Autor: Nikola Mokrović
Prema definiciji, arhivsko gradivo je odabrano dokumentarno gradivo koje ima trajnu vrijednost za kulturu, povijest, znanost ili druge djelatnosti, ili za zaštitu i ostvarivanje prava i interesa osoba i zajednica, zbog čega se trajno čuva. Zakon o arhivskom gradivu i arhivima razlikuje javno i privatno arhivsko gradivo: javno je nastalo djelovanjem tijela javne vlasti ili tijela u vlasništvu Republike Hrvatske, dok je privatno nastalo djelovanjem privatnih pravnih i fizičkih osoba. Privatno arhivsko gradivo koje ima posebno značenje (“trajnu vrijednost”) za povijest, znanost i kulturu upisuje se u Upisnik vlasnika ili posjednika privatnog arhivskoga gradiva na temelju rješenja Hrvatskog državnog arhiva. Upravljati gradivom podrazumijeva primjereno čuvanje, obradu i omogućavanje korištenja tog gradiva.
Postoji niz koncepata kojima se može opisati upravljanje gradivom organizacija civilnog društva. Tako možemo govoriti o arhivima zajednice (community archives), nezavisnim arhivima (independent archives), arhivskom aktivizmu (Archival activism), participativnom arhiviranju (Participative Archiving) itd. Ti su koncepti dobro objašnjeni u relevantnoj literaturi. Ti koncepti postoje u kontekstu onoga što Iván Székely opisuje kao “pomak od juridičko-administrativnog shvaćanja javnih institucija koje plaćaju porezni obveznici prema ideji društveno legitimiranih arhiva koji pružaju usluge općoj publici u poljima identiteta, lokalnosti, povijesti, kulture te osobnog i komunalnog sjećanja”.
Arhivi zajednice
Pod arhivima zajednice možemo razumjeti nastojanja određene grupe osoba, inicijative ili organizacije da se gradivo koje je nastalo ili je prikupljeno njihovim radom, ili gradivo koje je od interesa za njihovu misiju i rad uopće, sačuva, usustavi, učini dostupnim javnosti, i na taj način pruži dokumentarnu osnovu koja legitimira specifičan sadržaj kojim se ta grupa bavi.
Ovdje je bitno razumjeti da arhivi zajednice predstavljaju određeno odstupanje od klasično shvaćenog arhiviranja koje se dešava u za to specijaliziranim javnim institucijama. Kao distinktivna obilježja javlja se to da se ne radi nužno o instituciji, već prije o procesu tj. aktivnosti koja se nastoji usustaviti. Dapače, arhivi zajednice su u punoj većoj mjeri projekti koji nastaju unutar organizacija ili čine sasvim neovisne projekte grupe ljudi ili pojedinaca. Nadalje, izvaninstitucionalni karakter arhiva zajednice u direktnoj je vezi s izvaninstitucionalnim karakterom gradiva. Arhivi zajednice sami određuju svoj legitiman interes djelovanja, odnosno gradivo koje im je od interesa, i ne zamaraju se općenitošću i neutralnošću odnosa prema gradivu koje karakterizira arhive kao javne institucije. Ono komunalno u arhivima može se pojaviti samo kao subjektivna odrednica, koja će se u očima zakona ili podzakonskih akata pojaviti naprosto kao “privatni arhiv”, “imatelj privatnog arhivskog gradiva” ili “stvaratelj arhivskog gradiva”, ali je spram samog načina legitimacije djelovanja ključno za proces. Nadalje, osobe koje rade u arhivima zajednice nisu nužno profesionalni arhivisti, već osobe prije svega zainteresirane za sadržaj, odnosno često su same pripadnici te zajednice. No, kako je i arhiviranje u velikoj mjeri stvar standarda prema kojima se gradivo obrađuje i čuva, u konačnici i za arhive zajednice trebaju vrijediti iste prakse kao i za institucionalne arhive.
Kao suprotnost tome, za razmatranje je korisno obratiti pozornost i na koncept sveobuhvatnog arhiva (total archives), koji proizlazi iz kanadske arhivističke tradicije. Ovdje se problem podzastupljenosti u tijelu nacionalne kulture ili javnosti promatra ne iz ugla zajednice već institucionalne arhivske mreže. Osnovna je ideja da su arhivisti dužni prikupljati gradivo nastalo radom cjelokupne zajednice raščlanjene u svim njezinim specifičnim funkcijama, odnosno grupama, institucijama, zajednicama i na taj način integralno čuvati materijalne tragove njezina povijesna razvoja. Taj je koncept bitan za razmatranje iz razloga što u mjeri u kojoj sveobuhvatni arhiv pokazuje svoja ograničenja (kao što je, vjerujemo, slučaj u Hrvatskoj), jača intenzitet potrebe različitih zajednica da čuvanjem svojeg gradiva, čuvaju, stvaraju i promoviraju svoj identitet.
Pregled literature stručne zajednice arhivista u Hrvatskoj ukazuje nam da postoji potreba za razvijanjem sistematskih politika i praksi prema stvarateljima i imateljima privatnog gradiva.
Dražen Kušen prepoznaje tragove koncepta sveobuhvatnog arhiva u hrvatskoj arhivističkoj praksi. No, unatoč tome što državni arhivi u Hrvatskoj čine jedinstvenu mrežu koja omogućuje jedinstveni oblik djelovanja, to jedinstvo nije vidljivo u svim segmentima djelovanja. Kušen piše: “Poglavito se ne prepoznaje u strategiji jedinstvenog usmjeravanja djelovanja službi zaštite i nadzora nad gradivom izvan arhiva, niti u strategiji aktualnog oblikovanja akvizicijske politike. (…) Pojedini državni arhivi su stoga u tim pitanjima uglavnom prepušteni vlastitim procjenama koje umnogome ovise o trenutnim mogućnostima i potrebama, te prostornim i drugim kapacitetima.”
Melina Lučić daje pregled različitih udruga iz različitih sfera i količine gradiva udruga koje se nalaze u državnim arhivima te zaključuje: “Podatci ostavljaju dojam suzdržanosti arhivske službe u nas prema udrugama. Ona je vjerojatno rezultat nedovoljna broja ljudi uključenih u poslove nadzora nad stvarateljima gradiva izvan arhiva (i zaokupljenih nadzorom nad stvarateljima državne i lokalne uprave i pravosuđa, u najnovije vrijeme i likvidiranih gospodarskih stvaratelja), nerazrađenih kriterija vrednovanja i selekcije velikoga broja neprofitnih nevladinih organizacija te nedostatka spoznaje o njihovu značenju u suvremenom građanskom društvu. Svakako, na udruge se gleda kao na nešto manje ozbiljno, fluidno i nestabilno te samim time manje vrijedno pažnje i vremena. Dijelom je zacijelo riječ i o otporu i bojažljivosti pred novim velikim prostorom koji se otvorio pred arhivskim djelatnicima u poslovima nadzora i akvizicijske politike.”
Za određene tipove udruga odnosno različite saveze, karakteristična je njihova povezanost s matičnim organizacijama i ustanovama te veća spremnost da se gradivo preda njima nego arhivima. “Primjerice”, piše Lučić, “Hrvatski savez slijepih dobro je povezan i odlično surađuje s Tiflološkim muzejom, a športske udruge i športski savezi tradicionalno su naslonjeni na Hrvatski športski muzej, koji čuva veliku količino njihova gradiva”. Lučić nadalje ističe kako je potrebno razvijati ravnopravan, partnerski odnos između arhiva i udruga, “ne nastupati paternalistički i naredbodavno, već prijateljski. Valja ih uvjeriti kako je i u njihovu interesu da se gradivo sačuva te eventualno pohrani u ustanovi kojoj je pohrana gradiva bit postojanja”.
Živana Heđbeli piše da arhivi ne prepoznaju različite specifične potrebe privatnih stvaratelja (privatne osobe, političke stranke, poduzeća, udruge), što umanjuje kvalitetu organizacije gradiva i njegova opisivanja. Kao što ističe, na katedri za arhivistiku pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu ne postoje kolegiji koji se bave privatnim gradivom.
Kao i Heđbeli te Kušen u spomenutim radovima, i Eric Ketelaar smatra da je kategorizacija privatnih stvaratelja problematična iz niza razloga.
Vrednovanje privatnog gradiva kao dio akvizicijske politike (politike preuzimanja gradiva u arhiv) pokazuje na koji se način društveni akteri vrednuju u društvu općenito. Logika kategorizacije također više odgovara državnim i javnim tijelima, koja su ustrojena hijerarhijski, nego civilnom društvu koje je ustrojeno horizontalno (ovdje ne uključujemo saveze koji imaju matične institucije). Stoga se kao centralni problem predstavlja iznalaženje kriterija po kojima je moguće neku organizaciju smatrati ili reprezentativnom ili društveno vrijednom. U tom smislu postavlja se pitanje ne samo o transparentnosti ili kriterijima, već i o načinu na koji je ustrojen proces: može li Hrvatsko arhivističko društvo bez šireg konzultativnog procesa s drugim društvenim akterima odlučivati što će biti stavljeno pod skrb arhiva, a što ne?
Arhivski sistem i praksa
U Hrvatskoj postoji 18 državnih arhiva – Hrvatski državni arhiv kao središnja arhivska institucija te 17 državnih područnih arhiva. Hrvatski državni arhiv nadležan je za gradivo stvaratelja koji su djelovali ili djeluju na čitavom području Republike Hrvatske, odnosno koje za nju ima značenje u cjelini. U njegovom sastavu od 1979. djeluje Hrvatska kinoteka kao nacionalni filmski arhiv. Kao središnji i matični arhiv, zadužen je za središnje evidencije arhivske službe te vodi Registar arhivskih fondova i zbirki u Republici Hrvatskoj, Upisnik arhivâ, Upisnik vlasnika ili posjednika privatnog arhivskog gradiva i Popis stvaratelja dokumentarnog i arhivskog gradiva u nadležnosti arhiva.
Područni državni arhivi nadležni su za gradivo stvaratelja koji su djelovali ili djeluju na području jedne ili više jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave i čija je djelatnost važna ponajprije za to područje.
Jedini specijalizirani arhiv u Hrvatskoj, čiji je osnivač Republika Hrvatska, jest Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, osnovan 2005. godine. HMDCDR je znanstvena ustanova – specijalizirani arhiv za prikupljanje, sređivanje, čuvanje, zaštitu te stručno i znanstveno istraživanje dokumentacije i svih podataka vezanih uz Domovinski rat, a svoju djelatnost također obavlja na području cijele Republike Hrvatske.
Prema Izvješću o izvršenju programa rada Hrvatskog državnog arhiva u 2021. godini, Arhiv je obavio 7 stručnih redovnih nadzornih pregleda nad stvarateljima i imateljima arhivskog gradiva. Obavljeno je 38 obilazaka (uvida i sastanaka) te službeno odaslano 34 stručna mišljenja o pojedinim problemima rukovanja i upravljanja gradivom određenih stvaratelja. Što se tiče preuzimanja gradiva u Arhiv, otkupom ili darovanjem preuzeto je 50 dužnih metara (d/m) konvencionalnog privatnog gradiva. U dokumentu ne postoji poseban osvrt na privatno gradivo, a naročito ne na gradivo organizacija civilnog društva.
Za arhive i arhivsku djelatnost nadležno je Ministarstvo kulture i medija. Ministarstvo pruža dvije vrste potpora: za arhivsku djelatnost te program digitalizacije u arhivskoj, knjižničnoj i muzejskoj djelatnosti. Prvi oblik potpore, rezerviran za arhivističko i tehničko sređivanje gradiva čiji su korisnici uglavnom državni arhivi, prestao je s radom 2018. godine. Program digitalizacije uključuje potpore za različite vidove digitalizacije i stvaranje digitalne infrastrukture te kao primatelje potpora uključuju širi spektar institucija, u prvom redu knjižnica, instituta i stručnih društava. O prijavljenim projektima od 2018. odlučuje Vijeće projekta “Hrvatska kulturna baština” koje “daje prednost sadržajima od interesa za Republiku Hrvatsku koji uključuju visoku razinu kvalitete i stručne utemeljenosti i koji hrvatsku kulturu stavljaju u europski kontekst, promiču interkulturni dijalog te razvoj civilnog društva”.
Od 2009. do 2022. godine Ministarstvo kulture dodijelilo je 11,050,330.25 HRK za 561 program. Od toga je financirano 36 programa organizacija civilnog društva, no radi se o samo 11 organizacija koje su tijekom 13 godina dobile podršku za projekte digitalizacije građe. Od 2018. do 2022. na poziv za predlaganje programa javnih potreba u kulturi za programe digitalizacije arhivske, knjižnične i muzejske građe pristiglo je 411 prijava za koje se tražila financijska potpora u ukupnom iznosu od 19,774,551.21 kuna, a odobrena je financijska potpora za 219 programa u iznosu od 3,310,330.25 kuna. Dakle, odobreno je 50% prijava, no za sveukupno 15% traženog iznosa. Za 2023. godinu nije objavljen poziv za programe digitalizacije arhivske, knjižnične i muzejske građe.
Iz ovih podatka moguće je uočiti par stvari. Potrebe stvaratelja/imatelja na terenu koji žele digitalizirati svoje gradivo daleko premašuju mogućnosti financiranja Ministarstva. Drugo, upadljiv je izostanak organizacija civilnog društva, kako na popisu odobrenih, tako i na popisu odbijenih programa. O razlozima se može samo spekulirati: prvo je neupoznatost OCD-ova s ovim tipom financiranja, a drugi razlog je kompleksniji i tiče se same infrastrukture organizacija, postojanja stručnog osoblja, kao i uobičajenih problema vezanih uz projektno financiranje – postavlja se pitanje koliko se organizacijama isplati upuštati u proces koji je znatno skuplji od prosječnog iznosa potpora?
U ožujku 2020. godine započeo je projekt “e-Kultura – Digitalizacija kulturne baštine” koji provodi Ministarstvo kulture i medija u okviru Operativnog programa Konkurentnost i kohezija 2014. – 2020. iz Europskog fonda za regionalni razvoj. Prema najavi, korištenje digitalne kulturne baštine poticat će se u područjima znanosti, obrazovanja i turizma, a iako projekt traje do 2023. godine, status njegove provedbe nije nam poznat, kao ni u kojoj mjeri je osigurano sudjelovanje OCD-ova. Ipak, u sklopu provedbe projekta objavljen je dokument “Smjernice za digitalizaciju kulturne baštine”, koji je vjerojatno prvi sustavni dokument u RH koji na cjelovit način navodi smjernice za digitalizaciju gradiva.
Zaklada “Kultura nova” 2017. godine uvela je Podršku za organizacijsko i umjetničko pamćenje, jedan od rijetkih primjera uspješnog javnog financiranja projekata koji se mogu u širem smislu smatrati arhivističkim. “Unatoč sve većoj pažnji koja se usmjerava prema istraživanju, čitanju i tumačenju umjetničkog i kulturnog djelovanja izvan dominantnih obrazaca, najčešće od strane samih protagonista, još uvijek ne postoji kontinuirana podrška za artikulaciju raznolikih razvojnih procesa, ključnih problema i postignuća organizacija civilnog društva u suvremenoj kulturi i umjetnosti, umjetnika ili specifičnih umjetničkih i kulturnih područja, kao niti njihovog kontekstualnog djelovanja i uloge u kulturnom i umjetničkom životu određene sredine”, stajalo je u obrazloženju pokretanja ovog programskog područja Zaklade.
U šest ciklusa financiranja projekata organizacijskog i umjetničkog pamćenja Zaklada je mogla podržati samo 25 % prijavljenih projekata s ukupno 1,698,603.00 kuna. Od 2020. sredstva za ovo programsko područje se kontinuirano smanjuju dok broj prijavitelja raste. U lipnju 2023. godine Zaklada je ugasila sva programska područja, uključujući i ovo, te uvela jedinstvenu podršku za organizacijski razvoj koja među prihvatljivim troškovima sadrži i troškove dokumentiranja rezultata rada organizacije.
Arhivski sistem i izvaninstitucionalni arhivi
Republika Hrvatska ima razvijen arhivski sistem i praksu, usporedivu s sistemima zemalja u okruženju i s europskim kontekstom, no istovremeno, taj se sistem nalazi se pred klasičnim izazovima nedostatka smještajnih kapaciteta i stručnog osoblja koje bi sređivalo fizičko gradivo. U civilnom društvu postoji pak mnoštvo organizacija koje se bave širim spektrom tema, i u njima nalazimo najrazličitije pristupe obradi i čuvanju gradiva te se može govoriti o postojanju alternativne, decentralizirane mreže organizacija koje se bave arhiviranjem i digitalizacijom.
Kao što su pokazali rezultati istraživanja o potrebama i resursima organizacija civilnog društva za očuvanje organizacijskog pamćenja, komunikacija između službenih arhiva i OCD-ova kao stvaratelja privatnog gradiva nije kontinuirana i često nije konstruktivna. Organizacije se rijetko odlučuju na komunikaciju s arhivom, dok stavljanje na popis imatelja gradiva OCD-i vide kao dodatnu obavezu, a taj dojam pojačava često i nesređeno gradivo, te nedostatak obučenog osoblja koje bi moglo pristupiti sređivanju gradiva.
U najvećem dijelu gradivo se smatra materijalnim dokazima rada neke organizacije, a tek iznimno kao potencijalno arhivsko gradivo koje može imati svoju vrijednost van neposrednog konteksta u kojem se stvara. Stoga su projekti koji se bave organizacijskim sjećanjem, odnosno rekonstrukcijom djelovanja organizacija, često projekti koji uključuju mukotrpno “kopanje po papirima”, pošto se upravljanju papirima ne pristupa na sustavan način u svim fazama njegova života.
Dojam razdvojenosti arhivskog sistema i alternativne, izvaninstitucionalne mreže arhiva pojačavaju i službeni dokumenti arhivskih institucija. Naprimjer, Nacionalni plan razvoja arhivske djelatnosti za razdoblje 2020.-2025. udruge i civilno društvo uopće ne spominje.
Iz svega navedenog slijedi kako je potrebno razvijati komunikaciju između OCD-ova kao alternativnih arhivskih institucija, i dijelova institucionalnog arhivskog sistema – u prvom redu, vanjske službe arhiva – koji je zadužen za direktni kontakt sa stvarateljima/imateljima gradiva i pregled gradiva, te Hrvatskim arhivističkim društvom koje donosi odluke o njihovoj kategorizaciji.
Istraživanje je dio nastojanja neformalne inicijative nezavisnih arhiva i knjižnica (Centar za dokumentiranje nezavisne kulture – Kulturtreger i Kurziv, Multimedijalni institut, Kuća ljudskih prava, Documenta, Savez udruga Klubtura, Arhiv Srba u Hrvatskoj, Centar za dramske umjetnosti, Udruženje za razvoj kulture URK) za osiguranje boljeg položaja izvaninstitucionalnih arhiva.
Istraživanje je provedeno u sklopu projekta “Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog društva” podržanog kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova.
