Razgovarali: Hana Sirovica i Matija Mrakovčić
Branimir Slijepčević Brada dugogodišnji je nezavisni radijski i kulturni djelatnik. Dugogodišnji je voditelj i organizator Art & Music festivala u Puli te autor radijskih emisija Mali Mrak i Revija na ledu koje su se emitirale na Radio Maestralu i HR Radio Puli. Autor je dvadesetak dokumentarnih audio reportaža za emisiju Skrivena strana dana Trećeg programa Hrvatskog radija te dva audio dokumentarca, Daske za lijes, maske za ples o građanskom otporu prenamjeni pulskog vojnog kompleksa Muzil u turistički resort, te Ich Bin, Du Bist Und Amen o Franciju Blaškoviću. Trenutno je glavni urednik Radio Rojca, neprofitnog medija čiji je nakladnik Savez udruga Rojca. S Bradom smo u trosatnom intervjuu razgovarali o brojnim temama (od DJ-inga u podrumu Hotela Pula, Art & Music festivalu, sukoordinaciji Glasa 99, nestajanju klubova i njihove publike krajem 1990-ih, medijskom radu i širem stanju društva u Puli i Hrvatskoj.
Koje je tvoje prvo sjećanje na period 1980-ih?
Koncerti, išlo se stalno na koncerte, bila je aktivna scena mjesne zajednice, to nas je valjda dosta i formiralo. Najvažniji događaj je bio festival filma, Jugoslovenski festival u Areni na koji se uvijek išlo i to već u nižim razredima osnovne škole. Tih osam dana grad je živio vrlo intenzivno – sve je radilo puno duže nego inače, bio je čak neki ludi običaj da se klince pušta da preskaču ogradu kako bi gledali filmove. I to je sigurno utjecalo na šušur oko festivala, sve je to utjecalo na naše formiranje. Festival je utjecao na kasnije festivalsko ludilo koje se događalo u Puli, prije svega glazbenih festivala, od 90-ih naovamo. U toj dobi se kreće na koncerte u mjesnoj zajednici, konzumirali su se filmovi, famozne matineje, Uljanik, dolazili su više-manje svi jači bendovi iz bivše države. Underground su bile svirke lokalnih bendova zimi po mjesnim zajednicama. Rijetko kad bi došao netko izvana, nekako je bila dosta zatvorena pulska glazbena scena, ali tad iznimno jaka. Tek poslije kad sam radio neka istraživanja shvatio sam koliko je bila jaka, ali medijska i glazbena industrija su bile u velikim gradovima i teško je bilo doći iz neke Pule pod svjetla reflektora. Onda nije bilo Bandcampa, nisi mogao snimiti CD na kompjuteru. E, imati album tada je bila velika stvar. Krajem 80-ih to se mijenja, nezavisno izdavaštvo i underground dobivaju nekakvu strukturu. Onda tu isplivavaju neki bendovi iz Pule i to je sigurno utjecalo na mene.
Podsjeti nas malo na zaboravljeni koncept mjesne zajednice, a onda i omladinske kulture koja se u sklopu njih proizvodila…
Čak sam i sudjelovao u tome, to je bio prvi pokušaj da organiziramo neki koncert s ekipom jer je netko rekao: “Ajmo osnovati omladinski aktiv pri mjesnoj zajednici Centar”. Prvi motiv je bio da imamo neko mjesto gdje možemo igrati karte i ne znam šta raditi po zimi, neću u detalje. Tad su mjesne zajednice imale jednog čovjeka koji je bio zaposlen i vodio tu cijelu zajednicu, danas to nije slučaj u Puli. Onda nam je taj koji je vodio mjesnu zajednicu rekao: “Pa ne možete samo to, tu igrat karte. Ajde nešto radite.” Onda smo mi rekli da ćemo napraviti koncert, odmah najveći na svijetu. I naravno da je to propalo, ništa se nije dogodilo iako su svi bendovi došli, ali mi nismo znali kako postaviti pozornicu, na primjer. Nismo o nekim detaljima razmišljali, bili smo mladi. Ali naš se angažman poticao kroz te mjesne zajednice. Recimo, Veruda i Mjesna zajednica Arena su bile bitne jer se tamo uvijek sviralo. Tamo bi vidjeli te neke naše bendove. To je jedan društveni segment koji je onda postojao, danas ga nema. Naravno, kao i svaki drugi veći ili malo veći grad imali smo omladinsku novinu koja je kratko izlazila krajem 80-ih ili u više navrata. Znam da smo kao klinci vrlo rado to išli kolportirati, volontirati. Onda bi nam netko rekao – možete i Polet. Ok, može. I još jedna stvar. Za razliku od drugih gradova koji su imali omladinske centre ili klubove kojima je upravljao SSOH (Savez socijalističke omladine Hrvatske), u Puli je Uljanik bio pod SSO “Uljanik”. Znači, za njega nije bila nadležna gradska organizacija, a generirao je važan kulturni sadržaj koji je mlade zanimao.
Možemo li se kratko vratiti na festivalsko ludilo u 1980-im koje se nastavilo i u 1990-im u Puli?
Izgledalo mi je kao da se tu odgojila jedna generacija ljudi, jedna scena. Ta scena nije imala infrastrukturu, organizatore koncerata, novinare, izdavače da ne spominjemo, emisije na radiju gdje bi se to promoviralo… Ta scena nastaje dakle 90-ih. Kako su nastali bendovi, onda je počela rasti scena koja nastaje oko bendova. Pula je tada jaka, ima Idijote, ima Spoonse, ima Messerchmitt i to su tri vrlo važna benda tada u Jugoslaviji. Počinju i festivali, prvo bih naveo festival Arena, na stadionu Istre. Zvao se Arena jer je valjda bila ideja da bude u Areni, ali im netko nije dozvolio. Radili su ga njemački promoteri, doveli su tada Einstürzende Neubauten, Alien Sex Fiend je svirao, od ovih jugoslavenskih Borghesia, Disciplina Kičme, Let 3 i, ne znam, bila je Miladojka Youneed. Bio je to prvi put da mi vidimo tako nešto u našem malom gradu, došlo je jako puno ljudi izvana, publika iz Njemačke, vrlo zanimljivog izgleda u to vrijeme za našu malu sredinu. To je bio poticaj, uz tada Festival jugoslavenskog igranog filma, da se poslije počnu događati neki drugi festivali, pa i festivali u čijoj sam organizaciji sudjelovao kasnije. A onda znamo što se dogodilo, pretvorili smo se praktički u grad festivala – svaki vikend je bio neki festival.
U našim istraživanjima kraja 80-ih u Puli, Brada se pojavljuje kao onaj lik koji pušta muziku u Hotelu Pula.
Joj, da. Postojala su ta neka zimska okupljališta koja nisu bila koncertna, ali događala su se na zanimljivim mjestima. Jedno mjesto je Zajednica Talijana – Circolo, tamo imamo disko i nekakvog DJ-a. Onda je bio Dom JNA, prostor se zvao Marelica, i Uljanik, naravno, kao mjesto gdje su svi išli. U Circolu se u jednom trenutku počela vrtiti ta “alternativna” muzika, i bio je tamo DJ koji se zvao Redžo. U jednom trenutku je prestao tamo raditi, međutim, imao je sljedbenike koji su išli za njim i u jednom trenutku se pojavio na zamjeni u Hotelu Pula, koja se zvala Disco Colosseum, ali to nitko nije znao, to je pisalo malim slovima gore, a svi su to zvali HP. To je disko koji se nalazi u hotelu, a hotel je krajem 70-ih izgrađen, mislim da mi je Damir Avdić pričao da i kod njih u Tuzli ima isti takav hotel s diskom, valjda je to bio neki standard – da bi hotel imao neku zvjezdicu, morao je u podrumu imati disko. Disco Colosseum je bio u krug i stalo je tamo 400-tinjak ljudi. I tako je Redžo došao u taj HP da mijenja frenda DJ-a, međutim, s njim je došla i gomila ljudi. I gazda je vidio komercijalni potencijal toga i ostavio je Redžu da tamo pušta muziku i s vremenom je postao kultno mjesto, vrlo bitno za te godine. Bilo je otvoreno, s manjim prekidima, znači, od 1986. do 1993. Ja sam počeo tamo raditi ‘89., prije vojske. Isto sam nosio ploče kao i svi, to je bio običaj tada, da uzmeš ploču i da daš DJ-u, no njemu je to bilo zanimljivo pa mi je rekao: “Ajde, bi li i ti jedan dan probao?”. I tako sam se okušao u tome i publika me prihvatila na otvorenoj sceni i ostao sam tamo do zatvaranja ’93.
Možeš li nam opisati vlastiti angažman u području kulture početkom 1990-ih, ali i to kako je izgledala scena u tom razdoblju?
Kad se vraćam iz vojske, tamo negdje prije rata, kada se već vidjelo da jedna država odlazi, a druga dolazi, potpisivali smo peticiju da prostor Doma JNA ili Doma armije, danas Doma branitelja, postane gradski multimedijalni kulturni centar. Ne znam kako smo uopće došli na tu ideju. Znam da smo stajali danima po gradu, na više štandova i potpisivali peticiju za koju ne znam što je bilo poslije. Sjećam se da je to bilo vrijeme gdje su još vojnici iz te bivše armije hodali po gradu i potpisivali peticiju.
Bio sam angažiran, s još dijelom ljudi sa scene, u Forumu mladih. Nešto se tu SDP muvao, ali mi smo uporno inzistirali da je to nestranačko. U biti smo od njih dobili prostor i tu smo, praktički na redovnoj bazi, organizirali gomile koncerata. Čak smo u nekom trenutku, kao jedan od vidova financiranja, pokrenuli studentsku zadrugu, to je tad bilo moguće i tako smo se financirali. Isto treba znati da su u 90-ima i koncerti bili isplativa djelatnost, da je bilo dovoljno publike da pokrije sve troškove vezane uz koncerte.
Tad su počela zamračenja, bilo je ponekih incidenata. Sva mjesta su radila do 23h, mi smo radili seriju koncerata “za kulturnu animaciju izbjeglica” i dobili smo dozvolu do 01h, dosta te scene je tada tuda prodefiliralo, baš u Hotelu Pula.
Iz tog Foruma mladih nastao je još jedan festival, Melody festival. Dva su izdanja bila, ’92. i ’93. Koncert ’92. se dogodio na pulskom Kaštelu koji je opet koncertno aktivan. E, tad se doslovno nije moglo ući na Kaštel, mislim da je došlo pola Hrvatske i cijela Slovenija, to je baš bilo ludo, a praktički jedino poznato ime je tada bio Let 3. Bilo je talijanskih bendova, puno se radilo, u toj kancelariji koju smo imali u bivšem Komitetu, lijepili smo plakate svih događaja koje smo organizirali, i to je bilo impozantno, mislim da nije bilo mjesta više na zidu koliko smo toga napravili.
Puno se išlo kod Marka Brecelja u Kopar. Puno se išlo u Rijeku, u Palach i to je bila ta neka suradnja – Kopar, Rijeka, Ljubljana. U Sloveniji je tada bila dosta jaka ta scena u malim mjestima, ti njihovi kulturni domovi imali su super koncerte, u Ilirskoj Bistrici, na primjer. Dan-danas tamo je super klub, tada smo tamo gledali sve i svašta početkom 90-ih. Posebno se išlo na srpske bendove. To su bili dosta dobri masovni odlasci iz Pule na ta događanja.
Tada su bili važni Idijoti, jedan od najuspješnijih bendova na ovim prostorima. Franci je bio važan, Franci Blašković, bilo je i njihovih suradnji. Mislim, Franci nam je i otkrio Istru, s onim njegovim oštarijama Turcima. Išli smo za njim po Istri, nismo ni znali da postoje ta neka mjesta i da se u kafanama može svirat rokenrol. A sve zato što mu je netko rekao ’86. da je to seljačka muzika, u tom istom Uljaniku. Onda je rekao – ok, idem na selo. I nikad nije svirao u Puli, to je isto zanimljivo. Kada je ’94. svirao na Art & Musicu s Idijotima jednu pjesmu, to je bilo čudo tada, ja to nisam shvaćao, imao sam možda 24 godine, ali stariji ljudi sa scene su rekli – Franci u Puli, pa ludilo, ovo treba zabilježiti.
Art & Music?
Art & Music je proizašao iz radija. Dok sam ja puštao muziku u Hotelu Pula, organizatori i pokretači festivala – Željko Herceg i Ozren Kiza – imali su emisiju na Radiju Puli, u jutarnjem terminu, za mlade. Mene su zvali da puštam muziku koju puštam u Hotelu Pula, emisija je išla u 7h ujutro, možete misliti šta je to bilo, nakon toga smo dobili večernji termin, nazvali smo tu emisiju Mali mrak i iz Malog mraka je u stvari nastao Art & Music festival. Zvali su nas u Palach, Mali mrak gostuje, tamo je bilo 1000 ljudi, Novi list nas čeka za intervju, u biti, ta emisija je bila kao Art & Music, samo na radiju, bili smo izrazito slušani. Radio je tad mogao nešto pokrenuti. Možda može i danas.
Art & Music kreće ’93., rade ga Željko Herceg i Ozren Kiza, ja radim na Melody festivalu s Draženom Majićem koji je bio jako aktivan tada i važan za scenu. Sa Željkom ’94. počinjem raditi Art & Music, a Melody se gasi. Sjećam se detalja ’94. gdje tadašnji iz Društvenih djelatnosti ide za nama i govori da će nam dati neke pare, novce da pomogne, jer očito su vidjeli da se tu muva jako puno ljudi i postoji neki medijski šušur oko Art & Musica, a mi doslovno govorimo – ne treba, sve je ok. Mislim, to danas izgleda smiješno, ali to je stvarno bilo tako. Postojala je publika, danas je smiješno kad ovi pričaju o razvoju publike. Ovdje je bila publika koja je bila spremna platiti ulaz i bilo je sasvim normalno platiti ulaz jer od tog ulaza se moglo sve pokriti, a nekad je možda nešto i ostalo organizatoru. Svi su bili pokriveni, sve je bilo plaćeno, svi su bili zadovoljni. Nikad nisu ti ulazi bili takvi da si morao dizati kredit da bi ušao na festival, nego je sve bilo: ispalo mi nešto iz džepa pa sam ušao unutra. Znači, o ‘90-ima pričamo.
Prvi Art & Music su bili natjecanje mladih bendova. Ne znam, danas to smiješno izgleda, gdje 1000 do 1500 ljudi gleda neki doom metal bend s velikim zanimanjem, ’94. usred ljeta, na terasi Uljanika. Danas mi to izgleda kao science fiction, ali to se stvarno dogodilo. Ljudi slušaju, gledaju, prate, postojale su ocjene publike i svi su u tome sudjelovali. Naravno, s vremenom to sve kopni i prestaje interes za nečim novim, ali tada je postojala publika koja je bila izgrađena i koju je zanimalo otići na bilo koji koncert. Mislim, znali su i otići nakon dvije pjesme i reći – to je loše, šta si mi to doveo? Znači, bili su vrlo kritični, možda i previše kritični ponekad, ali ih je zanimalo. Zanimala ih je nova muzika, zanimala ih je autorska muzika – tko je tad svirao cover bendove nije dobro prolazio u tom dijelu društva, to je bilo za neka druga mjesta, posebno ‘90-ih. To s coverima je zanimljiva stvar, ako gledamo iz današnje perspektive.
Na Art & Musicu smo uvijek inzistirali da bendovi budu tu sva tri dana, da bi se družili, svi su spavali uvijek na istom mjestu. To smo inzistirali da bi bili dobri domaćini, ali ljudi su se tu upoznavali i nastale su nevjerojatne suradnje. Možda su neki zaboravili da su se prvi put upoznali na Art & Musicu. Taj Hotel Pula je bio disko – tamo su ljudi dolazili, družili se, zaljubljivali se, cugali, slušali muziku, ali i tu je isto nastajalo to upoznavanje, suradnje… Vjerojatno da sad pitamo te bendove koliko ih je tamo nastalo, baš u Hotelu Pula ili Uljaniku, gdje god, iznenadili bi se. Mislim da smo danas izgubili takva mjesta. Tamo su dolazile sve te supkulture, svi se tamo družili jer su dijelili neke iste poglede na svijet, bez obzira na to što slušaju. Danas bi vjerojatno postojao klub za darkere, na drugom kraju grada klub za pankere… U malim sredinama su važna ta okupljališta, da bi scena živjela. I zato je šteta što su propali i klubovi i klupska kultura, nitko nije o tome razmišljao, to mi je nevjerojatno. Nismo imali ljude s vizijom. Sad pišemo projekte da razvijamo publiku, mislim, doći ćemo do toga da publici plaćamo da dolazi. Kako smo ovdje dospijeli? Nemarom. I nacionalizam, to je najgora stvar koja nam se dogodila, to nas je ubilo. Kad bi se njega iskorijenilo iz društva, a to je teško, možda bi bilo neke perspektive. Ovako nisam baš optimističan.
Kada i kako se raspada klupska infrastruktura?
Raspad počinje u trenutku kada privatnici ulaze u klubove ‘90-ih. Nitko nije primijećivao da su ti klubovi važni, da je ta publika važna, da se puno truda uložilo u odgoj te publike i jednostavno privatnici ulaze u klubove, preuzimaju tu publiku kao dio infrastrukture. Ulaze u to, ali prestaju raditi na njoj i s vremenom idu linijom manjeg otpora i, naravno, odbacuju ono što je bilo važno za razvoj publike, razvoj scene, razvoj samog imidža kluba. To odbacuju jer nije rentabilno i idu samo na ono što je top profit i tako se to lagano urušava. Novih generacija više nema, koje se kače na to. Naravno, uvijek postoje novi trendovi. Dolazi party kultura koja greškom nije završila u klubovima, a trebala je završiti u klubovima kao jedan normalan nastavak one priče otprije. Jer, u nekim drugim zemljama to je bio clubbing, a ovdje se dešavao na nekim drugim mjestima, i tako bi se mogli klubovi dalje razvijati i držati tu infrastrukturu. Ali, nažalost, ti privatnici išli su onome što je nosilo profit, što je normalno, treba plaćati račune, država nije imala modele kako financirati kao što ih možda danas ima. Ali danas nema više klubova, a ni publike, i to je lagano propalo.
A propala su i natjecanja demo bendova?
Mislim da je to s demo natjecanjima izgubilo smisao pojavom ove tehnologije dostupne svima, jer nekad je stvarno bend morao uložiti napor da snimi demo, kontrolni snimak iz nekog studija, to bi eventualno radio cijelo ljeto da skupi za tih 10 sati nekog studija i da to odsvira iz prve i kao – joj, uspjeli smo, dobro je – i da pošalje snimak na neko natjecanje. Treba uzeti u obzir da su u Jugoslaviji bile tri važne manifestacije koje su formirale nove bendove i bile su jako medijski popraćene: Zaječarska gitarijada, koja je bila dosta heavy metal pa je ja nisam pratio; festival u Subotici, jako bitan, tamo su Idijoti jedne godine osvojili prvu nagradu i prešli taj prag demo benda; pa Jugoslavenski rock moment (JURM) koji se nije događao fiksno na jednom mjestu nego, mislim, u tri grada – Ljubljana, Zagreb i Beograd, kao neka turneja. On je isto iznjedrio neke važne bendove. Postojala je ta kultura praćenja, otkrivanja novih bendova. Mladi bend je nekad mlad po stažu, ne po godinama. I nekako na tom tragu smo i mi nastavili. Melody je po konceptu možda bio isti, prvi bendovi su bili neki novi, zanimljivi bendovi koje smo mi birali, oni su se sami nudili. Art & Music je imao cijelu selekciju, netko je morao poslati demo snimak, pa se to preslušavalo, pa se onda biralo za finale. Svi bendovi su bili na festivalu sva tri dana, žiri je bio tu sva tri dana, dolazili su kritičari iz Slovenije i Hrvatske, ’95. smo uspjeli čak i engleske novinare dovesti uz pomoć turističke zajednice. Uspjeli smo im to prodati kao promociju hrvatskog turizma.
Kako se onda dalje razvija Art & Music?
Onda dolazi do zasićenja, prije svega našeg. Organiziramo 2001. zadnji Art & Music, mislim da smo ga baš nazvali tako. Onda je bila pauza, mislim, tri ili četiri ljeta. Četiri ljeta nije bilo Art & Musica, ali cijelo vrijeme, u svim krugovima, gdje god smo se kretali smo slušali: “Joj, kako je bilo super, znaš, bilo je baš dobro, odlično”. Tad dolazi i neko novo vrijeme, otvaraju se granice, otvara se jedna naročito zanimljiva mogućnost za ovakav tip festivala, ‘ajmo vidit šta se događa po tim scenama: Srbija, Crna Gora, Makedonija… Sad su oni dostupni, mogli bi doći. I onda 2006. obnavljamo Art & Music na Kaštelu, gdje svi opet otkrivaju taj stvarno genijalan prostor na vrhu grada, idealan za pulske prilike. Tamo smo ga radili nekoliko godina, onda smo ga čak premještali iz ljetnog perioda jer je ljeti postalo neizdrživo raditi zbog gomile događanja. Onda smo prebacili na zimu, i naravno, to više nije bilo to, neki su trajali jedan dan, neki tri dana, uvijek je tu bio i strip uz glazbu, bilo je i nekih drugih umjetnosti. S pokojnim Antom Perkovićem smo 2013. napravili knjigu koja ima zanimljiv koncept jer su u njoj samo dva originalna teksta, ostalo su tekstovi nastali kroz godine, Ante je napravio selekciju tih tekstova. Svašta smo doživjeli: Oluju, vulkansku prašinu zbog koje bend nije mogao doći iz Londona, jedan novinar je završio na frontu…
Možemo li se vratiti još malo na kraj 1990-ih. Bio si koordinator Glasa 99?
Mi smo kao Art & Music dobili poziv da dođemo u Tuheljske toplice na sastanak oko nečega. Mi nismo imali puno pojma o tome, ali kao – dobro, Tuheljske toplice, dva dana sve plaćeno, idemo. Zanimljivo je da se to događa i dolazimo tamo i, ok, neke ljude znamo, ali mnoge i ne znamo. Dolaze svi ljudi koji nešto rade na civilnoj sceni tada, civilno-društvenoj sceni. Mislim, znamo Riječane, znamo neke iz Zagreba, ali iz drugih krajeva Hrvatske baš ne znamo, osim ako nisu bili povezani s glazbom, ali nisu svi povezani s glazbom, velika većina nije. I okuplja nas neko drugo civilno društvo, da bi nam predstavilo tu priču o Glasu 99. Zanimljivo je isto to, to su oni dani kada je bio onaj neki suludi štrajk kad tiskare nisu radile, znači dolaze svi ljudi koji su ovisni o prelistavanju novina ujutro i baš te dane nema nijedne novine i svi traže tranzistore da slušaju Hrvatski radio i vijesti, jer nema ništa, nema interneta, nema ovih portala i to. Uglavnom, bila je ideja da se neki slovački model s 13 velikih koncerata, preslika u Hrvatsku, da se napravi jedan grupni tour bendova koji su prerasli klubove i sviraju u dvoranama, po cijeloj Hrvatskoj, gdje bi se promovirao izlazak na izbore. Kao, uspjelo je u Slovačkoj, povećala se izlaznost, jedino tako može doći do neke promjene, a svi smo vapili za promjenom. Sada se događa jedan zanimljiv trenutak gdje to civilno društvo kaže – ne, mi to nećemo potpisati, nećemo biti infrastruktura na terenu jer nam je to bezveze. Onda se mijenja cijeli koncept jer očito im je trebala ta podrška i tad kreću radionice gdje mijenjamo cijeli taj koncept i idemo više ka lokalnoj zajednici, svatko u svom gradu ili županiji ili čak više regija. Mi smo bili povezani s Ličko-senjskom i Primorsko-goranskom županijom, tu je bilo više nas koji smo radili skupa. Ja sam bio jedan od koordinatora izabran za ovo područje. I tad radimo puno malih koncerata, puno lokalnih umjetnika ubacujemo unutra, naravno, Soroš i Ronko daju ozbiljan novac koji nam je bio nevjerojatan za to doba. Odradili smo jako puno tih događanja i uspjelo se u tome što se htjelo, mislim da je izlaznost bila preko 70%, što isto danas izgleda kao science fiction, baš tim malim koncertima, malim klupskim mjestima, malim sportskim turnirima, izložbama raznim. To smo radili i promovirali Glas 99 – izađi na izbore.
Na koji način su se ovdje osjetili efekti autokratske vladavine koja nije ostavljala prostor za neke različitosti? Čini mi se da je u Puli možda ipak bilo malo drugačije?
Bili smo dio Hrvatske, ali bili smo malo drugačiji, zbog naše povijesti, povijesti u Istri. Tu se nije moglo uhvatiti taj neki nacionalni naboj kao u drugim dijelovima Hrvatske. I da, živjeli smo tu slobodu 150%, naročito u takvom okruženju, ali nas je možda to i zeznulo jer nismo vidjeli neke druge stvari koje su postale vidljivije puno kasnije i teško nam je bilo objasniti svima koji su ovo smatrali slobodnim teritorijem da to nije baš tako. Priča o referendumu koji je sad aktualan (Za Lungomare, op.ur.) počinje ’92., ’93., mi ništa ne znamo o tome. Na tom se slobodnom teritoriju događa neka sumnjiva privatizacija, mi nemamo pojma o tome. Niti nas je to tad zanimalo jer imamo preča posla. Takve stvari su nam se događale, dogodio nam se IDS koji je išao s tom jednom, anacionalnom pričom i da, svi smo to prihvatili, bilo nam je to lijepo, ali taj isti IDS je radio neke druge stvari koje sad kusamo – svo to ulaganje u turizam, klijentelizam, korupciju i šta ti ja znam. Prolazile su ovakve stvari poput ovih privatizacija i tko zna što će još izaći. Tako da nas je ta pozicija slobode malo opila pa neke stvari nismo vidjeli.
Kako se dalje odvija tvoj društveno-kulturni angažman? Možeš li nam malo pričati o Rojcu?
Mislim da me baš nakon jednog od tih skupova Glasa 99, ne znam jesmo li bili u Rijeci ili negdje drugdje, pozvao Maske iz Monteparadisa: “Ajde da ti pokažem prostor koji smo uzeli u Rojcu”. I ušli smo u tu jednu ruševinu, tu na prvom katu, tu blizu nas i ušli smo u prostoriju i on je rekao: “Tu će bit naš klub.” I ja sam rekao: “Ti nisi normalan, svaka čast. Ako ćeš tu napravit klub, svaka čast.” I fakat je napravio klub. To je bio klub, a ja, moram priznati, tad nisam vjerovao da će išta biti od Rojca, ali neki ljudi su vjerovali i hvala im na tome. Jer sad se pokazuje da je to bila dobra priča koja se širila i da nije bilo tih pionira, ne bi ni bilo svega ovog.
Danas je još važnije podsjećati na to jer se to lokalno zaboravlja, kako je krenuo Rojc i kako je izgledao. Šteta što tad nije bilo mobitela, da je netko uslikao prostore u kakve su ulazili. Mislim, danas je Rojc uređen, imaš prostor u Rojcu, ali što su ljudi dobivali… Mislim, i moja je udruga, na kraju krajeva, uložila jako puno vremena i novaca da privede prostor namjeni, da bi Rojc danas tako izgledao. Ne znam postoji li situacija gdje su građani jednog grada u gradsku imovinu uložili toliko svog novca koji im se nikad neće nigdje priznati. Znači, građani su praktički donirali taj novac Gradu jer Grad je vlasnik ovog prostora. Bilo bi lijepo to izračunati, kad pričamo o brojkama, samo ne znam tko će to napraviti.
Provedi nas kroz tvoj medijski angažman, od Radio Pule do Radio Rojca?
Radio je bio važan medij za moje formativne godine, Radio Zagreb, emisija Po vašem izboru zbog koje smo bježali iz škole da bi je snimali, preko onih talijanskih stanica si saznavao za hitove, to su bili počeci. I onda, nekako logično, kad se baviš puštanjem muzike, netko te pita hoćeš li doći na radio biti nekakav glazbeni urednik, tako sam ja, na kraju, postao glazbeni urednik. Onda se ’95. promijenio urednik na Radio Puli, došao je neki koji je bio podoban tadašnjoj vlasti na nacionalnoj razini, on me potjerao. Onda sam radio na lokalnom, tada baš oformljenom Radio Maestralu neko kratko vrijeme, pa opet na Radio Puli gdje su mi dali emisiju tjedno od dva sata. S Borisom Bjelicom Bebettom sam radio na Radio Maestralu i zajedno smo na Puli imali emisiju koja se zvala Revija na ledu, kao slobodna forma, pa tako je i ovaj naš angažman bio neka slobodna forma, nikad ne znaš šta će se dogoditi. Znali smo samo puštati muziku, znali smo imati i jako zanimljive goste. Bebetto se jako bavio društvenim mrežama koje su mene strašno nervirale, ali ok, ipak je došao do publike, stvarno smo imali sjajan feedback. Završili smo i u par dokumentarnih filmova, probili granice FM-a jer su nas ljudi slušali preko interneta. Lijepo je kad iz neke Pule možeš ne biti važan samo lokalnoj razini nego i šire. Ali i to je neslavno završilo jer, opet, nismo bili podobni, navodno nije bilo para, pa smo ponudili da naša suradnja bude na volonterskoj bazi, ali svejedno smo dobili nogu. Onda mi je moje dijete reklo: “Ti ne možeš niti jedan posao zadržati.”
Paralelno se događao Hasanbegović, famozni treger-aga. Surađivao sam prije s Ljubicom Letinić na Trojci. To je isto bila suradnja preko Ante Perkovića. Tad negdje, baš preko njega, on mi daje te neke snimke i otkrivam tu radiofoniju, radijske reportaže. I to smo počeli vrtiti u Reviji na ledu jer smo kao dio HRT sustava to mogli uzimati, ali sam ja svejedno upitao Ljubicu kad sam ju upoznao mogu li zavrtiti neke reportaže i dokumentarce koje su oni tada proizvodili, a koji su bili genijalni. I onda se polako okušavam u tome i postajem suradnik te male redakcije koju 2016. naprasno skidaju zbog one jedne emisije. Dolazi novo uredništvo kad opet HDZ dolazi na vlast, s Karamarkom i ekipom, Ljubicu miču s mjesta urednice i tako nestaje ta suradnja i taj naš prostor, a stvarno je bilo sjajnih radova tamo. To je isto bila važna stvar i nekako me danas to zanima više nego glazba. I mislim da je to budućnost radija jer se stalna konzumacija glazbe promijenila. Danas je teško boriti s cijelim fonotekama u mobitelima. Moraš biti baš drugačiji da bi uspio. Tako da mislim da je govorni program u bilo kojem obliku budućnost radija, što neka istraživanja u razvijenom svijetu i pokazuju.
Radio Rojc je začet kao ideja 2016, ali se zapravo realizira tek 2018. godine.
To je bila ideja Marija Benčića, starog radijskog radnika. On je imao ideju da to bude jedna internetska stranica na koju bi se stavljali tonovi, gdje bi se baš mogla razvijati i radiofonija. A meni je nekako radio uvijek bio radio koji svira, nisam ga vidio na internetu. Baš zahvaljujući suradnji s Ljubicom, ona mi je otkrila mogućnost malih odašiljača, oni su to radili na Trešnjevci i na Gornjem Gradu u Zagrebu. Nekako po toj ideji i upoznajući ljude koji se bave tehnikom, došli smo Bebe i ja na ideju da napravimo taj jedan projekt, Radio na ledu, jer smo baš tad dobili nogu. Imali smo tehničku mogućnost da na 48 sati dignemo frekvenciju tu, iznad Rojca. I napravili smo neke radionice, uključilo se brdo ljudi, svatko je uzeo neki segment programa i fakat smo emitirali taj maraton koji je trajao 48 sati i koji su svi živi slušali jer je bio na radiju, na FM-u, tu je bio gore odašiljač i to je svima bilo ludo, kao neka nova vrsta slušanja. Kako su bile tako nevjerovatne reakcije, to je bilo za Božić 2017., za 8. mart 2018. krenuli smo s programom i odonda se ne gasimo – na internetu, na privremenoj frekvenciji, na službenoj koncesiji. Sad je pet godina da smo stalno u eteru. Ali tek sad se slažem s Marijom da je to suludo. Jednom ću mu to i reći, da je bio u pravu, kad ga vidim. Možda je to bilo traženje onog vlastitog prostora, možda omogućavanje prostora i nekim drugim ljudima koji se nisu nikada okušali u tome. Ali jako je teško to razvijati bez jasnog financiranja i perspektive. Svako jutro odustajem, a do navečer razmišljam kako se proširiti da se čujemo do Rijeke. A onda ujutro opet – treba to sve ugasiti, nema to smisla. To je šizofrena situacija. Nadam se da nam nije takav program.
