoranu. Otvaranjem prostora koji će dobiti naziv Atelje suvremenog plesa, udruga Free Dance djeluje na dvije lokacije: nekadašnji Info point postaje ured, a novootvoreni Atelje biblioteka i prostor za održavanje aktivnosti – satovi plesa, izložbe, projekcije, radionice, sastanci.</p> <p>U veljači 2009. Melitina posljednja predstava u Londonu, <em>Duet#1</em>, premijerno je izvedena u Robin Howard Dance Theatreu. Produkcijske aktivnosti udruge započinju krajem 2009. godine predstavom <em>Trapped</em> u klubu Promenada, u koprodukcijii s UPPU ‘’PULS’’. Predstava <em>Duet#1 </em>oživljena je i rekonstruirana u Hrvatskoj na prvom <em>Karlovac Dance Festivalu</em> 2011. godine. Pokrenuti i održati festival suvremene plesne umjetnosti u jednom Karlovcu je nemala stvar. Prvih godina festival se održavao isključivo entuzijazmom. Nakon godina boravka u Londonu, Melita je odlučila djelić međunarodne plesne scene dovesti u Karlovac. Umjetnici su najčešće dolazili o svom trošku, uključivali se ne samo kao izvođači, već i kao voditelji radionica i sudionici plesnih projekata koji su nastajali u trenutku zbivanja festivala. Danas festival uživa relativno zadovoljavajuću, ali nestabilnu potporu lokalnih proračuna i Ministarstva, odvija se u nekoliko godišnjih izdanja, a u izboru programa nastoji se dati jednako prostora i međunarodnom i domaćem suvremenom plesnom stvaralaštvu. Publiku se razvija dosljedno i ovo je jedan od rijetkih festivala suvremenog plesa koji se kontinuirano obraća i najmlađima. Treba spomenuti i inkluzivne radionice i predstave, kao i to da festival od prvog dana njeguje multidisciplinarnost. </p>
<p>[[Datoteka:Plantin-memories_-ANA-MARIA-PODREBARAC_2012.jpeg|900px|alt=Plantin Memories, 2012.]]</p>
<p><small>Plantin Memories, 2012.</small></p>
<p>Organizacija festivala i dalje se velikim dijelom provodi volonterski. Mnogo je dobrih ljudi, od kojih velika većina veze sa suvremenim plesom nema, pomoglo u nabavi, nošenju, čišćenju, prijevozu,  svim onim važnima stvarima koje uvijek ostanu – izvan arhiva. No, potreba za prikupljanjem i čuvanjem arhivskih materijala, tonskih, fotografskih, video zapisa, scenografija, medijateke, kostima, objekata – postojala je od početka rada udruge, a kroz godine je postala i jedno od sredstava razvoja publike. Povodom 15 godina djelovanja Free Dancea, u suradnji s umjetnicom <strong>Nives Sertić</strong> otvorena je [https://kulturpunkt.hr/kritika/ples-za-pamcenje/ izložba] <em>15 godina plesa za budućnost – Izvedba arhiva</em>. Koncept “izvedbe arhiva” nastao je na temelju istraživanja arhiva udruge. Plesne izvedbene umjetnosti su žive i u nekom smislu nematerijalne, pa se kroz multimedijski postav problematizirao izazov zapisivanja izvedbe. Na izložbi je osnovna faktografija i kronologija Free Dancea izložena u  obliku instalacije kontinuirano praćene zvukovima plesnih predstava. Objekti iz nekolicine plesnih produkcija postavljeni su u prostor kao interaktivna scenografija tj. platforma za “izvedbu arhiva”. Tijekom izložbe, u odnosu s posjetiteljima događala se interakcija i interpretacija, temelj budućeg arhivskog materijala. Tako je ono neuhvatljivo u plesnoj umjetnosti postalo mjesto inspiracije za inovativne prakse arhiviranja. </p> <p>Ono što do sad nije aktivirano i otvoreno javnosti je veliki broj istraživačkog tekstualnog bilježenja plesa, pisanih materijala s proba i iz istraživačkog procesa. Namjera je udruge javno objaviti sve tonske i pisane materijale kako bi publici predstavili stvaralački proces, a umjetnicima postali izvorište novih projekata i suradnji. Stoga slušanje, čitanje i gledanje budućeg arhiva – nosi svoju posebnu vrijednost kao zasebni projekt Free Dancea. </p>
<p>[[Datoteka:NEVIDLJIVI-PLES-at-KDF013_foto-Denis-Stosic.jpeg|900px|alt=Nevidljivi ples, Karlovac Dance Festival 013]]</p>
<small>Nevidljivi ples, Karlovac Dance Festival 013</small></p>
<p>U Karlovcu je od proljeća srušeno 17 zgrada. U Gradu Karlovcu to s ponosom ističu. Razumljivo, zgrade su bile trošne, neugledne i prijetnja sigurnosti. No, pljeskati odlasku dijela povijesti i vizure grada ipak se čini nekako neprimjereno. To je kao da plješćemo vlastitoj nevolji i nemoći da za baštinu učinimo nešto prije nego joj istekne rok trajanja. </p> <p>Izvan arhiva Free Dancea nikako ne bi trebale ostati sve lokacije na kojima se <em>Karlovac Dance festival</em> održavao i održava. Jedan od temeljnih ciljeva festivala bilo je skretanje pažnje na nedostatak izvedbenih prostora u gradu s naglaskom na zanemaren potencijal brojnih lokacija. Ovakvim zagovaranjem, ne samo za bolje uvjete rada već i spašavanje baštine od propadanja, KDF je postao jedan od važnijih aktera na lokalnoj nezavisnoj sceni. Već je prva festivalska godina iznjedrila video performans snimljen u ruševinama tadašnjeg Hotela Korana, a sljedeća izdanja festivala događala su se najmanje u kazalištu, najviše na alternativnim lokacijama – od Male scene i ruševne velike dvorane Hrvatskog doma, atrija austrougarske kasarne, prostora nekadašnje vojne bašte, danas atriju Veleučilišta, preko zidina Starog grada Dubovca, teniskog balona, dvorišta, parkova do rijeke Korane. </p> <p>Adekvatnog izvedbenog prostora za suvremeni ples u Karlovcu nema. Ove se godine festival održavao na Korani, šetalištu Velike Promenade, u kazalištu i novouređenom kinu Edison. Kad govorimo o zatvorenim prostorima, i kazalište i kino su gradske ustanove u kojima je zbog drugih i redovnih programa moguće održati samo jednu probu prije izvedbe, što je daleko ispod stvarnih festivalskih potreba, naročito kad u to vrijeme moramo nekako uglaviti i postavljanje plesnog poda i tehničku probu. Izazov djelovanja i stvaranja bez plesne dvorane još se više odražava u radu udruge Free Dance koja sve svoje redovne aktivnosti provodi u skromnim uvjetima Ateljea suvremenog plesa. Isti prostor, smješten u samom centru grada, odavno je prerastao aktivnosti, programe prošlih i budućih izvedbenih arhiva.</p>
<p>[[Datoteka:Datoteka:Nomadska-plesna-akademija-HR_kdf2020_foto-natasa-tvrdinic-scaled.jpeg|900px|alt=Nomadska plesna akademija, KDF 2020. / FOTO: Nataša Tvrdinić]]</p>
<small>Nomadska plesna akademija, KDF 2020. / FOTO: Nataša Tvrdinić</small>
<p>U Karlovcu je od proljeća srušeno 17 zgrada. Taj čin zauvijek mijenja dosadašnju vizuru grada. Sve ono što je ta vizura nosila sa sobom i u sebi ostat će izvan arhiva. Srećom, zgrade u kojima se nalaze i nastaju arhivi Free Dancea i Karlovac Dance Festivala još su na svom mjestu. Ne isključivo, ali dijelom zbog trošnosti i neadekvatnosti prostora u kojima se ovi arhivi nalaze, u nastajanju je i virtualni arhiv Free Dancea. Koncept “virtualnog arhiva” temelji se na nematerijalnosti plesnih/izvedbenih medija i krhkosti, odnosno (ne)mogućnosti njihovog zapisivanja te načina na koji se znanje i informacije unutar izvedbenih medija prenose. Virtualni arhiv zamišljen je kao mjesto žive izvedbe, interakcije, interpretacije i edukacije, za razliku od očekivane reprezentacije povijesnih materijala. Svrha virtualnog arhiva je doprinos profesionalizaciji plesne scene u Karlovcu i u Hrvatskoj. Vidljivost plesne umjetnosti i pristupačnost istoj izuzetno su važne. Internet kao moćan medij zasigurno može biti mjesto popularizacije suvremenog plesa, a ovakav način publiciranja arhivske građe uveliko doprinosi prezentaciji arhiva i suvremene plesne umjetnosti. Krajnji korisnici virtualnog arhiva članovi su udruge i publika: djeca, mladi, šira javnost, a posebno umjetnici koji djeluju u području suvremene umjetnosti i koji će očekivano biti najvjerniji posjetitelji budućeg virtualnog arhiva. Potpuna realizacija ovog koncepta ovisit će, naravno, o raspoloživim ljudskim, financijskim i tehničkim uvjetima. </p> <p>Stoga se, razumno, postavlja pitanje – kako arhivirati upornost, taj glavni element koji održava Free Dance i KDF? Teško, no vrijedilo bi jednom pokušati staviti u arhiv sve one priče, događaje i ljude koji čine da se ta upornost unatoč svemu održava.</p>

<small><em>
Istraživanje je dio nastojanja neformalne inicijative nezavisnih arhiva i knjižnica (Centar za dokumentiranje nezavisne kulture – Kulturtreger i Kurziv, Multimedijalni institut, Kuća ljudskih prava, Documenta, Savez udruga Klubtura, Arhiv Srba u Hrvatskoj, Centar za dramske umjetnosti, Udruženje za razvoj kulture URK) za osiguranje boljeg položaja izvaninstitucionalnih arhiva.

Istraživanje je provedeno u sklopu projekta “Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog društva” podržanog kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova.</em></small>
<div class="imgc imgc-fluid text-center mb-3">[[Datoteka:Active-citizens-fund-400.png]]</div>

</div></div></div></div></div>

Datoteka:Nomadska-plesna-akademija-HR kdf2020 foto-natasa-tvrdinic-scaled.jpeg

2024-01-12T20:35:40Z

Andrijana:

Datoteka:NEVIDLJIVI-PLES-at-KDF013 foto-Denis-Stosic.jpeg

2024-01-12T20:35:22Z

Andrijana:

Datoteka:Plantin-memories -ANA-MARIA-PODREBARAC 2012.jpeg

2024-01-12T20:35:07Z

Andrijana:

Datoteka:Krizaniceva-13-klc-scaled.jpeg

2024-01-12T20:24:46Z

Andrijana:

Aktivnosti:Izazovi arhiviranja net arta

2024-01-11T21:08:37Z

Andrijana:

<div class="article-image"><div class="imgc imgc-fluid imgc-w-100">
[[Datoteka:Izazovi-arhiviranja-net-arta.jpg|alt=Izazovi arhiviranja net arta]]
</div></div><div class="row activity"><div class="col-12 offset-sm-1 col-sm-10"><div class="row"><div class="col-12 col-sm-4"><div class="contentHeader"><h1 class="firstHeading">{{PAGENAME}}</h1></div><div class="headingDate"><p>22.11.2023.</p></div></div><div class="col-12 col-sm-8"><div class="article-lead"><p>S obzirom na razvoj novih tehnologija lako je pomisliti da je digitalni arhiv jednostavno rješenje za pohranu internetske umjetnosti. Ipak, za njeno cjelovito očuvanje potrebno je puno pažnje, znanja i sustavne podrške.</p></div><div class="article-content">
<p><strong>Autor: Irena Borić i Renata Šparada</strong></p>
<p>Koliko je internetska umjetnost efemerna ponajbolje se vidi u trenutku kada je pokušamo konzervirati za neku bližu ili dalju budućnost. Uostalom, što točno čuvamo kad čuvamo internetsku umjetnost? Kako se prepliću postupci dokumentacije i arhiviranja, kako se suočiti s varijabilnošću medija? Je li za<em> </em>net art<em> </em>važnija funkcija i estetika interneta u trenutku izvedbe rada ili njegovo tehničko funkcioniranje u novim okolnostima? Pitamo se također tko bi trebao preuzeti odgovornost arhiviranja internetske umjetnosti – institucije, samoorganizirani umjetnici_e, neprofitne organizacije poput [https://archive.org/ The Internet Archivea] ili netko treći? O problemu izgubljenih internetskih radova zajedno smo s<strong> Martinom Kontošić</strong> pisale u tekstu <em>Online/Offline-historizacija internetske umjetnosti na primjeru online projekata Galerije Miroslav Kraljević</em>, a upravo je ta krhkost okosnica ovog teksta.</p> <p>Da bismo razumjeli kompleksnost očuvanja internetskog rada, vrijedi povući nekoliko paralela između arhiviranja net arta i arhiviranja weba. Oboje imaju značajne izazove koje treba savladati – brzo mijenjanje tehnologija za stvaranje i reprodukciju, poput novih verzija HTML-a i CSS-a, programskih jezika <em>backenda</em>, internetskih protokola, funkcionalnosti web preglednika, kao i programa i alata koji se koriste za izradu djela. Profesor<strong> Niels Brügger</strong> u knjizi <em>The Archived Web: Doing History in the Digital Age </em>izdvaja nekoliko različitih načina arhiviranja weba poput stvaranja slike, <em>screenshota</em> ili filma, preuzimanja individualnih dokumenata, <em>web crawlinga</em> (sustavnog i automatiziranog prikupljanja datoteka pogodnog za arhiviranje velikog dijela weba), prikupljanja web materijala iz baza podataka dostupnih putem API-ja (aplikacijskog programskog sučelja), ali i prikupljanja i čuvanja nepromijenjenih materijala skinutih s mreže ili prikazanih u drugim medijima. </p> <p>Međutim, postoje i razlike između arhiviranja internetske umjetnosti i arhiviranja weba pa tako potonje često obuhvaća veliki dio, ili pak cijeli web, za razliku od arhiva poput [https://artbase.rhizome.org/wiki/Main_Page Rhizome ArtBasea] koji su fokusirani na izabrani umjetnički sadržaj, što uključuje web, ali i druge internetske tehnologije. S obzirom na to da umjetnički sadržaj zahtjeva prikupljanje i funkcioniranje svih dijelova rada, takvo arhiviranje zahtjeva resurse u vidu alata i stručnosti, kao i kombinaciju različitih načina arhiviranja. Iako neke značajke takvih tipova arhiviranja podsjećaju na muzejsku dokumentaciju, zapravo su puno sličniji depoima muzeja, u kojima se čuvaju i restauriraju originalni radovi. </p> [[Datoteka:Izazovi-arhiviranja-net-arta-1.png|alt=Izazovi arhiviranja net arta]]

<p><strong>Izgubljeni internet i metode zaštite</strong></p> <p>Umjetnički rad koji u isto vrijeme tematizira arhiv i sam ga zahtijeva je [https://oneterabyteofkilobyteage.tumblr.com/ One Terabyte of Kilobyte Age] medijskog umjetnika <strong>Dragana Espenschieda</strong> i net art pionirke <strong>Olie Lialine</strong>. Preuzevši ulogu arhivista, pozabavili su se očuvanjem i restauracijom web stranica GeoCitiesa, svojevrsnog javnog prostora amaterskih internetskih izričaja. GeoCities pripada povijesti ranog interneta, osnovan je 1994. i korisnicima je besplatno nudio uslugu hostanja njihovih web stranica. Platformu je 1999. kupio Yahoo!, a podaci su gotovo izgubljeni njezinim zatvaranjem 2009. godine. Volonterska ekipa digitalnih arhivista [https://wiki.archiveteam.org/ Archive Team] uspjela je spasiti gotovo terabajt stranica GeoCitiesa prije gašenja, da bi ga potom preuzeli Lialina i Espenschied. Polazeći od interesa za povijest rane, premda ismijavane, internetske kulture, razvili su metodologiju njenog očuvanja, interpretacije i reprezentacije. Rezultate desetogodišnjeg istraživanja predstavili su u vidu [https://blog.geocities.institute/ bloga], galerija i [https://blog.geocities.institute/wp-content/uploads/popularity-2019-03-29.html screenshotova]. Osim angažmana oko iscrpnog razgovora s autorima kako bi kontekstualizirali same stranice, odlučili su restaurirati najpopularnije stranice (“[http://geocities.contemporary-home-computing.org/www.geocities.com/Tokyo/3269/ I have a website]”, “[http://geocities.contemporary-home-computing.org/www.geocities.com/Hollywood/Theater/1048/ Cute boy site]” i “[http://geocities.contemporary-home-computing.org/www.geocities.com/Paris/7172/ Divorced Dads Page]” ) čime su arhivirali fragment estetike ranog weba.</p> <p>Iako rad <em>One Terabyte of Kilobyte Age </em>funkcionira kao arhiv izgubljenog interneta, i sam će se, kao umjetnički internetski rad, neizbježno suočiti s raspršenošću, zastarjelosti podataka i fizičkom degradacijom opreme koja rad podržava. Dok se raspršenost odnosi na radove čiji se podaci ne nalaze unutar jednog jednostavnog objekta, već su dislocirani na više lokacija i platformi, zastarjelost tehnologije zahvaća sve digitalne i varijabilne medije zbog čega su umjetnici ograničeni izgrađenom infrastrukturom. Upravo je korištena infrastruktura predmet arhiviranja internetske umjetnosti jer je neodvojiva od samog rada.</p> <p>Za arhiviranje internetske umjetnosti se najčešće koriste metode emulacije, migracije, pohrane i reinterpretacije. U [https://hrcak.srce.hr/file/318982 članku] <em>Metode zaštite internetske umjetnosti</em> kustos <strong>Ante Orlović</strong> ističe da su metode emulacije i migracije najučinkovitije. Emulacija, proces tijekom kojeg se jedan uređaj ili program “ponaša” kao drugi, omogućuje da se zastarjeli programi pokrenu na novijim hardverima čime se čuva format na kojem se nalazi sadržaj djela, dok migracija kopira digitalne informacije iz zastarjelih medija na nove, ažurirane medije i formate. Pritom se podaci konstantno osvježavaju što osigurava da sadržaj ostane čitljiv postojećim softverima i hardverima. Metoda pohrane je problematična zbog vijeka hardvera čije bi propadanje utjecalo i na propadanje softvera na kojem se nalazi rad. S druge strane, problem reinterpretacije, pisanja rada u drugom jeziku kad originalni jezik zastari, leži u mogućnosti da se stvori potpuno novo djelo umjesto nove verzije originala.</p>

[[Datoteka:Izazovi-arhiviranja-net-arta-2.png|alt=Izazovi arhiviranja net arta]]
<small>FOTO: One Terabyte of Kilobyte Age</small>

<p><strong>Entuzijastične inicijative i sustavni pristupi</strong></p> <p>Postoji veći broj institucionalnih i samoorganiziranih inicijativa arhiviranja rane internetske umjetnosti, no njihov pristup je, unatoč entuzijazmu, fragmentaran. Možemo istaknuti online prostor Galerije 9 (Gallery 9) koja je u razdoblju od 1997. do 2003. predstavila radove više od 100 umjetnika_ca, a trenutno je dostupna u [http://gallery9.walkerart.org/ digitalnom arhivu] Walker Art Centra. Tu je i intermedijski [https://www.tate.org.uk/intermediaart/archive/ arhiv] Tate Moderna u kojem se nalaze net art radovi prikupljeni u razdoblju od 2000. do 2010. godine. Baza latinskoameričkih net umjetnika_ca je pokušaj bilježenja stvarnosti [href="http://netart.org.uy/ latinskoameričke net.art] produkcije od 2000. do 2005. godine, a nastala je zahvaljujući entuzijazmu i ustrajnosti urugvajskog digitalnog umjetnika <strong>Briana Mackerna</strong>. Od recentnijih inicijativa vrijedi spomenuti [https://garage.digital/en/projects Garage Digital], online program za očuvanje digitalnih radova nastao u suradnji s Muzejem suvremene umjetnosti Garage iz Moskve.</p> <p>Ipak, kada govorimo o arhiviranju net arta, najsvjetliji primjer daje neprofitna organizacija posvećena novim medijima [https://rhizome.org/ Rhizome], zahvaljujući svom inovativnom i sustavnom pristupu arhiviranju, prezentaciji i interpretaciji radova, kao i doprinosu u razvoju digitalnih alata koji imaju puno šire područje primjene. U sklopu njegovog djelovanja 1999. godine nastala je online arhiva novomedijske umjetnosti [https://artbase.rhizome.org/wiki/Main_Page the Rhizome ArtBase]. Arhiv sadrži preko 2200 radova nastalih u razdoblju od 1983. do danas. Iako neke radove održavaju sami umjetnici, postoje i arhivirane kopije i njihova dokumentacija koju Rhizome čuva na vlastitim serverima. Tijekom godina mijenjala se i akvizicijska politika arhiva, od početnog otvorenog pristupa, preko veće selekcije radova, do arhiviranja isključivo pozvanih umjetnika. Zanimljivo je da se o očuvanju dijela komuniciralo s umjetnikom_com kako bi se potvrdila autentičnost djela.</p> <p>Kako bi se optimiziralo arhiviranje, Rhizome je sudjelovao u izradi različitih digitalnih alata otvorenog koda koji nadopunjavaju neke već postojeće tehnologije pa je tako u 2014. arhiviranje web stranica nadopunjeno alatom za arhiviranje društvenih mreža <em>Colloq</em>, koji se u 2015. pretvorio u [https://webrecorder.net/ Webrecorder], koji je pak 2020. postao [https://conifer.rhizome.org/ Conifer]. Za razliku od statičnog arhiviranja (koje je često karakteristika web arhiva poput [https://web.archive.org/ Wayback Machinea]), ovi alati arhiviraju i video i interaktivne sadržaje. Unutar projekta [https://oldweb.today/#19960101/http://geocities.com/ oldweb.today] razvijeni su alati za emulaciju starijih web preglednika koji omogućuju otvaranje sadržaja u originalnoj digitalnoj okolini. Upravo zahvaljujući razvoju brojnih alata i sustavnom arhiviranju te kontekstualiziranju specifičnih problema arhiviranja internetske umjetnosti, Rhizome može poslužiti kao model/uzor drugim arhivističkim inicijativama bez obzira na to dolaze li od institucija ili samoorganiziranih umjetnika_ca. </p> <p><strong>Arhivi u nastanku</strong></p> <p>U lokalnom je kontekstu zamjetan manjak sustavnijeg bavljenja arhiviranjem internetske umjetnosti. Postojale su različite inicijative izlaganja i prezentiranja takvih radova u sklopu ranog online djelovanja Galerije Miroslav Kraljević dvijetisućitih, [https://www.netdotcube.org/ net.cube] kojeg smo pokrenule 2015. u suradnji s Martinom Kontošić ili projekta [https://formatc.hr/pivilion/ Pivilion] koji je 2015. koncipirao [https://formatc.hr Format C] (<strong>Dina</strong> i <strong>Vedran Gligo</strong>). Međutim, nedostajalo je sustavnije promišljanje budućnosti izloženih internetskih radova.  Neki od net art radova završili su u zbirkama muzeja, poput rada <em>Zatvorena zbilja – embrio</em> <strong>Andreje Kulunčić</strong> koji se nalazi u Zbirci medijske umjetnosti Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu. Unatoč takvim naporima, ipak se može uočiti nedostatak šire institucionalne podrške i značajnih nezavisnih projekata, pa je arhiviranje radova često prepušteno samim umjetnicima, kao što ilustrira slučaj umjetničke prakse <strong>Darka Fritza</strong>. </p> <div class="wp-block-image">
[[Datoteka:Izazovi-arhiviranja-net-arta-3.jpeg|alt=Izazovi arhiviranja net arta]]
<small>Andreja Kulunčić: <em>Zatvorena zbilja – Embrio</em> / FOTO: GMK</small></div>

<p>Znakovito je da Fritzovi najraniji internetski radovi, poput [https://darkofritz.net/projects/ktfc/ktfc.html Keep the Frequency Clear] iz 1994. nisu sačuvani, dok kasnije radove samoarhivira u sklopu vlastitog projekta <em>Archives in Progress</em>, “u kojem se kroz razne medije arhiviraju višegodišnji projekti, i u njima ostvareni umjetnički objekti i instalacije, nestabilni mediji i procesi, te se obrađuju u medijima videa, tiskanih publikacija i na internetu” (Darko Fritz, e-pošta Ireni Borić i Renati Šparadi, 25. listopada 2023). Kako u e-mail korespondenciji ističe sam umjetnik, u arhiviranju vlastitog rada kombinira kopiranje digitalnih podataka (koje barem svakih pet godina pohranjuje na nove digitalne formate) i izradu dokumentacije u obliku snimanja online radova u video formatu. Tako je za izvedbu online segmenta rada <em>time=money=time= </em>(2000.) korišten swf format koji računala više ne podržavaju te je [https://vimeo.com/259492726 video] postao ključna dokumentacija i za taj segment rada. Arhivska praksa Darka Fritza svakako je zanimljiva zbog kombiniranja različitih medija koji na neki način omogućavaju prevladavanje zastarjelosti tehnologije. Za rad<em> illegal immigrant dis.information</em> iz 2001. koristi različite metode arhiviranja – od kopiranja samih web stranica na vlastiti server do stvaranja dokumentacije u obliku videa i <em>screenshota</em>.</p> <p>Upravo je zato važan osvrt na međunarodne inicijative arhiviranja, posebno one fokusirane na novomedijsku umjetnost. Primjer arhiva ArtBase također ukazuje na slojeviti i interdisciplinarni pristup arhiviranju internetskih umjetničkih radova, premda ta kompleksnost često prolazi nezapaženo. Budući da živimo u trenutku kad razvoj digitalnih tehnologija utječe na popularizaciju i dostupnost različitih arhiva, te omogućava eksperimentiranje s njihovim sadržajima i strukturama, lako je pomisliti da je digitalni arhiv jednostavno i učinkovito rješenje. U kontekstu umjetničkih radova koji ovise o parametrima tehnologije u određenom trenutku, nije dovoljno samo automatsko arhiviranje weba putem servisa poput Wayback Machinea. Potrebne su dodatne strategije jer umjetnički radovi koji nastaju na internetu zahtijevaju pažnju, znanje i sustavnu podršku kako bi (p)ostali nešto više od puke dokumentacije ili tekstualnog opisa.</p>

<small><em>Tekst je nastao u sklopu istraživanja neformalne inicijative nezavisnih arhiva i knjižnica (Centar za dokumentiranje nezavisne kulture – Kulturtreger i Kurziv, Multimedijalni institut, Kuća ljudskih prava, Documenta, Savez udruga Klubtura, Arhiv Srba u Hrvatskoj, Centar za dramske umjetnosti, Udruženje za razvoj kulture URK) za bolji položaj izvaninstitucionalnih arhiva.</em></small>

<small><em>Istraživanje se provodi u sklopu projekta “Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog društva” podržanog kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova.</em></small>

<div class="imgc imgc-fluid text-center mb-3">[[Datoteka:Active-citizens-fund-400.png]]</div>

</div></div></div></div></div>

Aktivnosti:Izazovi arhiviranja net arta

2024-01-11T21:06:59Z

Andrijana:

<div class="article-image"><div class="imgc imgc-fluid imgc-w-100">
[[Datoteka:Izazovi-arhiviranja-net-arta.jpg|alt=Izazovi arhiviranja net arta]]
</div></div><div class="row activity"><div class="col-12 offset-sm-1 col-sm-10"><div class="row"><div class="col-12 col-sm-4"><div class="contentHeader"><h1 class="firstHeading">{{PAGENAME}}</h1></div><div class="headingDate"><p>22.11.2023.</p></div></div><div class="col-12 col-sm-8"><div class="article-lead"><p>S obzirom na razvoj novih tehnologija lako je pomisliti da je digitalni arhiv jednostavno rješenje za pohranu internetske umjetnosti. Ipak, za njeno cjelovito očuvanje potrebno je puno pažnje, znanja i sustavne podrške.</p></div><div class="article-content">
<p><strong>Autor: Irena Borić i Renata Šparada</strong></p>
<p>Koliko je internetska umjetnost efemerna ponajbolje se vidi u trenutku kada je pokušamo konzervirati za neku bližu ili dalju budućnost. Uostalom, što točno čuvamo kad čuvamo internetsku umjetnost? Kako se prepliću postupci dokumentacije i arhiviranja, kako se suočiti s varijabilnošću medija? Je li za<em> </em>net art<em> </em>važnija funkcija i estetika interneta u trenutku izvedbe rada ili njegovo tehničko funkcioniranje u novim okolnostima? Pitamo se također tko bi trebao preuzeti odgovornost arhiviranja internetske umjetnosti – institucije, samoorganizirani umjetnici_e, neprofitne organizacije poput [https://archive.org/ The Internet Archivea] ili netko treći? O problemu izgubljenih internetskih radova zajedno smo s<strong> Martinom Kontošić</strong> pisale u tekstu <em>Online/Offline-historizacija internetske umjetnosti na primjeru online projekata Galerije Miroslav Kraljević</em>, a upravo je ta krhkost okosnica ovog teksta.</p> <p>Da bismo razumjeli kompleksnost očuvanja internetskog rada, vrijedi povući nekoliko paralela između arhiviranja net arta i arhiviranja weba. Oboje imaju značajne izazove koje treba savladati – brzo mijenjanje tehnologija za stvaranje i reprodukciju, poput novih verzija HTML-a i CSS-a, programskih jezika <em>backenda</em>, internetskih protokola, funkcionalnosti web preglednika, kao i programa i alata koji se koriste za izradu djela. Profesor<strong> Niels Brügger</strong> u knjizi <em>The Archived Web: Doing History in the Digital Age </em>izdvaja nekoliko različitih načina arhiviranja weba poput stvaranja slike, <em>screenshota</em> ili filma, preuzimanja individualnih dokumenata, <em>web crawlinga</em> (sustavnog i automatiziranog prikupljanja datoteka pogodnog za arhiviranje velikog dijela weba), prikupljanja web materijala iz baza podataka dostupnih putem API-ja (aplikacijskog programskog sučelja), ali i prikupljanja i čuvanja nepromijenjenih materijala skinutih s mreže ili prikazanih u drugim medijima. </p> <p>Međutim, postoje i razlike između arhiviranja internetske umjetnosti i arhiviranja weba pa tako potonje često obuhvaća veliki dio, ili pak cijeli web, za razliku od arhiva poput [https://artbase.rhizome.org/wiki/Main_Page Rhizome ArtBasea] koji su fokusirani na izabrani umjetnički sadržaj, što uključuje web, ali i druge internetske tehnologije. S obzirom na to da umjetnički sadržaj zahtjeva prikupljanje i funkcioniranje svih dijelova rada, takvo arhiviranje zahtjeva resurse u vidu alata i stručnosti, kao i kombinaciju različitih načina arhiviranja. Iako neke značajke takvih tipova arhiviranja podsjećaju na muzejsku dokumentaciju, zapravo su puno sličniji depoima muzeja, u kojima se čuvaju i restauriraju originalni radovi. </p> [[Datoteka:Izazovi-arhiviranja-net-arta-1.png|alt=Izazovi arhiviranja net arta]]

<p><strong>Izgubljeni internet i metode zaštite</strong></p> <p>Umjetnički rad koji u isto vrijeme tematizira arhiv i sam ga zahtijeva je [https://oneterabyteofkilobyteage.tumblr.com/ One Terabyte of Kilobyte Age] medijskog umjetnika <strong>Dragana Espenschieda</strong> i net art pionirke <strong>Olie Lialine</strong>. Preuzevši ulogu arhivista, pozabavili su se očuvanjem i restauracijom web stranica GeoCitiesa, svojevrsnog javnog prostora amaterskih internetskih izričaja. GeoCities pripada povijesti ranog interneta, osnovan je 1994. i korisnicima je besplatno nudio uslugu hostanja njihovih web stranica. Platformu je 1999. kupio Yahoo!, a podaci su gotovo izgubljeni njezinim zatvaranjem 2009. godine. Volonterska ekipa digitalnih arhivista [https://wiki.archiveteam.org/ Archive Team] uspjela je spasiti gotovo terabajt stranica GeoCitiesa prije gašenja, da bi ga potom preuzeli Lialina i Espenschied. Polazeći od interesa za povijest rane, premda ismijavane, internetske kulture, razvili su metodologiju njenog očuvanja, interpretacije i reprezentacije. Rezultate desetogodišnjeg istraživanja predstavili su u vidu [https://blog.geocities.institute/ bloga], galerija i [https://blog.geocities.institute/wp-content/uploads/popularity-2019-03-29.html screenshotova]. Osim angažmana oko iscrpnog razgovora s autorima kako bi kontekstualizirali same stranice, odlučili su restaurirati najpopularnije stranice (“[http://geocities.contemporary-home-computing.org/www.geocities.com/Tokyo/3269/ I have a website]”, “[http://geocities.contemporary-home-computing.org/www.geocities.com/Hollywood/Theater/1048/ Cute boy site]” i “[http://geocities.contemporary-home-computing.org/www.geocities.com/Paris/7172/ Divorced Dads Page]” ) čime su arhivirali fragment estetike ranog weba.</p> <p>Iako rad <em>One Terabyte of Kilobyte Age </em>funkcionira kao arhiv izgubljenog interneta, i sam će se, kao umjetnički internetski rad, neizbježno suočiti s raspršenošću, zastarjelosti podataka i fizičkom degradacijom opreme koja rad podržava. Dok se raspršenost odnosi na radove čiji se podaci ne nalaze unutar jednog jednostavnog objekta, već su dislocirani na više lokacija i platformi, zastarjelost tehnologije zahvaća sve digitalne i varijabilne medije zbog čega su umjetnici ograničeni izgrađenom infrastrukturom. Upravo je korištena infrastruktura predmet arhiviranja internetske umjetnosti jer je neodvojiva od samog rada.</p> <p>Za arhiviranje internetske umjetnosti se najčešće koriste metode emulacije, migracije, pohrane i reinterpretacije. U [https://hrcak.srce.hr/file/318982 članku] <em>Metode zaštite internetske umjetnosti</em> kustos <strong>Ante Orlović</strong> ističe da su metode emulacije i migracije najučinkovitije. Emulacija, proces tijekom kojeg se jedan uređaj ili program “ponaša” kao drugi, omogućuje da se zastarjeli programi pokrenu na novijim hardverima čime se čuva format na kojem se nalazi sadržaj djela, dok migracija kopira digitalne informacije iz zastarjelih medija na nove, ažurirane medije i formate. Pritom se podaci konstantno osvježavaju što osigurava da sadržaj ostane čitljiv postojećim softverima i hardverima. Metoda pohrane je problematična zbog vijeka hardvera čije bi propadanje utjecalo i na propadanje softvera na kojem se nalazi rad. S druge strane, problem reinterpretacije, pisanja rada u drugom jeziku kad originalni jezik zastari, leži u mogućnosti da se stvori potpuno novo djelo umjesto nove verzije originala.</p>

[[Datoteka:Izazovi-arhiviranja-net-arta-2.png|alt=Izazovi arhiviranja net arta]]
<small>FOTO: One Terabyte of Kilobyte Age</small>

<p><strong>Entuzijastične inicijative i sustavni pristupi</strong></p> <p>Postoji veći broj institucionalnih i samoorganiziranih inicijativa arhiviranja rane internetske umjetnosti, no njihov pristup je, unatoč entuzijazmu, fragmentaran. Možemo istaknuti online prostor Galerije 9 (Gallery 9) koja je u razdoblju od 1997. do 2003. predstavila radove više od 100 umjetnika_ca, a trenutno je dostupna u [http://gallery9.walkerart.org/ digitalnom arhivu] Walker Art Centra. Tu je i intermedijski [https://www.tate.org.uk/intermediaart/archive/ arhiv] Tate Moderna u kojem se nalaze net art radovi prikupljeni u razdoblju od 2000. do 2010. godine. Baza latinskoameričkih net umjetnika_ca je pokušaj bilježenja stvarnosti [href="http://netart.org.uy/ latinskoameričke net.art] produkcije od 2000. do 2005. godine, a nastala je zahvaljujući entuzijazmu i ustrajnosti urugvajskog digitalnog umjetnika <strong>Briana Mackerna</strong>. Od recentnijih inicijativa vrijedi spomenuti [https://garage.digital/en/projects Garage Digital], online program za očuvanje digitalnih radova nastao u suradnji s Muzejem suvremene umjetnosti Garage iz Moskve.</p> <p>Ipak, kada govorimo o arhiviranju net arta, najsvjetliji primjer daje neprofitna organizacija posvećena novim medijima [https://rhizome.org/ Rhizome], zahvaljujući svom inovativnom i sustavnom pristupu arhiviranju, prezentaciji i interpretaciji radova, kao i doprinosu u razvoju digitalnih alata koji imaju puno šire područje primjene. U sklopu njegovog djelovanja 1999. godine nastala je online arhiva novomedijske umjetnosti [https://artbase.rhizome.org/wiki/Main_Page the Rhizome ArtBase]. Arhiv sadrži preko 2200 radova nastalih u razdoblju od 1983. do danas. Iako neke radove održavaju sami umjetnici, postoje i arhivirane kopije i njihova dokumentacija koju Rhizome čuva na vlastitim serverima. Tijekom godina mijenjala se i akvizicijska politika arhiva, od početnog otvorenog pristupa, preko veće selekcije radova, do arhiviranja isključivo pozvanih umjetnika. Zanimljivo je da se o očuvanju dijela komuniciralo s umjetnikom_com kako bi se potvrdila autentičnost djela.</p> <p>Kako bi se optimiziralo arhiviranje, Rhizome je sudjelovao u izradi različitih digitalnih alata otvorenog koda koji nadopunjavaju neke već postojeće tehnologije pa je tako u 2014. arhiviranje web stranica nadopunjeno alatom za arhiviranje društvenih mreža <em>Colloq</em>, koji se u 2015. pretvorio u [https://webrecorder.net/ Webrecorder], koji je pak 2020. postao [https://conifer.rhizome.org/ Conifer]. Za razliku od statičnog arhiviranja (koje je često karakteristika web arhiva poput [https://web.archive.org/ Wayback Machinea]), ovi alati arhiviraju i video i interaktivne sadržaje. Unutar projekta [https://oldweb.today/#19960101/http://geocities.com/ oldweb.today] razvijeni su alati za emulaciju starijih web preglednika koji omogućuju otvaranje sadržaja u originalnoj digitalnoj okolini. Upravo zahvaljujući razvoju brojnih alata i sustavnom arhiviranju te kontekstualiziranju specifičnih problema arhiviranja internetske umjetnosti, Rhizome može poslužiti kao model/uzor drugim arhivističkim inicijativama bez obzira na to dolaze li od institucija ili samoorganiziranih umjetnika_ca. </p> <p><strong>Arhivi u nastanku</strong></p> <p>U lokalnom je kontekstu zamjetan manjak sustavnijeg bavljenja arhiviranjem internetske umjetnosti. Postojale su različite inicijative izlaganja i prezentiranja takvih radova u sklopu ranog online djelovanja Galerije Miroslav Kraljević dvijetisućitih, [https://www.netdotcube.org/ net.cube] kojeg smo pokrenule 2015. u suradnji s Martinom Kontošić ili projekta [https://formatc.hr/pivilion/ Pivilion] koji je 2015. koncipirao [https://formatc.hr Format C] (<strong>Dina</strong> i <strong>Vedran Gligo</strong>). Međutim, nedostajalo je sustavnije promišljanje budućnosti izloženih internetskih radova.  Neki od net art radova završili su u zbirkama muzeja, poput rada <em>Zatvorena zbilja – embrio</em> <strong>Andreje Kulunčić</strong> koji se nalazi u Zbirci medijske umjetnosti Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu. Unatoč takvim naporima, ipak se može uočiti nedostatak šire institucionalne podrške i značajnih nezavisnih projekata, pa je arhiviranje radova često prepušteno samim umjetnicima, kao što ilustrira slučaj umjetničke prakse <strong>Darka Fritza</strong>. </p> <div class="wp-block-image">
[[Datoteka:Izazovi-arhiviranja-net-arta-3.png|alt=Izazovi arhiviranja net arta]]
<small>Andreja Kulunčić: <em>Zatvorena zbilja – Embrio</em> / FOTO: GMK</small></div>

<p>Znakovito je da Fritzovi najraniji internetski radovi, poput [https://darkofritz.net/projects/ktfc/ktfc.html Keep the Frequency Clear] iz 1994. nisu sačuvani, dok kasnije radove samoarhivira u sklopu vlastitog projekta <em>Archives in Progress</em>, “u kojem se kroz razne medije arhiviraju višegodišnji projekti, i u njima ostvareni umjetnički objekti i instalacije, nestabilni mediji i procesi, te se obrađuju u medijima videa, tiskanih publikacija i na internetu” (Darko Fritz, e-pošta Ireni Borić i Renati Šparadi, 25. listopada 2023). Kako u e-mail korespondenciji ističe sam umjetnik, u arhiviranju vlastitog rada kombinira kopiranje digitalnih podataka (koje barem svakih pet godina pohranjuje na nove digitalne formate) i izradu dokumentacije u obliku snimanja online radova u video formatu. Tako je za izvedbu online segmenta rada <em>time=money=time= </em>(2000.) korišten swf format koji računala više ne podržavaju te je [https://vimeo.com/259492726 video] postao ključna dokumentacija i za taj segment rada. Arhivska praksa Darka Fritza svakako je zanimljiva zbog kombiniranja različitih medija koji na neki način omogućavaju prevladavanje zastarjelosti tehnologije. Za rad<em> illegal immigrant dis.information</em> iz 2001. koristi različite metode arhiviranja – od kopiranja samih web stranica na vlastiti server do stvaranja dokumentacije u obliku videa i <em>screenshota</em>.</p> <p>Upravo je zato važan osvrt na međunarodne inicijative arhiviranja, posebno one fokusirane na novomedijsku umjetnost. Primjer arhiva ArtBase također ukazuje na slojeviti i interdisciplinarni pristup arhiviranju internetskih umjetničkih radova, premda ta kompleksnost često prolazi nezapaženo. Budući da živimo u trenutku kad razvoj digitalnih tehnologija utječe na popularizaciju i dostupnost različitih arhiva, te omogućava eksperimentiranje s njihovim sadržajima i strukturama, lako je pomisliti da je digitalni arhiv jednostavno i učinkovito rješenje. U kontekstu umjetničkih radova koji ovise o parametrima tehnologije u određenom trenutku, nije dovoljno samo automatsko arhiviranje weba putem servisa poput Wayback Machinea. Potrebne su dodatne strategije jer umjetnički radovi koji nastaju na internetu zahtijevaju pažnju, znanje i sustavnu podršku kako bi (p)ostali nešto više od puke dokumentacije ili tekstualnog opisa.</p>

<small><em>Tekst je nastao u sklopu istraživanja neformalne inicijative nezavisnih arhiva i knjižnica (Centar za dokumentiranje nezavisne kulture – Kulturtreger i Kurziv, Multimedijalni institut, Kuća ljudskih prava, Documenta, Savez udruga Klubtura, Arhiv Srba u Hrvatskoj, Centar za dramske umjetnosti, Udruženje za razvoj kulture URK) za bolji položaj izvaninstitucionalnih arhiva.</em></small>

<small><em>Istraživanje se provodi u sklopu projekta “Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog društva” podržanog kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova.</em></small>

<div class="imgc imgc-fluid text-center mb-3">[[Datoteka:Active-citizens-fund-400.png]]</div>

</div></div></div></div></div>

Datoteka:Izazovi-arhiviranja-net-arta-1.png

2024-01-11T21:03:42Z

Andrijana:

Aktivnosti:Medijska kampanja

2024-01-11T20:40:00Z

Andrijana: Stvorena nova stranica sa sadržajem: »<div class="article-image"><div class="imgc imgc-fluid imgc-w-100">File:Large arhiva odozdo fb page cover.png</div></div><div class="row activity"><div class="col-12 offset-sm-1 col-sm-10"><div class="row"><div class="col-12 col-sm-4"><div class="contentHeader"><h1 class="firstHeading">{{PAGENAME}}</h1></div><div class="headingDate"><p>30.11.2023.</p></div></div><div class="col-12 col-sm-8"><div class="article-lead"><p>Pogledajte video materija...«.

Aktivnosti:Održan okrugli stol o arhiviranju rada civilnog društva u Puli

2024-01-11T20:30:55Z

Andrijana: Stvorena nova stranica sa sadržajem: »<div class="article-image"><div class="imgc imgc-fluid imgc-w-100">File:Large arhiva odozdo fb page cover.png</div></div><div class="row activity"><div class="col-12 offset-sm-1 col-sm-10"><div class="row"><div class="col-12 col-sm-4"><div class="contentHeader"><h1 class="firstHeading">{{PAGENAME}}</h1></div><div class="headingDate"><p>4.11.2023.</p></div></div><div class="col-12 col-sm-8"><div class="article-lead"><p>O potrebama i resursima or...«.

<div class="article-image"><div class="imgc imgc-fluid imgc-w-100">[[File:Large arhiva odozdo fb page cover.png]]</div></div><div class="row activity"><div class="col-12 offset-sm-1 col-sm-10"><div class="row"><div class="col-12 col-sm-4"><div class="contentHeader"><h1 class="firstHeading">{{PAGENAME}}</h1></div><div class="headingDate"><p>4.11.2023.</p></div></div><div class="col-12 col-sm-8"><div class="article-lead"><p>O potrebama i resursima organizacija civilnog društva za očuvanje organizacijskog pamćenja razgovarali smo s Zuzanom Hoti-Radolović (Društvo osoba s tjelesnim invaliditetom južne Istre) i Marinom Jurcanom (Metamedij - Udruga za razvoj audio-vizualne umjetnosti)</p></div>
<div class="article-content">
U petak, 3. studenog 2023. u Dnevnom boravku Društvenog centra Rojc održan je javni razgovor o potrebama i resursima organizacija civilnog društva za očuvanje organizacijskog pamćenja. U razgovoru u kojem su sudjelovale predstavnice i predstavnici pulskih organizacija iz različitih područja djelovanja zaključeno je da organizacije same moraju osvijestiti potrebu usustavljivanja i otvaranja svojih arhiva široj javnosti te da s praksama prikupljanja, bilježenja i dokumentiranja njihova rada treba započeti što prije, dok su sjećanja i i materijali od društvenog značaja još uvijek dostupni.

Zbog marginaliziranog položaja organizacija civilnog društva te ograničenih kapaciteta u pogledu ljudskih resursa, prostornih i tehničkih uvjeta, većina organizacija nema usustavljene održive i trajne prakse očuvanja svog organizacijskog pamćenja niti znanje potrebno za taj specifičan rad. Time se vrijedan segment razvoja civilnog društva zauvijek gubi, a poseban izazov predstavlja “pomlađivanje” organizacije gdje novi ljudi nemaju odakle krenuti u potrazi sa povijesti djelovanja organizacije te se često nađu u situaciji da nanovo osmišljavaju već isprobane metode rada. Unatoč navedenim preprekama, organizacije civilnog društva ipak razvijaju različite modele sistematizacije, katalogizacije i digitalizacije građe koja se odnosi na same organizacije, specifične zajednice ili šira područja civilnodruštvenog djelovanja izvan fokusa javnih institucija te je čine javno dostupnom.

O svojim praksama čuvanja i aktiviranja gradiva govorile su Zuzana Hoti-Radolović (Društvo osoba s tjelesnim invaliditetom južne Istre) i Marino Jurcan (Metamedij - Udruga za razvoj audio-vizualne umjetnosti). Društvo osoba s tjelesnim invaliditetom južne Istre djeluje od 1982. godine te je do danas proizvela i sačuvala veliku količinu dokumentarnih materijala o svom radu i zajednici s kojom radi. Hoti-Radolović je primijetila da se upravo iz arhiviranih materijala udruge primijećuje kako se aktivnosti zagovaranja za bolji položaj osoba s invaliditetom s oštećenjem lokomotornog sustava, zbog čega je organizacija i osnovana, smanjuju tijekom 1990-ih jer se udruga sve više bavi pružanjem socijalnih usluga u zajednici, s obzirom da se država sve više povlači iz tog područja.

Prisjetila se i nabave tehnike povodom 25 godina postojanja udruge koja im je omogućila digitalizaciju mikrofilmova i VHS kazeta, kao i ideje izrade monografije koja zbog pretrpanog rasporeda nikako da dođe na red, bez obzira na obilje sačuvanih vizualnih materijala. Udruga Metamedij osnovana je 2001. godine kao mjesto razvoja interesa i edukacije mladih na polju novomedijske umjetnosti. Osim produkcije festivala i brojnih kulturno-umjetničkih programa, udruga izdaje i publikacije, među kojima se posebno ističe Izmisliti prostor, objavljena 2021. godine.

Publikacija istražuje umjetničke pozicije, projekte i manifestacije suvremenih umjetničkih praksi u Istri od 2000. godine. Jurcan je istaknuo kako se radi o pojavama koje su nedovoljno dokumentirane ili možda manje poznate jer se događaju izvan umjetničkog središta te stoga predstavlja arhiv u nastajanju šire kulturno-umjetničke zajednice. Ministarstvo kulture i medija, Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva, Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske te drugi dionici u ovom polju, poput lokalnih i regionalnih samouprava, trebali bi prepoznati nastojanja civilnog društva da sačuvaju i aktiviraju gradivo koje proizvode i koje oslikava povijest razvoja društva na lokalnim razinama i na nacionalnom planu, te ih podržati kroz specifične mehanizme koji će osigurati održivost tih praksi.

Razgovor je moderirala Matija Mrakovčić iz udruge Kurziv odnosno Centra za dokumentiranje nezavisne kulture, jedinog community arhiva koji od 2011. sustavno prikuplja materijale proizvedene na izvaninstitucionalnoj kulturnoj sceni u Republici Hrvatskoj. Okrugli stol u Puli ujedno je dio nastojanja neformalne platforme nezavisnih arhiva i knjižnica za promjenom položaja nezavisnih, izvaninstitucionalnih, organizacijskih arhiva. Platformu za sada čine Centar za dokumentiranje nezavisne kulture, Documenta, Centar za dramsku umjetnost, Kuća ljudskih prava, Savez udruga Clubture, Arhiv Srba u Hrvatskoj, Udruženje za razvoj kulture URK te Multimedijalni institut.

Okrugli stol održao se u sklopu projekta "Arhivi odozdo - organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog društva" koji provode organizacije koje vode community arhiv Centar za dokumentiranje nezavisne kulture, udruge Kulturtreger i Kurziv. Projekt je podržan kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova

<div class="imgc imgc-fluid text-center mb-3">[[Datoteka:Active-citizens-fund-400.png]]</div>

</div></div></div></div></div>

Aktivnosti:Održan okrugli stol o arhiviranju rada civilnog društva u Osijeku

2024-01-11T20:28:15Z

Andrijana: Stvorena nova stranica sa sadržajem: »<div class="article-image"><div class="imgc imgc-fluid imgc-w-100">File:Large arhiva odozdo fb page cover.png</div></div><div class="row activity"><div class="col-12 offset-sm-1 col-sm-10"><div class="row"><div class="col-12 col-sm-4"><div class="contentHeader"><h1 class="firstHeading">{{PAGENAME}}</h1></div><div class="headingDate"><p>28.6.2023.</p></div></div><div class="col-12 col-sm-8"><div class="article-lead"><p>O potrebama i resursima or...«.

<div class="article-image"><div class="imgc imgc-fluid imgc-w-100">[[File:Large arhiva odozdo fb page cover.png]]</div></div><div class="row activity"><div class="col-12 offset-sm-1 col-sm-10"><div class="row"><div class="col-12 col-sm-4"><div class="contentHeader"><h1 class="firstHeading">{{PAGENAME}}</h1></div><div class="headingDate"><p>28.6.2023.</p></div></div><div class="col-12 col-sm-8"><div class="article-lead"><p>O potrebama i resursima organizacija civilnog društva za očuvanje organizacijskog pamćenja razgovarali smo s Natalijom Havelka iz Centra za mir, nenasilje i ljudska prava i Sarom Muharemi iz Plesnog studija Shine.</p></div>
<div class="article-content">

Organizacije civilnog društva razvijaju različite modele sistematizacije, katalogizacije i digitalizacije građe koja se odnosi na same organizacije, specifične zajednice ili šira područja civilnodruštvenog djelovanja izvan fokusa javnih institucija te je čine javno dostupnom. Ovi pokušaji, sve češći i organiziraniji, za sad se događaju na povremenoj volonterskoj osnovi ili projektnoj razini jer ograničeno financiranje rada organizacija civilnog društva onemogućava sustavno ulaganje u institucionaliziranje ovih praksi.

Nestajanjem pojedinačnih organizacija i odlaskom starijih generacija aktivista, građa i sjećanja vezana uz procese razvoja civilnog društva te utjecaj na razvoj društva u cjelini prijete padanjem u zaborav. Potreba za sustavnim dokumentiranjem, prikupljanjem, čuvanjem, digitaliziranjem i korištenjem arhivske građe o djelovanju civilnog društva, međutim, nije prepoznata niti u pravno-institucionalnom okviru arhivske djelatnosti niti u pravno-institucionalnom okviru razvoja civilnog društva. Nacionalni okvir arhiva, knjižnica i muzeja kao prioritet ima državnu upravu i javne ustanove te gotovo u pravilu ne prepoznaje polje civilnog društva kao područje posebnog interesa niti sustavno brine za one prakse, znanja i materijale koji su nastali djelovanjem organizacija u tom polju. Iako Zakon o arhivima predviđa kategorizaciju vrijedne građe privatnih stvaratelja i imatelja, metodologija i kriteriji nisu dovoljno jasni u primjeni na civilno društvo, tim više što je često riječ o građi od šireg političkog i kulturnog značaja. S druge strane, samo polje civilnog društva je vrlo heterogeno, kako vrijednosno tako i organizacijski, te se na njega ne može primijeniti jedinstven kriterij niti pristup organizaciji pamćenja.

Zbog marginalnog položaja organizacija civilnog društva u ukupnom sustavu te posljedično njihovih ograničenih kapaciteta, većina organizacija nema ustanovljene održive i trajne prakse očuvanja svog organizacijskog pamćenja niti znanje potrebno za taj specifični rad. Time se vrijedan segment razvoja društva, posebno onog koji se odnosi na specifičnosti civilnog društva, zauvijek gubi. Stoga je u Osijeku, 27. lipnja 2023. u Društvenom ateljeu, održan javni razgovor o organizacijskom pamćenju na kojem su svoja iskustva s prikupljanjem, dokumentiranjem, organiziranjem materijala i njihovim arhiviranjem predstavile Natalija Havelka iz Centra za mir, nenasilje i ljudska prava te Sara Muharemi iz Plesnog studija Shine. Razgovor je moderirala Matija Mrakovčić iz udruge Kurziv odnosno Centra za dokumentiranje nezavisne kulture, jedinog community arhiva koji od 2011. sustavno prikuplja materijale proizvedene na izvaninstitucionalnoj kulturnoj sceni u Republici Hrvatskoj.

Centar za mir, nenasilje i ljudska prava je započeo sa sređivanjem i evidentiranjem svoje i arhivske građe drugih lokalnih organizacija koje dokumentiraju doprinos civilnih inicijativa mirovnom procesu u istočnoj Hrvatskoj tijekom 1990-ih. Havelka je istaknula da su ih na poduhvat sređivanja arhivskog gradiva potaknuli mirovni aktivisti, studenti političkih znanosti te istraživači koji su dolazili i još uvijek dolaze, kako bi učili iz iskustva mirnog završetka rata i građenja mira, odnosno potrebe vjerodostojnog, a javno dostupnog dokumentiranja. Centar raspolaže arhivskim fondom s preko 67 metara arhivske građe, a za nastavak tog rada potrebni su im dodatni ljudski, tehnički i prostorni resursi.

Plesni studio Shine djeluje više od 15 godina i okuplja više od 300 članova - djece i mladih, rekreativnih, početnih i naprednih plesača. Producirao je više od tisuću plesnih predstava, za koje su neki materijali potpuno izgubljeni, neki su trenutno u procesu pronalaska, dok su neki, noviji, pohranjeni na sigurno odnosno digitalizirani. Osim snimki produkcija, Muharemi je istaknula i fizički arhiv koji broji nekoliko stotina kostima i veliki broj komada scenografije koji nisu adekvatno skladišteni zbog nedostatka prostora. Aktivnost dokumentiranja i arhiviranja potpuno je volonterska i povremena, a poseban izazov predstavlja i prolaznost medija u kojem rade. Razgovoru nažalost nije mogao prisustvovati nitko iz Državnog arhiva u Osijeku, a Grad Osijek se nije odazvao. Imajući u vidu nestabilne uvjete rada u kojima djeluju organizacije civilnog društva i u kojem provode svoje arhivske djelatnosti, veliki izazov predstavlja razvojna perspektiva i održivost ovih praksi. U tom je smislu pitanje suradnje između javnog i civilnog sektora ključno. Kao ključni problemi u razgovoru su prepoznati nedostatak stručnog znanja i procesa u pogledu očuvanja građe organizacija civilnog društva, te nepostojanje potrebnih materijalnih resursa da bi organizacije sustavno i adekvatno provodile ove aktivnosti. Suradnja s javnim ustanovama uprkos njihovoj načelnoj otvorenosti rijetko doživljava konkretnu realizaciju zbog institucionalnih prioriteta i česte podkapacitiranosti kako javnih institucija, tako i organizacija civilnog društva. Potonja ujedno otežava i unutarsektorsku suradnju koja bi mogla povoljno utjecati na dijeljenje resursa, znanja i praksi dostupnih unutar pojedinih organizacija.

Okrugli stol u Osijeku dio je nastojanja neformalne platforme nezavisnih arhiva i knjižnica za promjenom položaja nezavisnih, izvaninstitucionalnih, organizacijskih arhiva. Inicijativu čine Centar za dokumentiranje nezavisne kulture, Documenta, Centar za dramsku umjetnost, Kuća ljudskih prava, Savez udruga Clubture, Arhiv Srba u Hrvatskoj, Udruženje za razvoj kulture URK te Multimedijalni institut.

Okrugli stol održao se u sklopu projekta "Arhivi odozdo - organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog društva" koji provode organizacije koje vode community arhiv Centar za dokumentiranje nezavisne kulture, udruge Kulturtreger i Kurziv. Projekt je podržan kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova

<div class="imgc imgc-fluid text-center mb-3">[[Datoteka:Active-citizens-fund-400.png]]</div>

</div></div></div></div></div>

Aktivnosti:Održan okrugli stol o arhiviranju rada civilnog društva u Dubrovniku

2024-01-11T20:23:43Z

Andrijana: Stvorena nova stranica sa sadržajem: »<div class="article-image"><div class="imgc imgc-fluid imgc-w-100">File:Large arhiva odozdo fb page cover.png</div></div><div class="row activity"><div class="col-12 offset-sm-1 col-sm-10"><div class="row"><div class="col-12 col-sm-4"><div class="contentHeader"><h1 class="firstHeading">{{PAGENAME}}</h1></div><div class="headingDate"><p>24.4.2023.</p></div></div><div class="col-12 col-sm-8"><div class="article-lead"><p>O potrebama i resursima or...«.

Aktivnosti:Nezamjenjivi izvori informacija za lokalne zajednice i društvo u cjelini

2024-01-11T20:16:44Z

Andrijana:

<div class="article-image"><div class="imgc imgc-fluid imgc-w-100">
[[Datoteka:Nezamjenjivi-izvori-informacija.jpg|alt=Nezamjenjivi izvori informacija za lokalne zajednice i društvo u cjelini]]
</div></div><div class="row activity"><div class="col-12 offset-sm-1 col-sm-10"><div class="row"><div class="col-12 col-sm-4"><div class="contentHeader"><h1 class="firstHeading">{{PAGENAME}}</h1></div><div class="headingDate"><p>7.8.2023.</p></div></div><div class="col-12 col-sm-8"><div class="article-lead"><p>Istraživanje o potrebama i resursima organizacija civilnog društva u području očuvanja organizacijskog pamćenja ukazalo je da se radi o važnom, ali zanemarenom području djelovanja.</p></div><div class="article-content">
<p><strong>Autor: Tatjana Vukadinović</strong></p>
<p>Anketno istraživanje provedeno je s ciljem prikupljanja i analize iskustava, potreba i resursa organizacija civilnog društva u području očuvanja organizacijskog pamćenja. Organizacijsko pamćenje odnosi se na materijalnu i nematerijalnu građu koju određena organizacija prikuplja tijekom svog rada, ne kao zakonsku obvezu (administrativna i financijska dokumentacija), već kao dokaz utjecaja njenog rada na očuvanje, zaštitu i razvoj različitih zajednica iz područja njihova djelovanja. Radi se o arhiviranju praksi i znanja akumuliranih tijekom godina djelovanja, reprezentiranih u različitim formatima, te tijekom aktivnosti proizvedenih materijala koji odgovaraju na potrebe zajednice koja je često sudjelovala u njihovoj izradi.</p> <p>Za potrebe istraživanja kreiran je online anketni upitnik s ukupno 45 pitanja otvorenog i zatvorenog tipa. Prikupljanje podataka trajalo je u razdoblju od 20. ožujka do 2. svibnja 2023. godine, a anketu je ispunilo 70 organizacija civilnog društva. Samom je upitniku pristupilo 228 ispitanika, no samo ih je 30,7% ispunilo anketu u potpunosti. Posrijedi može biti činjenica da brojne organizacije ne prepoznaju da provode aktivnosti arhiviranja u svrhu očuvanja organizacijskog pamćenja, da im u sklopu upitnika nije dovoljno dobro pojašnjen pojam organizacijskog pamćenja, te da ne smatraju temu očuvanja organizacijskog pamćenja relevantnom za njihov rad.</p> <p><strong>Reprezentacija</strong></p> <p>U istraživanju su sudjelovale 64 udruge, 4 saveza udruga i 2 umjetničke organizacije. Najviše je ispitanika iz Grada Zagreba (31,4 %), zatim iz Splitsko-dalmatinske županije (12,9 %), potom iz Dubrovačko-neretvanske (11,4 %), Osječko-baranjske (10 %), Istarske (8,6 %) i Karlovačke županije (7,1 %). Najviše organizacija registrirano je u Zagreba, potom u Dubrovniku, Osijeku, Splitu i Karlovcu.</p> <p>Najzastupljenije područje djelovanja organizacija je “kultura i umjetnost” (64,3 %), što ne iznenađuje jer se radi o području civilnog društva koje kontinuirano proizvodi građu koja se dokumentira i arhivira, te koje je za razliku od drugih područja djelovanja ima sektorsku Zakladu Kultura nova koja, među ostalim, podržava očuvanje organizacijskog pamćenja. Najzastupljenija područja djelovanja unutar područja “kultura i umjetnost” su interdisciplinarno (37,1 %), vizualne umjetnosti (35,7 %), izvedbene umjetnosti (27,1 %), pa izdavaštvo (22,9 %) i glazba (21,4 %). Više od 25 % ispitanika OCD-ova djeluju u području “obrazovanje, znanost i istraživanje” (25,7 %), potom “demokratska politička kultura” (22,9 %), “ljudska prava” (20 %) te “ostala područja djelovanja” (20 %).</p> <p>Najveći broj organizacija osnovan je između 2000. i 2009. godine (42,9 %), potom od 2010. do 2019. (25,7 %). Jednak je broj organizacija osnovanih prije 1990. i u desetljeću od 1990. do 1999. (14,3 %) – od organizacija osnovanih u tom ključnom društveno-političkom trenutku za oblikovanje današnjeg civilnog društva u Republici Hrvatskoj (1987-1992), jedna je iz područja kulture i umjetnosti, dvije iz područja zaštite okoliša i prirode te dvije iz područja ljudskih prava i socijalne djelatnosti.</p> <p>Svega 8 organizacija (10 %) ima više od 100 članova. Najveći broj članova imaju organizacije koje djeluju još od prve polovice 20. stoljeća (1928., 1947. i 1950.) te po jedna organizacija iz područja branitelji i stradalnici (osnovana 2011.), zaštita okoliša (2004.) te plesna umjetnost (2006.) Jedna trećina organizacija nema nijednog zaposlenog, dok svega 8 od 70 organizacija zapošljava više od 10 ljudi. Jedna organizacija zapošljava više od 30, a jedna više od 90 ljudi. Anketiranih 70 organizacija imalo je ukupno u 2022. godini 4585 članova, 2153 volontera i 367 zaposlenih.</p> <p>U 2022. godini 25 % organizacija ostvarilo je prihode manje od 15 000 EUR, dok je 25 % organizacija ostvarilo prihode veće od 200 000 EUR. Najviše organizacija djeluje u unajmljenom prostoru (47,1 %), a nešto manje od trećine organizacije djeluje u prostoru koji je dobiven na korištenje bez novčane naknade (31,4 %). U najvećem broju slučajeva vlasnik prostora je jedinica lokalne samouprave (45,7 %), dok je na drugom mjestu fizička osoba (24,3 %). Čak 15,7 % organizacija nema stalni prostor za rad.</p> <p><strong>Arhiviranje</strong></p> <p>Više od 50 % organizacija prikuplja fotografije, plakate, publikacije koje je izdala organizacija, brošure, videozapise, elektroničke zapise i ostale datoteke, dok 45 % njih čuva zvučne zapise i zbirku izvadaka iz novina i časopisa. 16 organizacija prikuplja osobna svjedočanstva i sličnu građu. Pored građe koja pripada njihovoj organizaciji, dio organizacija u svom arhivskom fondu čuva i građu vezanu uz područje djelovanja organizacije (48,6 %), građu fizičkih osoba (20 %), drugih organizacija (17,1 %), neformalnih građanskih inicijativa i društvenih pokreta (15,7 %) te građu iz ostalih područja djelovanja (11,4 %).</p> <p>Kod nešto više od 50 % organizacija arhivski fond je podijeljen na više mjesta i ne postoji kao cjelina ili je uglavnom nesređen (nerazvrstan). Kod nešto više od 25 % organizacija dio arhivske građe nepovratno je izgubljen i uništen, dok se u 14,3 % slučajeva arhivski fond organizacije dijelom nalazi u privatnim arhivima osoba te mu se ne može pristupiti.</p> <p>Na pitanje o tome tko je unutar organizacije zadužen za bavljenje arhivskom građom, 90 % ispitanika odgovorilo je kako se arhivski rad obavlja periodično te da ga obavljaju sami, dok je u samo 4,3 % organizacija angažirana stručna osoba koja se bavi tom građom (3 organizacije). Od vanjskih suradnika, 18,6 % organizacija povremeno se oslanja na volontere, dok se svega jedna organizacija oslanja na pomoć studenata.</p> <p>U pogledu procjene različitih prepreka u sustavnoj brizi za organizacijsko pamćenje, najveći dio organizacija suočava se s nedostatkom vremena (78,6 %), manjkom ljudskih resursa (74,3 %), nedostatnim financijskim sredstvima (68,6 %). Nadalje, navedene prepreke odnose na neodgovarajuće prostorne preduvjete (58,9 %), nedostatak stručnih znanja (55,7 %), tehničke preduvjete (47,1 %), te odlazak ljudi sa specifičnim znanjima iz organizacije (24,3 %).</p> <p>Upitnik je sadržavao i pitanje o različitim preprekama u digitalizaciji građe s kojima se susreću organizacije. Dobiveni nalazi u skladu su s rezultatima o problemima i preprekama s kojima se organizacije općenito suočavaju kada je riječ o sustavnoj brizi za organizacijsko pamćenje: manjak vremena (83,6 %), nedostatna financijska sredstva (74,6 %), troškovi održavanja digitalnog arhiva (64,2 %), nedostatak ljudskih resursa (66,7 %).</p> <p>Više od 50 % organizacija koje su sudjelovale u istraživanju učinile su dio svoje arhivske građe dostupnim za javno korištenje. Nešto manje od trećine organizacija nije javno prezentiralo ili aktiviralo arhivsku građu i trenutno to ne planiraju, dok 21,4 % organizacija to još nije učinilo, ali planiraju. Oko 30 % organizacija organiziralo je izložbu odabrane arhivske građe, oko 25 % objavilo je publikaciju o povijesti djelovanja organizacije, a oko 20 % koristilo građu u obrazovne svrhe.</p> <p><strong>Financiranje</strong></p> <p>Od ukupnog broja organizacija, 58,6 % nije koristilo nikakve izvore financiranja za očuvanje organizacijskog pamćenja. Kod 41,4 % organizacija koje jesu koristile izvore financiranja, većinom se radi o sredstvima jedinica lokalne samouprave, dok je na drugom mjestu Zaklada Kultura nova (12,9 %). Manji broj ispitanika naveo je ostale izvore financiranja: Hrvatski audiovizualni centar, Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj, Međunarodno vijeće za arhive te međunarodne zaklade.</p> <p>Kada je riječ o ministarstvima kao izvoru financiranja, najviše je organizacija (sedam) koristilo sredstva Ministarstva kulture i medija, dok je jedna organizacija koristila sredstva Ministarstva rada i mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike.</p> <p>Među organizacijama koje su koristile izvore financiranja, najviše je onih koje su ta sredstva upotrijebile u svrhu objave specijalizirane publikacije (24,3 %), potom za sistematizaciju i sređivanje postojeće arhivske građe (12,9 %), opremanje čitaonice, izložbenog prostora i sličnih javnih dokumentacijskih prostora (10 %), digitalizaciju građe (8,6 %), objavu audiovizualnog materijala (8,6 %), stručnu obradu, analizu i interpretaciju građe (7,1 %), istraživanje i prikupljanje arhivske građe (7,1 %).</p> <p><strong>Prijedlozi mjera i preporuka za donositelje odluka</strong></p> <p>Upitnik je sadržavao neobavezno pitanje otvorenog tipa o prijedlozima mjera u svrhu poticanja organizacijskog pamćenja. Ukupno su prikupljena 34 odgovora. Analizom dobivenih odgovora izdvojene su dvije temeljne vrste mjera: obrazovne i financijske. Iz dobivenih odgovora vidljiva je potreba za sustavnom podrškom organizacijama civilnog društva u tom području.</p> <p>“Poticanje razvoja arhiva nezavisne kulture koji nisu dio same organizacije, tj. arhiva koji djeluju neovisno o organizacijama. Ovo predlažemo jer rad na organizacijskom pamćenju unutar organizacije često nadilazi naše kapacitete. Isto tako, u okvirima financiranja u kakvima se nalazimo, slabi su izgledi da će organizacije civilnog društva iz područja nezavisne kulture imati sredstava za kontinuiran i stručan rad na prikupljanju, organizaciji i očuvanju arhivske građe.”</p> <p>“Smatram da bi bilo dobro nastaviti s inicijativom za zajednički arhiv – kroz dogovor o financiranju takvog tijela / organizacije ili dr. ustrojstvenog oblika (godišnja financijska podrška ili članarina uz naravno, podršku institucionalnog okvira za razvoj CD – Zaklada i Ureda za udruge).”</p> <p>Na neobavezno pitanje otvorenog tipa o preporukama za donositelje odluka prikupljen je 21 odgovor. Organizacije su istaknule nedostatak u pogledu financijskih sredstava i nedostatak u pogledu organizacijske podrške, što uključuje i potrebu za besplatnim obrazovnim sadržajima u ovom području. Nekoliko je ispitanika istaknulo potrebu za boljom suradnjom s vanjskom službom Državnog arhiva.</p> <p>“Financijski podržati u većoj mjeri, osigurati sredstva za zapošljavanje osobe da se time bavi. Financirati i mentorske programe kroz koje će se omogućiti kvalitetnije arhiviranje.”</p> <p>“Vanjska služba pri arhivima trebala bi biti otvorenija za rad s organizacijama civilnog društva. Hrvatsko arhivističko društvo koje je mjesto gdje se stvara popis privatnih imatelja /stvaratelja arhivskog gradiva trebalo bi biti transparentnije i uključiti same organizacije u odlučivanje o tome koje se gradivo kojih organizacija ima smatrati arhivskim.”</p> <p>“Primarno je da se gradivo OCD-a valorizira kako bi trebalo. S obzirom na postojeće mjere i (ne)aktivnost državnih institucija za brigu o organizacijskom pamćenju neprofitnog sektora, jasno je da one nisu svjesne od kakve važnosti je gradivo koje OCD-i čuvaju iz čega proizlazi i manjak interesa za očuvanje gradiva OCD-a. Jednom kad se prizna važnost navedenog gradiva, možemo pričati o dodatnoj financijskom pomoći i razvoju privatnih arhiva organizacija, no nažalost još smo daleko od toga.”</p> <p><strong>Zaključno</strong></p> <p>S obzirom na nedostatak prethodnih istraživanja na temu organizacijskog pamćenja, nalazi izloženi u anketnom izvještaju mogu biti korisni u promišljanju mjera kojima bi se potaknula sustavna podrška organizacijama u prikupljanju, čuvanju, digitaliziranju i korištenju arhivske građe. Na temelju provedenog istraživanja može se konstatirati kako je riječ o važnom, ali zanemarenom području djelovanja. Jednako tako, radi se o području kojim se sve organizacije civilnog društva bave, barem na razini prikupljanja materijalnih dokaza za izvještaje o potrošnji namjenskih sredstava, ne uključujući financijsku administraciju što je zakonska obaveza.</p> <p>Ključni problem i prepreka s kojom se organizacije suočavaju odnosi se na manjak odnosno nedostatak vremena za sustavnu brigu o organizacijskom pamćenju. Čak 83,6 % organizacija istaknulo je da naprosto nemaju vremena obavljati rad koji nije dio nekog projekta ili nije podržan kroz institucionalne podrške za civilno društvo. Prema iskazima, radi se o sporadičnom, periodičnom radu koji obavljaju sami, uz rijetke prilike angažmana vanjskih stručnjaka i suradnika. Stoga ne čudi da je među preporukama spomenuta i suradnja s vanjskom službom službenih državnih arhiva za koje se smatra da imaju adekvatne ljudske, prostorne i tehničke resurse da surađuju s organizacijama.</p> <p>Na važnost podrške organizacijama u prikupljanju, čuvanju, digitaliziranju i korištenju arhivske građe ukazuju i odgovori 28,6 % organizacija kako postoji interes vanjskih stručnjaka, znanstvenika i istraživača za arhivskom građom koju čuvaju. Gubitak građe, kao i njezina nesređenost i nesistematiziranost, ne predstavlja samo problem organizacijama koje gube važan aspekt vlastite memorije, nego i zainteresiranoj javnosti, stručnjacima i istraživačima koji ostaju zakinuti za nezamjenjive izvore informacija o povijesti djelovanja organiziranog civilnog društva i njegovog utjecaja na razvoj lokalnih zajednica i procese demokratizacije društva.</p> <p class="has-small-font-size" style="font-style:normal;font-weight:200">Istraživanje je dio nastojanja neformalne inicijative nezavisnih arhiva i knjižnica (Centar za dokumentiranje nezavisne kulture – Kulturtreger i Kurziv, Multimedijalni institut, Kuća ljudskih prava, Documenta, Savez udruga Klubtura, Arhiv Srba u Hrvatskoj, Centar za dramske umjetnosti, Udruženje za razvoj kulture URK) za osiguranje boljeg položaja izvaninstitucionalnih arhiva.</p> <p class="has-small-font-size" style="font-style:normal;font-weight:200">Istraživanje je provedeno u sklopu projekta “Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog društva” podržanog kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova.</p>

<small><em>
Istraživanje je dio nastojanja neformalne inicijative nezavisnih arhiva i knjižnica (Centar za dokumentiranje nezavisne kulture – Kulturtreger i Kurziv, Multimedijalni institut, Kuća ljudskih prava, Documenta, Savez udruga Klubtura, Arhiv Srba u Hrvatskoj, Centar za dramske umjetnosti, Udruženje za razvoj kulture URK) za osiguranje boljeg položaja izvaninstitucionalnih arhiva.

Istraživanje je provedeno u sklopu projekta “Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog društva” podržanog kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova.</em></small>
<div class="imgc imgc-fluid text-center mb-3">[[Datoteka:Active-citizens-fund-400.png]]</div>

</div></div></div></div></div>

Aktivnosti:Od zajednice do institucije

2024-01-11T20:15:33Z

Andrijana:

<div class="article-image"><div class="imgc imgc-fluid imgc-w-100">
[[Datoteka:Od-zajednice-do-institucije.jpeg|alt=Od zajednice do institucije]]
</div></div><div class="row activity"><div class="col-12 offset-sm-1 col-sm-10"><div class="row"><div class="col-12 col-sm-4"><div class="contentHeader"><h1 class="firstHeading">{{PAGENAME}}</h1></div><div class="headingDate"><p>18.10.2023.</p></div></div><div class="col-12 col-sm-8"><div class="article-lead"><p>Za izgradnju partnerskog odnosa između službenog arhivskog sustava i organizacija civilnog drušva nužno je da institucije prepoznaju specifične potrebe nezavisnih arhiva i vrijednost njihova gradiva.</p></div><div class="article-content">
<p><strong>Autor: Nikola Mokrović</strong></p>
<p>Prema [https://www.zakon.hr/z/373/Zakon-o-arhivskom-gradivu-i-arhivima definiciji], arhivsko gradivo je odabrano dokumentarno gradivo koje ima trajnu vrijednost za kulturu, povijest, znanost ili druge djelatnosti, ili za zaštitu i ostvarivanje prava i interesa osoba i zajednica, zbog čega se trajno čuva. Zakon o arhivskom gradivu i arhivima razlikuje javno i privatno arhivsko gradivo: javno je nastalo djelovanjem tijela javne vlasti ili tijela u vlasništvu Republike Hrvatske, dok je privatno nastalo djelovanjem privatnih pravnih i fizičkih osoba. Privatno arhivsko gradivo koje ima posebno značenje (“trajnu vrijednost”) za povijest, znanost i kulturu upisuje se u Upisnik vlasnika ili posjednika privatnog arhivskoga gradiva na temelju rješenja Hrvatskog državnog arhiva. Upravljati gradivom podrazumijeva primjereno čuvanje, obradu i omogućavanje korištenja tog gradiva.</p> <p>Postoji niz koncepata kojima se može opisati upravljanje gradivom organizacija civilnog društva. Tako možemo govoriti o arhivima zajednice (<em>community archives</em>), nezavisnim arhivima <em>(independent archives), </em>arhivskom aktivizmu (<em>Archival activism</em>), participativnom arhiviranju (<em>Participative Archiving</em>) itd. Ti su koncepti dobro objašnjeni u [https://abcdnk.hr/promisljanje-arhiva/community-arhivi-izbor-iz-literature-pripremio-nikola-mokrovic relevantnoj literaturi]. Ti koncepti postoje u kontekstu onoga što <strong>Iván Székely</strong> [https://www.igi-global.com/article/four-paradigms-archival-history/49145 opisuje] kao “pomak od juridičko-administrativnog shvaćanja javnih institucija koje plaćaju porezni obveznici prema ideji društveno legitimiranih arhiva koji pružaju usluge općoj publici u poljima identiteta, lokalnosti, povijesti, kulture te osobnog i komunalnog sjećanja”.</p> <p><strong>Arhivi zajednice</strong></p> <p>Pod arhivima zajednice možemo razumjeti nastojanja određene grupe osoba, inicijative ili organizacije da se gradivo koje je nastalo ili je prikupljeno njihovim radom, ili gradivo koje je od interesa za njihovu misiju i rad uopće, sačuva, usustavi, učini dostupnim javnosti, i na taj način pruži dokumentarnu osnovu koja legitimira specifičan sadržaj kojim se ta grupa bavi.</p> <p>Ovdje je bitno razumjeti da arhivi zajednice predstavljaju određeno odstupanje od klasično shvaćenog arhiviranja koje se dešava u za to specijaliziranim javnim institucijama. Kao distinktivna obilježja javlja se to da se ne radi nužno o instituciji, već prije o procesu tj. aktivnosti koja se nastoji usustaviti. Dapače, arhivi zajednice su u punoj većoj mjeri projekti koji nastaju unutar organizacija ili čine sasvim neovisne projekte grupe ljudi ili pojedinaca. Nadalje, izvaninstitucionalni karakter arhiva zajednice u direktnoj je vezi s izvaninstitucionalnim karakterom gradiva. Arhivi zajednice sami određuju svoj legitiman interes djelovanja, odnosno gradivo koje im je od interesa, i ne zamaraju se općenitošću i neutralnošću odnosa prema gradivu koje karakterizira arhive kao javne institucije. Ono <em>komunalno</em> u arhivima može se pojaviti samo kao subjektivna odrednica, koja će se u očima zakona ili podzakonskih akata pojaviti naprosto kao “privatni arhiv”, “imatelj privatnog arhivskog gradiva” ili “stvaratelj arhivskog gradiva”, ali je spram samog načina legitimacije djelovanja ključno za proces. Nadalje, osobe koje rade u arhivima zajednice nisu nužno profesionalni arhivisti, već osobe prije svega zainteresirane za sadržaj, odnosno često su same pripadnici te zajednice. No, kako je i arhiviranje u velikoj mjeri stvar standarda prema kojima se gradivo obrađuje i čuva, u konačnici i za arhive zajednice trebaju vrijediti iste prakse kao i za institucionalne arhive. </p> <p>Kao suprotnost tome, za razmatranje je korisno obratiti pozornost i na koncept sveobuhvatnog arhiva (<em>total archives</em>), koji proizlazi iz kanadske arhivističke tradicije. Ovdje se problem podzastupljenosti u tijelu nacionalne kulture ili javnosti promatra ne iz ugla zajednice već institucionalne arhivske mreže. Osnovna je ideja da su arhivisti dužni prikupljati gradivo nastalo radom cjelokupne zajednice raščlanjene u svim njezinim specifičnim funkcijama, odnosno grupama, institucijama, zajednicama i na taj način integralno čuvati materijalne tragove njezina povijesna razvoja. Taj je koncept bitan za razmatranje iz razloga što u mjeri u kojoj sveobuhvatni arhiv pokazuje svoja ograničenja (kao što je, vjerujemo, slučaj u Hrvatskoj), jača intenzitet potrebe različitih zajednica da čuvanjem svojeg gradiva, čuvaju, stvaraju i promoviraju svoj identitet.</p> <p>Pregled literature stručne zajednice arhivista u Hrvatskoj ukazuje nam da postoji potreba za razvijanjem sistematskih politika i praksi prema stvarateljima i imateljima privatnog gradiva. </p> <p><strong>Dražen Kušen</strong> [http://hrcak.srce.hr/90524 prepoznaje] tragove koncepta sveobuhvatnog arhiva u hrvatskoj arhivističkoj praksi. No, unatoč tome što državni arhivi u Hrvatskoj čine jedinstvenu mrežu koja omogućuje jedinstveni oblik djelovanja, to jedinstvo nije vidljivo u svim segmentima djelovanja. Kušen piše: “Poglavito se ne prepoznaje u strategiji jedinstvenog usmjeravanja djelovanja službi zaštite i nadzora nad gradivom izvan arhiva, niti u strategiji aktualnog oblikovanja akvizicijske politike. (…) Pojedini državni arhivi su stoga u tim pitanjima uglavnom prepušteni vlastitim procjenama koje umnogome ovise o trenutnim mogućnostima i potrebama, te prostornim i drugim kapacitetima.”</p> <p><strong>Melina Lučić </strong>[https://hrcak.srce.hr/7366 daje] pregled različitih udruga iz različitih sfera i količine gradiva udruga koje se nalaze u državnim arhivima te zaključuje: “Podatci ostavljaju dojam suzdržanosti arhivske službe u nas prema udrugama. Ona je vjerojatno rezultat nedovoljna broja ljudi uključenih u poslove nadzora nad stvarateljima gradiva izvan arhiva (i zaokupljenih nadzorom nad stvarateljima državne i lokalne uprave i pravosuđa, u najnovije vrijeme i likvidiranih gospodarskih stvaratelja), nerazrađenih kriterija vrednovanja i selekcije velikoga broja neprofitnih nevladinih organizacija te nedostatka spoznaje o njihovu značenju u suvremenom građanskom društvu. Svakako, na udruge se gleda kao na nešto manje ozbiljno, fluidno i nestabilno te samim time manje vrijedno pažnje i vremena. Dijelom je zacijelo riječ i o otporu i bojažljivosti pred novim velikim prostorom koji se otvorio pred arhivskim djelatnicima u poslovima nadzora i akvizicijske politike.”</p> <p>Za određene tipove udruga odnosno različite saveze, karakteristična je njihova povezanost s matičnim organizacijama i ustanovama te veća spremnost da se gradivo preda njima nego arhivima. “Primjerice”, piše Lučić, “Hrvatski savez slijepih dobro je povezan i odlično surađuje s Tiflološkim muzejom, a športske udruge i športski savezi tradicionalno su naslonjeni na Hrvatski športski muzej, koji čuva veliku količino njihova gradiva”. Lučić nadalje ističe kako je potrebno razvijati ravnopravan, partnerski odnos između arhiva i udruga, “ne nastupati paternalistički i naredbodavno, već prijateljski. Valja ih uvjeriti kako je i u njihovu interesu da se gradivo sačuva te eventualno pohrani u ustanovi kojoj je pohrana gradiva bit postojanja”.</p> <p><strong>Živana Heđbeli</strong> [http://www.iias-trieste-maribor.eu/wp-content/uploads/atti/2007/hedbeli.pdf piše] da arhivi ne prepoznaju različite specifične potrebe privatnih stvaratelja (privatne osobe, političke stranke, poduzeća, udruge), što umanjuje kvalitetu organizacije gradiva i njegova opisivanja. Kao što ističe, na katedri za arhivistiku pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu ne postoje kolegiji koji se bave privatnim gradivom.</p> <p>Kao i Heđbeli te Kušen u spomenutim radovima, i <strong>Eric Ketelaar</strong> [http://hrcak.srce.hr/29489 smatra] da je kategorizacija privatnih stvaratelja problematična iz niza razloga. </p> <p>Vrednovanje privatnog gradiva kao dio akvizicijske politike (politike preuzimanja gradiva u arhiv) pokazuje na koji se način društveni akteri vrednuju u društvu općenito. Logika kategorizacije također više odgovara državnim i javnim tijelima, koja su ustrojena hijerarhijski, nego civilnom društvu koje je ustrojeno horizontalno (ovdje ne uključujemo saveze koji imaju matične institucije). Stoga se kao centralni problem predstavlja iznalaženje kriterija po kojima je moguće neku organizaciju smatrati ili reprezentativnom ili društveno vrijednom. U tom smislu postavlja se pitanje ne samo o transparentnosti ili kriterijima, već i o načinu na koji je ustrojen proces: može li Hrvatsko arhivističko društvo bez šireg konzultativnog procesa s drugim društvenim akterima odlučivati što će biti stavljeno pod skrb arhiva, a što ne?</p> <p><strong>Arhivski sistem i praksa</strong></p> <p>U Hrvatskoj postoji 18 državnih arhiva – Hrvatski državni arhiv kao središnja arhivska institucija te 17 državnih područnih arhiva. Hrvatski državni arhiv nadležan je za gradivo stvaratelja koji su djelovali ili djeluju na čitavom području Republike Hrvatske, odnosno koje za nju ima značenje u cjelini. U njegovom sastavu od 1979. djeluje Hrvatska kinoteka kao nacionalni filmski arhiv. Kao središnji i matični arhiv, zadužen je za središnje evidencije arhivske službe te vodi Registar arhivskih fondova i zbirki u Republici Hrvatskoj, Upisnik arhivâ, Upisnik vlasnika ili posjednika privatnog arhivskog gradiva i Popis stvaratelja dokumentarnog i arhivskog gradiva u nadležnosti arhiva.</p> <p>Područni državni arhivi nadležni su za gradivo stvaratelja koji su djelovali ili djeluju na području jedne ili više jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave i čija je djelatnost važna ponajprije za to područje.</p> <p>Jedini specijalizirani arhiv u Hrvatskoj, čiji je osnivač Republika Hrvatska, jest Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, osnovan 2005. godine. HMDCDR je znanstvena ustanova – specijalizirani arhiv za prikupljanje, sređivanje, čuvanje, zaštitu te stručno i znanstveno istraživanje dokumentacije i svih podataka vezanih uz Domovinski rat, a svoju djelatnost također obavlja na području cijele Republike Hrvatske.</p> <p>Prema <em>[http://www.arhiv.hr/Portals/0/Dokumenti/Planovi%20i%20izvješća/Izvješće%20o%20izvršenju%20programa%20rada%20Hrvatskog%20državnog%20arhiva%20u%202021.%20godini.pdf?ver=2022-05-03-144618-873 Izvješću] o izvršenju programa rada Hrvatskog državnog arhiva u 2021. godini</em>, Arhiv je obavio 7 stručnih redovnih nadzornih pregleda nad stvarateljima i imateljima arhivskog gradiva. Obavljeno je 38 obilazaka (uvida i sastanaka) te službeno odaslano 34 stručna mišljenja o pojedinim problemima rukovanja i upravljanja gradivom određenih stvaratelja. Što se tiče preuzimanja gradiva u Arhiv, otkupom ili darovanjem preuzeto je 50 dužnih metara (d/m) konvencionalnog privatnog gradiva. U dokumentu ne postoji poseban osvrt na privatno gradivo, a naročito ne na gradivo organizacija civilnog društva.</p> <p>Za arhive i arhivsku djelatnost nadležno je Ministarstvo kulture i medija. Ministarstvo pruža dvije vrste potpora: za arhivsku djelatnost te program digitalizacije u arhivskoj, knjižničnoj i muzejskoj djelatnosti. Prvi oblik potpore, rezerviran za arhivističko i tehničko sređivanje gradiva čiji su korisnici uglavnom državni arhivi, prestao je s radom 2018. godine. Program digitalizacije uključuje potpore za različite vidove digitalizacije i stvaranje digitalne infrastrukture te kao primatelje potpora uključuju širi spektar institucija, u prvom redu knjižnica, instituta i stručnih društava. O prijavljenim projektima od 2018. odlučuje [https://min-kulture.gov.hr/izdvojeno/izdvojena-lijevo/kulturne-djelatnosti-186/digitalizacija-kulturne-bastine-9828/vijece-projekta-hrvatska-kulturna-bastina/9830 Vijeće] [http://www.kultura.hr projekta] “Hrvatska kulturna baština” koje “daje prednost sadržajima od interesa za Republiku Hrvatsku koji uključuju visoku razinu kvalitete i stručne utemeljenosti i koji hrvatsku kulturu stavljaju u europski kontekst, promiču interkulturni dijalog te <em>razvoj civilnog društva</em>”. </p> <p>Od 2009. do 2022. godine Ministarstvo kulture dodijelilo je 11,050,330.25 HRK za 561 program. Od toga je financirano 36 programa organizacija civilnog društva, no radi se o samo 11 organizacija koje su tijekom 13 godina dobile podršku za projekte digitalizacije građe. Od 2018. do 2022. na poziv za predlaganje programa javnih potreba u kulturi za programe digitalizacije arhivske, knjižnične i muzejske građe pristiglo je 411 prijava za koje se tražila financijska potpora u ukupnom iznosu od 19,774,551.21 kuna, a odobrena je financijska potpora za 219 programa u iznosu od 3,310,330.25 kuna. Dakle, odobreno je 50% prijava, no za sveukupno 15% traženog iznosa. Za 2023. godinu nije objavljen poziv za programe digitalizacije arhivske, knjižnične i muzejske građe.</p> <p>Iz ovih podatka moguće je uočiti par stvari. Potrebe stvaratelja/imatelja na terenu koji žele digitalizirati svoje gradivo daleko premašuju mogućnosti financiranja Ministarstva. Drugo, upadljiv je izostanak organizacija civilnog društva, kako na popisu odobrenih, tako i na popisu odbijenih programa. O razlozima se može samo spekulirati: prvo je neupoznatost OCD-ova s ovim tipom financiranja, a drugi razlog je kompleksniji i tiče se same infrastrukture organizacija, postojanja stručnog osoblja, kao i uobičajenih problema vezanih uz projektno financiranje – postavlja se pitanje koliko se organizacijama isplati upuštati u proces koji je znatno skuplji od prosječnog iznosa potpora?</p> <p>U ožujku 2020. godine započeo je [https://min-kulture.gov.hr/vijesti-8/potpisan-ugovor-za-projekt-e-kultura-digitalizacija-kulturne-bastine-s-tvrtkom-ericsson-nikola-tesla-d-d/19960 projekt] “e-Kultura – Digitalizacija kulturne baštine” koji provodi Ministarstvo kulture i medija u okviru Operativnog programa Konkurentnost i kohezija 2014. – 2020. iz Europskog fonda za regionalni razvoj. Prema najavi, korištenje digitalne kulturne baštine poticat će se u područjima znanosti, obrazovanja i turizma, a iako projekt traje do 2023. godine, status njegove provedbe nije nam poznat, kao ni u kojoj mjeri je osigurano sudjelovanje OCD-ova. Ipak, u sklopu provedbe projekta objavljen je [https://min-kulture.gov.hr/izdvojeno/izdvojena-lijevo/kulturne-djelatnosti-186/digitalizacija-kulturne-bastine-9828/projekt-e-kultura-digitalizacija-kulturne-bastine/15548 dokument] “Smjernice za digitalizaciju kulturne baštine”, koji je vjerojatno prvi sustavni dokument u RH koji na cjelovit način navodi smjernice za digitalizaciju gradiva.</p> <p>Zaklada “Kultura nova” 2017. godine uvela je Podršku za organizacijsko i umjetničko pamćenje, jedan od rijetkih primjera uspješnog javnog financiranja projekata koji se mogu u širem smislu smatrati arhivističkim. “Unatoč sve većoj pažnji koja se usmjerava prema istraživanju, čitanju i tumačenju umjetničkog i kulturnog djelovanja izvan dominantnih obrazaca, najčešće od strane samih protagonista, još uvijek ne postoji kontinuirana podrška za artikulaciju raznolikih razvojnih procesa, ključnih problema i postignuća organizacija civilnog društva u suvremenoj kulturi i umjetnosti, umjetnika ili specifičnih umjetničkih i kulturnih područja, kao niti njihovog kontekstualnog djelovanja i uloge u kulturnom i umjetničkom životu određene sredine”, stajalo je u obrazloženju pokretanja ovog programskog područja Zaklade.  </p> <p>U šest ciklusa financiranja  projekata organizacijskog i umjetničkog pamćenja Zaklada je mogla podržati samo 25 % prijavljenih projekata s ukupno 1,698,603.00 kuna. Od 2020. sredstva za ovo programsko područje se kontinuirano smanjuju dok broj prijavitelja raste. U lipnju 2023. godine Zaklada je ugasila sva programska područja, uključujući i ovo, te uvela jedinstvenu podršku za organizacijski razvoj koja među prihvatljivim troškovima sadrži i troškove dokumentiranja rezultata rada organizacije.</p> <p><strong>Arhivski sistem i izvaninstitucionalni arhivi</strong></p> <p>Republika Hrvatska ima razvijen arhivski sistem i praksu, usporedivu s sistemima zemalja u okruženju i s europskim kontekstom, no istovremeno, taj se sistem nalazi se pred klasičnim izazovima nedostatka smještajnih kapaciteta i stručnog osoblja koje bi sređivalo fizičko gradivo. U civilnom društvu postoji pak mnoštvo organizacija koje se bave širim spektrom tema, i u njima nalazimo najrazličitije pristupe obradi i čuvanju gradiva te se može govoriti o postojanju alternativne, decentralizirane mreže organizacija koje se bave arhiviranjem i digitalizacijom. </p> <p>Kao što su pokazali rezultati [https://kulturpunkt.hr/tema/nezamjenjivi-izvori-informacija-za-lokalne-zajednice-i-drustvo-u-cjelini/ istraživanja] o potrebama i resursima organizacija civilnog društva za očuvanje organizacijskog pamćenja, komunikacija između službenih arhiva i OCD-ova kao stvaratelja privatnog gradiva nije kontinuirana i često nije konstruktivna. Organizacije se rijetko odlučuju na komunikaciju s arhivom, dok stavljanje na popis imatelja gradiva OCD-i vide kao dodatnu obavezu, a taj dojam pojačava često i nesređeno gradivo, te nedostatak obučenog osoblja koje bi moglo pristupiti sređivanju gradiva.</p> <p>U najvećem dijelu gradivo se smatra materijalnim dokazima rada neke organizacije, a tek iznimno kao potencijalno arhivsko gradivo koje može imati svoju vrijednost van neposrednog konteksta u kojem se stvara. Stoga su projekti koji se bave organizacijskim sjećanjem, odnosno rekonstrukcijom djelovanja organizacija, često projekti koji uključuju mukotrpno “kopanje po papirima”, pošto se upravljanju papirima ne pristupa na sustavan način u svim fazama njegova života. </p> <p>Dojam razdvojenosti arhivskog sistema i alternativne, izvaninstitucionalne mreže arhiva pojačavaju i službeni dokumenti arhivskih institucija. Naprimjer, Nacionalni plan razvoja arhivske djelatnosti za razdoblje 2020.-2025. udruge i civilno društvo uopće ne spominje.</p> <p>Iz svega navedenog slijedi kako je potrebno razvijati komunikaciju između OCD-ova kao alternativnih arhivskih institucija, i dijelova institucionalnog arhivskog sistema – u prvom redu, vanjske službe arhiva – koji je zadužen za direktni kontakt sa stvarateljima/imateljima gradiva i pregled gradiva, te Hrvatskim arhivističkim društvom koje donosi odluke o njihovoj kategorizaciji.</p>

<small><em>
Istraživanje je dio nastojanja neformalne inicijative nezavisnih arhiva i knjižnica (Centar za dokumentiranje nezavisne kulture – Kulturtreger i Kurziv, Multimedijalni institut, Kuća ljudskih prava, Documenta, Savez udruga Klubtura, Arhiv Srba u Hrvatskoj, Centar za dramske umjetnosti, Udruženje za razvoj kulture URK) za osiguranje boljeg položaja izvaninstitucionalnih arhiva.

Istraživanje je provedeno u sklopu projekta “Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog društva” podržanog kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova.</em></small>
<div class="imgc imgc-fluid text-center mb-3">[[Datoteka:Active-citizens-fund-400.png]]</div>

</div></div></div></div></div>

Aktivnosti:Izazovi arhiviranja net arta

2024-01-11T20:14:12Z

Andrijana:

Aktivnosti:Slušanje, čitanje i gledanje arhiva

2024-01-11T20:13:00Z

Andrijana:

<div class="article-image"><div class="imgc imgc-fluid imgc-w-100">
[[Datoteka:Slusanje-citanje-i-gledanje-arhiva.jpg|alt=Slušanje, čitanje i gledanje arhiva]]
</div></div><div class="row activity"><div class="col-12 offset-sm-1 col-sm-10"><div class="row"><div class="col-12 col-sm-4"><div class="contentHeader"><h1 class="firstHeading">{{PAGENAME}}</h1></div><div class="headingDate"><p>7.8.2023.</p></div></div><div class="col-12 col-sm-8"><div class="article-lead"><p>Potrebu za prikupljanjem i čuvanjem arhivskih materijala udruga Free Dance pretvorila je u jedno od sredstava razvoja publike, razvijajući koncepte koji osiguravaju vidljivost i pristupačnost karlovačke suvremene plesne scene.</p></div><div class="article-content">
<p><strong>Autor: Ivana Francišković Olrom</strong></p>
<p>U Karlovcu je od proljeća srušeno 17 zgrada. Puno je to odlazaka. Većina njih nalazila se u povijesnim dijelovima grada i svaka od njih svjedok je vremena i života u Karlovcu. Teško da će se neko od tih svjedočanstava naći u arhivu. Tamo će stajati da se kuća ta i ta nalazila na katastarskoj čestici <em>toj i toj</em>, služila u <em>te i te</em> svrhe, izgrađena, zatim srušena <em>te i te</em> godine. </p> <p>Srećom, jedna je kuća još na svom mjestu. U središtu grada, malena i stara tristotinjak godina, ugostila je brojne sudionike <em>Karlovac Dance Festivala</em> ([https://www.facebook.com/karlovac.dance.festival/?locale=hr_HR KDF]) koje je sve redom dočekala i ispratila <strong>Marija Spahić</strong>. Teško da će se ovaj podatak naći u arhivu. Tamo će stajati da je <em>Karlovac Dance Festival</em> 2011. godine pokrenula udruga [https://freedance.hr Free Dance] na inicijativu plesačice, koreografkinje i plesne pedagoginje Melite Spahić Bezjak. Udruga je svoje djelovanje započela upravo u središtu grada otvaranjem Info pointa u gore spomenutoj kući, u Križanićevoj ulici, čime se započelo formiranje plesne medijateke i biblioteke. U početku ga je činio materijal koji je Melita skupila tijekom godina studiranja i rada – prvenstveno literatura o plesnoj umjetnosti, te snimke brojnih predstava. Sve je to javnosti brzo postalo dostupno kao neformalna biblioteka, a u prostoru Info pointa održavale su se i projekcije plesnih predstava. </p>
<p>https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2023/12/krizaniceva-13-klc-scaled.jpg</p>
<p><small>Kuća u Križanićevoj ulici</small></p>
<p>Ubrzo se arhiv nastavio puniti slijedom aktivnosti udruge. U prostoru su se održavala predavanja, razgovori, projekcije i promišljanja plesa. Edukativne aktivnosti održavane su u klubu Promenada, nakon toga u dvorani Plesnog kluba Dinamic, pa u dvorani Glazbene škole Karlovac. Vrlo kratko satovi plesa i probe održavane su u novootvorenom prostoru Male scene Hrvatskog doma. Udruga je dugo tražila adekvatan prostor, a polovično rješenje nađeno je 2015. godine na karlovačkom Korzu, u nekadašnjoj prodavaonici cipela u prizemlju stare zgrade, s vrlo lošom izolacijom i stropom nedostatne visine za plesnu dvoranu. Otvaranjem prostora koji će dobiti naziv Atelje suvremenog plesa, udruga Free Dance djeluje na dvije lokacije: nekadašnji Info point postaje ured, a novootvoreni Atelje biblioteka i prostor za održavanje aktivnosti – satovi plesa, izložbe, projekcije, radionice, sastanci.</p> <p>U veljači 2009. Melitina posljednja predstava u Londonu, <em>Duet#1</em>, premijerno je izvedena u Robin Howard Dance Theatreu. Produkcijske aktivnosti udruge započinju krajem 2009. godine predstavom <em>Trapped</em> u klubu Promenada, u koprodukcijii s UPPU ‘’PULS’’. Predstava <em>Duet#1 </em>oživljena je i rekonstruirana u Hrvatskoj na prvom <em>Karlovac Dance Festivalu</em> 2011. godine. Pokrenuti i održati festival suvremene plesne umjetnosti u jednom Karlovcu je nemala stvar. Prvih godina festival se održavao isključivo entuzijazmom. Nakon godina boravka u Londonu, Melita je odlučila djelić međunarodne plesne scene dovesti u Karlovac. Umjetnici su najčešće dolazili o svom trošku, uključivali se ne samo kao izvođači, već i kao voditelji radionica i sudionici plesnih projekata koji su nastajali u trenutku zbivanja festivala. Danas festival uživa relativno zadovoljavajuću, ali nestabilnu potporu lokalnih proračuna i Ministarstva, odvija se u nekoliko godišnjih izdanja, a u izboru programa nastoji se dati jednako prostora i međunarodnom i domaćem suvremenom plesnom stvaralaštvu. Publiku se razvija dosljedno i ovo je jedan od rijetkih festivala suvremenog plesa koji se kontinuirano obraća i najmlađima. Treba spomenuti i inkluzivne radionice i predstave, kao i to da festival od prvog dana njeguje multidisciplinarnost. </p>
<p>https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2023/12/plantin-memories_-ANA-MARIA-PODREBARAC_2012.jpg</p>
<p><small>Plantin Memories, 2012.</small></p>
<p>Organizacija festivala i dalje se velikim dijelom provodi volonterski. Mnogo je dobrih ljudi, od kojih velika većina veze sa suvremenim plesom nema, pomoglo u nabavi, nošenju, čišćenju, prijevozu,  svim onim važnima stvarima koje uvijek ostanu – izvan arhiva. No, potreba za prikupljanjem i čuvanjem arhivskih materijala, tonskih, fotografskih, video zapisa, scenografija, medijateke, kostima, objekata – postojala je od početka rada udruge, a kroz godine je postala i jedno od sredstava razvoja publike. Povodom 15 godina djelovanja Free Dancea, u suradnji s umjetnicom <strong>Nives Sertić</strong> otvorena je [https://kulturpunkt.hr/kritika/ples-za-pamcenje/ izložba] <em>15 godina plesa za budućnost – Izvedba arhiva</em>. Koncept “izvedbe arhiva” nastao je na temelju istraživanja arhiva udruge. Plesne izvedbene umjetnosti su žive i u nekom smislu nematerijalne, pa se kroz multimedijski postav problematizirao izazov zapisivanja izvedbe. Na izložbi je osnovna faktografija i kronologija Free Dancea izložena u  obliku instalacije kontinuirano praćene zvukovima plesnih predstava. Objekti iz nekolicine plesnih produkcija postavljeni su u prostor kao interaktivna scenografija tj. platforma za “izvedbu arhiva”. Tijekom izložbe, u odnosu s posjetiteljima događala se interakcija i interpretacija, temelj budućeg arhivskog materijala. Tako je ono neuhvatljivo u plesnoj umjetnosti postalo mjesto inspiracije za inovativne prakse arhiviranja. </p> <p>Ono što do sad nije aktivirano i otvoreno javnosti je veliki broj istraživačkog tekstualnog bilježenja plesa, pisanih materijala s proba i iz istraživačkog procesa. Namjera je udruge javno objaviti sve tonske i pisane materijale kako bi publici predstavili stvaralački proces, a umjetnicima postali izvorište novih projekata i suradnji. Stoga slušanje, čitanje i gledanje budućeg arhiva – nosi svoju posebnu vrijednost kao zasebni projekt Free Dancea. </p>
<p>https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2023/12/NEVIDLJIVI-PLES-at-KDF013_foto-Denis-Stosic.jpg</p>
<small>Nevidljivi ples, Karlovac Dance Festival 013</small></p>
<p>U Karlovcu je od proljeća srušeno 17 zgrada. U Gradu Karlovcu to s ponosom ističu. Razumljivo, zgrade su bile trošne, neugledne i prijetnja sigurnosti. No, pljeskati odlasku dijela povijesti i vizure grada ipak se čini nekako neprimjereno. To je kao da plješćemo vlastitoj nevolji i nemoći da za baštinu učinimo nešto prije nego joj istekne rok trajanja. </p> <p>Izvan arhiva Free Dancea nikako ne bi trebale ostati sve lokacije na kojima se <em>Karlovac Dance festival</em> održavao i održava. Jedan od temeljnih ciljeva festivala bilo je skretanje pažnje na nedostatak izvedbenih prostora u gradu s naglaskom na zanemaren potencijal brojnih lokacija. Ovakvim zagovaranjem, ne samo za bolje uvjete rada već i spašavanje baštine od propadanja, KDF je postao jedan od važnijih aktera na lokalnoj nezavisnoj sceni. Već je prva festivalska godina iznjedrila video performans snimljen u ruševinama tadašnjeg Hotela Korana, a sljedeća izdanja festivala događala su se najmanje u kazalištu, najviše na alternativnim lokacijama – od Male scene i ruševne velike dvorane Hrvatskog doma, atrija austrougarske kasarne, prostora nekadašnje vojne bašte, danas atriju Veleučilišta, preko zidina Starog grada Dubovca, teniskog balona, dvorišta, parkova do rijeke Korane. </p> <p>Adekvatnog izvedbenog prostora za suvremeni ples u Karlovcu nema. Ove se godine festival održavao na Korani, šetalištu Velike Promenade, u kazalištu i novouređenom kinu Edison. Kad govorimo o zatvorenim prostorima, i kazalište i kino su gradske ustanove u kojima je zbog drugih i redovnih programa moguće održati samo jednu probu prije izvedbe, što je daleko ispod stvarnih festivalskih potreba, naročito kad u to vrijeme moramo nekako uglaviti i postavljanje plesnog poda i tehničku probu. Izazov djelovanja i stvaranja bez plesne dvorane još se više odražava u radu udruge Free Dance koja sve svoje redovne aktivnosti provodi u skromnim uvjetima Ateljea suvremenog plesa. Isti prostor, smješten u samom centru grada, odavno je prerastao aktivnosti, programe prošlih i budućih izvedbenih arhiva.</p>
<p>https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2023/12/Nomadska-plesna-akademija-HR_kdf2020_foto-natasa-tvrdinic-scaled.jpg</p>
<small>Nomadska plesna akademija, KDF 2020. / FOTO: Nataša Tvrdinić</small>
<p>U Karlovcu je od proljeća srušeno 17 zgrada. Taj čin zauvijek mijenja dosadašnju vizuru grada. Sve ono što je ta vizura nosila sa sobom i u sebi ostat će izvan arhiva. Srećom, zgrade u kojima se nalaze i nastaju arhivi Free Dancea i Karlovac Dance Festivala još su na svom mjestu. Ne isključivo, ali dijelom zbog trošnosti i neadekvatnosti prostora u kojima se ovi arhivi nalaze, u nastajanju je i virtualni arhiv Free Dancea. Koncept “virtualnog arhiva” temelji se na nematerijalnosti plesnih/izvedbenih medija i krhkosti, odnosno (ne)mogućnosti njihovog zapisivanja te načina na koji se znanje i informacije unutar izvedbenih medija prenose. Virtualni arhiv zamišljen je kao mjesto žive izvedbe, interakcije, interpretacije i edukacije, za razliku od očekivane reprezentacije povijesnih materijala. Svrha virtualnog arhiva je doprinos profesionalizaciji plesne scene u Karlovcu i u Hrvatskoj. Vidljivost plesne umjetnosti i pristupačnost istoj izuzetno su važne. Internet kao moćan medij zasigurno može biti mjesto popularizacije suvremenog plesa, a ovakav način publiciranja arhivske građe uveliko doprinosi prezentaciji arhiva i suvremene plesne umjetnosti. Krajnji korisnici virtualnog arhiva članovi su udruge i publika: djeca, mladi, šira javnost, a posebno umjetnici koji djeluju u području suvremene umjetnosti i koji će očekivano biti najvjerniji posjetitelji budućeg virtualnog arhiva. Potpuna realizacija ovog koncepta ovisit će, naravno, o raspoloživim ljudskim, financijskim i tehničkim uvjetima. </p> <p>Stoga se, razumno, postavlja pitanje – kako arhivirati upornost, taj glavni element koji održava Free Dance i KDF? Teško, no vrijedilo bi jednom pokušati staviti u arhiv sve one priče, događaje i ljude koji čine da se ta upornost unatoč svemu održava.</p>

<small><em>
Istraživanje je dio nastojanja neformalne inicijative nezavisnih arhiva i knjižnica (Centar za dokumentiranje nezavisne kulture – Kulturtreger i Kurziv, Multimedijalni institut, Kuća ljudskih prava, Documenta, Savez udruga Klubtura, Arhiv Srba u Hrvatskoj, Centar za dramske umjetnosti, Udruženje za razvoj kulture URK) za osiguranje boljeg položaja izvaninstitucionalnih arhiva.

Istraživanje je provedeno u sklopu projekta “Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog društva” podržanog kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova.</em></small>
<div class="imgc imgc-fluid text-center mb-3">[[Datoteka:Active-citizens-fund-400.png]]</div>

</div></div></div></div></div>